Iz budućeg romana Ahmeda Burića: O Mirku Kovaču, ratu, Sarajevu i izbegličkom životu    
Rovin 03 S

Photo: D. Fujevec

Smrt u Rovinju

U šetnji Rovinjom: Mirko KovačIspričaj mi konačno jednom tu svoju smrt, ili svoj kukavičluk, kako ti drago samo se jednom, za ime božje riješi toga tereta. Nećeš cijeli život nositi tu gutu na leđima, taj zamotuljak za koji cijeli život čekaš da se negdje odmota i ode a da ti nastaviš živjeti kao čovjek. Šta je živjeti kao čovjek? Kao pas je biti gladan, to ja, ali kao čovjek, šta je to?

Plan o postajanju piscem nekako se organski nametnuo: u svojoj dotadašnjoj kratkoj novinarskoj karijeri imao sam nešto prakse, a i volio sam čitati. Amal je već bila stigla do treće godine svjetske književnosti i izgledalo je da nas, nekako, oboje život vodi u istom pravcu. Na početku rata u Zagrebu je počeo raditi „Zambak“, list plaćen novcima neke humanitarne organizacije iz Kuvajta, čiji je glavni urednik bio pjesnik iz Sarajeva, koji je politički robijao sa Alijom Izetbegovićem. Oni su me uzeli kao honorarnog suradnika, i, ispočetka, smatrali ozbiljnom akvizicijom.

A u Rovinju je tada živio Mirko Kovač, do tada veliki jugoslavenski pisac. Bio je jedna od glavnih beogradskih intelektualnih zvijezda, ali usprotivivši se nacionalizmu, više, jednostavno nije bio siguran. Talentiran,  šarmantan i situiran nije se mogao priključiti nečemu što duboko nije osjećao svojim. Autor misli da “civilizovan Srbin više nije Srbin”, sam je sebe, praktično, ekskomunicirao iz društva koje se spremalo za rat. U Hrvatskoj je 1991., tada već  srpska vojska palila gradove, a njemu je jedan prijatelj koji je radio u policiji, prenio dio razgovora koji je čuo.  Da su neke kolege govorile o njemu i da misli da je vrijeme da se skloni. U međuvremenu, bio je i fizički napadnut. Bilo je to vrijeme bujanja nacionalne svijesti u tijelima lokalnih idiota. Sport koji će kasnije postati omiljenom dispciplinom Srba, i onima koji žive oko njih.    

- Rekao mi je da je najbolje da se spremim i da idem. Da niko ne može garantovati da budem bezbjedan. Prije tog, bili su me napali drvenim palicama, i povrijedili me, shvatio sam da moram iz Beograda. U stubištu je neko na poštanskom sandučiću napisao – “ustaše.” 

Tako smo započeli taj razgovor u ulici Grisia, u kuhinji stare kuće, u kojoj je bila garsonijera gdje se pisac smjestio. Sa suprugom slikaricom živio je u tridesetak kvadrata. Iz Bileće, porijeklom kao i moji s majčine strane, a očevo godište. Nije onda ni nikakvo čudo da sam u njemu vidio neku vrstu očinske figure. (Koji je otišao prije par mjeseci?). Dobivši zadatak da napravim intervju s njim, uz prikrivenu želju da i sam budem pisac, nabavio sam broj telefona. I stidljivo zakucao na vrata garsonijere.

Neću lagati ako kažem da smo se dopali jedan drugom, tip koji je pao s Marsa, pobjegao od rata, iz udobnog sna i mirisa bijele kafe iz roditeljske kuhinje, sada bez ikakve perspektive i budućnosti, dezerter i valjda jedini pravi živi klasik srpske književnosti koji je od tamo otjeran. Pri tome, obojica istih korijena, tamo negdje od Bileće, iz mraka besmislene provincije, gdje se svijet još uvijek dijeli na prave i krive. Nas i poturice.

A nas dva, kakav duet. Pričali smo, ponekad i do kasno u noć, gdje bi on zaista vršio prave bravure, bilo da je pričao analizu društva, ili anegdote iz nekadašnjih vremena. Recimo: „Bio je u Sarajevu onaj neki hotel pored Evrope, jel' bi Central, jeste mislim da je to jedini put da je i Kiš bio sa mnom tamo, ja pijan strašno, kao sad treba da dođe neka delegacija pesnika da se mi upoznamo, a ja stvarno pijan. Mislim da je tad bio i Radovan Karadžić.“ Ili, ovako: „Onaj Nogo, on je ispao najgori, jedan moj prijatelj sve njih u tom fašističkom toru zove Đogo, Nogo & Rogo…“ „Ili onaj Vojislav Maksimović, jel' tako beše, njemu je pena na usta udarala od mržnje prema muslimanima.“ Tako bismo pričali za malim kuhinjskim stolom, on je čitao i pratio sve novine, teško bi mu promicali bizarni detalji.

Kao, recimo, Daidža. To je bio pravi model tog vremena. Pojavio se u Hrvatskoj oko samog početka rata, i često bi se u ljeto 1992. šetao Zagrebom, ponekad obučen u zelenu Ellesse trenerku, s crvenom beretkom, i oficirskim opasačem za o kojem je visjela kožna futrola za pištolj. Niko nije znao pravu istinu o njemu, a pričalo se da se zove Nijaz Batlak, a hrvatski pseudonim mu je bio Mate Šarlija. Otac mu je, navodno, bio prohrvatski orijentiran, a radio je na željeznici. Kad su došli partizani, u stvari bivši četnici koji su se presvukli u partizane, što je u Istočnoj Bosni bila apsolutna praksa, mučili su staroga Batlaka. Mladog, koji je tada imao 16 godina su, navodno, zatvorili u rudnik iz kojeg su ga pustili tek 1956. Nakon toga je pobjegao u Španjolsku, vjerovatno se dočepao ustaške emigracije, onda u Sjedinjene države, i u Kanadu, gdje će upoznati i hrvatskog ministra odbrane Gojka Šuška. Notornu, zlu prikazu prošlosti, koja je, prema svemu što je bila,  morala raditi za jugoslavensku tajnu policiju, a onda, poput kolega iz ruskoga KGB-a, jednostavno počela raditi za sebe.

Rovinjski razgovori: Mirko KovačGeneralu Daidži su prilazili na Tkalčićevoj, uglavnom Bosanci i Bosanke, a on je ljubazno odgovarao. Pričalo se da je bio u Legiji stranaca, da ima vojnu školu u Španjolskoj, da je na kraju Drugog svjetskog rata bio u ustašama, da je u martu i aprilu 1992. bio u Sarajevu, te da je ilegalno išao u Crnu Goru, dogovarati eventualne diverzije sa Albancima u Baru i Ulcinju. Da je njegova jedinica spremna da probija obruč oko Sarajeva, te da je nabavio ogroman top, nazvan „Sultan“, dotad neviđenog kalibra na našim ratištima, koji će rasčistiti brda oko Sarajeva. Ozbiljni hrvatski generali su ga smatrali vojno nesposobnim, a Broj Jedan, legendarni stari obavještajac koji je skoro svaki dan pio kafu u Tkalčićevoj, sam za stolom, gledajući kako se kreće bilo grada, uglavnom se blago i cinično smješkao kad bi vidio Daidžu.

U jednom trenutku Kovač bi samo namignuo, i rekao: „Jesi video onog Daidžu? Ono samo Bosna mož' da rodi.“

A onda bi se briljantnom preciznošću vraćao na analizu propadanja srpskog društva. Znao bi se uhvatiti za glavu i reći: „Pa jel' ti znaš da Milošević ne zna ništa? Pa, on ne zna gde je Bosna.“ Vjerovao sam naravno. Kovač je, u nekom smislu bio opsjednut paralelama s Njemačkom tridesetih, pa je i mene time inficirao. Već sam vam govorio o tome, ili nisam, kako se moja psiha mijenjala iz dana u dan i kako sam sve nesretne sudbine prigrlio, smatrao svojima. Pogotovo kad je Kovač dobio nagradu Kurt Tucholsky, nazvanu imenom pisca kojem je zbog protivljenja nacizmu oduzeto njemačko državljanstvo. Izbjegao je u Švedsku, i tamo 1935. počinio samoubojstvo.               

Tih naših nekoliko razgovora, mladog novinara i pisca veterana, pretvorili su se u intervju koji je postao razmjerno popularan, i kojeg su prenijele, valjda, sve novine u Hrvatskoj. Iz Sjedinjenih država se telefonom javio neki tip, i rekao da je list tamošnjih Albanaca, Bashkimi, što znači bratstvo, koji ima tiraž oko od tristo hiljada primjeraka, prenio intervju. I da sam time zaslužio status nacionalnog heroja. Konačno sam osjetio da radim nešto korisno, a pisac i ja bili smo se, donekle, bili i zbližili. Ispočetka sam svraćao u njihovu kuću svake sedmice: kasnije, kako je vrijeme odmicalo, sve rjeđe. Sve skupa se bilo oteglo, izgledalo je da rat nikada neće završiti, a nisam se htio nametati, i njihova je muka bila ogromna. Kroz nekoliko mjeseci su preselili u veliki stan u ulici Carrera, jer su, valjda, bili prodali svoj u Beogradu, možda im je još neko od prijatelja biznismena Crnogoraca u svijetu i pomogao, i mogli su nastaviti živjeti.

Ali, u ratu nema normalnog života. Nigdje nije bilo normalnog života. On je bio prošao.

Sarajevo pod granatama: Razaranja na sve strane, 1993. godine

Bila je to devedeset i treća godina, mogla je biti i trideset deveta, rat je tutnjao, siromaštvo se pretvaralo u izolaciju, izolacija u beznađe, beznađe u depresiju. Lutao sam ulicama staroga rovinjskog grada, a ono malo ljudi što sam tamo upoznao već me je se malo počelo i kloniti, jer skoro godinu dana koliko sam bio u izbjeglištvu trebalo je biti dovoljno da pokažem neki interes za sređivanje vlastitog života. Nije mi se radilo ništa, nisam ništa ni mogao, i polako sam padao u stanje u kojem je rezanje noktiju, ili pranje suđa već bilo ozbiljan poduhvat. Zaokupljenost sobom bila me je potpuno bila preuzela. Stalno sam htio biti neko drugi.

Umišljao sam si da sam disident, odbjegao iz Njemačke u doba Trećeg reicha. Mučili su me košmarni snovi u kojima bih na obali mora vidio sijedog starca u teškom, crnom kaputu, a kada bih mu prišao da mu sklonim lice sa čela, osjećao bih grozu kad bih vidio da je to lice – moje. Nekoliko puta sam mjerkao zimsko uzburkano more i zamislio da se bacim u njega – sjetio sam se da je Beethovenov nećak Karl, kojeg je jako volio, tako prekratio svoje muke – ali nisam imao hrabrosti. A i to je bilo dotuklo Beethovena. Pio sam sve čega bih se dočepao, i polako postajao nalik ludaku, za koga nikoga nije briga, i moglo je tako, jer je izgledalo da tada nikoga tamo i nema. Amal je čekala u kući na kraju sela, nešto bismo pojeli, a ja sam se trudio da spavam što više. U jednom trenutku ona više nije mogla zaspati pored mene jer su moji krikovi bili zastrašujući. Morala se bojati svega. Ali, bila je jaka, i sve je izdržala.

U to sam vrijeme, doista, pokušavao sve da se smirim, ali to nikako nije uspijevalo. Sedativi, nekakva trava koju sam jednom pokušao kupiti od nekog tipa u čijoj su kući sjedjela dvojica policajaca, što me je tada tako prestravilo da više nisam smio ni pomisliti na to, cijeli taj košmar stvaran mjesecima, je vrio u meni, i bilo je pitanje trenutka kad će puknuti. Redovno sam išao i na psihoterapiju, u Puli su me nekako progurali tamo, iako nisam imao nikakvih dokaza o postojanju, i sve je, možda, i moglo ići prema kakvoj – takvoj ravnoteži da nije bilo loših vijesti od kuće, koje su se, naprosto, rojile. Opsada Sarajeva je već trajala predugo da bi se stvari unutra zadržale u prvobitnoj etičkoj podjeli: na početku se znalo, oni oko grada, koji su na njega izvadili cijevi i tenkove oni su bili loši, oni unutra – dobri. Naši i oni.

Ratna zima: Sarajevo 1993. godine

I mi, treći koji smo pobjegli pa se onda nigdje nismo ni računali. U međuvremenu su se, tokom mrcvarenja grada, rađale nuspojave koje obično prate takve epske tragedije: podjela na bogate i siromašne, šverc, prostitucija, samovolja lokalnih heroja koji su dočekali svoje zlatne dane…

Tokom ljeta smo bili upoznali bračni par iz Zagreba koji je u Rovinju imao i malu galeriju za suvenire, pa su nas, Amal i mene, zaposlili tamo. Nije to bio nikakav posao, znalo se desiti da po cijeli dan ne uđe niko, osim djece koja bi, uglavnom, pravila psine i ukrala gumicu, olovku, ili onog nekog ljigavca, želatinoznu masu u obliku loptice koju ste bacanjem mogli zalijepiti za zid. Prava glupost devedesetih: zvali smo je ljigavac.

Fizički u Istri, mentalno u Sarajevu i suštinski nigdje, provodili smo beskrajne dane čekajući da se nešto dogodi. Umjesto prekida rata, laži da američka šesta flota stoji na vratima Jadranskog mora, i samo što nije ušla i bombardovala srpske položaje oko Sarajeva, mi smo sjedjeli ispred televizora, i lomili prste čekajući. Prvo su stizale vijesti o ranjavanju najdražih, prijatelja i rođaka, pa pogibija druga iz klupe koji je također bio upisao novinarstvo, pa smrt Amaline tetke koju je najviše voljela, a njene su se anegdote o bolesnoj higijeni svega čega bi se dočepala prepričavale s posebnim guštom. Jednom je Sia, tako se zvala, došla kod njih kući, i kako bi često ostajala sama, onda bi uvijek našla nešto da poradi. U saksiji se zelenio filadendron, čest proizvođač hlorofila u socijalističkim stanovima, a njoj su se listovi činili previše tamni i neživi, te je smislila fascinantan plan. Da ih osvježi dječijim, Penaten uljem, računajući, valjda, da što je dobro za dječiju kožu, valja i za listove biljke. Biljka se, u nekoliko dana, sparušila i uvela, a ta anegdota je ostala osobni pečat tetke Sie, nešto što bi se uvijek prepričavalo kad bi se ona pomenula.

U tom prepričavanju stalno istih priča nešto krajnje iskreno o nama: neka mi ovdje bude dopušten kratak pseudoteorijski diskurs iako nemam ni vjere ni ambicije da se time bavim, nikada u životu. Prepričavanje istih priča i situacija je jedan od omiljenih balkanskih sportova. To je, zapravo, na neki način epski diskurs dotjerivanja 'umjetničkog' djela. Kod onih visprenijih postoji vijest da priča nikada nije dovoljno dobro ispričana, da ne bi mogla bolje. Zato, najbolji pričači anegdota, obično nisu najbolji pisci. Pisanje zahtijeva jednu vrstu organizovane discipline u kojoj se, barem okvirno, treba znati gdje šta dolazi, slijediti zakonitosti. Može se reći da je to najsličnije muziciranju: kao jam session i snimanje u studiju. I u najslobodnijim formama na snimanju postoji neka vrsta sljedstvenosti. Zato najbolji jammeri, nisu najbolji studijski muzičari. Tu dinamiku, možda, upravo, i donosi svijest o tome da tamo, negdje iza stakla neko nešto snima. U pričanju, sve ono što se dogodi u tom trenutku može biti novi detalj koji ukrašava strukturu. Stoga, možete mi vjerovati na riječ da naše najbolje priče nisu napisane: one su izgovorene u moru izgubljenog vremena, jer je naša tradicija takva. Usmena i epska. Izvana obavezujuća i golema, a sadržajno krhka i sklona različitim interpretacijama i zaumnosti. Zato smo i mi takvi.

Um mi se mračio, ali nisam odustajao od toga da postanem pisac. Plan sam čuvao samo za sebe. Opsesivno sam kupovao razne olovke, tek su se bili pojavili tanki flomasteri, i to će do danas ostati moje omiljeno sredstvo za pisanje. Pisac mora imati olovku prema kojoj gaji neki odnos. Od to malo para što sam imao, ludački sam po knjižarama davao za olovke i papir, nabavio čak i pero i tintu, ali teksta nije bilo. Samo neka blokada, mutne konture principa da dok topovi pucaju muze šute. Koje sam, zapravo, prihvatio jer nisam znao kako treba pisati. Baš kao da znam sad.

Ništa se nije moglo osloboditi, jer bez obzira na sve ono što sam mogao znati i bio pročitao mnome je vladao duh narodnih poslovica i deseterca. Melodija tog stiha je duboko usađena u mene, već sam vam rekao da je Maajka uvečer, prije nego bismo dedo, ona i ja zaspali u sobi na gornjem spratu mostarske kuće u Cernici, pričala te priče iz Bileće, koje su sve, iako nisu bile ispričane u desetercu, zapravo bile deseterac. Ono od čega se deseterac sastoji. Stuff that the dreams are made of. Možda su te slike predaka koji idu u polje, jašu konje, ili slave praznike, zapravo, ono čega se trebamo riješiti da bismo živjeli sretno? Je li ta muka prošlosti ono zbog čega pijemo, drogiramo se, ili bježimo na kraj svijeta?  Zbog toga jer cijeli život živimo u dugu prema precima, kojih, kao nismo dostojni: sve te pjesme i poslovice ubjeđivale su nas da trebamo živjeti u svijetu koji nikada nije postojao. I sve su te priče poput romantičarskih slika, uvijek preko ivice kiča, ali, na neki način perverzno iskrene. I čistih boja. To je bio moj teret. Nisam se mogao odvojiti od podsvjesnog. Ono je tada bilo moje jedino ja.

Tekst koji je „dolazio“ većinom od nje pokušao sam bilježiti, ali to nije bilo ništa. Ima dobra riječ za to u Hercegovini i Crnoj Gori: prdljavina, odnosno prdnjava. Ništa. Sve neki slabi pokušaji objašnjenja svijeta, neke konture priča u kojima se bez uvida i mogućnosti htjelo zadovoljiti više kriterija. A nijedan pravi. Bio sam planirao da moje književno djelo ima prohodnost, da se čita u dahu, i da bude pripovjedački genijalno. Nadalje, moralo je imati kritiku – ne toliko filozofski utemeljenu, koliko duhovitu – jer, a tako sam tada mislio, a tako i danas misli većina početnika i neostvarenih autora, šta je pisac koji svojim djelom ne zasjeni sve oko sebe?

Promišljanja o književnosti: Ivo Andrić

Andrić – suhi realist, devenaestostoljetna pojava, kako je to i napisao veliki njemački kritičar Reich – Ranitzki. Svaka se generacija iznova uvjeri da je Bosna zemlja mraka i skrivene ljepote, i da se u njoj događaju najsofisticiraniji užasi. Ok, majstore, uvjerili smo se. Svi skupa. Zašto stalno ponavljati? Krleža? Previše filozof, nihilist narastao na krilima Karla Kraussa?! Njegovo djelo zna držati čitaoca iznad vode na poznavanju svjetske kulture, nekoliko jezika, teatru i jednoj eruptivnoj erudiciji, koje jeste znalačka, ali nije do kraja pripovjedački izbrušena? Kiš? Jak pripovjedač, duboko fundirani umjetnik, znalac literature, ali kao da je manjkav u mašti, kad treba posegnuti za neočekivanim rješenjem kao da skače u južnoamerički magijski realizam, ne bi li odatle našao rješenje? Kovač? Ekstenzivna, na zavičaj i mladost, i autofikciju oslonjena proza koja ne ostavlja ravnodušnim, ali i ne inspiriše na nešto veliko? Bio sam takav. Nije to bila neka bogzna kakva pamet, ni polazna osnova. Sve je bilo krivo. 

Htijući, dakle, postati Posvemašnji, svojevrsni Pisac - Bog, osjećao sam kako nepovratno gubim razum: ali, negdje sam se u dubini potajno nadao da je i to dio plana.  Sretali su me na ulicama kako idem sam i zamišljen, i u razgovorima s nebom, i sa samim sobom pokušavam naći odgovore na svoja pitanja. Zaposlio sam se kratko na pijaci, za tezgom. Jednom je, s jeseni, tuda prošao Kovač, i vidjevši me u takvom stanju, nije mi ni mogao prići, činilo mi se da je i zaplakao, vidjevši me tu, i takvog.

Zamišljao sam da moje djelo treba biti spoj teoretskog i praktičnog: između oniričke autofikcije kakvu su pisali Kovač i njegov najbolji prijatelj Kiš, i filozofske kritike, čiji je najpopularniji model bio Radomir Konstantinović. Dakle, moja zamišljena knjiga Sve u jednom je mahu trebala reći sve o svemu. I, odmah, naravno postati tekst bez kojeg će biti nemoguće uopće biti razmišljati o južnoslavenskima, a, možda i o svjetskoj književosti (kabasto, brate, može malo jasnije). U tom smislu sam se nadao da će spleen neophodan za pisanje takvog djela doći mješavinom mašte i literature i stvarnosti. Od knjiga koje sam tada čitao najviše su me dojmili Francuzi Vercors i de Mandiargue, koji su se bavili pitanjima besmrtnosti i suštinskim značenjem bivanja čovjekom. Antologija francuske kratke priče je u Jugoslaviji objavljena 1989. u prijevodu Radivoja Konstantinovića, rođenog u Smederevu 1934., prevoditelja s nekoliko jezika, koji je s prezimenjakom Radomirom, rođenim u Subotici 1928., dijelio samo književnost. Zakačio sam se za Vercorsovu pripovijetku Lazar praznih šaka, kojoj u podnaslovu stoji – Misterija. Nema potrebe da vam je prepričavam, nađite je, kratka je, a govori o bratu i sestri. I o Lazaru, uskrslom koji je na zemlju pokušao donijeti spoznaju boga.

Pisca priče, prevodioca i Radomira Konstantinovića spojio sam nehotice, u rovinjskoj kući kritičara i filozofa, gdje su nas, Amal i mene, primili nakon dugih kiša, od kojih je krov kuće u selu Borik, u kojoj smo stanovali, sasvim popustio. Pored nervnog rastrojstva imao sam i neku beskrajnu upalu pluća, a mojim je tijelom vladala nekakva energija koju nikako nisam uspio savladati. Dobili smo  sobu u potkrovlju, tu je, valjda, dvadesetak godina ranije, Radomir Konstantinović ispisivao sve te silne retke analize i sinteze o srpskoj poeziji, dok bi ga supruga Kaća hladila mokrim plahtama, tako što bi ih jednostavno, kao nekakav abažur ili lampu da ga zaštiti od prašine, bacala preko njega. Konstantinovićev duh je, ulazio u mene, iako je on tada bio u Beogradu, ili je to bio duh Vecorsovog junaka ili to sve skupa, međutim, nakon još jednih fatalnih vijesti iz Sarajeva, u meni je jednostavno puklo.

Javili su da je odmetnuti komandant Armije Bosne i Hercegovine Mušan Topalović Caco ubijen nakon što je likvidirao jedanaest vojnika iz jedinice koja je došla da ga uhapsi – među njima i dvojicu naših drugova, Dragana i Slavena, koje su njegovi ljudi zaklali, prerezavši im vrat – doživio sam nervni slom. Pao sam na leđa, gore na trećem katu kuće u starom gradu. U glavi mi je nešto puklo, na nepcu sam osjećao kucanje srca, a kroz glavu mi je prošao prodoran glas koji mi je rekao – „Čovjek ne može biti bog!“

Tane se javio telefonom, i rekao: „Čuo si, zvala me je Jasmina, i rekla da su pobili te ljude. Kolju nam jarane, a mi bespomoćno sjedimo tu.“ Tututututututu.

Bio sam riješio da konačno, učinim nešto što bi me odmah kvalificiralo da me hrvatska policija uhapsi i po kratkom postupku otjera u Bosnu. Ali, tada to već nije išlo lako, kao godinu ranije: Hrvatskoj nije nikako bilo u interesu da u BiH šalje Bošnjake koje će muslimani, najvjerojatnije, unovačiti da ratuju protiv Hrvata. Taj je rat uvelike trajao. Smucao sam se po lokalnim kafanama, pokušavši zametnuti kakvu kavgu, ali nije išlo. Svugdje bi me, nakon što bi mi uzeli ono malo para što sam imao ljubazno ispratili. Odlazio sam uveče na neke napuštene plaže, i pokušao se sakriti u spiljice koje je more izdubilo, mislio sam da cijeli svijet progoni baš mene. Osjećao sam se kao uljez, savjest me je mučila, a glas progona našao sam u kolumnama svoga nekadašnjeg prijatelja Nedjeljka Medvjedića, koji je proklinjao sve one koji su otišli iz opsjednutog grada, teškim riječima koje su u Dalmaciji štampale olovne prese. Tutnjalo mi je u glavi, nepodnošljivo. Imao sam halucinacije kako izlazim iz svojeg raspuknutog tijela, i bio je to, nesumnjivo, najteži dio moga života. Nakon kišnog oktobra u kojem se desio obračun s komandantom, isprva herojem odbrane, a potom notornim zlikovcem, stigao je novembar, i srušen je mostarski Stari Most, simbol bezbrižnog djetinjstva, koje sam proveo tamo, kod Maajke i Dede. Koje sam, isprva, više volio nego svoje roditelje, što moju majku i danas čini tužnom, u dubokoj starosti.

Nakon što su me toga, devetog na deseti novembra ispratili iz svih kafana, nisam više imao gdje piti. I konačno sam se ohrabrio: zakucao sam Kovaču na vrata, on me je primio i rekao: „Šta je Bosanac, opet si pio? „

„Jesam!“

„Šta si pio?“

„Sve. Konjak.“

Konak za sarajevskog prijatelja: Mirko Kovač u Rovinju

Izvadio je bocu, mislim, najboljeg kojeg je imao, poklon prijatelja iz Italije, i popili smo je za pola sata, možda četrdesetak minuta. Probudio sam se u njegovoj dnevnoj sobi s prekrasnim pogledom na zaliv, u jednom od najljepših stanova na tom dijelu rivijere, u kojem su dominirale slike, radovi njegove žene. Figure na platnima su letjele, kao kod Chagalla nad Vitebskom, a svako lice bilo je njegovo, Kovačevo. Ona je imala potez, vidjelo se da je to crtala osoba koja ima zanat, ali je njezina umjetnost ostala u sjeni njegove slave, kako to kod umjetničkih parova nerijetko biva. Ujutro, Kovač me je ispratio iz stana. Polako sam se iskrao iz kuće, a ubijedili su me i da moram potražiti stručnu pomoć. 

Sljedeće sam sedmice opet išao kod psihijatrice i suze su mi se slijevale niz lice dok je s njom govorio. Prekinula me je Sanja, također pacijentica koju sam upoznao tamo, na terapiji. Kako Amal i ja nismo imali skoro nikakve intimne odnose u to doba, kupio sam Sanji, sestrični poznatog filmskog reditelja, plastičnu imitaciju ruže, koja je umjesto latica imala u krug zavijene crvene čipkaste, intimne ženske gaćice. Ona se malo lecnula, i rekla da ne zna šta da misli, ali negdje je morala znati šta mislim. No, ni sa Sanjom nije bilo ničega. Još sam tri mjeseca išao na terapiju, dok se nije pojavila šansa da ćemo možda ići u Sloveniju. Sarajevske Dnevne novine u kojima je  Amalin otac, bio jedan od glavnih urednika i komentatora pokrenule su u Ljubljani evropsko izdanje, i to je bio mogući spas iz te teške situacije. Još nisam mogao rasuđivati sasvim dobro, psihijatrica, prijatelji i gospođa R. i njezin muž, dopisnik bosanskog Radija iz Ljubljane, došli su nas vidjeti i reći da su nam našli neki smještaj, i neki posao na televiziji, koja je pravila emisiju za izbjeglice, i emitirala u večernjem terminu. Mene je još trebalo ubjeđivati, jer skoro da sam imao još jedan tajni plan da ostanem tu: ako već nikako ne mogu biti pisac, u Rovinju i život provedem kao ribar. Kao Lazar kojeg su ostavili na moru. U čamcu bez vesala, nakon što ga Isus uskrsnuo, ali ga je uspio ukrotiti. Izašao je na obali u Marseillesu, postavši tamošnjim prvim biskupom.

Tako je završavao moj drugi karantin. Prvi se dogodio u vojsci, sedam godina prije ovdje dopisanih događaja. Prema unutarnjem osjećaju, ili sam to negdje vidio u kabali da je sedam broj koji uređuje ciklički zakon vremena, simbolizira sedam doba kod čovjeka, sedam dana u nedjelji, sedam boja u prizmi… A sve u životu ionako treba određivati prema unutarnjem osjećaju. Ako se može. Ali, jedan Kovačev solilokvij mi se trajno urezao u misao, i jedan savjet, ali o njemu možemo kasnije.

Rekao je: „Ne mogu da razumem takav prezir života kod naroda kojem pripadam. Slušao sam nekog čoveka koji je bio na odbrani Jajca: kaže da su znali gde će JNA helikopterima da doveze ljude, i dočekali su njihovo iskrcavanje mitraljezima. Kaže da mu je izgledalo da što njegovi više pucaju, da ovih više ima, kao da izranjaju iz zemlje. Kakvi su to ljudi, ako im je život tako bezvredan? To nije samo ludilo. Rade Konstantinović je ovde imao kuću. Pazi, 1968. objavljuje poglavlje – srpski nacizam. To je čudesno.“

U poseti provaljenoj kući Radomora Konstatinovića: Bora Ćosić

Je li Filosofija palanke doista, knjiga sa „tajnom šifrom naše sudbine?“  Nekoliko mjeseci kasnije u kući u kojoj je to, najvjerojatnije, napisano, doživio sam nervni slom. Bilo je to prije skoro trideset godina. I sada pišem o tome. Pisac Bora Ćosić je na odlasku iz Beograda od Konstantinovića dobio ključ od te kuće. U Hronici Radivoja Cvetićanina: Konstantinović., Ćosić priča šta je nakon puta u Hrvatsku koji zove „Odisejom“, došao do kuće u ulici Montelbano 27.“ … imao je videti sledeći prizor: Konstantinovićevu kuću provaljenu , stvari rasturene, knjige iz biblioteke na obližnjem smetlištu. Koliko je to bila loša vest za njegovog prijatelja u Beogradu, u neku ruku je bila i za njega. Proveli su oni na toj adresi Montealbano 27 mnoge dane i noći, u najboljim godinama svojih života.“

Povijest kuće, te „čudne građevine, koja je više ličila na usku kulu nego na istarsku kamenu kuću“, nastavljena je ludo, baš kako je luda bila i njezina prethistorija. Kovač, koji mi je odmah po dolasku u Rovinj ispričao da je provaljeno u tu kuću, u svojim pismima prijatelju Filipu Davidu piše: „Prolazeći nekidan pokraj kuće R. Konstantinovića, vidjeh na dnu stubišta njegovu biblioteku, knjige izgažene, razbacane, pocijepane, kao da je to netko činio u bijesu, i s mržnjom.“ Pisac Hronike zamjera Kovaču da „se on ne pita o onima koji su izveli taj varvarski čin. Još manje o onima koji su ga dopustili. (…) Spreman da se usprotivi starim prijateljima (oko „Srpskog nacizma“ i branjenja Konstantinovićevih teza u Beogradu, op. ur. ), nije i novima, u Hrvatskoj.“

Možemo ovdje i o tom diskursu. A i ne moramo: u kuću su prvo provalili narkomani, što je obično bila izlika, tamo gdje je trebalo provaliti u srpsku imovinu u Hrvatskoj. U Rovinju, Capriju srpskih umjetnika - nije, jer nije bilo mržnje. Postojao je samo neki hladni spleen koji je nosio vjetar iz zaliva, neka ubogost i proklestvo zbog koje sam, između ostalog, i pao van razuma, koja je hučanjem podsjećala nas koji smo se tu našli, da nam tu jednostavno nije mjesto. Tu prvu godinu kuća je zjapila prazna, rasturena vrata i donji zid izgledali su kao krnjavo zubalo. Onda je lokalni advokat, znate te tipove, bogati Fiškal koji kontrolira tokove nekretnina u mjestu preko kojih masno zarađuje, došao do ključa, i uspio zatvoriti kuću. Onda se u ljeto 1993. godine u nju uselio Slaj, gitarist ne previše uspješnog srednjestrujaškog banda iz Sarajeva, koji je već bio ušao u kožu tranzicijskog biznismena, i dobio nove hrvatske papire. Tako smo se Amal i ja našli u tom ukletom zamku, ponuđeni da pređemo na nekoliko dana dok ne smislimo kako ćemo riješiti prokišnjavanje našeg krova. Fiškal i Slaj nisu bili u najboljim odnosima: mislim da je prvi shvatio da neće olako prevariti drugog, i da 'mušterija' za tu kuću mora biti neko manje naivan, a bogatiji. Amal i ja smo tu ostali nekoliko dana, prije nego smo uspjeli otići u Ljubljanu. Slaj je sa suprugom i velikim psom, istraumiranom dogom koja se jako ljutila kad joj se sjedne na kauč, pa bi svakome ko bi to uradio sjela u krilo, iselio u Češku. Kuća je opet ostala prazna, ali pod prismotrom. U Hronici piše, i nema razloga da se tome ne vjeruje, da je prevarom prodata nekakvom Handanoviću (uvijek nekakav Bošnjak, tamo gdje ne treba) ugovorom sa pokojnom Konstantinovićevom suprugom, Kaćom, koja je u vrijeme kad je datiran ugovor, već pet godina bila pokojna. Dakle, klasična, prljava, tranzicijska otimačina čija je žrtva, skoro zakonomjerno morao biti čovjek najviših etičkih standarda, i estetskih dometa, kojima se vrijedi baviti.                   

Oni koji su tada vjerovali u pamćenje, znali su da će se ovaj tekst dogoditi. Ja – baš i ne. Strah od rane i naprasne smrti glavna je crta moga psihološkog profila. Dobio sam ime po djedu, koji je umro sa četrdeset i osam, kad je mom ocu bilo devet godina. Moj otac je živio pedeset i pet, ja sam tada imao dvadeset i četiri, a sad sam već u godinama u kojima je on umro. Nije neki poticaj za kontinuitet, ali eto, što je tu je.

Ovdje možda treba  predahnuti: strah od literature, od pisanja onoga što mislimo da ona zaista jeste, ako je već nadrastao primarnu stigmu koju pisac dobija od bliže okoline, strah je od žanra. Svi patimo od toga: male kulture od velikih romana, poezija kratkoga daha od velikih poema, trustovi mozgova od  kvantuma znanja u beskrajnim pametnim esejima, i sve tako ukrug. Nikada neću zaboraviti uvjeravanje našeg najpoznatijeg romanopisca kako talentovan čovjek može napisati zbirku pjesama, čak možda i sjajnu knjigu kratkih priča, ali da za roman, mora imati disciplinu. I onda, nađeš i tu disciplinu, ili ona tebe i napišeš roman. I šta? Ništa. Dobro, nije baš da je ništa, ali ona je magma, ono zbog čega se piše ostalo nepromijenjeno, samo što se, u međuvremenu, sudbinom i megalomanijom, dobila tema. Samo.

Novi početak trebao je doći s poezijom. Propast plana o knjizi Sve, zamijenila je misao o Pjesmi svih pjesama, o čemu bi drugom. I, već poznati put, samo što možete zamijeniti imena ili dodati neko: Homer, Milton, William Blake, Kosovel, Pound, Carlos Williams, Celan, Herbert, Pessoa, Borges i Milosz. Zvuči kao neki sastav iz engleskog Premiershipa, ili Reala, skup najskupljih nogometnih zvijezda u, recimo, Manchester Unitedu. Ne, Pound sigurno ne bi potpisao za United, ali nije ovdje sad ni mjesto ni vrijeme da razglabamo o tome. Bilo je važno ući u poeziju, uz sve one stereotipne bolečine koje idu s tim. Siromaštvo, žene i alkohol.

Za siromaštvo nije trebalo brinuti, jer ono dolazi s ratom. Imali smo nešto novaca koje smo ponijeli iz Sarajeva, ali to se brzo potrošilo. Raditi baš i nismo znali, Amal je bila kći jedinica,  kao što sam i ja bio jedinac, ali bili smo čvrsto odlučili da zaboravimo na sve, i od početka gradimo naše živote. Nismo mogli ni pretpostaviti kako je život ciničan: prvi sezonski posao dobili smo u naturističkom kampu, jednom od prvih na Jadranu, gdje su, uredno, bez obzira na to što je rat tutnjao dvjestotinjak kilometara odatle, nastavili dolaziti turisti, nepovratno zaraženi hippie-ideologijom šezdesetih, slobode i otvorenog predavanja tijela suncu i moru. Amal je bila sobarica i kažu da je sjajno obavljala svoj posao. Moj posao je bio u kuhinji, i nije trebalo dugo da postanem predmet podsmijeha: nije me baš bilo briga kako izgledam, kosa mi je porasla, a nisam je baš uredno češljao niti vezivao, pa su me prozvali Gromobran. Sporo sam gulio krompir i čistio ribu, ali su me trpjeli, jer sam izbjeglica. Od tih novaca koje smo zaradili nešto smo malo uštedjeli, ali kako se kaže – od malo je uvijek malo. Znalo je, istina, biti i zabavnih detalja na tome poslu. Jednom sam stajao u sred kuhinje ispred neke gomile krompira koju je trebalo očistiti, u mislima sam naravno bio par stotina kilometara jugoistočno, kad se na vratima pojavila Njemica, kao od majke rođena, preplanula i izvajana. Zanijemivši od prizora koji se ukazao preda mnom, ne slušajući što mi govori, a otvorenih usta gledajući u to RTL 2 tijelo, jedva sam uspio dokučiti da se izgubila, i da ne zna naći put do paviljona gdje je njezina soba. Fundus mog tadašnjeg njemačkog bio je sastavljen isključivo od replika iz partizanskih filmova i uzdaha oduševljenja iz radova Terese Orlowski, a objektivno to i jeste scena za početak pornića. Gola Njemica koja šeta hotelom punim naturista i balkanski macho prerušen u kuharskog pomoćnika. Spiele ohne grenzen. Ja, ja, schnell… Ko zna šta bi sve ovdje rasplamsala erotska mašta mogla dopisati, ali ne bi bilo fer.

I kad bih joj htio dati na volju, ne bismo došli predaleko. Bilo me je strah, i volio sam Amal. Bili smo skupa u tome, u tom kotlu koji nismo željeli, i nisam mogao učiniti ništa što bi je povrijedilo. Jedna njezina priča bila je još sočnija: posao je bio tako organiziran da se osoblje i gosti ne susreću, ukoliko baš ne moraju. Poslije doručka, gosti idu na plažu, a ulijeću spremačice, sobarice čistačice i pospremaju. Amal je upravo čistila sobu kad se na vratima pojavio Igor Mandić. Veliki majstor književne kritike i publicistike došao je, valjda, uzeti neku knjigu ili časopis koji je zaboravio ponijeti na plažu. Odmah je otklonio trenutak nelagode, rekavši – „a oprostite, odmah ću ja“ – a Amal je tih nekoliko sekundi koje su mu trebale da uzme tiskovinu, ostala u wc-u. Dvije godine prije toga, gostovao je u Sarajevu na Omladinskom programu radija i bio je valjda jedini koji je već tada naplaćivao honorare za to: nekako smo uspjeli nagovoriti našeg urednika kojeg su svi zvali Gazda, koji ispočetka nije htio ni da čuje da se bilo kome plaća intervju, ali je, ipak, popustio. Izbor za intervjuistu je pao na mene, koji sam se stvarno furao na njega, i bio pročitao sve njegove knjige do kojih sam mogao doći. Na kraju, mislim da nije ni ispalo tako loše, bio sam prestrašen autoritetom, a on je bio preveliki da bi gazio nekog žutokljunca koji tek ulazi u medijsku atmosferu. A i naplatio je unaprijed. Sjećam se samo da je, kad ga je neka slušateljica malo žacnula oko erotskih tekstova, rekao:

Čest gost u Beogradu: igor Mandić osamdesetih godina„Ma znate nije vam to sve tako kako tamo piše. Što se mene tiče, može se reći da sam dobar u teoriji, a nešto slabiji u praksi.“ Kad smo se tri ili četiri godine nakon toga vratili u Sarajevo, Amal je diplomirala svjetsku književnost, koju je bila započela i nastavila u Ljubljani, a jedna od važnijih knjiga bili su njegovi „Principi krimića.“ Prvo ljeto je tako prolazilo, a niko nije znao kolikoće trajati taj karantin i život na selu. I kako je nekome s kontinenta teško preživjeti prvu zimu na moru. Imali smo knjige, krov nad glavom i jedno drugo. I povjerovali da bi to moglo biti dovoljno. I bilo je. Samo, po koju cijenu?

Čini se da ništa više nije nerviralo sirotog Konstantinovića od romantizacije društvene pozicije pjesnika. I činjenice da je balkanska kultura neevropska. I da će se Balkan, u djelima razoraznih mistika, pravoslavnih fundamentalista, zaluđenika velikom lažnom prošlošću, bugaraša i zavjerenika, spasiti od evropske bolesti propadanja. Tu se generalnoj ideji nema što prigovoriti. Istina, ovakva Evropa, baš kao u vrijeme jednog od Konstantinovićevih uzora, Krleže, kao da traži da se bude protiv nje, njene birokratske tromosti i nebrige za ono što se oko nje događa. Ali, šta je alternativa?

Književnost, ipak, ne stanuje isključivo u knjigama. Konstantinović je, ako ga posmatramo muzički, onaj koji bi sve snimljeno – objavio. Velika posvećenost, i veliki korpus. I niko drugi nije o poeziji napisao ni tako puno, ni tako dobro. Ipak, metodologija propituje formu, a postoje i primjeri koji u takvom postupku bivaju (uglavnom, nepravedno) osuđeni.

Ovdje moram malo iskočiti iz priče i reći nešto o omiljenom sjužnoslavenskom sportu: zamjeranju. Ovdje, svi svima nešto zamjeraju: komšije što se druge komšije parkiraju ispred njihovih prozora, komšinice zato što se onaj s drugog sprata što se nedavno doselio ne pozdravlja srdačno, nego nekako preko volje, tetama u prodavaonicama što ako znaju da imate dijete, ne daju vam dvadeset pfeninga kusura, nego onu malu čokoladnu bananu. Djeci se zamjera što se ne vrate iz svijeta da paze stare roditelje, roditeljima se zamjera egoizam u poznim godinama: u političkoj areni zamjera se prelazak iz jedne partije u drugu, stvaranje koalicija i neprirodnih savezništava. Zamjera se neuspjeh, kao i uspjeh. Besprizornici i besposličari imaju pravo zamjerati pjesnicima što piju, muzičarima što se drogiraju, a lanac zamjeranja je, ionako, beskonačan. Ovdje, nema nikoga kome se nešto ne bi moglo zamjeriti. Najveća opasnost za ovaj prostor je da će ljudi svakoj vlasti zamjeriti ama baš sve, ali suštinski protiv nje neće uraditi ništa. Zamjeranje je siguran put ka uspjehu diktature.

Autor Hronike tako zamjera Kovaču da se nije usprotivio novim prijatelima u Hrvatskoj što nije zaštititio famoznu kuću divote i strave u Rovinju. Zaboravlja da je Kovač tamo izbjeglica, a izbjeglice nisu ljudi u ostvarenom smislu toga pojma, nego, recimo tako, poluljudi. Tu nacija niti ne igra presudnu ulogu, iako ne treba zaboraviti da je u to doba Hrvatska bila na ivici fašizma. Prema nekima, i daleko preko nje. Kako je, na neki način, Istra uvijek bila Evropa, tako se diskriminacija na vlastitoj koži nije mogla osjetiti tako jako kao u Zagrebu, ali sve je, ionako, davalo do znanja da ne trebate ostati tu. Baš kao kad sam se u kuhinji nudističkog kampa našao ispred brda krompira, s kojim nikako nisam znao šta da radim: trebalo ga je prvo premjestiti unutra, a onda oguliti. Na plus četrdeset, za nekoga ko to nikada nije radio, to baš i nije najlakši zadatak. Bio je to četvrti ili peti dan posla, a o meni se, poput mirisa ulja za prženje iz metalnih kanti, već bila proširila priča da sam izbjegao iz Sarajeva, a da sam tamo bio neki mladi novinar. I studirao žurnalistiku. Pomoćnik glavne kuharice, alkoholičar, lica crvenog kao krv i makovi u partizanskim pjesmama, samo je prošao, vidio zapuhano, izbezumljeno lice kako i nakon pola sata bulji u gomilu krompira, i kroz zube, jer je u pola deset ujutro u njemu bilo pola litre vina, procijedio: „Nije ovo žurnal“.

Presjekao sam se. Odvalio me je flashback iz vojske, to je bio taj polusvijet s kojim se nikada nisam htio susresti, narod. People. Pučina. Folk. Ono čega se grozio i Konstantinović, i ono od čega bježi svaki pametan čovjek, ali što više bježi, život ga više gura u to. Valjalo je zapamtiti da život nije žurnal, i gurati dalje. By the way, šta je žurnal?

Iskustvo nam je palanačko. Ali je vrijedilo. Jednom nasilno pomjeren čovjek sa svoga mjesta življenja zauvijek gubi mogućnost da bude integralna ličnost. Biva pocijepan(a) na fragmente. Iscijepane, kao stranice knjiga ispred kuće pisca i filozofa, ili okrznutih korica kao izdanja kao antikviteti koje kupujemo iz biblioteka umrlih susjeda, ili nađemo nešto u svijetu – isto je. Takva osoba svugdje je stranac. Ponajviše u zavičaju, ukoliko se vrati u njega. Jer, dvostruko joj se ne vjeruje. Prvo, stoga jer nema zajedničko iskustvo patnje preživljene u mjestu svojega nekadašnjeg života, a drugo jer je tamo gdje je provela te godine osjetila život bez nasilja, i uvijek neumjesno poredi svoj zavičaj sa svijetom. To su krugovi koji se nikada ne zatvaraju: takvo iskustvo obično, pa makar ono trajalo tri ili četiri godine, koliko ratovi ovdje obično traju, rađa protivurječnosti koje je nemoguće razriješiti za jednog ljudskog života. Ili ste se zaljubili, ili ste prepoznali nešto za sebe u svijetu u koji ste došli, ili je ta sredina u vama vidjela nekakav materijal iskoristiv za njezine interese, tek odlazite i dolazite bitno različiti. Neovisno o tome jeste li nominalna manjina, ili kao recimo u slučaju filozofa i pisca Konstantinovića – duhovna, vaša je sudbina time ograničena.

U Hronici njegova života piše da je u vrijeme koje ovdje opisujem, on bio u najžešćoj egzistencijalnoj stisci. Pisac, možda i najvažnijeg djela u historiji kritičkog promišljanja literature, cijeloga života nesigurnih primanja, sa suprugom isto tako mizerne penzije, u zemlji u kojoj inflacija na dnevnoj bazi jede ratom naštampani novac, sigurno bi prodajom te kuće riješio neke od svojih problema. To da, kako piše hroničar njegova života i djela, on u tu kuću ne bi otišao ni da je mogao, neće nekome ko se u njoj našao nesretnim slučajem, i u njoj proživio najteže dijelove svog života neće promijeniti niti glavni motiv ispisivanja teksta, niti će na bilo koji način izmijeniti historijski tok događaja, što je skrivena želja svakog pisca. Da njegovo djelo promijeni tok historije umjetnosti, ako ne i historiju samu. Megalomanija koja se pritom pojavljuje, najveći je neprijatelj dobre literature: prezirući takozvani historijski roman, najpopularniji žanr u kolonijalnim kulturama, preostalo mi je samo ispisivanje vlastite priče. Ispovjednost može samo podvući megalomanski ton, ali ono što nas eventualno može sačuvati je pozicija: ona mora biti izvan prostora koje je između ćutanja i zla.

U posjeti Sarajevu: Radomir Konstatinović

Početkom dvijehiljaditih, kad je ushit i radost zbog završetka rata sporo, ali sigurno prekrivala crna koprena pljačkaškog nacionalizma, Konstantinović je došao u Sarajevo. Veliki okrugli stol i nastup posvećen njegovu radu pratio je novinar koji je dobio i zadatak da uradi i intervju s njim. Trebao je to obaviti uz pomoć starijih kolega koji su poznavali pisca, ali unaprijed se znalo da će to biti gotovo nemoguće. Pisac je nevoljko i nerado davao intervjue. Iz amfiteatra u kojem se razgovor održao, trebalo je poslije ići na večeru, na koju su trebali poći samo izabrani, stari prijatelji. Pisac, koji je ličio na jedan od porteta Franza Liszta koji mi se urezao u memoriju još od osnovne škole, mršavi, isposnički gospodski izraz lica, i sijeda prorijeđena, nazad duga kosa je nepogriješivo primijetio da je jedno lice tu – viška. Nije preostalo ništa drugo, nego da se legitimišem, rekao sam svoje ime, tadašnji dekan Likovne akademije, i jedan od njezinih osnivača, Sadudin Musabegović je rekao da sam pozvan tu, i da bi bilo lijepo da mu Radomire, date intervju, novine u kojima radi su za nas vrlo važne.

„Ah, ne“, rekao je rezignirano, glasom umornog čovjeka čiji su boja i ton odavali da su se glavne stvari već desile, „nismo ovde da slavimo moje delo. To možda nekada, post mortem.“

„Živio sam u vašoj kući u Rovinju u ratu“, rekao sam, glupo i krajnje protiv svoje koristi, ali  da pred takvim čovjekom nisam smio lagati. Malo je podigao pogled ali ton nije promijenio ni za nijansu:

„A vi ste, dakle, ti koji ste tamo provalili.“

Zanijemio sam. Pokušao sam nešto reći, ali je Sado, kako su svi zvali dobrog čovjeka, filozofa Musabegovića, koji je bio upoznat sa svim okolnostima, otklonio moju krivnju.

„Ne, on se tamo slučajno našao. I došao je poslije.“  

Zapišimo još ovdje i naslov prve knjige Radomira Konstantinovića. To je zbirka pjesama nazvana Kuća bez krova. Izašla je 1951. godine. U rovinjskoj kući, koja više ne izgleda tako bio sam prije nepune tri godine. Jedan njezin dio, mislim da je to onaj u kojem sam htio umrijeti, pripada sestri moje dobre drugarice A., likovne umjetnice koja tamo izrađuje stvari, za koje bih volio da nas, kao voodoo lutke konačno izvedu iz ovih krugova koje stalno na isti način pokušavamo zatvoriti.

Možda je to i neki dokaz i znak, da sve stvari na kraju i u nekom obliku završe tako kako moraju.

Ili su sva naša nastojanja da ih opišemo ili razumijemo, naprosto, precijenjena? 

* Starija verzija ove priče objavljena je u dvomjesečniku Journal – izdanje KDBH Preporod, Zagreb 2020, novogodišnji broj 236/237

Oceni 5