Ekskluzivno: Sjećanja umjesto zaborava (1)
SFRJ

Photo: Edi Šelhaus

Socijalistička Jugoslavija, zemlja u kojoj su svi imali istu šansu

"Kad se prisećaš prošlosti, to ne znači da se prisjećamo onoga što se stvarno dogodilo“ – Marsel Prust

Prošlost ne prolazi. Ona je naš život i ne može se izbrisati. Što sam stariji sve se više podsjećam na to. Oca ne pamtim, poginuo je na početku rata. Ne znam ni gdje ni kako. Nema groba. Majka  je bila u partizanima. Sticajem okolnosti – čak i ja. Tome je prethodio jedan nesvakidašnji događaj.

Djetinjstvo: Kako se Bog zamjerio mojoj Babi

Februarska studen, godine 1954. Bosna se zaledila. Rijeka nije  daleko od naše škole pa smo nekoliko nas otišli da osmotrimo situaciju. Skela je zarobljena u ledu. Sa jedne na drugu stranu rijeke prešli smo po ledenoj pisti. Hladnoća i  rani mrak su nas, medjutim, brzo otjerali kućama.

Naša kuća bila je nedaleko od centra varoši. Tu sam živio sa babom Darinkom, maminom majkom. Ostao sam rano bez roditelja i ona je brinula o meni.

Iznenadio sam se kad sam je tako rano vidio u krevetu.

- Otiđi do ujaka – tako smo zvali njene bratiće - i zamoli da odmah dođu ovamo.

Ujak, Baba, otac, drugi ujak i majka: 1941.godineUjaci Mile i Nedo su ubrzo stigli i Baba je bez oklijevanja prešla na stvar.

- Vidite djeco, ja vas večeras napuštam ali sam vas pozvala da, prije nego ispustim dušu, iskažem poslednju želju: čuvajte mi mog unuka... Hoću da me sahranite bez popa. Bog možda postoji ali – on se meni grdno zamjerio i ja prema njemu nemam nikakvih obaveza.

Bile su to poslednje Babine riječi. Cijela je varoš bila na sahrani. Svi su znali za njenu tragičnu sudbinu, detalje su saznali u pogrebnoj povorci. Ispraćaju je prisustvovao i pop Stevo, inače naš komšija.

Kako se to Bog zamjerio mojoj Babi? Evo kako:

Moja baba Darinka je nadživjela svih devetoro djece, muža, dva brata i dvije sestre. Epska je to tragedija i po svojim razmjerama - kako su mnogi govorili –nadmašuje i Majku devet Jugovića. Ali, kako  napisa Ivo Andrić u „Znakovima pored puta“ – „Božja pravda se rijetko javlja“(Javlja se na mahove, ona je isto što i orkan, kataklizma i tragedija, kaže nobelovac)... Bio sam ljut na Boga. Zato sam narednih  dana, na putu do škole, zaobilazio  popovu kuću. Pop Steva me je, naime, sedeći sa svojim brojanicama pored prozora, skoro svakodnevno slao po novine, cigare ili šibice. Bio je to moj naivni dječački protest koji me je, kasnije ću to shvatiti, već tada opredjelio za ateiste.

Baba sama nije govorila o svojoj tragičnoj sudbini, barem ne predamnom, nastojala je – kasnije sam shvatio, da me sačuva od spoznaje njene sudbine, ali ponešto sam ipak saznavao. Četvoro njene djece je umrlo, dvoje se utopilo u rijeci Bosni, najmlađi sin poginuo je pred kraj rata u partizanima, na tuzlanskom groblju u borbi sa četnicima. Dugo su tu vijest krili od Babe sve dok  jednog dana sekretar Sreskog komiteta partije i predsjednik Sreza, drugovi Jovica i Mujbeg, nisu banuli u našu kući i Babi uručilii spomenicu za njenog sina, inače najmlađe od devetoro djece, Niku Terzića. Baba je tako nešto već naslućivala i suze je već bila isplakala pa kad je nekoliko godina kasnije umrla moja majka a godinu dvije zatim i ujak Ratko – ona kao da se pretvorila u kamen, a kamen ne pušta suze. Suzište može da presuši kao reka ili potok. Bila je uspravna i dostojanstvena u svom bolu. Sjećam se da su komšije govorile kako ima najljepši cvjećnjak u dvorištu, koji je sama njegovala. Bili su čuveni i njeni slatkiši – baklave, puslice, slatko od lubenice i ruža...

Predah za vreme ofanzive: Sa komesaroim odreda Edhemom Čamom, marta 1945. godineMoja majka je takođe bila partizanka. Ja sam se s njom, kada su Nijemci zauzeli Modriču, zatekao u jednoj iznenadnoj njemačkoj ofanzivi na Monju, na putu Gradačac – Gračanica. O tome svjedoči i jedna fotografija iz marta 1945 – imao sam nepunih pet godina. Komesar jedinice dr Edhem Čamo (krajem pedesetih rektor Sarajevskog univerziteta a zatim i predsjednik Akademije nauka) i ja kraj krajputaša. Mom odlasku u partizane prethodio je jedan nesvakidašnji događaj. Pripadnik četničkog odreda, izvjesni Žugić, iznenada je jedne večeri banuo u našu kuću – bila je zima – Baba ga je poznavala od prije rata. Dok je pijuckao rakiju, Baba ga je iznenada upitala – je li, nesretniče, šta bi uradio kada bi se iznenada pojavila moja Draga. Žugić je ustao, ispio čašicu, i smješeći se rekao: Pazi da Nijemci kojih je puna čaršija ne saznaju da su ti unukova majka i ujak u partizanima. Nakon tog upozorenja ja sam se našao u Majevičkom partizanskom odredu.

Majka je nakon oslobođenja radila kraće vrijeme u Gradačcu a zatim u Sarajevu, ali se ubrzo razbolila na plućima, ja sam bio kod Bake, a ona u sanatorijumima u Kasindolu kod Sarajeva i Golniku u Sloveniji. Lijeka nije bilo, ja to nisam znao, svi ostali jesu. Kada bismo ljeti dok se još nije bila ozbiljno razboljela Baba i ja išli kod nje u Sarajevo već zarana smo sa pletenim koferom kretali prema željezničkoj stanici. Voz je u Modriču stizao pred ponoć. Nismo, međutim, išli pravo na stanicu već kod ciganke Dike u neposrednoj blizini stanice. A ta Dika je posebna priča. Kada su ustaše 1941. jednu grupu Srba, nakon što su ih mučili u kući jednog bogatog trgovca odveli na rijeku Bosnu da bi ih streljali, moj ujak Ratko je sa još nekoliko njih iz gomile skočio sa mosta u rijeku. Mada ranjen uspio je da ispliva do bajira (obale) gdje ga je pronašla ciganska porodica, njegovala ga i pridigla. Dikin muž je umro ali je ona ostala trajno vezana za našu porodicu. Redovno nas je posjećivala povodom Đurđevdana i drugih praznika i Baba i ujak su joj bili trajno zahvalni.   

Poslednje dane moja mama Draga je provela kod nas u Modriči. Svakog dana u zoru ja bih odlazio do pekare, koju je držao otac mog školskog druga Herdića i donosio joj vruće lepinje. Umrla je  u Tuzli u 29. godini. Imao sam tada deset godina. Imao sam nepunih četrnaest godina kada me je i Baba napustila.

Sjetno ali bezbrižno odrastanje

Zvuči nakon svega neobično, ali je moje rano djetinjstvo ipak bilo bezbrižno, možda najviše zahvaljujući mojoj baki i nekolicini drugara, vršnjaka iz susjedstva. Dječaci i u oskudici pronađu radost u malim stvarima. Sjećam se i danas mnogih doživljaja iz tog perioda.

Naša kuća kao i sve u varoši tih prvih posleratnih godina, a većina sve do sredine pedesetihh, nije imala struju. Tako su prvi filmovi – „Slavica“ i „Timur i njegova četa“ prikazivani uz pomoć agregata sa jedne lokomotive. Kada bi agregat zatajio nastavak filma je slijedio tek dan dva kasnije „dok ne stigne majstor iz Sarajeva“. Kino je u početku bilo smješteno u jednom velikom dvorištu, nadomak naše kuće, ulaz je bio besplatan tako da se tu okupljao govovo cijeli grad. (Tih događanja sam se prisjetio nepune četiri decenije kasnije u vrijeme rađanja višestranačkog sistema u Bosni. Zvuči kao anegdota a ispričao mi ju je rođak Nebojša Krekić iz Modriče. - Stranke su mitingovale po gradovima kako bi animirale svoje pristalice. Kod nas u Modriči je održano desetak takvih skupova. Svaka stranka se pohvalila, i to su novine prenijele, da je njihovom mitingu prisustvovalo blizu deset hiljada ljudi. Kada se to sve sabere – ispada da je Modriča imala nekoliko desetina hiljada stanovnika. A u stvari – svi smo mi, čak i djeca, išli na sve stranačke mitinge, bez obzira na opredjeljenje. Motiv je bio jasan – prvo znatiželja a zatim činjenica da su skupovi bili propraćeni muzičkim programima uz nastupe poznatih estradnih zvijezda.)

Fudbal smo igrali „krpenjačom“ sve dok iz Sarajeva od moje majke nije stigla gumena lopta. Bila je veličine oveće narandže, ali smo je čuvali kao izuzetnu dragocjenost i koristili smo je samo na „važnim“ mečevima. Igrali smo uglavnom bosi - od aprila do septembra.

U sjećanju su mi i višednevne protestne bakljade povodom tršćanske krize. „Trst je naš!“, „Život damo – Trst ne damo“ -  uzvikivali smo iz sveg glasa mada ne znajući tačno čiji je Trst i kome ga i kako ga ne damo

Kad je riječ o fudbalu, do nas je doprla vijest o Zvijezdi i Partizanu. Bila je to, međutim, i naša prva bezazlena podjela – na zvjezdaše i „partizanovce. Ja sam se opredijelio za Mitića kome su, govorili su stariji momci, pred utakmicu morali da stave gips na nogu da bi ublažio njegov udarac i ne bi povrijedio protivničkoig golmana. Idol partizanovaca bio je naravno Bobek. Prenose smo, nas desetak, pratili pod prozorom kuće Jankovića koja je imala radio na baterije. Tako smo godine 1952. slušali i glas Radivoja Markovića iz Tamperea – tada nismo znali da je to evropsko prvenstvo-  zdušno navijali i bili oduševljeni što smo se suprotstavili (5:5) Rusima. Nije u tome bilo nikakvog ideološkog pristupa kao kod starijih koji su meč pratili i iz jednog šireg konteksta – sukoba Tito-Staljin. Zapamtili smo da su golove dali oba naša  idola - Mitić i Bobek. Pričalo se da je meč bio dramatičan mada nismo znali šta taj izraz znači.

Skijali smo na takozvanim tarabnjačama: špic tarabe koju smo skidali sa plota savijali smo na pari iznad kazana, na njih smo dodavali kaiševe od nanula (komšinice su se žalile jedna drugoj kako nestaju kaiševi na nanulama – mi smo čuvali našu tajnu sve dok nas neko nije odao). Spuštali smo se sa Majne, brda iznad Modriče, proletajući kroz živice i stizali kućama mokri, poderani i uprljani. (Nepunu deceniju kanije sam na Jahorini bez problema koristio svoje skijaške vještine). Sanke tzv. rodle imao je jedino sin trgovca Pejića, moj školski drug Vlado. Bio nam je to poseban doživljaj kada smo s vremena na vrijeme dobijali šansu da se sa brda spustimo na „luksuznim“ sankama.

Kada bi sjeseni u našu varoš stigao vašar mi djeca smo trčali na ringišpil sa konjima i fijakerima. Vožnju smo morali da zaradimo: penjali smo se na „sprat“, vrtili ringišpil desetak tura da bismo zaradili nekoliko vožnji na drvenim konjima. Pažnju nam je redovno privlačio i „Zid smrti“, u stvari jedna ogromna kaca u kojoj je izvjesni Banjalučanin Nenadović pravio opasne vratolomije na motoru.

Gladni i bosi nismo bili, djelimično zahvaljujući tačkicama za garantovano snabdjevanje (Baba je imala kartu R3, ja D1). Osim toga, svaka kuća je, obično krajem novembra, klala barem jednu svinju (meso se sušilo na tavanu), a tu su i bašče sa osnovnim poljoprivrednim artiklima. Porodični „meni“ je dopunjavala i UNRA, kako se popularno zvala američka pomoć u hrani, odjeći i drugim potrepštinama. Mi djeca smo, sjećam se, najviše voljeli tzv. Trumanova jaja .

Zajedničko čitanje novina: Sa drugovima iz gimnazije u GradačcuJednom prilikom sam dobio i hemijsku olovku, napola istrošenu, ali sam je  nosio u džepu na košulji. Ta olovka mi je, međutim, ostala u sjećanju ponajviše zbog toga što me je iznenada veoma rastužila. Išao sam, naime, sa dvojicom drugara u Odzak, susjedno mjesto s druge strane rijeke Bosne, udaljeno sedam kilometara od Modriče. Kako smo ožednili zastali smo kod jednog poljskog đerma da se napijemo vode. Mene je žeđ, međutim, odmah minula: hemijska olovka iskliznula je pravo u bunar, nije bio dubok pa smo silazili da je pronađemo. Nismo uspjeli. Kada je riječ o UNRI, sjećam se anegdote koju mi je svojevremeno ispričao ujak Nedo Krekić. A ona glasi: Kao predsjednik odzačkog sreza u prvim posleratnim-godinama obilazio sam opštine – bila su to više sela nego gradovi pa su tako i njihovi predsjednici mahom bili na tom nivou. Kada sam banuo kod jednog predsjednika – zastao sam zbunjeno na vratima. Drug predsjednik je sjedio za stolom u čudnoj odori. Čak je i neku kravatu savio oko vrata. – Šta si to navukao na sebe, crni Lazare – pitam ga.  Pa odjelo iz Amerike, odgovorio je on zbunjeno. Bila je to UNRINA pidžama. Nakon našeg susreta nije je više oblačio.

U sjećanju su mi i višednevne protestne bakljade povodom tršćanske krize. „Trst je naš!“, „Život damo – Trst ne damo“ -  uzvikivali smo iz sveg glasa mada ne znajući tačno čiji je Trst i kome ga i kako ga ne damo... Konzerve su tada bile na velikoj cijeni jer kako ići na bakljadu goloruk bez štapa sa konzervom i zapaljenom piljotinom natopljenom gasom. Bakljade su održavane u večernjim satima. Bila je jesen 1953.

Tada je novinarska karijera počinjala od pijace, crne hronike i gradskih vijesti – potpisivanih samo inicijalima (tih dana pratio sam i izgradnju sarajevskog tramvaja). Kasnije slijedi prezime, a potom puno ime i prezime

Spomenuću jos jedan događaj iz tih dana: kada je otvaran spomenik palim borcima na trgu u Modriči trebalo je da i ja, valjda zbog mog „partizanskog „renomea“, kažem nekoliko riječi. Vježbao sam poruku tri dana ali na kraju sam uspio da kažem samo pola jedne strofe: „U ratu su naši borci umirali sa pjesmom na usnama…“ Bilo je to dovoljno jer i da sam sve izrecitovao – malo bi me ko čuo. U to vrijeme nije bilo mikrofona. Radio je takođe bio prava rijetkost, a novine su uglavnom kupovane petkom jer su najizdašnije mogle da posluže poljskim klozetima. Nekolicina nas je imala privilegiju da čita „Politikin zabavnik“ koji je redovno kupovao naš školski drug Niko Ilić. Zvali smo ga Čiko jer je živio sam sa ujakom, konobarom na željezničkoj stanici. Školsku lektiru smo obavezno „analizirali“ u posebnoj svesci. Nekim slučajem sačuvana je moja lektira iz drugog razreda tadašnje niže gimnazije. Iščitavam imena književnika sa jedva vidljivih požutjelih stranica: Petar Kočić („Vukov gaj“), Dositej Obradović (Basne), Prežihov Voranc (Đurđice), a zatim - Ćopić Nazor, Mark Tven, Žil Vern, Laza Lazarević, Svetozar Ćorović, Ivan Cankar, August Šenoa...Tu je i analiza narodnih pjesama „Ženidba cara Lazara“ i „Marko Kraljević i Musa Kesedžija“, „Dioba Jakšića“... Kasnije sam najviše zavolio Remarka.

Prvo slika – posle ton

Neke stvari i događaje kao dječak samo vidiš ali tek znatno kasnije shvatiš njihovo značenje. Kao film bez tona. Tako se kockice popune u kasnijem uzrastu.

Jedan takav „nijemi“ film urezan mi je u trajno sjećanje a vezan je za Goli otok.

Kad sam išao od kuće do škole morao sam da prođem pored oveće žute zgrade koju su zvali UDBA. Nisam shvatao značenje te reči, a nije mi bilo ni važno mada su me ponekad neki ljudi iza podrumskih rešetaka koje su bile skoro uz samu ulicu dozivali i molili da odem da im kupim cigare, Dravu ili Drinu. Tek kasnije sam saznao da su to bili seljaci - „kulaci“ koji nisu ispunili obaveze prema državi iz takozvanog otkupa prehrambenih proizvoda potrebnih za ishranu stanovništva. Ali, jednog dana doživio sam na istom mjestu veliko iznenađenje. Vidio sam dva poznata lica iza rešetaka. Otrčao sam kući i s vrata povikao: „Baba, eno čika Jovice i čika Mujbega u podrumu žute kuće“. - Šuti, rekla je prekorno Baba, ne treba o tome djeca da pričaju. (Jovica i Mujbeg uručili su svojevremeno Babi već spomenutu partizansku spomenicu).

Desetak godina kasnije Jovica mi je u Gradačcu, gdje je radio u socijalnom, vidno narušenog zdravlja, objasnio kako je dospio na Goli otok. Bilo je to izjašnjavanje o Rezoluciji Infombiroa na sreskom nivou. - Prvo nas je drug iz višeg rukovodstva pitao da li slušamo radio Moskvu, što smo mi potvrdili ne znanjući da je to već bilo okvalifikovano kao izdaja partije i strogo kažnjivo krivično djelo. Zatim nas je pitao nešto oko odnosa prema Staljinu. Da nas je pitao da li ste za Tita ili Staljina – možda ipak ne bismo dospjeli na Goli otok

Da nas je pitao da li ste za Tita ili Staljina – možda ipak ne bismo dospjeli na Goli otok Jovica, srećom, nije dugo proveo na zloglasnom otoku – neke stvari su ipak bile razjašnjene – ali je on ostavio neizbrisiv trag u njegovom životu.

Upamtio sam iz tog  perioda još jedan „politički slučaj“. Načuli smo kako stariji pričaju o izvjesnom  drugu Đidi – kao “bio je blizak saradnik druga Tita, a sad više nije, izgleda da je u nemilosti“. I to je bilo sve. Dovoljno za dječački uzrast. Bilo je to krajem 1953.

Sa „nemilošću“ Milovana Đilasa upoznao sam se  nepunu deceniju i po kasnije i iz jednog posebnog ugla. Dok sam se za vrijeme služenja vojnog roka nalazio u redakciji „Narodnog borca“ u Sarajevu, imao sam običaj da u dokolici prelistavam komplete stare štampe. Tako sam u „Borbi“ iz 1953. nabasao na slučaj autora „Nove klase“. Listajući već požutjele stranice, u kontinuitetu, suočio sam se sa zanimljivim tokom događaja. Prvo su nakon nekoliko Đilasovih članaka, a bilo ih je ukupno sedamnaest, počeli da stižu izrazi spontane podrške „drugu Đidi“, tadašnjem predsjedniku Skupštine FNRJ i članu najvišeg   partijskog rukovodstva, prvenstveno iz velikih radnih kolektiva, što je „Borba“ pomno bilježila. Osnovna Đilasova teza bila je osuda „stavljanja Partije iznad zakona i onemogućavanja demokratskog dijaloga u društvu“. Tiraž  „Borbe“ dosegao je do 300.000 primeraka dok je redakciji stiglo 30.000 pisama podrške iz radnih kolektiva širom zemlje.

Bio je blizak saradnik druga Tita, a sad više nije, izgleda da je u nemilosti: Milovan ĐilasUbrzo je, međutim, neposredno pošto je objavljen poslednji članak (Anatomija jednog morala) nastao preokret: pristizale su iz cijele zemlje poruke i telegrami osude stavova Milovana Đilasa i podrške Titu i Partiji, između ostalog, i iz onih sredina koje su mu prvobitno izrazile podršku. Prvo spontanost a zatim direktiva koja poništava prethodno oduševljenje i dovodi do „istinskog“ opredjeljenja ljudi. Tako je to u (jedno)partijskoj državi – pravce i razmjere spontanosti određuje Centralni komitet. Đilasova sudbina je, kao što je poznato, dobila epilog na Trećem plenumu CKSKJ, početkom januara 1954. godine. Obrazloženje: otvoreno je napao komunizam i izazvao zabunu i konfuziju u partiji. Ovo je samo jedno zakašnjelo podsjećanje, sve ostalo je već odavno u istorijskim čitankama i publicistici. 

(...)

Sarajevo – Hamlet iza kulisa

Mene je životni put odveo u Sarajevo. Stigao sam gotovo pravo sa autoputa „Bratstvo jedinstvo“ gdje sam mjesec dana proveo na dionici kod Vladičinog Hana. Upisao sam Pravni fakultet i nastavio honorarnu saradnju sa „Oslobođenjem“, u to vrijeme jedinim dnevnim listom u Bosni i Hercegovini. Tada je novinarska karijera počinjala od pijace, crne hronike i gradskih vijesti – potpisivanih samo inicijalima (tih dana pratio sam i izgradnju sarajevskog tramvaja). Kasnije slijedi prezime, a potom puno ime i prezime. Pravo na puni potpis donio mi je tek „Hamlet iza kulisa“. Pod tim naslovom objavio sam, u novembru, reportažu, uz fotografije tada već afirmisanog fotoreportera Miloša Đuraševića, iz Narodnog pozorišta. Reč je o ljudima iza scene koji su u većini slučajeva za publiku anonimni. Jer njih publika ne vidi, oni su za nju „sporedni“, ali uspjeh predstave zavisi u mnogome od njih, napisao sam između ostalog.

Gimnazijski ferijalci na PlitvicamaMoj novinarski angažman u „Oslobođenju“ iznenada je prekinut sredinom sledeće, 1961. godine. Imenovan sam za glavnog i odgovornog urednika studentskog lista „Naši dani“. Neposredno prije toga izabran sam u Centralni komitet Narodne omladine i Univerzitetski komitet SKJ .(Tek nakon nekoliko godina otkrio sam pozadinu ovih događanja. U partijskoj karakteristici koja je po mom odlasku na fakultet stigla u Univerzitetski komitet u Sarajevo pisalo je sledeće: „drug M.A . spada među najizraslije članove SK kao i uopšte narodne omladine koja je ova škola ikada imala, kako po svom društvenom djelovanju, tako i po svojim   moralnim, duhovnim, idejnim i političkim kvalitetima... posjeduje ogromne orgaizacione sposobnosti, njegov radni entuzijazam kao i drugarsko ophođenje sa učenicima, pribavili su mu velike simpatije. Zbog svega toga preporučujemo organizaciji u koju dođe da ga svesrdno prihvati i omogući mu da ispolji svoje ogromne mogućnosti koje posjeduje.“

Karakteristike su u to vrijeme bila uobičajena praksa. Kada sam saznao njen sadržaj mješala su mi se dvojaka osjećanja – ponos ali i nelagodnost pred samim sobom. Čitavog života sam se trudio da ne iznevjerim karakteristiku. „ Naši dani“, kada sam ih preuzeo, izlazili su dvomjesečno i bili su više časopis nego glasilo studenata. Vjerovatno i zbog toga što su ga uređivali jedan filozof i jedan pjesnik – Gajo Sekulić i Ljubomir Cvijetić, dva priznata imena. Kako su oni završili studije redakcija je podmlađena i proširena: Mirza Idrizović, Petar Ljubojev, Mirko Marjanović, Hajrudin Somun. Dunja Vidaković, Krešimir Sykora, Miodrag Oljača, Veljko Kojović, Šefko Međedović... Redovni saradnici bili su Nedžad Ibrišimović, Nenad Radanović, Zoran Udovičić – sve u svemu ljudi koji su izrasli u vrsne stvaraoce u različitim domenima – filmu, književnosti, novinarstvu...Otkrili smo i nekoliko talenata iz srednjih škola, među kojima su se isticali Kemal Kurspahić iz Sanskog Mosta i Mehmed Halilović iz Gradačca – obojica će kasnije postati glavni urednici „Oslobođenja“.

Redakcija i ja smo imali nešto drugačiji koncept studentskog lista:  aktuelno i pravoremeno odslikavanje života na univerzitetu, sa svim odlikama i problemima. To je značilo – umjesto časopisa novina. Skovali smo plan i dobili podršku od prorektora Univerziteta, jednog divnog čovjeka, profesora Fazlije Alikalfića.  Finansiranje je obezbjeđeno: određen procenat koji je svaki student plaćao za zdravstveno ekonomsko obezbjeđenje izdvajao bi se za list, a i dotacija Rektorata bila bi znatnije povećana. Za start smo iskoristili  jedan pogodan trenutak u decembru 1961. - dvodnevnu univerzitetsku konferenciju Saveza komunista kojoj je prisustvovao čitav državno-partijskii partijski vrh na čelu sa Đurom Pucarom. Drugog dana konferencije „Naši dani“ pojavili su se sa izvještajima i fotografijama sa konferencije. Bio je to pun pogodak i prelazak na sedmodnevno izlaženje. List je postepeno dobijao  čitaoce i izvan univerziteta, uključujući prije svega srednje škole. Tiraž je povremeno dostizao i 50.000 primjeraka.

Atmosfera i entuzijazam u redakciji bili su izvrsni, mada je rad bio zasnovan na volonterstvu, uz skromne honorare i naravno studiranje. U to vrijeme fakulteti su bili otvoreni za sve, studiranje je bilo besplatno a za smještaj, ishranu i udžbenike mogla se dobiti stipendija – od opštine ili preduzeća – kao i studentski kredit. Stipendisti su nakon sticanja diplome morali da se jave na posao davaocu stpendije. (Čudno to zvuči u sadašnjim uslovima kad siromašni studenti nemaju šansu da plaćaju studije, a i oni koji stignu do diplome teško dobijaju šansu za posao. Još uvijek nije razriješena dilema da li je bolja, odnosno gora uravnilovka ili masovna nezaposlenost). Studenti su imali još neke pogodnosti kao što su ljetovanje u studentskom kampu u Tučepima, zimovanje na Jahorini u studentskom hotelu „Šator“, zimovanje u Višegradskoj banji... Sve uz skromnu participaciju. Tu su bile i organizacije Ferijalnog i Planinarskog saveza, Narodne tehnike, Saveza organizacija za fizičku kulturu s kojima se takođe moglo ići na ljetovanje ili radne akcije. U svakom slučaju svi studenti su imali podjednaku šansu. Jedini uslov bili su ispiti. Nama u redakciji nije bilo lako na dva fronta, ponekad bi entuzijazam u listu prevagnuo na štetu ispita, ali smo ipak svi, makar i sa izvjesnim zakašnjem, stizali do diploma.

„Tih šezdesetih godina“, kako navodi beogradski istoričar Predrag J. Marković, „stasavala je najprivilegovanija generacija u dotadašnjoj ljudskoj istoriji, rođena neposredno posle rata, rasla je u svetu u kojem se svake godine živelo sve bolje... Država koja se borila sa siromaštvom, sa preteranom i nekontrolisanom urbanizacijom, veoma je ulagala u poboljšanjee standarda omladine, a posebno studenata. Ovaj naraštaj je imao manje razloga od bilo kog drugog u istoriji da bude gnevan na društvo“. Ipak, dogodiće se 1968. – studentska pobuna, prvi i poslednji studentski pokret u toj zemlj kod koga, kako u svojoj studiji navodi istoričar Marković, nacionalizam nije igrao nikakvu ulogu. Ali, vratićemo se tome kasnije.

Godina 1962. bila je za mene posebno dinamična. Trebalo je položiti zaostale ispite, provesti na saveznoj radnoj akciji na Tjentištu dva mjeseca i u međuvremenu organizovati  zajedničko „ljetno“ izdanje studentskih glasila. Svaki univerzitet imao je svoje glasilo: „Student“ (Beograd), „Studentski list „(Zagreb), „Tribuna“ (Ljubljana), Studentski zbor (Skoplje), „Indeks“ (Novi Sad). Tokom ljeta izlazilo je zajedničko izdanje. Te godine domaćin su bili „Naši dani“. Druženje je održano u Budvi uz učešće novinara svih studentskih glasila. Ekipu iz Beograda, sjećam se, predvodio je Manjo Vukotić, a iz Skoplja Risto Lazarov. Početkom 1964. istekao mi je „mandat“ u „Našim danima“. Na predlog redakcije i studentske organizacije odlikovan sam Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvezdom.

(Nastaviće se)

Oceni 5