Soderberghove razvodnjene vizije

„Mosaic“ Stevena Soderbergha  je nažalost ispao mnogo zanimljiviji kao prva interaktivna krimi TV serija u povijesti nego kao serija per se. 

O „Mosaicu“ se mnogo pričalo prošle godine kao o jednoj od najiščekivanijih novih serija u 2018. Ne samo zbog pedigrea njegovih autora, redatelja Stevena Soderbergha i scenarista Eda Solomona, već zato što se prije TV premijere u siječnju serija pojavila kao interaktivna aplikacija za iOS, Androide i laptope  u kojoj gledatelj sam bira iz perspektive kojeg lika prati priču. Gledatelj odabere lik čiju perspektivu namjerava pratiti, može ga promijeniti, a uz šestosatni materijal snimljen za potrebe televizije ima pristup još sat i pol dodatnih sadržaja kojih u seriji nema. Naravno, gledatelj ne utječe na radnju u smislu da promijeni ishod priče, ali može birati perspektivu i sam određivati redoslijed kojim otkriva detalje zapleta. Time je Soderbergh napravio nešto doista revolucionarno – gledatelj prestaje biti tek pasivan konzument nekog događaja već ima određenu slobodu u pristupu – i to će sigurno biti koncept koji će se u budućnosti interaktivne televizije nadograđivati. Vjerojatno nije daleko dan kada ćemo imati seriju s nekoliko različitih završetaka koje će korisnik, kao u nekoj video igrici, sam odabirati svojim potezima i odlukama.

Dakle, palac gore autorima za inovativnost, kreativnost i vizionarstvo. Međutim, kada sam doista imao priliku pogledati seriju na HBO-u (ne znam je li interaktivna aplikacija uopće dostupna kod nas), ostao sam pomalo razočaran. Nakon svih fanfara, najava i priča o aplikaciji, TV verzija je ispala prilično antiklimaktična.

Idemo najprije priču skinuti s kurca, može? Može! Dakle, imamo autoricu jako popularne dječje slikovnice, ilustratoricu Oliviu Lake (Sharon Stone) koja živi u turbo modernoj kući u izmišljenom gradiću Summit u državi Utah. Olivijin život se sastoji od primanja i druženja s drugim bogatim mještanima tog popularnog skijališta, a povremeno voli ubosti (i biti ubodena) neko mlado muško meso. Upoznaje mladog i naočitog Joela (Garrett Hedlund), umjetnika u usponu, kojeg poziva k sebi u kuću tobože da mu bude mentorica i da joj održava imanje, a da zapravo servisira nju. Obzirom da se Olivijina kuća nalazi iznad bogatih izvora rude, njeni susjedi angažiraju prevaranta Erica (Frederic Weller) da ju nagovori da proda imanje. Eric uspijeva u svom naumu i više nego što je očekivao, Olivia se zaljubi u njega, čak ga uvrsti u oporuku, no tijekom novogodišnje noći dolazi do verbalnog sukoba pripadnika ovog neobičnog trokuta nakon čega Olivia nestaje, od nje ostaje samo njena ruka, a Eric, koji ju je posljednji vidio živu, biva osuđen za njezino ubojstvo i poslan u zatvor. Četiri godine kasnije pronalazi se i ostatak Olivijinog tijela, a Ericova sestra Petra pokreće novu istragu uz potporu mjesnog detektiva Natea te brzo otkrivaju brojne propuste u prethodnoj istrazi koja je osudila Erica.

Tako to otprilike izgleda kada se postavi linerano, kako to obično u TV serijama biva. Imamo leš i onda kreće who-dun-it potraga za ubojicom. Međutim Soderbergh, uvijek sklon eksperimentima, odbija priču ispričati linearno. Serija je zamišljena otprilike kao i aplikacija, da svaka epizoda ima svog glavnog lika iz čije perspektive pratimo događanja. Tako je u jednoj epizodi glavni lik Olivia, a drugoj Eric, u trećoj Joel, u jednoj epizodi palicu preuzima detektiv, dok je u posljednjoj epizodi glavni lik Petra. Oni se pojavljuju i u drugim epizodama, naravno, ali svaki od tih likova ima jednu „svoju“ epizodu gdje vidimo stvari iz njegovog/njezinog ugla i tako polako slažemo kockice mozaika iz naslova. Ako ste gledali Kurosawin legendarni „Rašomon“, e to vam je otprilike tu negdje. Soderbergh se poigrava i s vremenskim narativima, skače iz prošlosti u sadašnjost i natrag, a ako pažljivo pogledate sam početak serije, već u uvodnoj sceni otkrit ćete tko je zapravo ubojica. S te strane, dakle, misterije nema, ono što bi vas trebalo zaintrigirati upravo je to skupljanje dijelova mozaika: svaki lik ima svoj dio slagalice, i tek kroz interakciju s drugima ti djelići se slažu i nadopunjuju.

Oni koji prate Soderberghov rad znaju da je riječ o vrlo versatilnoj osobi: ponajprije poznat kao filmski redatelj, režirao je „oskarovce“ („Traffic“, „Erin Brokovich“), šljokičaste glamurozne bezvezarije za gutanje kokica („Oceanovih 11“), vizualno efektne SF-ce („Solaris“), ali i gomilu niskobudžetnih indie filmova, kao filmove koje radi za svoju dušu dok spektakle snima da plati račune za struju i grijanje u svojoj vili u Holivudu (znate li vi koliki su mjesečni troškovi grijanog bazena, to je da se usereš!). „Mosaic“ je snimio kao da snima neki svoj indiejac – vrlo realistično, dokumentaristički hladno i precizno, minimalistički i gotovo eksperimentalno, s minimumom glazbe i montaže, dugim kadrovima. Serija čak nema ni najavnu ili odjavnu špicu kako bog zapovijeda, sve je nekako rudimentarno, ogoljeno i svedeno, totalno u kontrastu s bogataškim glamurom u kome se dobar dio radnje odvija.

Što je u ovoj seriji problematično? Prvo, preduga je. Unatoč svim Soderberghovim makinacijama, razlomljenom stilu pripovijedanja, vremenskim skokovima i sličnim pizdarijama, šest sati (šest epizoda) pokazalo se kao previše. Ima tu dosta ponavljanja, iste scene gledamo iz dvije ili više različitih uglova i perspektiva bez da nešto posebno pridonose radnji i nekako imam dojam da se sve ovo moglo „sabiti“ u cjelovečernji TV film od dva sata ili možda u mini seriju od tri, maksimalno četiri epizode. Ostatak materijala ‘ladno je mogao otići u aplikaciju.

Drugo, Soderbergh se potrudio seriju napučiti kvalitetnim a široj javnosti manje poznatim glumačkim imenima, pa u tom moru nikad čuo-nikad vidio glumaca ime Sharon Stone strši poput iskorištenog kondoma na crkvenom oltaru (ili možda ne, znajući naše popove…). Ovdje je Stoneovica doslovno prekopirala svoj lik bezobzirne kučke iz filma koji ju je proslavio i obilježio joj karijeru, na bolje ili na gore („Basic Instict“), ali od tada je prošlo 20 godina i Šeronka je odavno prestala biti seks bomba na koju smo svi mi nekoć bacali drkicu. Danas je to ocvala omatorjela babuskara i to se u seriji vidi, unatoč toni šminke, prigušenim svjetlima i reduciranom korištenju krupnog plana kada je njen lik u pitanju. Kada se kontrolira, Stoneovica funkcionira dosta dobro, no u ključnoj sceni serije, kada u novogodišnjoj noći otkriva tko je u stvari Eric, dijalozi se spuštaju na razinu turske sapunice, a ona i (inače solidni) Weller upuštaju se u afektirano preglumljivanje kao da su pohađali Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Gluma dostojna nominacije za „Zlatnu malinu“, samo što se ta „prestižna“ nagrada ne dodjeljuje TV serijama…

Možda su mi zato prve dvije epizode, gdje uglavnom pratimo događaje iz prošlosti koncentirane na tri glavna lika, slabije sjele, ali nakon treće epizode, kada drugi likovi postanu pokretači radnje, serija se popravlja. Hedlund, vječiti TV marginalac, pokazao je potencijal za velike uloge glumeći Joela u dvije faze života, a posebno je intrigantan kao današnji Joel, progonjen duhovima prošlosti, pomalo izgubljen u svijetu oko sebe, koji pati od djelomične amnezije te koji, čini se, boluje od sindroma podijeljene osobnosti. No, ako bih birao pravu zvijezdu serije, ta bi nagrada otišla Jennifer Ferrin u ulozi Ericove sestre Petre koja je pružila slojevitu i proživljenu ulogu hladne, uporne i dosadne buldogice koja pritišće sve i svakoga, a posebice Nateovog bivšeg šefa (uvijek pouzdani Beau Bridges) koji joj pomaže u njezinoj potrazi za bratovom nevinošću svjestan da je manjkava istraga koju je on vodio prije četiri godine i dovela do Ericovog brzopletog uhićenja i osuđivanja.

Dakle, vrijedi li gledati ovaj mozaik? Vrijedi, ali morate imati strpljenja i pripremiti se na predug uvod, sporu razradu i konstantno meandriranje kroz likove i njihove kuteve gledanja, kao i na povremena glumačka iživljavanja. Ali, kad se prašina slegne, ovo je ipak Soderbergh, a on ne isporučuje loše proizvode. „Mosaic“ mu možda neće biti pri vrhu top liste najboljih ostvarenja, ali serija je gledljiva i zadržava njegov autorski potpis, no imam dojam da će prije ostati upamćena po svojoj revolucionarnoj interaktivnoj aplikaciji nego po vlastitoj kvaliteti.

*Sa dozvolom autora, tekst prenosimo s njegovog bloga