Feljton: Tito – neispričano (3)
Tito Sofija

Ugodni razgovori: Karlo Ponti, Sofija Loren, Jovanka Broz i Josip Broz Tito

Photo: Pinterest

Sofija Loren i Karlo Ponti na Brionima

Na Brionima je Tito primao goste, i zvanične i nezvanične, u Bijeloj vili, jednoj od svojih rezidencija. Tu su vođeni razgovori, a ponekad su, zavisno od njihovog karaktera i učesnika, priređivani i objedi. Ako se radilo o šefovima država, slijedili su i prigodni kulturno-umjetnički, pretežno, naravno, muzički programi. Veći stepen intimnosti, prema Titovoj procjeni političkog značaja nečije posjete, ali i ličnom odnosu prema gostu, ostvarivan je prelaskom na malo ostrvo Vangu.

Vanga je ostrvce koje je Tito, svojom idejom, pa i ličnim angažovanjem, izvukao iz potpune neprohodnosti, gustiša sa niskim sredozemnim rastinjem. Kultivisao ga je i pretvorio u poželjan ambijent za odmor, ali i u miran kutak za rad. Odnjegovani su na njemu vinograd i voćnjak, izgrađena dva-tri mala prizemna objekta, uključujući i podrume vina...

Ne sjećam se kako je došlo do posjete filmskog producenta Karla Pontija i njegove supruge, glumice Sofije Loren, Brionima 22. juna 1969. godine. Poznati italijanski bračni par boravio je prethodno u Crnoj Gori, na Sv. Stefanu. Vjerovatno je neko od crnogorskih zvaničnika prenio njihovu želju da se sretnu sa jugoslovenskim predsjednikom i njegovom suprugom. Nebitno je, uostalom, kako je do posjete došlo. U mojim zapisima je sačuvano kako je ona protekla. Višesatna laka konverzacija za domaćine je bila zanimljiva i relaksirajuća, a za goste, kako će Karlo Ponti lično izjaviti – jedan od njihovih najsrećnijih dana u životu.

Boravak Pontijevih proticao je upravo na Vangi. Junski dan sunčan, umjereno topao. Laki maestral sa otvorenog mora kao da je bio doziran – samo toliko da se osjeti blizina lovora i ruzmarina.

Razgovor je, uz dobro vino, potekao mirno, neusiljeno. Uglavnom o umjetnosti i umjetnicima, ali potom – i o politici i državnicima. Mogao se steći utisak, posmatrajući sa strane, da je to susret davnašnjih poznanika.

– Skoknite u „biblioteku“ – rekao je Tito konobaru – i donosite nam vino iz 1933. godine.

Na to će Sofija kojoj je neko pogreškom dodao godinu više: „Počinjemo sa 1933. i dok stignemo do 1969. ko zna šta će sa nama biti?“

Nalivene su čaše, sa oblikom čizmice, ukrašene folklor-nim motivima. Ko čašu ne prinese sa prave strane, lako se zagrcne što izaziva smijeh spretnih ili unaprijed obaviještenih. Nečija dosjetka, ne baš duhovita i umjesna.

Film i glumci

Prva tema, naravno – film i glumci.

Tito napominje da rado gleda filmove, bezmalo svake večeri. To je, kaže, i dobro i loše. Loše zato što odgleda i dosta slabih filmova.

– Nekada se naljutim i odem...

U kuhinji s Titom: Sofija Loren u kulinarskom zanosu– To činim i ja – brzo će Karlo Ponti – samo ja ne odem, već zaspim. Ništa ne uspava tako dobro kao rđav film.

– Jeste, Tito ode – prijekorno će njegova supruga – a sutradan mene pita kako se završilo.

– Privlače me akcioni filmovi – naglašava Tito. – Rado gledam i kaubojske, iako u njima ima dosta šablona; na početku se već zna kakav će biti kraj. Ali mene to odmori. Mnogo sam volio Garija Kupera, posebno u njegovim ulogama romantičnih heroja (Gari Kuper je umro 1961). Humanost zrači iz svake njegove uloge.

– To je najbolji glumac svih vremena – kazao je Karlo Ponti.

– Umro je i Robert Tejlor; i njega sam volio. Sviđala mi se i Vivijen Li. Ni ona nije više među živima. Sa suprugom je svojevremeno gostovala u Beogradu... Ni među glumicama nisu „zvijezde“ koje se proglase, već koje zbilja sijaju.

Rad na jugoslovenskom filmu Neretva reditelja Veljka Bulajića upravo je privođen kraju (u jesen 1969. u Sarajevu je premijerno prikazan). Ocjena Karla Pontija, pošto je već imao priliku da ga vidi u nedovršenoj verziji, bila je pozitivna. „Bulajić je“, kazao je naglašeno, „dobar reditelj.“

I Tito je bio mišljenja da će se Neretva rado gledati. Do-bro je i što su angažovani poznati glumci iz drugih zemalja. Niko ne bi prikazao njemačkog vojnika sa onim njihovim prepoznatljivim drilom uspješnije od pripadnika toga naroda. A taj mladi Hardi Kriger zaista je dobar.

– Dobar je i Orson Vels – kazala je Jovanka Broz.

– Sjajan je to glumac, dabome – potvrdio je Tito. – Samo, njegova uloga u ovom filmu je sporedna. U Neretvi je Bondarčuk odličan...

– Kojem vi glumcu – upitala je Jovanka Broz Karla Pon-tija – sada predviđate najbolju budućnost?

– Pa, Sofiji Loren? – brzo će Tito, čiju su opasku prisutni veselo propratili.

Dobri i loši filmovi

Sofija Loren izbliza? Lik izrazito privlačne žene, tankog struka, lijepog stasa. Krupne, crne oči, sa sjenkom tajnovitosti. Usne punije, diskretno naglašene. Fizička ljepota u divnom spoju sa nespornom duhovnošću, što i među najpopularnijima nije baš čest slučaj. Zato su joj u filmovima i povjeravane nezaboravne, karakterne uloge senzualnih i visprenih južnjačkih žena. Kad je, uz sve to, njena darovitost dospjela u ruke iskusnog filmskog producenta, supruga Karla Pontija, dvadeset godina starijeg od nje, postalo je izvjesno i potvrđivanje njenih sve većih uspjeha.

U nastavku razgovora o filmu, pomenut je i Rat i mir snimljen po istoimenom Tolstojevom djelu.

– Meni se dopala italijanska verzija – rekao je Tito. – Film je dosta dinamičan.

– Jeste li gledali rusku verziju? – upitao je Karlo Ponti – Ona traje devet časova.

Fantastična četvorka: Lagana vožnja Brionima– Jesam. I to u kremaljskoj dvorani, u Moskvi.

– Ja nisam imao strpljenja da ga odgledam do kraja. Ni nakon tri časa Nataša Rostova još se nije bila pojavila.

– Meni se svidjela i ruska verzija.

– Ali to je deskripcija – uporan je u kritici bio Karlo Ponti – preslikavanje literature. Pola sata gledaš samo zimske pejzaže. Nema dinamike. A tu onda nema ni dobrog filma.

– Samo, te su slike upečatljive – uzvratio je Tito. – I likovi su dati vjerno...

Zanimljivo je da će Tito, malo kasnije za Sagu o Forsajtima reći da mu se nije dopala: „Razvučeno, monotono...“, prokomentarisao je. Lični sentimenti u svemu imaju udjela. Njemu, u mladosti vezanom za Rusiju, nimalo nisu zasmetale duge sekvence ruske zimske panorame.

– Ja inače – nastavio je Tito – ne volim u umjetnosti previše filozofije, suviše psihologiziranja u filmu, da se nagađa i pogađa... Neki dan sam vidio De Sikin film o francuskoj revoluciji. Nije loš.

– On je napravio dosta loših filmova, pa neki može da bude i dobar (malo docnije slično će reći za Jula Brinera). 

Iz ove opaske dalo se zaključiti da Karlo Ponti nema baš nekih simpatija za čuvenog zemljaka koji se inspirisao pre-vashodno poslijeratnom stvarnošću Italije i značajno doprinio razvitku italijanskog nadrealizma. Reći će, doduše, i to, s „razumijevanjem“ da je De Sika igrao u dosta slabih filmova kako bi došao do sredstava za snimanje filmova. Malo teže otklonjiv utisak o surevnjivosti (De Sikino stvaranje, neće još dugo potrajati; preminuo je 1974).

Po ocjeni Karla Pontija jedan od najboljih filmova je Doktor Živago, čiji je on bio producent. „To je remek-djelo“ naglasio je Ponti. „U Rimu sam čestitao autoru u prisustvu sovjetskog ambasadora. U tome filmu ima dosta filozofije.“

Među najveća ostvarenja Karlo Ponti je uvrstio film Blow-up, što doslovno znači – eksplozija. U fabuli je otkrivanje, posve slučajno, zločina uveličavanjem neke fotografije. „Izrazito psihološki film“, naglasio je Karlo Ponti. „Kome je stalo do toga da ga film odmori, sa ovim neće biti zadovoljan“, zaključio je on.

Karlo Ponti je pomenuo i neki italijanski film sa zanimljivim sižeom. Italijanka odlazi u Sovjetski Savez ne bi li što saznala o svome mužu kome se u Drugom svjetskom ratu, na Istočnom frontu, izgubio svaki trag.

– I nalazi ga živog – rekao je Karlo Ponti.

– A on se tamo oženio – pretpostavio je Tito.

– Da, upravo tako, sa osmijehom je potvrdio Ponti. – Uzeo Ruskinju koja mu je tamo negdje na Donu spasila život. I sa njom izrodio dvoje djece. Bivša supruga ga nagovara da se vrati. Uspijeva da ga pokoleba i ostavlja ga u velikoj nedoumici, u dubokom raskolu. Nakon izvjesnog vremena on se, ipak, vraća u Italiju. Kad tamo – prva žena mu se u međuvremenu preudala. Sada i ona ima dvoje djece. Njemu ne preostaje ništa drugo nego da se vrati u Sovjetski Savez. Jedna od mnogih sudbina koje ratovi oblikuju. 

Bez slobode nema stvaralaštva

Priča se sa filmskog preselila na slikarsko platno...

– Ja ne volim apstraktno slikarstvo – Tito će svome sagovorniku. – Ne dopada mi se taj prekid sa realnošću. Nisam protiv modernog izraza, ali mora postojati objekt, da većina bude u mogućnosti da to shvati, a ne samo najuži krug.

Tito je ispričao zgodan slučaj za koji je čuo u Zagrebu. Neki tobožnji znalac i poklonik ovog novog smjera kupio je u nekoj od galerija djelo renomiranog autora. Pozvao ga je potom u svoj dom da ga i lično upozna i ugosti. Sliku je, dabome, okačio na vidno mjesto. „Ali, zašto ste je okrenuli naopačke?“, začuđeno će umjetnik.

Obični gledaoci: Sofija Loren i Josip Broz– Samo, ne može se to slikarstvo olako napadati – nastavio je Tito – kao što je to, na primjer, činio Nikita Hruščov. Prilikom moje posete SSSR-u 1962, na jednom prijemu u Kijevu, on se tako grubo obrušio na ovo slikarstvo da sam se osjetio neugodno. I morao sam mu se suprotstaviti. Rekao sam mu da se ne bi trebalo na takav način odnositi prema jednom umjetničkom izrazu, ma koliko nečijem osjećanju i poimanju bio stran. Neka vrijeme pokaže da li će biti samo privremen ili pak u dužem vremenu dominantan.

Mijenjaju se, svakako, vremena a sa njima i ukusi, kako u slikarstvu, tako i u muzici, literaturi...

– Sa džezom u nas – rekao je Tito – ja sam u početku bio veoma nezadovoljan. Sada imam utisak da se malo popravio.

– Možda ste se vi približili džezu – sa osmjehom će Karlo Ponti. – Stvar može i da se obrne...

– A, ne! Ne varam se u tome. Danas se u nas sluša bolji džez Poslije posjete afričkim zemljama Tito je u više navrata izražavao žaljenje što je džez do nas stigao posredstvom Amerike. Zna se, naravno, da je ponikao u improvizovanom muziciranju američkih crnaca. Tito je, međutim, bio pod jakim utiskom muzike u Africi, tj. tamošnjih izvornih igara sa gotovo nedostižnom ritmikom, igara sa puno gracioznosti i elegancije. „Da je to Evropa preuzimala izravno iz Afrike, bilo bi bolje, a bilo joj je i bliže“, zaključio je.

Tito je evocirao sjećanje na jednu svečanost koja je u njegovu čast priređena u Sudanu. Upečatljivo je dočarao sliku neviđenog spektakla. Na otvorenom prostoru, u pustinji, slegla se nepregledna masa ljudi sa svih strana. Mnoštvo kamila raskošno okićenih. Cijele porodice sjede na njima. Pa onda, konji, oni rasni, arapski. „A ja, znate, konje mnogo volim.“ Izveden je program prekrasnih igara. „Jedan par me naprosto očarao. Tako virtualnu igru nikad nisam vidio. A i djevojke – sve ljepša od ljepše.“

U dijalogu sa svojim gostom, Tito je izrazio mišljenje da bi u umjetnosti trebalo da dominiraju vedriji sadržaji koji podstiču optimizam. „Tragediju ne volim ni u filmu, ni u pozorištu.“ Podsjetio je da se u Jugoslaviji snimaju dobri filmovi, ali i podosta loših. Ponekad i sa motivima daleko od svake stvarnosti, ne samo sadašnje, nego i u najdaljoj prošlosti. „Ali, zar i to nije dokaz slobode stvaralaštva u Jugoslaviji?“, upitao se i dodao, misleći očigledno na autore umjetničkih djela: „Nikad nisam tražio da iko dolazi do mene i pita me, ali kad nešto ne valja imam i ja pravo da pitam, odnosno da javno saopštim svoje mišljenje. U svakom slučaju, bez slobode nema stvaralaštva. U umjetnosti je slično kao i u politici. Ako se samo daju direktive, a sputavaju inicijative, u realizaciji neće biti efektnog i željenog sadržaja.“

Uspomene iz Rusije

Politika, kao što je već pomenuto, nije ostala po strani, pogotovo kad se dijalog pretvorio u malo širi razgovor. Sa Pontijevima je došao i njihov prijatelj sa suprugom, advokat Filipo Karpi, čovjek sa izrazitijom lijevom orijentacijom (Ponti je bio član Socijalističke partije Italije). 

Jedno od pitanja Karla Pontija glasilo je:

– Vi dobro poznajete Rusiju, može li tamo, po vašem mišljenju, doći do kontrarevolucije?

– Može se govoriti o evoluciji, a ne o nečemu drugom.

– Bravo! – brzo će Filipo Karpi, zadovoljan odgovorom u toj mjeri u kojoj se na njegovom licu moglo pročitati negodovanje kad je pitanje postavljeno.

– Ja imam u vidu – rekao je Ponti – da se tamo posljednjih godina išlo nazad.

– Ne mislim da se išlo nazad. Prije bi se moglo reći da se stagnira.

– Tačno! – ponovo će Filipo Karpi. – Stagnacija, to je prava riječ.

Kaži Ćoćara: Kratki, ali srdačan razgovor s papagajem– Ali moraće da se ide naprijed, dolaze mlade generacije koje se interesuju za novo i progresivno. Moraće da otpočnu progresivni procesi... Najgora je, izgleda, ta srednja generacija koja je preuzela od starijih ono negativno, a nije sposobna da preuzme i ponese novo.

Sa upadicom koja je propraćena smijehom oglasio se, u to vrijeme šef predsjednikovog kabineta, Slovenac Jože Smole. „U našim, jugoslovenskim uslovima, to bi, znači, trebalo da bude upravo ova moja generacija.“

Tito je u daljoj priči naglasio da se određeni progres u SSSR-u ne može poricati. Ilustrovao je to i svojim doživljajem Sibira prilikom zvanične posjete Sovjetskom Savezu u junu 1965. Za Omsk, u kome je nekada boravio, rekao je da ga nije mogao prepoznati, jer je od nekadašnje selendre izrastao u veliki, moderan grad, sa razvijenom industrijom i mnogobrojnom inteligencijom. Poslije Drugog svjetskog rata, u te predjele planski je upućen veliki broj inženjera, tehničara, stručnjaka svih profila.

– Sibir je, znate – istakao je poslije kraće stanke – poseban u mnogo čemu. Carska Rusija protjerivala je tamo darovite ljude, slobodoumne revolucionare, sve one koji su se suprotstavljali tiraniji. Mnogi su tamo i vlastitom voljom ostali trajno. Dolazilo je do raznih ukrštanja. Zbog svega po-menutog, koeficijent inteligencije tamošnjih ljudi je iznad prosjeka... Tamo su i velika prirodna bogatstva i ogromna prostranstva. Kada sam prošle godine putovao u Japan, od Novosibirska do Habarovska letili smo sedam, a odatle, na primjer, do Tokija stigli smo za samo tri sata.

– Je li tamo (u Sibiru) – upitao je Karlo Ponti – ljeti toplo?

– Veoma. Temperatura raste preko 30 stepeni Celzijusa. A zimi su, naravno, strašne hladnoće. Samo nema mnogo vlage pa se lakše podnose.

– A ima i votke...

– Ja sam tamo svojevremeno najradije pio kumis, kobilje mlijeko (omiljeni napitak nomadskih naroda). Zdravo je i dobro osvježava. Zbog alkohola, iako u niskom procentu (3%) ako se popije previše, može pomalo i da se zamuti u glavi.

General De Gol

– Vi ste jedan od rijetkih ljudi koji su još za života postali mit – rekao je Karlo Ponti, dodavši: – Današnji dan je jedan od najradosnijih u mome životu.

– Ja volim umjetnost i susrete sa umjetnicima. U umjetnosti umijem da uživam. Rado idem i u pozorište ali, nažalost, rjeđe. Angažuje se zbog mene i previše drugih ljudi, pa se teže odlučujem.

Neko od prisutnih pomenuo je mir kao najvažniji preduslov svakog napretka, pa je ponovo krenuo razgovor o politici.

– Tačno! potvrdio je Tito. – I moramo činiti sve da se mir sačuva.

Poslije kraće razmjene mišljenja o Kini, kao velikoj, mnogoljudnoj zemlji i njenoj aktuelnoj politici, neko se dotakao Francuske i nedavne ostavke generala De Gola (28. aprila 1969). O njegovoj ličnosti se poveo razgovor sa očiglednim razlikama u ocjenama. Karlo Ponti se iskazao kao antidegolovac, smatrajući generala krivcem za nejedinstvo Evrope.

– Dobro je da ga nije zamijenio Mišel Debre (generalov vjeran sljedbenik; pored toga što je bio prvi premijer Pete republike, 1959–1962, u svojstvu ministra izmijenjao je bezmalo sve resore: pravde, privrede i finansija, spoljnih poslova, odbrane – prim. aut.) – naglasio je Ponti. – Pompidu je, ipak, bolje rješenje!

Osjetivši izvjesnu Pontijevu animoznost prema De Golu, Tito je uzdržano i pažljivo, da sagovornika ne povrijedi, rekao da cijeni generalovu spoljnu politiku.

– Dosta je učinio u suprotstavljanju politici supersila.

Moj Galebe: Sofija i Joža na predsedničkom brodu– Suviše je bio orijentisan na to – ponovo će Ponti – da Francuska bude nosilac politike u Evropi.

– Dobro, to jeste bila pogreška – saglasio se Tito – što nije shvatio da ne može predstavljati cjelokupnu evropsku politiku.

– Nije imao šansu da postane prvi predsjednik Sjedinje-nih država Evrope.

Pontijeva opaska podstakla je Tita da pomene Afriku:

– Svaki od tamošnjih važnijih državnika htio je da on bude predsjednik Organizacije afričkih država. Nkrumah je želio da on bude glavni. Seku Ture, takođe. Pa ni Naser nije posve bio bez takvih ambicija. Zapravo, ne Naser, nego neki drugi oko njega. Nisu državnici lišeni ljudskih slabosti... Za ujedinjenje je, ipak, potrebna nekakva ravnopravnost. Možemo se složiti da neko bude prvi, ali među ravnopravnima.

Izraženo je potom obostrano zadovoljstvo zbog dobrih odnosa između Italije i Jugoslavije.

– Saradnja napreduje – konstatovao je Tito – razvija se trgovina, granice su otvorene, slobodno se ide sa jedne na drugu stranu, sve teče u najboljem redu, i drugima možemo služiti za primjer. 

– Odnosi su tako bliski – složio se Karlo Ponti – kao da smo jedna zemlja.

U kontekstu uzornog susjedstva dvije zemlje Tito je proširio razgovor o širem mediteranskom području.

– Kad bi se u politiku protivljenja pretvaranju Medite-rana u opasnu zonu konfrontacije dvije supersile uključila i Francuska, pridružile bi joj se i zemlje sa druge obale: Maroko, Alžir, Tunis, pa i UAR... Važno je da se radi na očuvanju mira. Zato mi sada nastojimo da se ponovo okupe nesvrstane zemlje i održe sastanak na vrhu (Samit je i održan u Lusaki 1970. – prim. aut.).

Zagorske štrukle i italijanski špageti

Pred ručak Tito i Sofija Loren razmijenili su iskustva u kulinarskom umijeću ali konkretno, u samoj kuhinji. Tito je pokazao kako se spravljaju njegove omiljene zagorske štrukle, što je još kao dijete naučio od majke. A što se rano nauči i zavoli, to se i upamti. Sofija Loren se „revanširala“ vještinom pripremanja italijanskih špageta.

Jelovnik na ručku, uz ribu brancin i jarebice sa garnirun-gom, obogaćen je i pomenutim specijalitetima. Ali ono što će sa ovog druženja ostati u finoj priči bilo je nešto drugo. Jedan sir, istina i kvalitetan i čuven – gorgonzola, „plasiraće“ se kao glavna tačka menija, pa i ukupnog gostoprimstva. Prije nego što su posluženi sladoled i jagode, činija sa gorgonzolom našla se pred Karlom Pontijem, u količini malo većoj od uobičajene. Gost se morao u sebi zapitati šta to treba da znači. Ubrzo se to razjasnilo u veselom štimungu. Karlo Ponti je doista bio ljubitelj ovog sira, koji je dobio ime po nevelikom gradu u sjevernoj Italiji. A da je odličan – jeste. U svijetu je, sigurno, više onih koji znaju za sir, nego onih kojima je poznat istoimeni grad u kome se proizvodi. Sve, ipak, ostaje enigma do Titove opaske: „Vaš omiljeni sir u Crnoj Gori niste dobili, nisu ga imali.“ Kako je Tito ovo doznao, nismo saznali.

Da ogulimo neku voćkicu za dezert: Sofija s nožem pored golorukog TitaOsim prisutnih, u razgovoru tokom ručka, najviše je bio „prisutan“ – odsutni, Karlo junior, sinčić Pontijevih koji, valjda, nije imao više od dvije-tri godine. Pokazan je i set njegovih fotografija, pravljenih, takoreći, iz mjeseca u mjesec. I ovo je, dabome, obojilo intimnošću odnos između domaćina i gostiju.

Izvrsno vino, proizvedeno na Vangi, od grožđa iz domaćeg vinograda zainteresovalo je goste, koji su pitali za sve pojedinosti s tim u vezi, počev od sorti koje se uzgajaju do završnih radnji u procesu prerade.

– Imamo i mi vinograd – rekla je Sofija Loren – ali naše vino nije ni nalik ovom, ni kvalitetom ni aromom. Koliko imate radnika? – upitala je.

– Samo jednog koji vinograd nadgleda, s tim što se angažuje po nekoliko radnika kad je vrijeme okopavanja i nekih drugih radova.

– A kod nas je uposleno nekoliko desetina...

– Kod mene ih dođe malo više – u šali će Tito – kad je berba. Dođu da „pomognu“ i moji drugovi, saradnici...

– Jedanput je Tito pozvao – prisjetila se Jovanka Broz – neke ljude iz spoljnih poslova, ambasadore... Došli uparađeni, u bijelim košuljama, sa kravatama, a Tito ti njima tutne u ruke makaze i korpe, i još uz to im kaže da pjevaju. „Zašto da pjevamo?“, neko će od njih. „Da mi ne jedete grožđe“, glasio je odgovor.

Tito je detaljnije govorio o procesu proizvodnje vina, pomenuvši da ono što prilikom cijeđenja izađe ispod prve prese treba odmah odvojiti...

– Stavljate li šećer? – upitao je Ponti.

– Ne!

– Pa, to se mora.

– Ne mora. Dodavanjem šećera krivotvori se vino, od njega boli glava. A ja neću, valjda, da varam sâm sebe.

Nadmoćnosti: Karlo u botanici, Tito u foto-umjetnosti

Kad je započela šetnja poslije ručka, nametnula se i priroda kao nova, zanimljiva tema. Tito je pokazivao Karlu Pontiju i ostalim gostima biljke i drveće čije su sadnice prenesene iz dalekih afričkih i azijskih zemalja koje je posjećivao. Naročito je bio zadovoljan eukaliptusima. Pažnja je potom usredsređena na rastinje iz jadranske vegetacije. I za Tita, neočekivano – iznenađenje! Nije vjerovao da će se naći od njega bolji znalac biljnog svijeta koji ga okružuje. Počele su i lake prepirke:

– Ovo je...

– Ne, to je...

– Ne, ne...

– Jeste, sigurno.

U jednom trenutku, obojica su, zajapureni u licu, krenuli u potragu za nekim primjerkom oko čijeg izgleda je izbio botanički „spor“.

– Bogami, on je u pravu – priznao je Tito.

U ovoj oblasti Karlo Ponti je doista bio suveren. Znao je ime i latinski naziv svakom cvjetiću, svakoj biljčici. Za jedan cvijet je rekao da se javlja u dvije boje, od kojih je jedna vrlo rijetka, pa se i skuplje vrednuje.

Sasvim na kraju Tito je ušao sa gostima u neveliku prostoriju u kojoj radi kad je na Vangi... Uveo ih je i u foto-laboratoriju. „It’s my hoby!“, rekao je. Pokazavši im kvalitetne fotografije u koloru koje je prethodnog dana uradio, obja-snio je i sâm proces rada. E tu već, za „natjecanje“, ako se i razumijevao u fotografisanje, gost nije imao nikakvu šansu. Poravnanje!

Kad su gosti u pratnji domaćina krenuli na molo, pas Tigar je požurio u more da se rashladi.

– Ne dajte mu da se približava! – viknuo je brzo Tito. – Neki dan je tako svu vodu istresao na jednog gosta dok je ulazio u čamac.

Zapažanju budnih muškaraca nije promaklo od samog početka da je na čarapi gospođe Ponti, svom dužinom, otišla jedna žica. Njoj to nimalo nije smetalo, ako je za to i znala. A nije škodilo ni utisku onih koji su je pogledom pratili.

U kasno popodne motorni čamac sa bračnim parom Ponti krenuo je sa Vange na Brione. Klizio je usporeno sijekući bistru vodu, dok su kosi sunčevi zraci pojačavali iskričavost morske površine. Tišina, izuzimajući ujednačen zvuk motora. Nikakav razgovor se nije čuo. Trebalo se, očigledno, vremenski odmaći od doživljaja sa jakim utiscima da bi se počeli sređivati. Sa Briona su gosti ubrzo prevezeni na istarsku obalu, a potom sa aerodroma u Puli avionom otputovali u Rim.

Nedugo potom, u razgovoru sa jugoslovenskim novinarom (D. Gregorić) Karlo Ponti je sa ushićenjem komentarisao boravak na Brionima. „Susret sa vašim predsjednikom još je prisutan u meni. O tome svakodnevno pričam prijateljima.“ A onda će naglašeno: „Tito je ličnost o kojoj govori cio svijet. Postigao je mnogo i kao čovjek i kao državnik. Jugosloveni, recite mu – hvala!“

Oceni 5