Društvena savest se ne pere tablom
Ssvic 03 S

Photo: Pinterest

Sonja Savić: Na pravoj strani, bez ulice

Nema ulice za lutalice

Sredina koja se rado bavi privatnim životima drugih, obično u negativnom kontekstu, savršena je podloga za formiranje palanačkih karaktera čiji je najveći uspeh kada se dokaže da je onaj drugi bio nepodoban. Tako se lična vrednost gradi na tračevima i primitivnim zadovoljstvima, a u tom procesu često stradaju oni najzaslužniji, koji su svoj uspeh gradili ne misleći o uspehu, već o opštem dobru i onima koji ih okružuju.

Prvi put se pojavila u filmu Leptirov oblak 1977. godine, te je narednih godina igrala u nizu filmova i televizijskih serija, i široku popularnost stekla 1983. sa ulogom Dečke u Šećernoj vodici Svetislava Bate Prelića, koja je ubrzo stekla kultni status među pripadnicima njene i mlađih generacija. Sa tom ulogom osvojila je sve nagrade koje je u to vreme glumac u Jugoslaviji mogao da osvoji.

Već naredne godine snimala je sa rediteljem Slobodanom Šijanom film Davitelj protiv davitelja, a sa Mišom Radivojevićem Unu po romanu Mome Kapora, u kojoj joj je partner bio Rade Šerbedžija. Usledila je impresivna uloga kafanske pevačice u filmu Život je lep Bore Draškovića iz 1985. Tokom devedesetih ostvarila je zapažene uloge u filmovima Mi nismo anđeli, Uvod u drugi život, Ni na nebu ni na zemlji, Urnebesna tragedija, Tango je tužna misao koja se pleše. Na saradnju ju je pozvao slovenački reditelj Jan Cvitkovič, impresioniran njenim specifičnim talentom. Snimili su Hleb i mleko, za koji je on dobio „Zlatnog lava” za najboljeg debitanta u Veneciji (2001), a zatim i film Od groba do groba, koji je postigao uspeh na međunarodnim festivalima.

Poslednjih desetak godina povremeno se povlačila iz javnosti i posvećivala alternativnoj umetnosti u oblasti eksperimentalnog filma, pozorišta, muzike i multimedija. O njenom privatnom životu se pisalo još tada, a najviše zbog toga što nije bio sređen po ukusu većine. To se nije ticalo onih koji su razumeli njeni veličinu, i važnost onoga što je činila u svom javnom životu koji je, uostalom, i bio namenjen javnosti.

Izuzetno bogatstvo inteligentnog razmišljanja, ljubavi, poezije i iskustva koje je prošlo kroz njen život i ostavilo trag ipak nije bilo dovoljno da se jedna ulica u Čačku nazove njenim imenom. A to ime je Sonja Savić.

"Ne bi to trebalo da bude veliko, ni trg ili ulica, nego nešto skromno što bi joj se dopalo. Ona je bila lutalica i to bi moglo da bude neko mesto do koga se dolazi ćorsokakom", rekao je reditelj Miloš Radivojević još 2011. godine kada se raspravljalo o lokalitetima koji bi trebalo da ponesu njeno ime, a još tada je bilo onih koji su tvrdili da bi to trebalo da postane čitav jedan grad.

Jedna ulica u Čačku ostala je bez njenog imena, a zbog zabrinutih građana koji su večito u dilemi kako da svojoj deci objasne život, često zaboravljajući da potomstvo taj život u početku tumači upravo iz njihovog ponašanja, i da će jednoga dana za to morati da odgovaraju. Ako Sonja Savić nije „podobna poruka mladima,“ onda bi možda trebalo da obrišemo čitavu Srbiju, a možda i svet koji sve glasnije promoviše nasilje, gušeći one koji su želeli da ostanu na pravoj strani.

Milan Živanović

Ni po kome se ništa ne treba zvati

Tri dana smo se iščuđavali nad vešću da naša legendarna glumica Sonja Savić neće dobiti ulicu u svom rodnom Čačku „zbog načina na koji je živela“. Potom smo tri dana smirivali strasti jer je zvanični Čačak javio da ga nismo lepo razumeli i da se nijedna ulica neće zvati po Sonji Savić zato što jedan park treba da ponese njeno ime. Nismo tako mislili. Nismo se razumeli. Ko je pomenuo način života? I sve se ubrzo vratilo u normalu jer naredna tri dana treba da nas šokiraju neke druge teme.

Čemu se tačno mi tu čudimo? Tome što kosmopolitski Čačak u slobodarskoj Srbiji ima problem sa navodnim načinom života Sonje Savić? Do pre šest dana živeli smo u zemlji snova i kad smo se probudili, shvatili smo da nas okružuju malograđani i da sistem ne funkcioniše. Ova zemlja nastavila je da tretira Sonju isto onako kako ju je tretirala i pre nego što je umrla.

Da je sreće i pameti, ni po kome se više nikad ne bi nazvala nijedna ulica, trg, park ili bulevar, a ovima što ih već imaju bi trebalo oduzeti imena. Brojevi, boje, biljke, životinje i apstraktni pojmovi treba da ostanu jedina opcija za buduće imenovanje ulica. Jedino oni imaju mogućnost da ostanu trajni i nadžive nas.

Naravno da Sonja Savić nije dobla ulicu u Čačku, niti treba da je dobije. Bilo gde. To bi bilo licemerno i nepravedno. Danas se ulice mahom nazivaju po onima za koje nikad nismo čuli i koji nas ničim nisu zadužili. Bitno je da, na primer, nemaju veze s Titom, pošto ni on više gotovo nigde nema svoju ulicu. Ulica đenerala Draže ima u mnogim gradovima u Republici Srpskoj, a i ovde s vremena na vreme neka tabla dobije četnički makeover. Lola Ribar je svojevremeno jedva zadržao ulicu u Kragujevcu, pred najezdom đenerala. Lola je na kraju opstao, ali je zato Blažu Jovanovića zbacio vladika Nikolaj Velimirović, ljubitelj Hitlera i mrzitelj Jevreja.

Sonja Savić nikog nije ubila, nije ratna zločinka, nije širila mržnju, nije bila ničiji poslušnik i potrčko, nije šurovala ni sa kim, nije radila ni za koga. Samo je radila svoj posao i davala sve od sebe, ostavljajući za sobom dela. I, doduše, dosta mudrih reči koje nama još uvek ne znače ništa. Način života, logično, prolazan je kao i sam život. Onaj ko uspe da načinu života uprkos radi i stvara zaslužuje priznanje. Ne u vidu ulica, ordenja i plaketa onda kada je već prekasno. Najveće priznanje bila bi pomoć i pružena ruka u pravo vreme, tapšanje po ramenu dok neko još može da ga oseti, aplauz dok može da ga čuje.

Društvena savest se ne pere tablom.

Sandra Dančetović

Oceni 5