Splitska glazbena bajka: Za sve je kriv dišpet

Kako započeti jednu glazbenu priču a ne ući u bajku i ostati vjerodostojan? U splitskom primjeru sve je moguće! To je grad kontrasta, apsurda, nevjerojatne ljepote, povijesti pred kojom danas zadivljeni zastaju Japanci, Amerikanci i svi mogući narodi, tražeći u toj kamenoj ljepotici okovanoj morem dah  prošlosti i ljepotu sadašnjosti.  Ponegdje uspiju to pronaći i van zidina Dioklecijanove  palače.

Splićani će vam reći da je to najlipši grad na svijetu. Jer oni su takvi i tako vole tepati sebi, hvalisati  se, a u tom hvalisanju ima i pomalo istine. Nakon Olimpijski igara u Ateni 2004. netko je izračunao da  je Split po u svjetskome vrhu  po broju osvojenih olimpijskih medalja obzirom na broj stanovnika.

Sve to Split zna, sve to Split može i zaslužuje.

I tako je bilo oduvijek. Možda je stvar u podneblju, u položaju između mora i planina. Ili zvijezda? Možda je stvar u zraku okupanom solju, a možda je i slučajnost. Premda je teško vjerovati u slučajnost da je jedan rimski imperator baš bez veze i na tom mjestu sebi sagradio palaču, od svih pustih mjesta velike imperije koja  su mu bila na raspolaganju. Tu na osami pored mora ni ne sluteći da bi tu mogao nastati čitavi jedan grad. I to ne bilo kakav, grad težaka okrenutih prema škrtoj zemlji ali i grad ribara, vlastelina, obrtnika, radnika  i gospode, umjetnika, sportaša, pjevačica i pjevača. Danas s  pravom kažu najraspjevaniji grad. Tako je bilo u dalekoj povijesti – tako je i danas.

A ovo je priča o ne tako dalekoj prošlosti s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Split je još nekako u okvirima koji se danas zovu strogi centar. Ne postoji vertikalni grad uz more koji  će kasnije niknuti, ima nešto industrije, sitnog obrta, proizvodnje tu i tamo, tvornicu Jugoplastika, ima razvijenu brodogradnju i u okolici cementare i željezare. Ima život koji je posve drugačiji od današnjeg. Ne može se pohvaliti fakultetima jer za to treba ići u Zagreb, Beograd ili Ljubljanu. Ali ima kazalište, ima glumce, ima operu, balet, dirigente, muzičare… Ima bogati kulturni život koji ostatak Hrvatske i bivše države ne vidi, ne akceptira, koristeći se upravo splitskom krilaticom: „Ne'š ti njega, neš ti grada!“

E, ali Split ima i ono po čemu ga i danas svi znaju: splitski dišpet! Ne'š ti Splita? E, vidit ćeš ti šta ti je Split!

NE'Š TI  ZAGREBA, NE'Š TI OPATIJE, NE'Š TI SANREMA: U subotu 6. kolovoza 1960. godine, brod Mosor doplovio je iz Trogira u Vranjic, gdje je trebao ukrcati 1500 tona cementa, a u hotelu Mosor okupili su se maturanti splitske Realke iz 1920. godine na proslavili 40. godišnjice ispita zrelosti. Ekonomija na području Mejaši namjerava se uskoro proširiti na tri hektara, a nakon što je Poljoprivredna zadruga iz Splita nabavila traktor, privela je kulturi mnoge površine koje su preorane dvoobraznim dubinskim oranjem. To je samo jedna slika jednog davnog dana u Splitu, koji će za nekoliko godina postati vertikalni grad uz more, promijeniti svoju romantičnu vizuru i u velikoj mjeri izgubiti onu tako prepoznatljivu idiličnu dušu. Ali, Split je u to vrijeme kao radnički, i još uvijek težački grad, imao raskošan društveni život u sveopćem siromaštvu.

Orkestri, plesnjaci, glazbenici, animatori kulture, s neviđenim entuzijazmom trudili su se učinit život ljepšim, sadržajnijim. Mali ekrani još uvijek su dostupni tek samo nekolicini građana, koji doduše ne mogu pratiti domaći eksperimentalni program, ali tu je svemoćni RAI, koji ne samo radio valovima već i slikom šalje glazbene poruke velikih zvijezda talijanske estradne scene. Popularni domaći šlageri imaju bezbroj poklonika, a na splitskoj Rivi, nedjeljom, a i radnim danom, u popodnevnim satima bez problema mogu se slušati prvi zagrebački i opatijski hitovi, posredstvom zvučnika, ostalih vjerojatno kao ratni plijen. 

Opatija je počela 1958.godine i u orbitu je izbacila popularne šlagere i pjevače. Pjesme izvedene 1958. godine popularne su i 1960: Mala djevojčica (Tata, kupi mi auto) Milutina Vandekara i Alke Ruben, koju su u duetu pjevali Ivo Robić i Zdenka Vučković, ili Sretna luka istih autora:

Daj mi svoju lijepu malu ruku,

daj da s tobom dijelim život svoj,

gradit ćemo malu sretnu luku,

da nam čuva čamac tvoj i moj…

Sretna luka bila je odskočna daska za Solinjanina Tonija Kljakovića. Taj lijepi šlager čak i danas svježe djeluje. Naravno, ako ju netko od urednika u bunilu stavi na glazbenu radijsku plahticu. Tu su i pjesme Mirno teku rijeke Miroslava Biroa i Drage Britvića, Autobus Calypso Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe s Opatije'59, a valja se prisjetiti i zagrebačkih festivalskih hitova od samoga početka, od 1954: Ta tvoja ruka mala, Mambo, mambo, Ljubav ili šala… O sanremovskim hitovima i zvijezdama koje su sjale u Dalmaciji da i ne govorimo. Sve je to imalo odjeka kod domaće publike željne pjesme, pa i  festivala u domaćem dvorištu.

Ako je Zagreb kao najstariji festival (1953/54.) imao Fedora Kopsu, Opatija Josipa Stojanovića, Split je imao Anđelka Đekija Srbljenovića, svestranog mladog čovjeka koji je svojim entuzijazmom pokrenuo splitske glazbenike i utemeljio ono što danas doživljavamo kao Festival zabavne glazbe Split. Idealna prilika za prvi pokaz, za premijeru, bila je manifestacija pod nazivom More-Revija-Split, održana na bazenu POŠK-a koja je okupila brojne ljubitelje mode, a takvih je u Splitu oduvijek bilo, baš kao i ljubitelja dobre pjesme.

FESTIVAL IZMEĐU DVE MODNE REVIJE: Revija je ljeta 1960. godine bila u prvom planu. Najpoznatiji kreator tadašnjeg modnoga Splita, Ivica Raunig sa svojim manekenkama i manekenima predstavio je vrhunske kreacije za jesen-zimu 1960. Ne bi trebalo zaboraviti da je Split uz Zagreb bio modni centar tadašnje države! I dok su se manekenke pripremale za novi nastup, održano je natjecanje: Festival s tek nekoliko pjesama. Anđelko Đeki Srbljenović, splitski glazbenik, sportaš i pravnik, na brzinu je raspisao natječaj za prvi pokusni festival u Splitu. Pristiglo je tek (ili čak!) 67 skladbi, a kako je prvi stručni žiri radio u sastavu: prof. Olga Račić, prof. Josip Mirošević i maestro Alojz Putarek, nije se moglo očekivati da će se propustiti baš sve što stigne. U startu su kriteriji bili strogi.

Tako su ljeta 1960. godine na bazenu POŠK-a izvedene skladbe koje su pjevali Vikica Brešer, Ljubica Sanja Zore i Vice Vukov. Autori su bili Mario Kinel (Slušaj more), Đeki Srbljenović (Čežnja) i Ivo Vojković (Moj Split). Svirao je Plesni orkestar Đekija Srbljenovića.

Zanimljiva i poučna je bila odluka stručnog žirija: prva nagrada se ne dodjeljuje, drugu nagradu ravnopravno dijele skladatelji Mario Kinel i Đeki Srbljenović, dok je treća dodijeljena skladbi Ive Vojkovića.

Nekoliko godina kasnije, u prigodi jubilarnih 5. melodija Jadrana, manekenka i još bolja pjevačica Maruška Šinković, snimila je pjesmu Marija Kinela Slušaj more, koju je 1960. pjevala Vikica Brešer. Pjesme Čežnja i Moj Splite izgubljene su.

O glazbenoj priredbi nije se puno pisalo. Ipak dnevni list „Slobodna Dalmacija“ od 8. kolovoza 1960. godine donosi tekst pod naslovom „Uspjela POŠK-ova modna revija“ gdje piše:  „U subotu, 6. kolovoza na plivalištu POŠK-a u uvali Zenta prve večeri trodnevne modne revije na moru posjetiocima je prikazano sedamdesetak raznih modela odjevnih predmeta za žene, muškarce i djecu, a sutradan otprilike isto toliko. Revija se već drugu godinu održava u našem gradu i postaje sve značajnija manifestacija te vrsti.

Za vrijeme trosatnog programa u adekvatnom dekoru pred oko hiljadu posjetilaca prodefilirali su modeli splitskih poduzeća Jugoplastike, Odjeće, Labuda, Radinosti te Krojačke i Postolarske zadruge i dubrovačkog poduzeća Jadranka, naročitu pažnju svratile su manekenke, koje su demonstrirale veći broj modela splitskih modnih kreatora Marice Krivić i Ivice Rauniga. Za vrijeme cijele priredbe reviju je pratio orkestar Modne revije pod ravnateljstvom Đekija Srbljenovića. U zabavnom dijelu programa nastupili su zagrebački interpretatori lake muzike Vikica Brešer i Vice Vukov, kao i splitski amateri-pjevači finalisti Prvog pljeska Fedorka Orebić, Sanja Zore i Milka Andrić te član Splitske opere Pero Matulić. Spektakl su upotpunjavali ansambl havajskih gitara Vlade Rickijevića, solistica Sarajevskog baleta Katica Vuković i folklorna grupa RKPD Jedinstvo, koja je izvela završno kolo iz Gotovčeve opere 'Ero s onoga svijeta'. Kao inozemni gost u izvođenju zabavnog dijela modne revije nastupila je mlada talijanska pjevačica iz Taranta Maria Cantare, a izostala je, nažalost, najavljena atrakcija Peppino Principe, virtuoz na harmonici. Konferansu je duhovito vodio Zagrepčanin Viki Glovacky.

Kao novitet na ovogodišnjoj POŠK-ovoj modnoj reviji bio je nagradni natječaj za najbolje melodije na temu More-Split-Revija. Od 67 prispjelih radova žiri je dodijelio dvije druge i jednu treću, dok prva nagrada nije dodijeljena. Nagrađene melodije su kompozicije naših sugrađana Đekija Srbljenovića i Ive Vojkovića te Riječanina Marija Kinela, a otpjevali su ih Vikica Brešer, Sanja Zore i Vice Vukov u okviru zabavnog programa revije. Kako smo obaviješteni, natječaj ubuduće postaje tradicionalan. U svakom slučaju modna revija može se smatrati kao potpuno uspjela priredba i, ne računajući neke sitnije manjkavosti, organizatoru POŠK-u treba uputiti čestitke i pružiti punu podršku“, veli u svom izvješću novinar R.V. (op. aut. Ranko Vilić), koji je prvi objavio novinski tekst o festivalu u Splitu, iako je sva pozornost u tekstu ipak bila na modnu reviju.

Dakle, tu nalazimo prve tragove Festivala Melodije Jadrana – Split. A kako je došlo do toga?

KAD MARIO KINEL PIŠE PISMO: Tko je bio prvi, tko je koga pretekao, tko je kome maznija ideju o festivalu, pojasnio mi je u pismu Mario Kinel, novinar, prevoditelj, tekst autor i skladatelj, kojega sam kao dugogodišnjeg izvjestitelja sa splitskih festivala u listu La voce del popolo imao čast naslijediti.  A to nije bila baš mala čast! Bar ne meni, jer su mi njegovo znanje i stil imponirali.

Mario Kinel veliko je ime hrvatske glazbe i glazbenog novinarstva. Rođen je 1921. godine u Sušaku, gdje je i maturirao, a književnost je studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Milanu. Profesionalno se bavio novinarstvom i zabavnom glazbom kao skladatelj i kao tekst autor, te stručnim i književnim prevodilaštvom (poglavito prijevodima lirike) s talijanskog i na talijanski, kao i enigmatikom. Kao urednik radio je na Radio postaji Rijeka , te u zagrebačkom Jugotonu, tvornici gramofonskih ploča (današnji Croatia Records), u reviji 7 nota i u muzičkim nakladama Zabavne melodije i JEM Jugoton. Vodio je i vlastitu nakladu nota Kinel-Music.

Kao urednik radio je u časopisu Prevoditelj i u Biltenu Društva skladatelja Hrvatske. Bio je dugogodišnji dopisnik dnevnika La Voce del Popolo iz Rijeke te mjesečnika Musica e Disci iz Milana, a surađivao je u nizu drugih dnevnika i periodika na hrvatskom i talijanskom, te na radiju, TV i filmu. Objavio je oko 8.500 radova, od čega oko 4000  novinarsko publicističkih, 600 skladbi i 3000 tekstova i prepjeva, a ostatak se odnosi na književno prevodilački rad. Njegova prva skladba Nikad, u nakladi Albini, objavljena je 1940. godine, a zabilježen je i kao jedan od prvih pobjednika na Festivalu zabavne glazbe Split'60 (Slušaj more). Umro je u Zagrebu 1995. godine, a dana 8. travnja iste godine poslao mi je pismo i svoju verziju rođenja Festivala zabavne  glazbe Split, odnosno Melodija Jadrana.

„Poštovani kolega Pelaić, pomislio sam da će Vam biti interesantno saznati da sam pravi začetnik Splitskog festivala zapravo - ja. Godine 1958. radio sam u zagrebačkom Jugotonu kao muzički urednik. Nakon održanog festivala Opatija 58, došli su iz Rijeke u moj ured kolege  Đuro Tomašević, najprije radio režiser, a potom poznati turistički novinar, i Aco Petrović (muzičar i skladatelj). Oni su mi u ime više riječkih autora koji su ostali kratkih rukava, jer njihove pjesme nisu ušle na Festival, predložili da organiziramo antifestival po uzoru na grad Como koji je 1958. napravio Antifestival na kojemu su se izvele pjesme koje se nisu našle u programu Sanrema. Ja sam im rekao kako to nema smisla. Radio to sigurno ne bi prenosio budući je Opatiju organizirala Jugoslavenska radiodifuzija. Ali, rekao sam, napravimo nešto drugo, organizirajmo festival pjesama o moru! Kad su se vratili u Rijeku, Tomašević je na nekom važnom sastanku Kulturno-prosvjetne zajednice iznio taj prijedlog. Svi su se nasmijali uz izjavu kako ih zabavna glazba ne zanima.

Po svršetku te sjednice Tomaševiću je došao Anđelko-Đeki Srbljenović koji je tom sastanku prisustvovao kao delegat iz Splita. Zamolio je Tomaševića da mu podrobnije objasni ideju festivala o moru. On ga je uputio k meni, rekavši da je to moja ideja. I stvarno, Đeki je došao u Zagreb i ja sam mu objasnio kako zamišljam taj festival. Nakon nekog vremena dobio sam raspis natječaja. Međutim kako ni Đeki u Splitu nije naišao na pravo razumijevanje, priredba se održala 1960. na POŠK-u kao dopunski dio modne revije. Godine 1970. kad se slavila deseta obljetnica Splitskog festivala (Melodija Jadrana), mnogi su organizatori dobili razna priznanja, a Đeki nagradu za ideju tog festivala. Nakon priredbe organiziran je prijam u Dioklecijanovim podrumima i tad je Đeki pred okupljenim uzvanicima, rekao: - Tu je nagradu trebao zapravo dobiti Mario Kinel, jer je on pravi začetnik ovoga festivala! Nažalost, par mjeseci kasnije Đeki je poginuo pa ne može potvrditi to što je rekao, ali tako je zaista bilo…“.         

Moguće da je bilo tako kako mi je napisao Mario Kinel. Ali pravi otac Splitskoga festivala bez ikakve sumnje je Đeki Srbljenović, bez kojega splitska glazbena scena ne bi bila ono što je bila; jedna od najkvalitetnijih na području bivše države.

IDILIČNA VREMENA: - Festival se uistinu rađao iz entuzijazma onih koji su se angažirali da bi pokazali kako naša, dalmatinska pjesma može postati jugoslavenska. Onda je trebalo putovati i svakog autora i pjevača uvjeravati da će to biti dobar festival i svakom pojedinačno objasniti naše ideje. Danas je to institucija i njegovo zaglavlje je autoru dovoljna garancija. A trebalo je stvarati i izboriti se za takav status. Nije to bilo lako postići, ali je već na prvom festivalu nastupila tada najbolja jugoslavenska pjevačka garnitura, a isto tako i najcjenjeniji kompozitori, aranžeri i dirigenti. Svi su se čudili, ali visoka razina organizacije obećavala je vrhunski festival, a ne samo slučajnu manifestaciju, rekla je  u prigodi dvadesete obljetnice FZG Split Perina Aljinović, tajnica Festivalskog odbora, prisjećajući se prvih festivalskih dana.

- Već za prvi natječaj mi smo se konzultirali s glazbenim stručnjacima izvan Splita kako ga formulirati. Znali smo, naime, da natječaj kao i festival mora biti specifičan, inače ga uopće ne treba raditi. Organizacijska shema koju smo stvorili prve festivalske godine zadržala se gotovo u cijelosti i danas. Festivalski odbor je donosio sve odluke na prijedlog pojedinih komisija, a već onda su postojale komisije za žirije, tehniku, financije i propagandu. Veliko je bilo povjerenje Skupštine općine Split u znanje i entuzijazam ljudi oko festivala i to nam je davalo još više snage. Materijalnu i drugu pomoć pružao je i Turistički savez, splitska radio-stanica i Radio-televizija Zagreb. Nisu od festivala ništa tražili, već su stvarno željeli pomoći nama koji smo ga stvarali. Festival se tako rađao od golemih želja i malih financijskih mogućnosti. Godine 1960. odobreno nam je 3,000.000 starih dinara, ali smo samo polovicu dobili u toku organizacije, a ostatak nam je trebao poslužiti za sve poslove do idućeg natječaja. Tako je bilo teže dobiti ostatak novaca nego organizirati cijeli festival. A svi su dolazili bez honorara. Nagrada je bila nekoliko dana boravka na moru. Svi su ti ljudi, da ih ne nabrajam, rado dolazili i zajedno s nama strepili, čak i od kiše,  jer su i garderobe bile pod vedrim nebom. I stvarno se čini čudno da su svi, ne samo najpoznatiji, već i najbolji u tom poslu dolazili. Lako je vidjeti koliko je kompozicija s tog festivala ušlo u anale jugoslavenske glazbe. To pokazuje kakav je kvaliteta bio odmah na početku i kako smo se svi ozbiljno odnosili prema njemu. Bili su to zaista nezaboravni dani – rekla je nezaobilazna Perina Aljinović.

Da, uistinu nezaboravni dani koji se danas od organizatora prizivaju tobože na slavnu tradiciju, a u stvarnosti nude kojekakve glazbene umotvorine koje nisu na tragu onoga što je Splitski festival trebao postati, festival jadranske pjesme, dalmatinskog i mediteranskog melosa. Uzor je bio Sanremo.  Ne ni Zagreb, ne ni Opatija (koji su bili posebni po svom glazbenom izričaju) već nešto što će biti blisko svima i što bi po melodiji i tekstu bilo autentično ovom podneblju.

NIŠTA BEZ ĐEKIJA SRBLJENOVIĆA: Ambicije su dakle bile uistinu velike. A i sama činjenica da su nakon prvog (probnog) festivala na bazenu POŠK-a organizatori odlučili uzeti stanku od godine dana kako bi se što bolje pripremili za veliki uzlet.

Naravno, pored Anđelka Đekija Srbljenovića bilo je još njegovih kolega koji su mu pružali pomoć. Danas se (na veliku žalost) mnogi pitaju tko je uopće taj Anđelko Đeki Srbljenović (1931-1971)?

Od mladosti pa do prerane tragične smrti, ime Đekija Srbljenovića stalno je prisutno u glazbenom i sportskom životu Splita. Bio je zaslužan za brojne dobro organizirane glazbene manifestacije u Splitu. Skladatelj, dirigent, aranžer, pisac tekstova, trubač i istaknuti sportaš, Anđelko Đeki Srbljenović rođen je u Splitu 24. rujna 1931. godine. Diplomirao je na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je sudac Općinskog suda u Splitu. Glasovir je učio kod profesorice Larise Vesnovske, a trubu kao gimnazijalac u Muzičkoj školi u Splitu. Pohađao je studij glazbe na Pedagoškoj akademiji u Splitu, usavršavajući dirigiranje kod maestra Silvija Bombardellija. U Big-Bandu Miće Brajevića svirao je trubu već 1947. godine, a od 1948. do 1952. godine vodio je Plesni sekstet Metro u kojemu je sudjelovao kao trubač i pjevač, pa se njegovo ime s pravom može svrstati među prve vokalne soliste Splita.

Uspješno je vodio i Big-Band Mozaik, organizirao brojne koncerte najpoznatijih izvođača zabavne i jazz glazbe. Osnivač je Splitskog jazz ansambla. Pisao je i izvodio scensku glazbu, a uspješan je bio u sportskom životu grada. Njegova sportska karijera datira još iz 1946. godine gdje se spominje kao junior Hajduka, a kasnije vrlo uspješan rukometaš u Splitskom rukometnom klubu i zagrebačkoj Lokomotivi. U zagrebačkoj Mladosti počeo je igrati ragbi, a povratkom u Split, jedan je od osnivača Ragbi kluba Nada. Đekije najpoznatije pjesme su: O divni Splite moj, Čežnja, Zipka na valu, Vraćam se Splite, Marice, vrati se, Dok traje ljeto, Stara serenada, Vražja Mare, Nevera, Splićanin pravi, Monfrina,  Ajme majko, Rodni kraj, Moj grad, Ne mogu zaboravit, Ovo nije svijet za biće kao što si ti, Ne dolazi u život moj, Decembarska pisma, Balature, Tko će to biti, Susret jeseni, Mornareva pisma… musical Svemirske skitnice…

Poginuo je u teškoj saobraćajnoj nesreći 5. prosinca 1971. godine. Nedugo nakon smrti utemeljena je na FZG Split nagrada „Đeki Srbljenović“, a Udruženje muzičara zabavne glazbe Split nosilo je njegovo ime sve do početka rata devedesetih.

Uz profesora Josipa Biskupovića, javno sam postavio pitanje i tražio odgovor, tko je i zašto ukinuo festivalsku nagradu „Đeki Srbljenović“ i zašto se njegovim  imenom više ne zove Udruženje muzičara Split? Odgovora nije bilo. Đekijevo ime je nestalo iz javnog života. Uostalom, Split se u dalekoj i bližoj povijesti odricao svoje djece, pa Đeki nije ni iznimka ni pravilo.

Za današnje zabavno glazbene (ne)prilike i poimanje festivala, neshvatljiva je odluka da se uspješan start na bazenu POŠK-a 1960. realizira tek 1962, a ne 1961. godine. Srbljenović je imao viziju velikog festivala koji se ne može improvizirati i skrpati za nekoliko dana. Stoga je odlučeno da 1961. bude godina ozbiljnih priprema. Pomoć stiže iz Kulturno prosvjetne zajednice Splita na čelu s Perinom Aljinović, Radio stanice Split  te Turističkog društva Split.

Glazbenik Vinko Lesić inicirao je osnivanje posebnog tima koji će definirati odnose i profil festivala pod nazivom Melodije Jadrana. Svi su bili jednoglasni da se idući Festival mora dobro pripremiti, a održat će se 1962. godine, a ne 1961. Tu je i desna ruka Đekija, prof. Josip Biskupović čija je uloga u stvaranju Melodija Jadrana velika, a po dobrom splitskom običaju premalo vrednovana i zaboravljena.

MARUŠKA - PRVA SPLITSKA PJEVAČICA: Tražilo se prikladno mjesto za održavanje Melodija Jadrana pa je prihvaćena ideja o prostoru PK Jadran kao festivalske scene. Bio je to stari bazen bez posebnih popratnih sadržaja, nimalo nalik današnjemu. Nije bilo ni prikladnih hotela za smještaj sudionika velike glazbene priredbe. Hotel „Marjan“ je bio u izgradnji. Ubrzo se pokazalo da bazen Jadrana nije bio organizacijski pogodak. Bila je to ishitrena odluka, jer ni najveći optimisti nisu se nadali kako će Melodije Jadrana već u svom drugom izdanju izazvati tako veliku pozornost struke i publike, te da će se po kvaliteti približiti Zagrebu i Opatiji.

Kulturno prosvjetna zajednica Split, Radio stanica Split i Turističko društvo Split, raspisali su natječaj za Melodije Jadrana, II. splitski festival zabavne pjesme s rokom dostave radova do 1. travnja 1962. godine. Selekcijskoj komisiji u sastavu: Vinko Lesić i Joško Biskupović (Split), Ferdo Pomykalo, Krešimir Oblak i Danica Markulin (Zagreb), pristiglo je 148 radova, listom najpoznatijih skladatelja zabavne glazbe tog doba. Priredba je najavljena i održana 28, 29. i 30. kolovoza 1962.godine.

Prirodno je da se Festival na početku oslonio na zagrebačke skladatelje i pjevače, ali i one iz Beograda. Jer danas najraspjevaniji grad u Hrvatskoj nije imao poznato pjevačko ime osim Maruške Šinković, koja je bila na početku karijere. Popularan je bio Solinjanin Toni Kljaković, ali on je u to vrijeme živio i radio u Zagrebu. Split je imao orkestre, vrhunske glazbenike ali pjevača nije bilo i nisu mogli isplivati na površinu upravo stoga što Split nije imao festival kao lansirnu rampu za brojne talente.

Đorđi Peruzović imao je nešto pjevačkog iskustva, ali iza njegova imena nije stajala ni jedna diskografska kuća, a bio je i nepoznat izvan Splita. Još manje šanse je imao izvrsni Dalibor Ivanišević, u ono vrijeme pjevač modernijeg izričaja. Nešto su pokušavali Jerko Rošin i Jadranka Hrestak. Rošin je svirao klavir, Jadranka sjajno izgledala i poprilično dobro pjevala. Uz sve atribute, ipak nedostatno za festivalski nastup, premda se Jadranka ozbiljno pripremala za pjevačku karijeru.

Kad se odlučivalo o tome tko bi iz splitskog pjevačkoga kruga mogao nastupiti na Melodijama Jadrana '62, Maruška Šinković je bila jedina opravdana opcija. Ta odluka organizatora dočekana je sa simpatijama kod Splićana jer je Maruška već nekoliko godina pjevala na svim važnim splitskim scenama. A imala je u svom glasu puno topline, jednu posebnu boju.

Stručni žiri odabrao je za izvođenje 20 skladbi, a autorski i izvođački tim bio je impresivan! Skladatelji: Ivica Bašić, Mario Bogliuni,  Jo Bemir (pseudonim Josipa Bepa Miroševića), Nikica Kalogjera, Milivoj Koerbler, Rudolf Mahalup, Mario Nardelli, Zdenko Runjić, Andor Szabo, Đeki Srbljenović, Milutin Vandekar i Alfons Vučer; tekstopisci Drago Britvić, Blanka Chudoba, Igor Krimov (pseudonim Arsena Dedića), Mario Nardelli, Marija Renota, Alka Ruben, Zdenko Runjić i Mira Savić; aranžeri Zlatko Černjul, Bojan Hohnjec, Nikica Kalogjera, Stipica Kalogjera, Milivoj Koerbler, Stjepan Mihaljinec, Mario Nardelli, Krešimir Oblak, Ferdo Pomykalo, Miljenko Prohaska, Đeki Srbljenović i Milutin Vandekar.

Uz Splitski zabavni orkestar kojim je ravnao Ferdo Pomykalo i Splitski plesni orkestar pod dirigentskom palicom Đekija Srbljenovića, na Melodijama Jadrana '62 nastupili su: Tereza Kesovija, koja je godinu prije na Opatiji osvojila nagradu s Nardellijevom skladbom Plavi nokturno, Nada Knežević, vrhunska jazz pjevačica iz Beograda, popularna Gaby Novak, Maruška Šinković, Anica Zubović, Toni Kljaković, Marko Novosel, Vice Vukov , Ivo Robić i Ansambl Dalmacija.

Na festival Melodije Jadrana'62  Đorđe Marjanović došao je s titulom najpopularnijeg pjevača Jugoslavije. Ne i najkvalitetnijeg! Premda je učinio uslugu organizatorima dolaskom na anonimni festival, nije mu bilo lako u društvu najboljih, poput Nade Knežević, Gabi Novak, Vice Vukova, Ive Robića, Tereze Kesovije. Možda bi fenomenu popularnosti Marjanovića u nekim drugim okolnostima i u nekoj drugoj publikaciji valjalo posvetiti više pozornosti, ali obzirom na udio u splitskim glazbenim feštama - posve dostatno.

Na Melodijama Jadrana'62, Marjanović je korektno otpjevao Runjićeve Ćakule o siromajima, ali interpretacija nije bila ni blizu onoj Tereze Kesovije koja je tu pjesmu pjevala u alternaciji…Onako kako već treba pjevati! Beograđanka Nada Knežević bila je posve druga priča. Imala je glas za svjetske scene, velika jazz pjevačica za koju su pjesme s natjecateljske liste Melodija Jadrana  Split'62  bile igrarija.

Zdenka Runjića, koji je bio veliko festivalsko otkriće, upoznao sam u vrijeme kad je kao nepoznati srednjoškolac dolazio u moju kuću na Rivi, bio je prijatelj mog starijeg brata. Zajedno su svirali u Devića, razmjenjivali note i glazbena iskustva. Kad sam iz novina saznao da je dobio šansu na Melodijama Jadrana'62, bilo mi je neshvatljivo da je to taj isti mladić. Još više u to vrijeme značila mi je njegova pobjeda.

Marko Novosel, s pjesmom Pivam serenadu Marija Bogliunija, imao je u rukama pravi hit. Gabi Novak i Vice Vukov pjevali su Dobro jutro Šibeniku Nikice Kalogjere, pokazavši još jednom svoje pjevačko umijeće. Ali pravi i prvi veliki festivalski hit imao je Nikica Kalogjera sa skladbom Maškare,  koju su u jednoj verziji pjevali Ansambl Dalmacija, a u drugoj duet Anica Zubović i Marko Novosel. Naknadno su neke uspjelije pjesme snimljene za Radio Zagreb, a Jugoton je, opet naknadno, izdao nekoliko singlica s najpopularnijim pjesmama i izvođačima.

Melodije Jadrana'62 bile su festival kvalitetnih pjesmama. Bitka se vodila između Zdenka Runjića i Nikice Kalogjere. Pobjednik je na koncu ipak bioNikica Kalogjera jer su njegove Maškare postale i veliki festivalski hit.

I još jedan mali, usputni podatak. Istoga dana kad su započele II. melodije Jadrana, u Split je, prema novinskoj vijesti, doputovao stručnjak iz Zagreba koji će u suradnji s predstavnicima Narodnog odbora općine i Sekretarijata za unutrašnje poslove, donijeti konačnu odluku o mjestu i vrsti prvih semafora koji će biti postavljeni u Splitu. Nakon izvještaja komisije,  odmah će se pristupiti radovima u vezi s postavljanjem semafora. Do kraja godine na splitskim raskršćima bit će postavljena dva, piše „Slobodna Dalmacija“, Ljeta Gospodnjeg 1962.

Dakle, na početku festivalske ere nije bilo semafora u Splitu!

I baš sad to pokušavam usporediti, taj Festival iz 1962, početak semaforizacije Splita i vrijeme pedeset godina kasnije. Semafora je bezbroj. Pjevača i pjesama isto toliko, ali ni jedan ispravni semafor ne bi mogao u ovom trenutku dati zeleno svjetlo dobroj glazbi. Nešto tu nije kako treba… Bez obzira na sve, glazbu ne bi trebalo ukinuti, bila bi to tragedija. Što bi valjalo uraditi? Možda je najbolje ukinuti semafore. Jer stalno davanje prednosti, zelenog svjetla svemu i svačemu, dovodi do kolapsa. A kako netko mora biti krivac za stanje u zabavnoj glazbi u splitskim okvirima, možda je najelegantnije ipak optužiti semafore. Tako ćemo izbjeći sukob sa stvarnim krivcima, a komunalci i gradske vlasti su već oguglali na bilo kakvu poremećenu signalizaciju, pa im primjedba u tom smjeru neće odveć teško pasti.

Ovaj mali preskok i usporedbe s početka šezdesetih i onoga što je danas, bit će plemenitiji u godinama koje slijede, kad se na sceni Bačvica pojave imena poput Arsena, pa Maruške, Britvića, Vandekara, Peruzovića, Bašića i niza drugih autora i pjevača koji su ovu glazbenu manifestaciju uzdigli do nebeskih visina.

(NASTAVIĆE SE)

Beleška o autoru

Goran Pelaić, glazbeni je novinar iz Splita. Tijekom svoje bogate i duge novinarske karijere napisao je tisuće tekstova a iz tog uistinu iznimno bogatog opusa dominiraju uglavnom tekstovi  iz područja glazbene umjetnosti.

Napisao je knjigu o povijesti Festivala zabavne glazbe Split od POŠK-a do Prokurativa, a u povodu 40. obljetnice Festivala, za koju gradske vlasti ni organizator nisu iskazali interes.

Ipak, njegov rad nije ostao nezapažen. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, godine 2000. uz Arsena Dedića, Terezu Kesoviju, Josipa Miroševića primio je Nagradu „Đeki Srbljenović“ za dugogodišnju vjernost i dragocjen umjetnički doprinos Festivalu.

Bio je član Umjetničkog savjeta Festivala, član Selekcijske komisije, urednik Festivala, a godine 2010 dobio je dvije nagrade: za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi, a na čuvenoj priredbi Ne damo te pismo naša održanoj na stadionu Hajduka kao urednik Retrospektive u povodu jubileja 50 godina FZG Split - priznanje za izniman doprinos u očuvanju i njegovanju hrvatske glazbene baštine.

Pišući o povijesti Festivala, kako je sam kazao u predgovoru, želio se odužiti svojim učiteljima, prvenstveno Đekiju Srbljenoviću koji se trudio da Split ima svog Toma Jonesa, i Ediju Radosavljeviću da bude dostojan mladić s trubom.

No, novinarstvo je u to mladenačko doba već duboko zakoračilo u njegov život i došlo je kao potreba da se iz svijeta književnosti za djecu prebaci u svijet pisaca za veliku i malu djecu koja vole glazbu. S tom malom i velikom djecom ostao je do danas.   

- Pokušavali su me ga odrediti kao glazbenog kritičara, neki su došli do pojma glazbenog teoretičara, jer nešto je i od toga bilo, ali ništa nije točno, a najmanje odrednica glazbeni kroničar. Sebe doživljavam kao čovjeka koji je živući uz glazbu bio suvremenikom i sudionikom nekih važnih trenutaka iz povijesti glazbe i festivala na ovim prostorima. Posebice Festivala zabavne glazbe Split. Knjiga koju sam napisao sjećanje je na tu prošlost i odražava osobna stajališta prema glazbi, ljudima koji su je stvarali i izvodili, sve viđeno okom i doživljeno ostalim čulima, kojima, dakako, posve prirodno pridodajem i srce. I upravo radi toga, mnoge tvrdnje koje ćete pronaći u ovoj knjizi, stvar su posve osobnog suda, koji naravno ne mora biti pravedan, kao što nije pravedan ni život.