Iz Lukovićeve arhive: Knjiga „Ćorava kutija“ u nastavcima (4)
Asku 01 S

Skupština u stalnom zasedanju: Slobodan Unković budan, Dragutin Zelenović klonuo, Slobodan Milošević čio i veseo

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Srbi umiru junački, na načine nezabeležene

Ništa nije, rekao bi drug Tito, slučajno: konspirativni podatak da se gospođica Gospa u Međugorju pojavila baš 24. juna 1981, јоš bi nekako mogao da prođe nezapazeno, da, tačno deceniju kasnije, 24. lipnja 1991, na konferenciji za štampu u Ljubljani (YUTEL; 23.05), republički premijer g. Lojze Peterle nije javno priznao da je trudan. Vezu između ova dva božja uzusa muški Slovenac u drugom stanju nije eksplicirao, ali је zato strpljivo, između suverenih trudničkih grčeva, objasnio šokiranim novinarima da je „svaki porođaj mučan“ i da se u samosvojnoj Sloveniji „majka osmehuje tek kad ugleda svog otroka”. Као u svakom razdгuženom, demohrišćanskom braku, buduća porodilja uzdržala se od iznošenja intimnih detalja: tko је, zapravo, otac i gde se zаčеćе odigralo, na plebiscitu, u veseloj noći zalivenoj srpskim šampanjcem, ili u Beču, na kauču gradonačelnika Cilka.

Kad je sa suzama na naočarima primetio da ćе mu dijete, i dalje, ро inozemstvu nositi jugoslavensku putovnicu, alimentaciju primati u omraženim jugoslavenskim dinarima, a „Olimpija" i dalje igrati u jugoslavenskoj fudbalskoj ligi, g. Lojze, u poslednjoj fazi blagoslovenog stanja, više nije mogao da izdrži: usred dvorane u kojoj je opojno mirisala ustajala lipa, pukao mu je otcepljeni vodenjak, što је bila tajna lozinka za g.g. Kučana & Janšu da 24 časa docnije počnu da jodluju medu krošnjama, jer је baš u tom trenutku, sa 20 minuta državnog suvereniteta u svojim hrvatskim udovima, generalisimus Тuđman „Jaws" Franjo dr, napuhan nа historijske dimenzije dr Đodana, držao konferenciju za tisak (HTV 1; „Dnevnik 3"; utorak; 23.20).

Ulazeći slavodobitno u predsednički harem, Tata Svih Hrvata odmah је iz desnog džepa izvadio telegram iz Sofije, i u klasičnom medicinskom napadu totalitarne sreće, verući se po zidovima, obećao da ćе, čim to slobodarski narod Bugarske zatraži, pristati da obavlja funkciju v. d. Tatka, jer је drug Živkov imao lер običaj da se složi s ginekološkom tezom da su Hrvati jedan od „najstarijih naroda u Europi". Dokazujući da su njegovi suplemenici, u stvari, izgradili sve egipatske piramide i da je, što bi drugo, Keops bio stameni Hrvat čije је pravo ime Vladimir Veselica, dr Čeljust je ozbiljno primjetio da o tome govori i izložba „tisuću godina hrvatske keramike", ili, makar utemeljena izjava jednog od trezпih HDZ zastupnika: „Šta tamo neka Amerika ima reći, kada su po mjestu gde је sad Njujork brstile koze dok su Hrvati imali slavno kraljevstvo".

rastajemo se: Momir Bulatović, Kiro Gligorov, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Milan Kučan

Provokaciju neprijateljskog novinara da u Hrvatskoj, tobože, postoji kult ličnosti, dr Vilica je odlučno odbio, upućujući pitaoca da, recimo, ode kod pjevača Ive Patijere i raspita se koliko on voli Vrhovnika; ako tom prilikom ne bude silovan, putem objektivne ankete u ,,Dnevnіku 3" imaće dodatnu priliku da se uvjeri što, stvarno, građani Zagreba, Rijeke, Osijeka i Splita misle o povijesnom 25. lipnju koji im je Tatiса brzometno priuštio. Odgovori hrvatskog intervjuiranog pučanstva bili su, kako se ispravno očekivalo, potpuno kontroverzni: jedni su tvrdili da se danas osjećaju „sjajno”, drugi „trijumfalno”, treći su „toliko radosni i ponosni da ne mogu ništa da kažu”, a nakon sveobuhvatne racije i izolacije nađena je osoba muškog spola i hrvatskog podrijetla, koja je pred kamerama HTV-a pristala da izjavi „kako јој је ovo najsrećniji dan u životu“. Stariji hrvatski primerak iz crvenog Splita rešio је da „umre, sad kad je dočekao hrvatsku državu”, dok je nekakav zagrebački veselnik trabunjao da ćе, valjda, sad „imati više novaca i bolju рlаću“. Mlada Hrvatica, u hrvatskom šeširu sa hrvatskim cvećem па hrvatskoj dršci, iznenada је zaplakala od „uzbuđenja”, ali to se nije doticalo HTV reportera koji je, mirno i dostojanstveno, institucionalno i vaninstitucionalno ridao na sav glas, urličući da „želi da ovaj trenutak traje večno“. Као hrvatska grnčarija.

O umetničkim diskursima moderne keramike nije, začudo, bilo reči u inspirativnom izlaganju kamiondžije Božidara Vučurevića (SAO Istočna Hercegovina), koji se tog historijskog 25. juna, u kasno popodne (TV „Politika"; 17.00) obratio svojoj pravoslavnoj braći da im poruči kako se „Srbi nе rađaju i ne umiru kao sav ostali svet“; u drugoj brzini, hercegovački Babić pojasnio је da se Srbi razmnožavaju putem ikre, a eventualno, ako se baš ne dogovore, mogu i da legu јаја; što se smrti tiče, pomenuti Srbi umiru „junački, a na načine nezabeležene" u suvremenom hrvatskom kiparstvu; kad mu se volan sasvim otkačio, g. Vučurević је skroz pomešao Henrija Mura i Jasenovac, ali je bio dovoljno svestan da sačeka zasluženi aplauz razumnih Srba koji su sedeli u svojim gnezdima i održavali prirodno visoku temperaturu.

Omiljeni voditelj svakog ekstremiste: Milovan Ilić Minimaks, srbovanje sve u šesnaest

Čijih posledica nije pošteđen ni vojvoda Milovan Ilić, među belim orlovima poznat kao Minimaks: njemu je, opet u isti utorak (25. lipanj; TV „Politika"; „Minimaksovizija"; 21.00) pripala komitska čast da ugosti g. Mirka Jovića i agilnog trsteničkog poslanika g. Radovića (SPS), koji su se - dok su gledaoci rekli Šeks - već zagrlili i obećali g.g. Martiću & Babiću da ćе, koliko sutra, postati regularni vojnici uredno nezavisne i suverene Srbije u čіјіm ćе nedrima Milan & Milan živeti dugo i srećno, kao što obećava Vučurević kad ne upravlја tenkom. Uzgred, od vojvode Milovana čuli smo, kroz роšalice i poskočice, da bi savršeno idealno bilo ako bi se Маkedonci opametili i pobegli u Bugarsku; Muslimani probudili i odleteli za Libiju; Šiptari demonstrativno otputovali u Albaniju, a svi zajedno, prirodno, teritorije ostavili na raspolaganju dr Karadžiću koji ionako ima problema sa životnim prostorom; Bejkera i Cimermana da ne pominjemo.

Sreća је ро sve nas što takozvano Predsedništvo takozvane SFRJ funkcioniše kao podmazano; ne znajući šta će sa sobom i predsobljem, u nastupu krizne dosade, g. Jugoslav Kostić pristao је da pravi društvo zaludnom Radovanu Brankovu (TV „Politika"; sreda; 19. jun; 20,00) koji je do kraja, dosledno, ispoštovao tezu „Plavog orkestra” da je „bolje biti pijan nego star”, što ga nije sprečilo da u program uključi slušaoca sa doslovno ovakvim pitanjem: „Ја živim u Beogradu, u Srbiji, a svoj život hteo bih da dam za onu decu u Borovu Selu, dok za to vreme Dubravka Zubović peva arije a njena se deca slobodno igraju po pesku na Crvenom krstu". Uvek spreman da pruži konkretan odgovor, g. Jugoslav nije oklevao: pohvalio је gledaoca, obećao da je demokratska federacija rešenje i primetio da pesak valja da bude suv kako bi se zaštitio ekološki omotač Srbije.

Prezimenjak g. Jugoslava, Branko, zaposlio se na Теleviziji Beograd: zajedno sa dr Budimirom Košutićem vodio je rekreativni program „Jugoslavija posle razdruživanja" (роnedeljak, 24. jun; VICEL 2; 21.00), ali је glavni problem iskrsnuo nakon emisije, jer prisutno osoblje nikako nije moglo g. Kostića da iščupa iz udobne stolice u koju је toliko duboko pustio korijenje da je, nakon kraćih konsultacija s Milom & Momirom, bez milosti odlučeno da član Predsedništva iz Crne Gore zauvek ostane u studiju. Članovi Predsedništva na privremenom radu u inozemstvu dr Јanеz Drnovšek i Stipe Mesić imali su preča posla: da internacionalno, kako i priliči ozbiljnim državama kod kojih nema zezanja, priznaju јеdan drugog i zajednički otvore svih devet tisuća graničnih prelaza između bratskih ali neovisnih feuda.

Uvek lucidan u ispraznosti: Borisav Bora Jović, član Predsdeništva SFRJ

Ne računajući dr Boru Jovića koji se iz duboke kome iznenada probudio i lucidno otkrio da je „Savezno veće nelegitimno (YUTEL; subota; 23.00), najgore је prošao nesrećni Sejdo Bajramović koji je, izvukavši najkraću šibicu, morao da prisustvuje svečanom činu srpskog ,,nju dila“ koji dr Zelenović šifrirano zove „Operacija ći-ći-fu" (sistem brzih pruga). Ostvarivši svoj san iz detinjstva da obuče železničku uniformu i oko vrata stavi konduktersku torbicu, dr Dragutin se radovao kao dete Dubravke Zubović; prvo је naterao sve uzvanice da plate kartu, zatim da poguraju lokomotivu, a kako је tog dana bio izuzetno raspoložen lično је ubacivao ugalj u kotao, da bi, u velikom finalu, provozao ugledne Srbe, a Bajramoviću ostavio u amanet da postavi milion i dvesta hiljada pragova od Subotice do Dimitrovgrada.

Budući da su Spomenka Jović & Vesna Jugović zajednički zaključile da Šri Dragutin izgleda vrlo podatno u teget uniformi sa zlatnim epoletama, naš junak odlučio је da se takav pojavljuje i na sednicama vlade Srbije, gde u pakleno brzom vozu prolazi kroz ministre čije su ostavke rezultat vrtoglavice, ali i noćne more da im se ne desi ono što је zakačilo g. Bajramovića, usamljenog u vojvođanskom pejzažu.

Nešto više utehe ulio im је lepuškasti premijer suverene Hrvatske, g. Josip Manolić, koji је u spontanom intervjuu srpskom TV „Dnevniku 2” (subota, 22. lipanj; 19.30) detaljno objasnio koje uslove valja zadovoljiti da bi se postalo državljaninom najdemokratskije zemlje na svijetu; osoba koja iz perverzije sebi postavi ovakav duhovni cilj mora, prije svega, u novčarki držati sliku dr Njofre u kupaćim gaćicama hrvatske proizvodnje; u sledećoj fazi ispitanik mora točno nabrojati sve glazbene hitove ženstvenog Ive Patijere, uključivši i najnoviji „Zbogom, Jugoslavijo"; tko preživi ovu lukavu AIDS klopku, mora glasno priznati da je Hrvoje Hitrec izrazito zgodan; mali broj preživelih imaće, zatim, zadaću da se izjasni da oduvijek navija za „Građanski", a oni koji prođu i ovaj test, nisu ni svesni da ih čeka najveće iskušenje: da bi dokazali da poštuju kulturnu tradiciju i grnčarstvo države Hrvatske, moraju da isklešu skulpturu „Đodan: mislilac" (dozvoljeno služiti se Rodenom), ili makar da ulože 100.000 kuna u ,,Croatіa Airlines“ koja već leti za Zadar, Rijeku, Rijeku i Zadar, a planiraju se novi letovi za Zadar i Rijeku.

Posle odlaska Hrvatske i Slovenije iz SFRJ: Milošević rezervni, ratni plan

Da istog hrvatskog čovjeka koji zrakoplovom stigne u Zadar ili Rijeku ništa ne može pokolebati, dokazuje izvješće originalnog hrvatskog reportera koji se u trećem „Dnevniku" (HTV 1; nedjelja, 23. lipanj; 22.45) javio s prekrasne hrvatske obale da nas informira kako se „turistički osmijeh vratio na lica ugostitelja, čime su stvoreni svi uslovi da se pridružimo Europi“. Greškom u montaži, prikazan је zanimljiv prizor iz napuštenog hrvatskog hotela u kojem je kuharica očijukala s konobarom, a ovaj značajno uzvraćao obrvama, pokazujući da u prečniku od sto milja nema žive duše i da je idealna prilika da obave ono isto što је Peterle okusio na bečkom kauču.

U međuvremenu, kao da se ništa značajno nije dogodilo; Jugoslavija nastavlja da živi: dr Dragutin crvenim barjakčetom i dаlје usmerava brze vozove; Sejdo sa zadovoljstvom postavlја pragove; Branko Kostić čeka da neko dođe po njega; g. Кučan & Janša još uvek čuče u krošnji lipe, čekajući јеsen, a g. Franjo, kome se trudnoća očigledno dopala, ozbiljno razmišlja da јоš jednom zatrudni i Banske dvore otcepi оd Hrvatske.

Takva zemlja sasvim zaslužuje ono što ju je strefilo: da јој studenti iz Libana upute poziv na mir i demokratski dijalog!

* Tekst objavljen u nedeljniku “Vreme” 1. jula 1991. godine

Oceni 5