Srce na dlanu

“Bio sam prvi optimista ovoga sveta,

svakome srce na dlanu sam hteo da dam,

al jednog trena u moru ljudi,

ja shvatih - ipak sam sam."

(Delilah/ Dilajla - Les Reed/ Barry Mason - M. Jevremović)

Sam početak života Mikija Jevremovića bio je buran: rodio se u Beogradu, 27. ožujka 1941., istodobno kada i one dvije herojske parole "Bolje rat nego pakt!" i "Bolje grob nego rob!". Djetinjstvo je proveo u Požarevcu u  kući s dva velika dvorišta (u djetinjstvu je, znamo, sve veliko!) i bio zaljubljen u "debelu Miru".

“Uvek ću se sećati debele Mire iz mog sokaka/ bio sam najslabiji i najžgoljaviji od svih dečaka/ i starijih i mlađih i mojih vršnjaka/ a Mira divna i debela za ono posleratno doba/ branila me od svih i zaljubio sam se do groba/ u to vreme hemijskih olovaka i krpenjača/ donkihotovanja i prvih vetrenjača/ ta Mira od čijih pogleda sam bio još slabiji/ ta Mira znam da negde živi kao i ja, sad već jak, oguglao i mnogo stariji/ ja koji stalno pevam o nekoj Mariji/ a godinama već želim nešto da smislim za tu Miru/ ali ne da mi se jer bledi detinjstvo u meni, mom nemiru/ i samo ponekad kao zvezde kad umiru/ zaiskri sećanje na prvi jogurt, na riblji zejtin, na krpenjaču, na vetrenjaču, na tu debelu Miru."

To je, naravno, napisao nedavno, ali glad za stihovima javljala se upravo negdje u doba "debele Mire".

Međutim, Valjevo je bio grad njegove rane mladosti, gimnazije, prvih pravih ljubavi, prvih stihova, harmonike, gitare i pjevanja. S Valjevom je u natjecanju što ga je organizirao Prvi program Radio Beograda "Tražimo najveseliji grad" pobijedio i osvojio titulu najboljeg pjevača-amatera bivše države. Bilo je to 1960. Kao odličan učenik, upisao je godinu ranije 1959. "na Beogradskom univerzitetu, mašinstvo", apsolvirao i - postao pjevač zabavne muzike.

"Od 1960. bavi se isključivo pjevanjem. Počeo je kao interpret stranih hitova, ali se ubrzo stavio u službu djela jugoslavenskih kompozitora (B. Bizetić, S. Mihaljinec, N. Kalogjera, A. Korać). Tenor proćućene interpretacije, gotovo uvijek na rubu jecanja, stekao je široku popularnost ali i priznanja stručnjaka koji visoko ocjenjuju njegovu ozbiljnost pristupa muzici. Njegovo osobito plodno razdoblje bilo je 1970-1973., kada je na devet festivala uzastopno odnosio prve nagrade. Dobitnik brojnih priznanja, u Jugoslaviji je snimio više od 100 malih ploča i 8 LP (autorska: Crni kofer i gitara), a u SSSR, gdje vrlo često gostuje, još 3 LP ploče. Uspješno se ogledao i kao kompozitor vlastitih tekstova ("Suze u vetru", "Pijem")“.

Tako stoji u famoznom Leksikonu jugoslavenske muzike. Kod zaduženoga za biografske natuknice u "sekciji zabavne muzike" (u povećoj listi suradnika nameće se ime Maria Kinela, kako se navodi, muzičkog publicista i prevoditelja, koji je pored mnogih upućenih bio najpozvaniji da piše o interpretatorima zabavne glazbe), izraz "proćućena interpretacija" javlja se samo dva puta: u slučaju Lole Novaković i sada - za Miodraga Mikija Jevremovića. Proćućena, hoće reći, duboko osjećajna, proživljena interpretacija, bila je forte u njihovim izvedbama. Oboje iznimnih glasovnih mogućnosti popuštali su pred valom osjećajnosti, što se posebno može reći za Jevremovića, čiji će način pjevanja nepoznati pisac u nastavku dopuniti kako je "gotovo uvijek na rubu jecaja". Često forsiranje krajnjih granica njegova pop-tenora u nadmetanju sa zamišljenim opernim prvacima (kod opernog asa Stanoja Jankovića odlazio je na satove pjevanja) zasigurno je u živim nastupima fasciniralo nazočnu publiku (rezultat čega su i bile brojne festivalske pobjede) pa se moglo očekivati da će poput razvikana talijanskog "lovca na visine" Al Bana, pjevača s kojim su ga znali uspoređivati, zakoračiti i u svijet opere.

Ali, ništa u životu našeg junaka nije bilo kako su drugi očekivali. U gimnaziji je u literarnoj grupi bio recenzent jednom Matiji Bećkoviću, pa nije postao ni književnik, ni književni kritičar; šah je igrao tako da je pobijedio i jednog Ljubomira Ljubojevića (doduše još mladog) ili svjetskog prvaka Mihaila Botvinika (doduše u simultanci), ali dalje od majstorskog kandidata nije dospio; pjevao je k'o slavuj već na školskim priredbama, ali, kao student, dobivši stipendiju Krušika, jedne od najvećih vojnih fabrika tog doba, nije ni pomišljao na karijeru pjevača!

Nadalje, kada bi ste prosječnog ljubitelja pop glazbe u Hrvatskoj ili, ako hoćete, u Sloveniji upitali za Mikija Jevremovića, prva asocijacija bila bi Splitski festival; u istočnom dijelu bivše države bio bi to prije svega njegov "grčki opus". Samo rijetki bi tog emocionalno ostrašćenoga pjevača doveli u bilo kakvu vezu s rockom. Oni najupućeniji (i najstariji) sjetili bi ga se kao marljivog promicatelja (i prevoditelja) inozemnih uspješnica; kao jednog od ranih "pjesnika s gramofona" te jednog od prvih vlasnika lanaca klubova obožavatelja nazvanih "mikisti" (dugi je bio onaj Đorđa Marjanovića, čiji su se predani fanovi nazivali "đokistima"!). Gotovo da ni sam Jevremović danas ne vjeruje u to, u tu "rokersku dimenziju" svoje karijere. U nedavno objavljenoj monografiji "Miki - 50 godina s  vama"  neće se isticati njegove "zasluge za stvar rocka", čime bi se mnogi rado hvalili. (Tek će Vanja Bulić, novinar i pisac, dugogodišnji urednik Duge i tv-urednik, spomenuti: "U vreme kada je Miki Jevremović stupio na muzičku scenu, imao sam rok sastav Sidra. Miki je tada pevao aktuelne svetske pop hitove prevodeći ih na srpski jezik. To je bilo veoma značajno, jer mnogi nisu razumeli što pevaju, pa su samo mumlali neku od izmišljenih verzija engleskog".)

U pripremi za ovu kolekciju, među 56 "pjesama-želja" što ih je zaokružio s liste od oko 180 naslova nisam našao nijednu od četiri koje je snimio za svoje prve Jugotonove singlove davne 1962. A ne bez stanovite težine, skladbe su to koje spadaju u repertoar tzv. Teen Idola i Brill Building Popa, kako piše glasoviti američki glazbeni pisac Greg Shaw u istoimenim poglavljima referentne "Rolling Stone Illustrated History of Rock 'n' Roll". Riječ je o izvedbama jednoga Neila Sedake "Run, Samson, Run", Paula Anke "Crazy Love" i Raya Petersona "Tell Laura I Love Her" i "Corinna, Corinna". Recimo, ovu posljednju producirao je tada mladi Phill Spector. Tako je počelo. Ali nije stalo. I sljedeća EP ploča, rani izlet u PGP RTB, donijela je tri primjera aktualnog tinejdžerskog pre-beatle zvuka: "Evergreen Tree" Cliffa Richarda i Shadowsa (u Jevremović-Marjanović kombinaciji kao "Zeleni drug"), "Tell Me What He Said", britanske tinejdžerske kraljice Helen Shapiro kao "On je istina" i "Bili smo deca", jednu od nekoliko srpskih i hrvatskih verzija "Sealed With A Kiss", tog kod nas iznimno popularnog hita Bryana Hylanda, jednog iz galerije brojnih američkih teen-idola.

Većinu prepjeva napisao je sam,  neke u suradnji upravo s Đorđem Marjanovićem, a neke mu je napisao gimnazijski kolega, danas novinar i "šahovski šarmer", Branislav Krca Rakić. Premda je s prvim coverima došla i prva autorska pjesma "Suze u vetru", s kojom je kao pravi kantautor debitirao na Opatiji 1962. (drugu verziju je pjevala Beti Jurković), dugo, skroz kroz šezdesete, Jevremović će posezati za svjetskim uspješnicama često ih mijenjajući po svome kao što je to bilo u slučaju dvostruko zlatne - "18 žutih ruža", kada je na neki način nadvisio izvornik slavnoga Bobbyja Darina. Dok nam Darin otkriva ljubomornog oca zatečena činjenicom da mu kći ima udvarača, Miki snima potpuno drugačiju, krajnje sentimentalnu priču oca dugo razdvojena od kćeri kojoj kriomice šalje rođendanski buket.

“Buket žutih ruža moj je dar/ za rođendan ga šaljem tebi sad/ A ja skriven u tami/  u prozor gledam tvoj/  možda spazit ću u njemu dragi lik/ Kuća je puna veselog sveta/ i tvoja majka sa njim je tu/ Ja samo tebe želim da vidim/ ali ne mogu, jer ću sresti nju...".        

Pratili su ga beogradski Zlatni dečaci; visoko pozicionirani na ljestvici jugoslavenskih rokera potvrđivali su ranu spregu Mikija Jevremovića i upravo rođene "električarske generacije". Važnost Jevremovićeve pjesničko-prevoditeljske uloge bila je ne samo zbog razumijevanja onog što se pjeva, kako se izrazio Vanja Bulić, već i zbog toga što je postojao naputak - ne rijetko i ultimatum! - koji je dolazio iz partijsko-kulturnjačkih struktura, a glasio je: ako već izvodite stranu glazbu, pjevajte je na našem jeziku! Sve audicije i sva snimanja, tek uz iznimke, pretpostavljali su izvedbe na hrvatskom ili srpskom, ili dugim jezicima "naroda i narodnosti" bivše države. Mikijevi rani pokušaji prepjeva anglo-američkih uspješnica dakle rješavali su taj problem. "Zeleni drug" kojeg su šibenski rock začinjavci, moji Magneti skinuli s Cliffova albuma "Me And My Shadows" bila je jedna od prvih "električarskih" balada koju smo izveli na hrvatskom jeziku. Neno Belan će godinama kasnije kao klinac započeti s Jevremovićevom "Korina, Korina".    

"Kuća izlazećeg sunca" ("The House of The Rising Sun"), jedna od pjesama-međašica britanskih Animalsa što će potaknuti i samoga Dylana na "elektrifikaciju",  "Meni ne treba niko" ("Non aspetto nessuno") talijanskog rokera Little Tonyja, "Don't Let Me Be Misunderstood" još jedna Animalsa (neobično doživljena kao "Sudbino, ako postojiš"), "Soul and Inspiration" fascinantnih Righteous Brothersa kao "Poslednje zbogom" (čak u dvije verzije), "Zbogom Kalifornijo" ("California Dreamin'") prvu uspješnicu slavnih Mamas and Papas, "Zelena, zelena trava doma mog", "Green Green Grass of Home" nezaobilaznog Toma Jonesa... Bilo je još toga, čak do jednog Tamla Motown soul-standarda (!) Marva Johnsona "You've Got What It Takes" kojeg je Miki snimio 1968. za novoosnovani BeogradDisk kao "Ti imaš sve" s vrlo dobrom brass sekcijom (jednako kao što se odmah potom hrabro upustio u utakmicu s pompoznom izvedbom "velškoga tigra" u "Delilah")!

Jer, Jevremović je ipak bio kantoman, rekao bi Arsen Dedić. Bez obzira je li u pitanju Giglijeva "Mama" ili Ankina "Crazy Love" (za obje je napisao srpski tekst) od samog početka, na prvom mjestu, u Mikijevoj izvedbi osjeća se pjevački zov i fascinacija vlastitim glasom, a za to je bilo više nego dovoljno razloga u njegovu uzbudljivom tenoru. Priznanje jednog od onih čije je pjesme također (pre)pjevao, velikog Roya Orbisona ("Ja te volim, Marija"/ "Yo te amo Maria"): "Volim zvuk svoga glasa, volim ga pustiti da pjeva, da odzvanja", može se pripisati Jevremoviću kao i svim kantomanima. No, Orbison je bio nadahnuti skladatelj i njegov "božanski glas" (Barry Gibb) bio je samo polovica njegove slave. Miki Jevremović je možda mogao ostvariti sličnu ravnotežu, ali obuzetost pjevanjem, slika Orfeja holivudski sanjarskog pogleda što vas promatra s koncertnih plakata i omotnica ploča te praktički prekonoćna slava i kolone obožavateljica riješili su ga svih nedoumica, ako su i postojale.

On je bio rođen za pjevača. Od prvih solističkih istupa kao petnaestogodišnjak u valjevskom KUD-u Abrašević i uloge u prvoj gradskoj opereti "Kovačev sin student" slovenskog skladatelja i duhovnika Vinka Vodopiveca, još u gimnaziji, sve je upućivalo na to. Možda je mogao darovitošću iznimna šahista kao dvije godine mlađi Bobby Fischer po slavu krenuti crno-bijelim poljima. "Šah, poput ljubavi, poput glazbe, ima moć učiniti ljude sretnim" napisao je veliki Siegbert Tarrasch. Miki je onda trostruki sretnik: sa šahom je u ozbiljnoj vezi do dana današnjeg (nedavno je osvojio jedan turnir u Chicagu, a i moja obavijest da mu se priprema "Zlatna kolekcija" zatekla ga je na jednom turniru u Beogradu); s ljubavi stvari su se možda zaoštrile, ali pjesme koje i dalje piše, recimo o jednoj Margareti, obećavaju još toga; a glazba? Glazba je postala njegov životni odabir.

"Proćućen i na rubu jecaja" birao je dramu i strast i odmah postao nepopravljivi romantik: mladi Werther yu-popa, glavni lik neke antičke drame (pola karijere nosio je balast jednog teškog kamena, patnju na duši); dramski tenor neke pop-opere. Njegovo pjesništvo trebalo je nahraniti glas jasnim, srceparajućim rimama, bez ikakva skrivena značenja, kako bi osvojio publiku željnu romantičnih junaka poput onih iz doba veltšmerca ili američkih sapunica. Miljenko Jergović će ga u jednom poglavlju svoje "Historijske čitanke" ("Ema, Emili") imenovati među pjevačima što su se trudili izigravati starce u pjesmama koje su pjevali. "U ranim tridesetim, mladi kao što se u ona vremena bilo mlado, pjevali su ti ljudi pjesme osamdesetogodišnjaka, o prvim ljubavima koje su bile i posljednje, ljubavima na smrt i do smrti i o nesretnoj sudbini koja ih je zauvijek od njih razdvojila, sudbini o kojoj slušateljstvo nije ništa znalo, niti je s pjevačem dijelilo slična iskustva, ali joj se srcem priklanjalo jer je srce tugom lako prevariti". Da, tuga je ključ kojim se otvaraju srca, čak i lakše nego s ljubavi. Ali, tako je i u stvarnom životu, ne samo na estradi. Miki bi možda u pjesmi odgovorio: "Oprosti... tuga me dotakla, oprosti suza se omakla" ("Učiniću korak  u prazno"); a u intervjuu (kao i u onom prepjevu "Dilajle"): "Samo sam htio da svakomu dam srce na dlanu kroz pjesmu i emociju." Za mnoge, bila je to  vrhunska definicija kiča u pop glazbi.

Zato kao da nikad nije imao potrebu do kraja pridružiti se "društvu koje je početkom šezdesetih u glazbi mijenjalo riječ" (A. Dedić). On je rađe birao popularne estradne oblike uključujući romance i starogradske. "Ostao sam svih ovih godina veran svojoj koncepciji u zabavnoj muzici. Po meni je ključ jednostavan - treba samo obratiti pažnju na tekst i voditi računa o melodičnosti...u meni je uvek pobeđivala želja da pevam muziku koja će se slušati, osećati, uz koju se može i igrati, ali ne muziku uz koju se samo igra, koja dolazi i prolazi, a da u čoveku ništa ne potakne, ništa ne pokrene, ništa ne pobudi...", objasnio je u jednom intervjuu.

Kada sam prije gotovo 15 godina pisao o rađanju legende koja se zove Mišo Kovač u boxu "Mate Mišo Kovač - Rane godine 1964 - 1969", Mikija Jevremovića sam ubrojio među onu većinu koja je slijedila na pijedestalu visoko izdignutog Ivu Robića i "pjevala pod snažnim utjecajem čvrsto ukorijenjenih stilova svjetske popularne glazbe...mješavinu belkanta i crooninga: Vojin Popović, Zvonimir Krkljuš i Bruno Petrali, Stjepan Jimmy Stanić i Drago Diklić, Marko Novosel, Toni Kljaković i Vice Vukov, Dušan Jakšić, Milan Bačić, Toni Leskovar, Đorđi Peruzović i Ivica Šerfezi, Dragan Toković, Krsta i Tihomir Petrović, Radoslav Grajić i Đuza Stojiljković, Miki Jevremović, Dragan Stojinić, mlađi brat Ive Robića – Nino i Lado Leskovar", pisalo je. (Oni koji su "mijenjali riječ", kantautori, šansonijeri i rani rokeri, bili su izdvojeni).

Mišo Kovač je bio onaj drukčiji! Danas bih zaključio: kao što je to zapravo bio i Miodrag Jevremović. On je de facto stajao je na čelu generacije iz "četrdeset i neke" koja se javlja tijekom 60-i i započinje pisati nove stranice muškog yu-popa: Miki Jevremović, pa Mišo Kovač, Vjekoslav Jutt, Bojan Kodrič, Žarko Dančuo, Krunoslav Slabinac, Boba Stefanović, Mirko Bačić, Dalibor Brun, Kemal Monteno, Đani Maršan, Duško Lokin, Mahir Paloš, Leo Martin, Hamdija Čustović, Dragan Antić, Slave Dimitrov, Oliver Dragojević...Tu su, naravno, pripadali Lado Leskovar, ali i Zafir Hadžimanov.

Šezdesetih Miki je bio jedan od pretendenata za prijestolje kralja zabavne muzike zajedno s Marjanovićem, Vukovom i Šerfezijem (i Meksikancem Slavkom Perovićem!); sedamdesetih dijeli tron s Kovačem i Slabincem; osamdesetih tu je i Dragojević i konačno iznad svih Zdravko Čolić. Ali svo to vrijeme, vršnjaci, Miki i Mišo, festivalima i još više diskografijom kao kantomani novog doba prerasli su u ikone domaće zabavne glazbe, dva lica iste medalje. Prvi: tenor, drugi željan tenorskih visina (Mišo bi uvijek s ponosom naglašavao kako može punim glasom do A4, B4); prvi bliži pojmu lijepoga glasa, drugi modernoga; prvi svijetao, drugi taman; romantični gubitnik i mačo osvajač; jedan je pjevao i pisao, a drugi je pjevao kao da je i pisao; prvi je izmislio obiteljsku dramu u pjesmi, a drugi ju je doživio, i između ostalog se izborio za lik domoljuba-kampanilista (Dalmatinac nosi lančić oko vrata i "Dalmacija u mom oku"). Ako je Mišo i postao diskografskim carem (i u Beogradu su mu se klanjali kao takvom), Mikija su u Dioklecijanovoj palači zasipali lovorikama kao jednog od careva mediteranske pjesme. Da, postoji tu i jedna tajna veza. Kovačev prvi festivalski nastup nakon debakla na Splitu 65 (pjevao je čak tri pjesme: solo i dva dueta s Terezom i Anicom Zubović, i kako će sam priznati, loše; izvukle su ga iskusnije kolegice) bio je na Beogradskom proleću, dvije godine poslije s Jevremovićevom pjesmom, na tekst pjesnika Vite Nikolića, "Ponekad", kada su u alternaciji i osvojili treću nagradu publike.

Jevremović je od anglo-američkog zvuka do grčkog sirtakija, smirivši se 80-ih u dalmatinskoj kantileni, a 90-ih (do danas) na crnogorskoj obali, izgradio imidž pjevača osobita patosa, premetnuvši se u jednog od vladara triju masovno obljubljenih podžanrova popularne glazbe, ne zapostavljajući onaj "middle of the road" s kojim je zapravo i započeo.

Na prvi, "obiteljske melodrame", gotovo ima copyright. Od vlastitih verzija "Mame" i "18 žutih ruža" te "Sudbino, ako postojiš" ("Don't Let Me Be Misunderstood") i "Tata, vrati se" ("Je na'i plus mon papa") do autorskih "Šta da mu kažem" i "Nekad kad smo sami", otkrivao je tragične scene iz obiteljskog života u glavnim ulogama oca i sina, oca i kćeri, sina i majke...ne rijetko izazivajući kritičare da oštre pera, a urednike-cenzore da ih bojkotiraju (kao u slučaju Radio Beograda i "Tata, vrati se"), obrušavajući se na Jevremovića kao protagonista prvoklasna kiča.

“Otac moj nije tu/ odavno nema njega/ bio sam sasvim mali/ ipak sećam se svega/ kada je pošao on/ sećam se noć je bila/ majka je suze lila/ i ja sam plakao s'njom...". Ne znam što je u ovom prepjevu (ovaj put prilično vjernom) velike uspješnice danas zaboravljnog belgijskog pjevača Marina Falcoa  zgrozilo radijske urednike do te mjere da su ga odbili emitirati, ali znam da me prepjev klasične Nina Simon/ The Animals "Don't Let Me Be Misunderstood" (mlađi je znaju po izvedbi Joea Cockera) kao "Sudbino, ako postojiš" (koji pak nije imao veze s izvornikom), dobro zatekao: "“Sine, gledam pogled tvoj/ i znam da je blizu kraj/ tu pred mojim očima se tvoj život gasi/ a ja snage nemam da ga vratim". Pitao sam Mikija je li doživio nešto slično i, onako oprezno, je li brak njegovih roditelja bio stabilan; njegov odnos s majkom, ocem? Nasmijao se, a fotografije skladne obitelji u monografiji "50 godina s vama" objavljenoj krajem 2012. govorile su više od riječi.

Miki Jevremović je postao netko poput estradnog trageda: u sudbini djece otkrivao je grijehe roditelja; poput istraživača ljudske duše, ali ne kao objektivan tumač sa strane, već uvijek snažno uživljen u sudbinu glavnog lika. Njegove priče iz obiteljskog života mamile su rijeke suza djelujući valjda kao masovna terapija brojnim sudionicima raspadnutih brakova  i još većem broju onih što su suosjećali. "Tata, vrati se" i "18 žutih ruža" svjedoče o tomu zlatnim i dvostruko zlatnim nakladama.

Kao što je ubrzo otkrivši zvuke sirtakija, koji je već pustio korijenje na yu-prostoru zahvaljujći Nikoli Karoviću, Slavku Peroviću (ali i Nikici Kalogjeri i Ivici Šerfeziju) i brojnoj grčko-meksičkoj koaliciji, shvatio utilitaristički kako kolektivni ples i čoše za čaše oslobađaju energiju i spašavaju osamljene duše. "“Pijem ali ne znam čemu sve to/ I pijan ja je ipak volim/ Pijem jer jedno davno leto/ samo uz vino ja mogu da prebolim" ("Pijem") refren je koji je, prema Jevremoviću, u samo u jednom kvartalu osigurao izdavaču (PGP RTB) 260.000 kopija, a njemu postao zaštitnim znakom. Ovaj put i kompozicija i stihovi sasvim njegovi zazvučali su toliko "grčki" da su ga optužili za plagijat. S "Pijem" pobjedio je na prvom putujućem jugoslavenskom festivalu zabavne muzike "Pesmi leta/ Pjesmi ljeta" (zavisno u kojem dijelu bivše države se našao taj glazbeni karavan), otišao u vojsku, a po povratku tri godine istom formulom pobjeđivao je ispred kompletne jugoslavenske estradne elite: "Umret ću bez tebe", "Šta da mu kažem" i "Lastavica gnezdo vila".

"Lastavica", treća, apsolutna šampionka, iz nota i pera prokušanog zagrebačkog dvojca Stjepan Mihaljinec - Drago Britvić potvrdila je početak jedne plodne suradnje ("Neka  toče staro vino", 1971.) i Mikijev definitivni prelazak na Splitski festival gdje će u nastavku, pratički sve do pred kraj Jugoslavije, ostati ljubimcem izbirljive dalmatinske publike i nesuđnim vladarom Prokurativa. Bit će to vrijeme kada će s pjesmama Mihaljinca, Kalogjere, Trumbića, Britvića, Jurasa...njegov glas konačno naći svoj belkanto.

"Ludo more, ludo moje more/ kako da te smirim/ kad ti vičem da ću doći/ kad ti svoje ruke širim/ Ludo more, ludo moje more/ sve mi kule rušiš/ i ostavljaš svake zore, samo bol u duši...", postat će antologijskom pjesmom što će je od Jevremovića preuzeti sve dalmatinske klape koje imalo drže do sebe.

Vjerojatno nijedan pjevač bivše države svojim nastupom nije uvjerljivije mijenjao žanrove, ne ostavljajući prostora auditoriju da posumnja u njegov "umjetnički integritet". Uostalom, Miki Jevremović je posebnu pažnju posvećivao upravo izvedbama pred publikom. Njegova predanost pjesmi, stanovita teatralnost i temperament kojima je mogao konkurirati "monsieuru 100. 000 volti" Gilbertu Becaudu rano je zabilježena  upravo u Becaudovoj i Amadeovoj "Bio sam mlad" ("Tes venu de loin") i, posve recentno, u suradnji s kćeri Jelenom "Ljubav po sebi je greh".        

Angažiran i stopljen s mikrofonom, čak i iza pozornice usredotočen na ono što će uslijediti mogao je fascinirati i slučajnog svjedoka. Boris Bizetić, daroviti, ali anonimni 20-godišnji mladac, čuo ga je kako se u garderobi upjevava pred nastup i hrabro mu ponudio pregršt pjesama na ogled. Bilo je to u listopadu 1970. (Prema "Boljoj prošlosti" Petra Lukovića). "Ako jednom vidiš Mariju", "Oprosti mi", "S kim si kad je tužno vreme", "Volim te više od muzike", "Muzika nek svira samo za nju", "Kad bih znao da je sama" našle su svog pjevača i publiku.

„Ne pitaj zašto godine/ prolaze u jednom danu/ ne traži moje osmehe/ kad znaš da neću biti tvoj/ Ako jednom vidiš Mariju/ ti joj reci da je volim/ Ako jednom vidiš Mariju/ ti joj kaži za moj bol...", stihovi su pjesme koja je u potrazi za njih 50 što su trebale obilježiti Jugotonove pop 70-e bila prvi selektorov izbor.

Od 1970. do 1976. Miki Jevremović i Boris Bizetić ostvarit će iznimnu suradnju. "Od svih pevača koji su snimili moje kompozicije u pop-maniru, najuspešnije su bile one koje je otpevao Miki", izjavit će nedavno Bizetić. "Ako jednom vidiš Mariju bila je perfektna najava srednje struje koja je protjecala usporedo s dalmatinskim i grčkim kurentom.  Mjeseče, ti stari druže moj, U kamenu pjesma piše, Jedina moja, Grkinja, Crveno vino.“

Popis Mikijevih suradnika velik je i odasvud. Pored već spomenutih, na etiketama njegovih ploča susrest će te Arsena Dedića, Vojkana Borisavljevća, Kemala Montena, Đorđa Novkovića, Žarka Petrovića, Kornelija Kovača, Aleksandra Koraća, Aleksandra Džambazova, Dimitrija Masevskog, Ivu Lesića, Milutina Popovića Zahara, Zdenka Runjića, Tadeja Hrušovara, Alfija Kabilja, Dušana Jakšića, Helenu Papić...; broj festivalskih nagrada s Opatije, Beogradskog proleća, Vašeg šlagera sezone, Pesme leta, Splitskog festivala, Skoplja, Portoroža, Zagreba, Akorda Kosova, onih u inozemstvu, jednako je impresivan.

Kad se spominje inozemstvo, njegova ljubav s SSSR-om koja je trajala od 1965. do 1978. (trinaest turneja ili, netko je izračunao, četiri godine života!) stavila ga je uz Đorđa Marjanovića, Radmilu Karaklajić i Ivicu Šerfezija na listu najpoželjnije četvorke iz bivše države, sve dok se 1978. u jednom TV nastupu nije bezazleno izlanuo kako je u dvoboju za naslov svjetskog prvaka u šahu između Karpova i Korčnoja na strani odbjeglog Velikog Viktora. ("Jezik mi je bio brži od pameti"). Komsomol i Goskoncert nisu mu oprostili.

Naravno, Miki Jevremović i njegovi suradnici ni dan danas neće povlačiti stroge žanrovske granice. Skladatelj, pjesnik i zaljubljenik varoške pjesme Žarko Petrović u Mikijevoj osobnosti vidio je zahvalnog interpreta starogradskih i romanci što je zapisano na LP ploči "Stare gradske pesme i romanse" objavljene na Jugotonovoj etiketi 1980., tek jednom od 13 studijskih albuma od kojih će Jevremović uvijek istaknuti: onaj prvi iz 1970. "Gubim te", potpuno kantautorski "Crni kofer i gitara" iz 1977. i "Zašto nestaje sjaj" iz 1982. pod ravnanjem Stjepana Mihaljinca za zlatnim štrajhom vehementnih Zagrebačkih solista.

Reći će da mu je posebno stalo i do sedamosminske "Lihnide" iz 1987. i "Jedne suze" s posljednjeg albuma iz 2002. "Mađarski cigani", snimaka što ih nije ostvario u suradnji s Jugotonom, diskografom  kojemu je dao najbolje godine svoje pjesme.

P. S. Miki Jevremović umro je 13. siječnja 2017. u Beogradu od posljedica moždanog udara u trenucima kada je već počeo snimati pjesme za svoj novi album.

ZLATNA KOLEKCIJA - MIKI JEVREMOVIĆ   

CD 1

1.  CRAZY LOVE (2:10)(P)1962                                                            

     (P. Anka - M. Jevremović)                                                    

2.  SAMSON (Run Samson Run) (2:38) (P)1962                            

    (N. Sedaka/ H. Greenfield - Z. Jelenović)                            

3.  LORA, JA TE VOLIM (Tell Lora I Love Her) (3:31)(P)1962   

     (J. Barry/ B. Raleigh - M. Jevremović)

4.  KORINA (Corinne, Corinne) (2:31)(P)1962                                    

     (Chapman/ Williams/ Parish - B. Rakić)                               

5.  ZELENI DRUG (Evergreen Tree) (3:15) (P)1963

     (Schroeder/ Gold - M- Jevremović/ Đ. Marjanović - Đ. Debač)

6.  18 ŽUTIH RUŽA (Eighteen Yellow Roses) (2:20) (P)1965   

     (B. Darin - M. Jevremović)

7.  KUĆA IZLAZEĆEG SUNCA (The House Of The Rising Sun)(3:37)(P)1965

      (trad./ arr. A. Price - B. Rakić)                                                                                        

8.  MENI NE TREBA NIKO (Non aspetto nessuno) (2:55) (P)1965                  

      (E. Ciacci/ G: Meccia -  B. Rakić)

9.  JA TE VOLIM MARIJA (Yo te amo Maria) (3:17)(P)1965

      (R. Orbison/ W. Dees - M. Jevremović)                                                          

10.  SUDBINO, AKO POSTOJIŠ (Don't Let Me Be Misunderstood) (2:30)

      (B. Benjamin/G. Caldwell/ S. Marcus - M. Jevremović)  (P)1965                                                                      

11.  BIO SAM MLAD (T'es venu de loin) (2:48) (P)1965        

      (G. Becaud/ L. Amade - M. Jevremović)

12.  TATA VRATI SE (Je n'ai plus mon papa)(3:27)(P)1966            

       (K. Riema/ M. Falco -  M. Jevremović - M. Filipović)     

13.  ZBOGOM KALIFORNIJO (California Dreamin') (2:18)(P)1966       

       (J. Philips - B. Rakić - M. Filipović)

14.  ŽIVOT OVAJ (One More Chance/ Vita mia) (2:48) (P)1966   

      (B. Barbieris/B. Weinstein/T. Randazzo/ T. Del Monaco - B. Rakić - M. Filipović)                                                                                          

15.  MAMA (Mamma) (3:36) (P)1971 (orig,1962)                          

      (C. A. Bixio/ B. Cherubini - M. Jevremović - S. Mihaljinec)

16.  POSLEDNJE ZBOGOM (Soul and Inspiration)(3:12)(P)1971  

      (B. Mann/ C. Wail - B. Rakić - S. Mihaljinec)

17.  AKO JEDNOM VIDIŠ MARIJU (3:46)(P)1970                         

      (B. Bizetić)                                                                            

18. S KIM SI SADA KAD JE TUŽNO VREME (4:10)(P)1971 l

      (B.Bizetić)                                                      

19. GUBIM TE (3:25) (P)1971         

      (M. Jevremović - M. Jevremović - S. Mihaljinec)    

20. UMREĆU BEZ TEBE (3:02)(P)1970 Pesma leta 70

     (M. Jevremović - M. Jevremović - Z. Skerl)   

21. NEKA TOČE STARO VINO (3:22)(P)1971

      (S. Mihaljinec - D. Britvić -  S. Mihaljinec)                                     

22. ŠTA DA MU KAŽEM (4:40) (P)1971    Pesma leta 71                               

     (M. Jevremović - M. Jevremović - G. Dimitrovski)       

23. PESNIKOVA GITARA (3:30) (P)1972

      (V. Borisavljević - F. Beli - V. Borisavljević)    

24. PIJEM (3:00)(P)1977 (orig. 1967., Pesma leta 67)

      (M. Jevremović - M. Jevremović - G. Nikolovski) Studijski sastav  Kornelija   Kovača)                                                                             

CD 2

1. LASTAVICA GNEZDO VILA (4:11)(P)1972 Pesma leta 72   

     (S. Mihaljinec - D. Britvić - S. Mihaljinec)                         

2. MUZIKA NEK SVIRA SAMO ZA NJU (3:14)(P)1972            

     (B. Bizetić - B. Bizetić - V. Borisavljević)         

3. VOLIM TE VIŠE OD MUZIKE(3:52)(P)1973

     (B. Bizetić)                                                                             

4 KAD BIH ZNAO DA JE SAMA (3:42) (P)1973 Beogradsko proleće 73

     (B. Bizetić - S. Vuković - S. Mihaljinec)          

5. ODAJU TE OČI (2:28) (P)1975  

     (A. Dedić - A. Dedić - S. Mihaljinec)              

6. SAMA (3:50) (P)1975                                                                            

     (K. Kovač - B. Rakić/ M. Jevremović - K. Kovač)   

7. IDEMO DALJE, SRCE (3:33) (P)1975                   

     (K. Kovač - M. Jevremović - K. Kovač)                     

 8. SLEDI ME (3:29)(P)1976                                          

     (S. Mihaljinec - M. Jevremović - S. Mihaljinec)   

9. KAD ME JEDNOM NE BUDE BILO (3:00)(P)1976

     (B. Bizetić - B. Bizetić - S. Mihaljinec)

10. U KAMENU PJESMA PIŠE (3:20)(P)1976 Split 76                 

     (S. Mihaljinec - D. Britvić - S. Mihaljinec)      

11. MJESEČE, TI STARI DRUŽE (4:41)(P)1977 Split 77                                   

     (N. Kalogjera - I. Krajač - N. Kalogjera)                   

12. CRNI KOFER I GITARA (4:31) (P)1977   

      (M. Jevremović - M. Jevremović - K. Kovač)                         

13.  JEDINA MOJA (3:45) (P)1978 Split 78                          

      (N. Kalogjera - K. Juras - N. Kalogjera)                     

14.  STARO VINO (3:52)(P)1980  Split 80                                                           

      (T. Trumbić - T.Trumbić/ B. Zlatanović - N. Kalogjera)

15.  LUDO MORE (3:45)(P)1983 Split 83                                            

      (N. Kalogjera - K. Juras)

16.  ZALJUBIO SAM SE U SKITNICU (3:30)(P)1984  MESAM 84                   

      (Đ. Jusić - Ž. Sabol - V. Borisavljević)

17. GRKINJA (3:42) (P)1983 

      (M. Popović Zahar - M. Popović Zahar - V. Borisavljević)

18  ZAŠTO NESTAJE SJAJ (4:40)(P)1982                                          

     (S. Vujović - S. Đurasović - S. Mihaljinec)

19.  ZALJUBI SE (3:13) (P)1982                                  

     (B. Bizetić - D. Britvić - S. Mihaljinec)         

20.  MOŽDA (3:45)(P)1984 PGP TRB                                    

      (M. Jevremović -  M. Jevremović - V. Borisavljević)

21.  LJUBAV PO SEBI JE GREH (3:11)(P)2002 s JELENOM JEVREMOVIĆ 

     (Pimpinela - M. Jevremović - S. Marković)

22. NEMA VIŠE DON QUIJOTA (2:42) (P)1982 

       (A. Dedić)