Srećan ili nesrećan kraj?
Dovoljna je jedna, slučajna ili namerna, greška u prevodu pa da se izbriše skoro čitav kvir podkontekst bajke Srećni Princ Oskara Vajlda. Iako mali Lastavac, glavni junak bajke, poseduje sve atribute koji, prema društvenim normama viktorijanske Engleske, odgovaraju mladom mužjaku u naponu životne snage: voljan je da služi kao vitez, voli putovanja i istraživanja, te ne beži od opasnosti, u većini prevoda na srpski jezik od Lastavca je postala Lastavica.
Mladi ptić možda pravi iracionalne izbore kada se zaljubljuje u različite oblike od sebe: prvi put je to Trska, a potom i statua mrtvog princa, ali je upravo odnos sa kipom taj koji je više nekonvencionalan, ne samo zato što je jedno spomenik mrtvom ljudskom biću a drugo živa ptica, već i zbog toga što su obojica muškog pola.
Jasno je da Vajld, indirektno poredeći heteroseksualnu epizodu sa ljubavlju Lastavca prema Srećnom Princu, uzdiže istopolnu ljubav (jer Lastavac, kako bajka odmiče, doživljava transformaciju ne iz moralnih razloga već upravo zbog te ljubavi), ali je tako i osuđuje na smrt, budući da u viktorijanskoj Engleskoj homoseksualnost svakako nije bila prihvaćena.
I dok neki stručnjaci tvrde kako ova bajka nije podobna za decu jer su deci potrebni srećni krajevi kako bi odrastala u uverenju da je moguće prevazići prepreke i dostići sreću, drugi je odbacuju upravo zbog homoseksualnog podkonteksta. A upravo je taj podkontekst ono što je oteralo ovu bajku u nesrećan kraj.
Formiranje stavova i vrednosnih sistema započinje već u detinjstvu, stoga je važno deci ponuditi različite modele (pa i nesrećne krajeve) te im pomoći da bolje razumeju svet oko sebe i razviju saosećanje i toleranciju. U tom smislu, ova bajka je idealan podsticaj za razgovor i mogući prvi korak u učenju tolerancije.
Srećni Princ
Na visokom stubu, gore iznad grada, stajao je kip Srećnog Princa. On je bio sav pokriven tankim listićima čistog zlata, umesto očiju on je imao dva sjajna safira, a veliki rubin blistao je na balčaku njegovog mača.
Svi su mu se zaista mnogo divili. „Divan je kao petao-vetruška“, primeti jedan od gradskih savetnika koji je želeo da stekne glas čoveka koji ima umetnički ukus. „Samo nije baš toliko koristan“, dodade on bojeći se da ne bi ljudi pomislili da je nepraktičan, što u stvari nije bio.
„Zašto ne možeš da budeš kao Srećni Princ?“ upita jedna pametna majka svoga mališana koji je plakao za mesecom. „Srećni Princ nikada ne pomišlja da zaplače ni za čime.“
„Milo mi je da postoji neko na svetu koji je potpuno srećan“, promrmlja jedan razočarani čovek dok je zurio u divni kip.
„On potpuno liči na anđela“ rekoše deca Milosrdnog društva dok su izlazila iz crkve u svojim svetlo crvenim kaputićima i čistim belim keceljicama.
„A kako to znate?“ reče nastavnik matematike, „kada nikada niste videli ni jednog.“
„O, jesmo, u našim snovima“, odgovoriše deca, a nastavnik matematike namršti se i vrlo strogo pogleda, jer nije odobravao da deca sanjaju.
Jedne noći prolete iznad grada mali Lastavac. Njegovi su drugovi bili odleteli za Egipat još pre šest nedelja ali je on zaostao, jer je bio zaljubljen u veoma lepu Trsku. On se beše sreo s njom u proleće dok je leteo niz reku za jednim velikim žutim moljcem, pa je bio toliko zanesen njenim vitkim stasom, da se zaustavio da porazgovara s njom.
„Smem li da te volim?“, reče Lastavac, koji je voleo da odmah prelazi na stvar, a Trska mu se nisko pokloni. I tako on obletaše oko nje, dodirujući vodu svojim krilima i stvarajući srebrne talasiće. To beše njegovo udvaranje i ono je trajalo preko celog leta.
„To je neka smešna naklonost“. Cvrkutahu druge Laste; „ona nema novaca a ima i suviše mnogo rođaka“; i zaista, reka je bila prepuna Trski. Čim dođe jesen one sve odleteše.
Kada one odleteše, on se oseti usamljen i poče da ga zamara njegova dragana. „Ona nema načina u vođenju razgovora „, reče on, „i bojim se da je kaćiperka, jer se neprestano zabavlja sa vetrom.“ I zaista, kad god je vetar duvao, Trska je činila najljupkija klanjanja.
„Ja priznajem da je privezana za kuću“, produži on, „no ja volim putovanja i moja žena, prema tome, morala bi voleti takođe putovanja.“
„Hoćeš li da pođeš sa mnom?“ reče joj najzad on, ali Trska zatrese svojom glavom, bila je tako privezana za svoju kuću.
„Ti si se samo igrala sa mnom“ povika on. “Ja odlazim Piramidama. Zbogom!“ i odlete.
Leteo je ceo dan, a kad se spusti noć on stiže u grad. „Gde ću odsesti?“ reče on; „Nadam se da je grad izvršio pripreme.“
Tada on vide kip na visokom stubu.
„Ovde ću da se smestim“, uzviknu on; „položaj je divan, sa puno svežeg vazduha.“ I on se tako spusti između samih nogu Srećnog Princa.
„Imam zlatnu postelju“, reče tiho u sebi dok je gledao unaokolo, i pripremao se za spavanje; ali baš kad je smeštao glavu pod svoje krilo, jedna krupna kapljica vode pade na njega. „Čudna stvar!“ uzviknu on; nema ni jednog jedinog oblaka na nebu, zvezde su potpuno svetle i blistave, pa ipak pada kiša. Klima na severu Evrope je zaista strašna. Trska je obično volela kišu, ali je to bila samo njena sebičnost.
Tada pade druga kapljica.
„Kakva je korist od kipa ako nije u stanju da zadrži kišu?“, reče on ; „Moram da potražim neki dobar dimnjak“, i on odluči da odleti.
Ali pre nego raširi svoja krila, treća kapljica pade i on pogleda naviše i vide – Ah! Šta vide?
Oči Srećnog Princa behu pune suza, i suze su tekle niz njegove zlatne obraze. Njegovo lice beše tako lepo pri mesečini, da malog Lastavca obuze sažaljenje.
„Ko si ti?“ reče on.
„Ja sam Srećni Princ.“
„Pa što onda plačeš?“ upita Lastavac, ti si me sveg pokvasio.
„Kad sam bio živ i imao ljudsko srce“, odgovori kip, „nisam znao šta su suze, jer sam živeo u dvorcu Bezbrižje, gde brizi nije dozvoljeno da uđe. Preko dana igrao sam se sa mojim drugovima u vrtu, a uveče sam vodio kolo u Velikoj Dvorani. Oko vrta dizao se vrlo visoki zid, ali se ja nikada nisam zapitao šta se nalazi s one njegove strane, sve je oko mene bilo tako lepo. Moji su me dvorjani zvali Srećnim Princem, i zaista sam bio srećan, ako je Zadovoljstvo Sreća. Tako sam živeo i tako sam umro. A sad sam mrtav, oni me podigoše ovde tako visoko da mogu da vidim svu rugobu i bedu moga grada, i mada je moje srce sačinjeno od olova ipak ja ne mogu drugo da činim sem da plačem.“
„Šta! Zar on nije od suvog zlata?“ reče Lastavac u sebi. On je bio i suviše učtiv da čini glasno lične primedbe.
„Tamo daleko“, nastavi kip tihim melodičnim glasom; „tamo daleko u jednoj maloj ulici nalazi se jedna sirotinjska kuća. Jedan od prozora je otvoren i kroz njega vidim neku ženu koja sedi za stolom. Njeno je lice mršavo i izmoreno, a njene su ruke grube, crvene i izbodene iglom, jer je ona švalja. Ona veze cveće čežnje na svilenoj haljini za najlepšu kraljičinu počasnu dvorkinju da je nosi na narednom dvorskom balu. U krevetu u uglu sobe njen sinčić leži bolestan. On ima groznicu i traži pomorandže. Njegova majka nema ništa da mu da osim rečne vode, pa on plače. Lastavče, Lastavče, mali Lastavče, hoćeš li joj odneti rubin sa balčaka moga mača? Moje su noge pričvršćene za ovo podnožje i ja ne mogu da se krećem.”
„Mene očekuju u Egiptu“, reče Lastavac. „Moji drugovi lete gore i dole po Nilu i razgovaraju sa velikim lotosovim cvetovima. Uskoro će poći da spavaju u grobnici velikoga Kralja. Tamo je sam Kralj u svome šarenom kovčegu. On je umotan u žuto laneno platno i namirisan mirođijama. Oko vrata mu visi lanac od bledo-zelenog nefrita a njegove su ruke kao osušeno lišće.“
„Lastavče, Lastavče, mali Lastavče“, reče Princ, zar nećeš da ostaneš sa mnom bar jednu noć, i da budeš moj izaslanik? Mališan je tako žedan, a majka je tako tužna.“
„Ja baš ne volim mališane“, odgovori Lastavac. „Prošlog leta, kada sam stanovao na reci, behu tamo dva gruba mališana, vodeničarevi sinovi, koji su stalno bacali na mene kamenice. Naravno, nisu me ni jednom pogodili; mi laste letimo odviše brzo da bi se to desilo, a, uostalom, ja pripadam jednoj porodici čuvenoj po svojoj brzini; uz to, bio je to znak nepoštovanja.“
Ali je Srećni Princ izgledao tako tužan da se mali Lastavac sažali. „Ovde je vrlo hladno“, reče on, “ali ću ostati kod tebe jednu noć, i biću tvoj izaslanik.”
„Hvala ti, mali Lastavče“, reče Princ.
Tako Lastavac iskljuva veliki rubin sa Prinčevog mača i odlete noseći ga u kjunu preko krovova grada.
On prođe pored crkvenog tornja, na kojem su bili izvajani beli mermerni anđeli. On prođe pored dvorca i ču zvuke igre. Jedna lepa devojka izađe na balkon sa svojim draganom. „Kako su divne zvezde“, reče joj on, „I kako je divna moć ljubavi!“
„Nadam se da će moja haljina biti gotova na vreme za dvorski bal,“ odgovori ona; „poručila sam da izvezu na njoj cvetove čežnje; ali je švalja tako lenja.“
On prelete preko reke i spazi svetiljke kako vise na katarkama lađe. On prelete preko jevrejskog predgrađa i vide stare jevreje kako se između sebe cenjkaju i premeravaju novac na bakarnoj vazi. Najzad on stiže do sirotinjske kuće i pogleda unutra. Mališan se prevrtaše od groznice u krevetu, a njegova majka beše zaspala , bila je tako umorna. On odskakuta unutra i položi veliki rubin na sto pored švaljinog naprstka. Tada tiho proleprša oko kreveta, hladeći mališanovo čelo svojim krilima. „Kako se osećam sveže!“ reče mališan, „mora da se oporavljam;“ i on pade u sladak san.
Tada Lastavac odlete natrag Srećnom Princu, i ispriča mu šta je učinio. „Čudno je to”, primeti on, “ali ja osećam da mi je sada sasvim toplo, iako je vreme tako hladno.”
“To je zato jer si učinio jedno dobro delo” reče Princ. I mali Lastavac poče da razmišlja, pa onda zaspa. Razmišljanje ga je uvek uspavljivalo.
Kada dan svanu on slete na reku i okupa se. “Kakvo divno čudo;” reče profesor Ornitologije prelazeći preko mosta. “Lasta preko zime!” I on napisa jedan dug članak o tome za lokalni list. Svi su ga citirali, jer je bio pun reči, koje oni nisu mogli razumeti.
“Ove noći odlazim za Egipat”, reče Lastavac, i bio je vrlo raspoložen pri toj pomisli. On obiđe sve javne spomenike i dugo je stajao na vrhu crkvenog zvonika. Gde god bi došao, Vrapci bi veselo zacvrkutali i govorili među sobom: “Kakav ugledni stranac!” a njemu je to bilo vrlo milo.
Kada se pojavi mesec on odlete natrag Srećnom Princu. “Imaš li kakve poruke za Egipat?” povika on; “ja baš sada polazim.”
“Lastavče, Lastavče, mali Lastavče,” reče Princ, “zar nećeš ostati sa mnom još jednu noć?”
“Čekaju me u Egiptu”, odgovori Lastavac. Sutra moji drugovi odleću do Drugog Vodopada. Nilski konj leži tamo u ševaru a na velikom granitnom prestolu sedi bog Memnon. Preko cele noći on posmatra zvezde, a kada zasja jutarnja zvezda on ispušta krik radosti, pa zaćuti. U podne silaze žuti lavovi na obalu reke da piju vode. Oni imaju oči kao zeleni berili, a njihova rika je jača nego tutanj vodopada.”
“Lastavče, Lastavče, mali Lastavče”, reče Princ, “ daleko tamo preko grada vidim mladića u jednoj sobici pod krovom. On se naslonio preko stola pokrivenog hartijama i u jednom staklenom sudu pored njega stoji kita uvelih ljubičica. Njegova je kosa smeđa i kovrdžava i njegove su usne crvene kao nar, a ima krupne i sanjalačke oči. On nastoji da dovrši dramu za Upravnika pozorišta, ali je njemu suviše hladno da dalje piše. Na ognjištu nema vatre a od gladi gubi svest.”
“Ostaću s tobom još jednu noć”, reče Lastavac, koji je zaista imao dobro srce. “Hoću li i njemu odneti jedan rubin?”
“Avaj! Ja nemam više rubina”, reče Princ; “moje su oči sve što mi je ostalo. One su načinjene od retkih safira, koje su doneli iz Indije pre hiljadu godina. Iščupaj jedan od njih i odnesi mu ga. On će ga prodati juveliru, pa kupiti drva i dovršiti svoju dramu.”
“Dragi Prinče”, reče Lastavac, “ja to ne mogu da učinim”, pa poče da plače.
“Lastavče, Lastavče, mali Lastavče”, reče Princ, “uradi kako zahtevam.”
Tako Lastavac iščupa Prinčevo oko i odlete u studentovu sobu pod krovom. Beše lako ući, jer je bila rupa na krovu. On se kroz nju provuče i ulete u sobu. Mladić beše zario svoju glavu u ruke, tako da ne ču lepršanje ptičjih krila, i kada podiže oči on vide divni safir kako leži na uvelim ljubičicama.
“Mene počinju da cene”, uzviknu on; “ovo je od nekog velikog obožavaoca. Sada mogu da dovršim svoju dramu”, i on izgledaše potpuno srećan.
Sledećeg dana Lastavac slete na pristanište. Stade na katarku jedne velike lađe pa posmatraše kako mornari izvlače konopcima velike sanduke iz skladišta. “O-o-ruk!” vikali su oni kad se koji sanduk dizao u vis. “Odlazim za Egipat!” vikao je Lastavac, ali se niko nije obazirao, a kada mesec izađe on odlete natrag Srećnom Princu.
“Došao sam da se oprostim”, povika on.
“Lastavče, Lastavče, mali Lastavče”, reče Princ, “zar nećeš da ostaneš sa mnom još jednu noć?”
“Zima je nastupila” odgovori Lastavac, “i brzo će ovde biti hladnog snega. U Egiptu je sunce toplo na zelenim palmama a krokodili leže u mulju i lenjo gledaju oko sebe. Moji drugovi svijaju gnezdo u Hramu u Balbeku, a ružičasti i beli golubovi posmatraju ih, i guguču jedan drugom. Dragi Prinče, ja moram da te ostavim, ali te neću nikad zaboraviti, a idućeg proleća doneću ti dva divna draga kamena umesto onih koje si dao. Rubin će biti crveniji od crvene ruže a safir će biti plav kao pučina mora.”
“Dole na trgu”, reče Srećni Princ, “stoji devojčica koja prodaje šibice. Ona je ispustila šibice u oluk, a one su se sve pokvarile. Otac će je istući ako ne donese kući nešto novaca, pa ona plače. Ona nema ni cipela ni čarapa, a njena glavica je bez kape. Iščupaj mi i drugo oko i daj joj ga, pa je njen otac neće tući.”
“Ostaću s tobom još jednu noć”, reče Lastavac, “ali ne mogu da ti iščupam oko. Ti ćeš onda biti potpuno slep.”
“Latavče, Lastavče, mali Lastavče”, reče Princ, “učini ono što zahtevam.”
Tako on iščupa i drugo Prinčevo oko, pa sleti dole s njim. On naglo prolete pored devojčice koja prodaje šibice i spusti dragi kamen na dlan njene ruke. “Kakvo divno parče stakla!” uzviknu devojčica; pa otrča kući, smejući se.
Tada se Lastavac vrati Princu. “Ti si sad slep”, reče on, “stoga ću stalno ostati s tobom.”
“Ne, mali Lastavče,” reče jadni Princ, “ti moraš da odeš u Egipat.”
“Ja ću stalno ostati s tobom”, reče Lastavac, pa zaspa kod Prinčevih nogu.
Celog sledećeg dana stajao je on na Prinčevom ramenu, i pričao mu priče o onom što je video u stranim zemljama. Pričao mu o crvenim ibisima, koji stoje u dugim redovima na obalama Nila, i hvataju zlatne ribice svojim kljunovima; o Sfingi, koja je stara koliko i svet i živi u pustinji i zna sve; o trgovcima, koji polako koračaju pored svojih kamila i nose ćilibarske brojanice u rukama; o kralju mesečevih planina, koji je crn kao abonosovo drvo i klanja se jednom velikom komadu kristala; o velikoj zelenoj zmiji koja spava na palmovom drvetu i ima dvadeset sveštenika koji je hrane medenim kolačima; i o patuljcima koji plove po velikom jezeru na širokim ravnim listovima, i stalno ratuju sa leptirima.
“Dragi mali Lastavče,” reče Princ, “ti mi pričaš o čudesnim stvarima, ali još čudnija od svega je patnja ljudi i žena. Nema većeg čuda nego što je beda. Poleti iznad moga grada, mali Lastavče, pa mi pričaj šta tamo vidiš.”
Tako Lastavac polete iznad velikog grada i vide kako se bogati vesele u svojim divnim domovima, dok prosjaci sede kod njihovih vrata. On odlete u mračne sokake i vide bleda lica izgladnele dece gde tupo zure niz crne ulice. Pod svodom jednog mosta dva mališana ležahu jedan drugom u naručju u nameri da se zgreju. “Kako smo gladni!” rekoše oni. “Ne smete ovde da ležite”, prodera se stražar i oni odoše da lutaju po kiši.
Tada on odlete natrag i ispriča Princu šta je video.
“Pokriven sam čistim zlatom”, reče Princ, “ti treba da ga skineš, list po list, i da ga daš mojoj sirotinji; živi ljudi uvek misle da ih zlato može usrećiti.”
Lastavac skidaše list po list suvoga zlata, dok Srećni Princ ne postade sav taman i siv. List po list od suvog zlata nosio je on sirotinji, a lica dece postadoše rumenija, i ona se smejahu i igrahu se igara na ulici. “Imamo sada hleba!” uzvikivala su ona.
Tada pade sneg i za snegom dođe mraz. Ulice izgledahu kao da su načinjene od srebra, bile su tako svelte i blistave; dugačke ledenice kao kristalni noževi visile su sa kućnih streha, svi su išli u krznenim odelima, a mališani su nosili crvene kape i klizali se na ledu.
Jadnom malom Lastavcu postajaše sve hladnije i hladnije, ali on ne htede da ostavi Princa, koga je mnogo voleo. On je kljucao mrvice ispred pekarevih vrata, kada pekar nije video i nastojao da se zagreje lepršajući svojim krilima.
Ali najzad on vide da će umreti. Imao je samo toliko snage da još jednom uzleti na prinčevo rame. “Zbogom, dragi Prinče,” prošapta on, “hoćeš li mi dozvoliti da ti poljubim ruku?”
“Milo mi je da najzad odlaziš za Egipat, mali Lastavče,” reče Princ, “ostao si suviše dugo ovde; ali me moraš poljubiti u usne jer te ja volim.”
“Ne odlazim za Egipat”, reče Lastavac. “Odlazim u Dom Smrti. Smrt je sestra sna, zar ne?”
I on poljubi Srećnog Princa u usne i pade mrtav kraj njegovih nogu.
U tom trenutku začu se neki neobičan prasak u kipu, kao da se nešto slomilo. I zaista, olovno srce beše puklo baš na dve polovine. Zbilja je vladao strahovito oštar mraz.
Rano sledećeg jutra gradonačelnik se šetaše dole na trgu u društvu sa gradskim savetnicima. Prolazeći pored stuba, on pogleda gore na kip:
“Gle! Kako izgleda otrcan Srećni Princ!” reče on.
“Zaista otrcan” povikaše gradski savetnici, koji su uvek bili istog mišljenja sa gradonačelnikom; I popeše se da ga pregledaju.
“Rubin je ispao sa njegovog mača, njegove su oči izvađene i on nije više zlatan”, reče gradonačelnik; “u stvari, on nešto malo bolje izgleda od prosjaka”, rekoše gradski savetnici.
“A evo ovde stvarno jedne uginule ptice kod njegovih nogu!” nastavi gradonačelnik. “Mi zaista moramo izdati proglas da se pticama ne dozvoljava da ovde uginu.” I gradski službenik pribeleži ovaj predlog.
Tako oni skidoše kip Srećnog Princa. “Pošto nije više lep on nije više koristan”, reče profesor Umetnosti na Univerzitetu.
Onda oni istopiše kip u jednoj livnici, a gradonačelnik održa sastanak Društva da odluči šta da učine sa livom. “Mi moramo, naravno, imati drugi kip”, reče on, “i to će biti kip koji će predstavljati mene lično.”
“Mene”, reče svaki od gradskih savetnika, pa se počeše svađati. Kad sam poslednji put o njima čuo , oni su se još uvek svađali.
“Kakva čudna stvar!” reče nadzornik radnika u livnici. “Ovo polomljeno olovno srce neće da se istopi u livnici. Moramo ga baciti napolje.” Tako ga oni baciše na jednu gomilu đubreta, gde je i uginuli Lastavac ležao.
Preveo: Branislav Grujić, Džepna knjiga, 1956.