JNA spomenar
Topcider5

Photo: Milan Živanović/XXZ

Srećna Nova 1987.

"Je l’ ti ’ladno, vojniče?" - upitao me neobično prisnim glasom potporučnik Lj. K. zvani Ljupče, dok sam na minus devetnaest pocupkivao s noge na nogu pred ulazom u paviljon V.P. 2233/5, usred kasarne na brdu ponad Skopja.

Prestao sam pocupkivati, vojnik je vojnik i na Staru godinu, i mumljajući ispod kape i potkape na kojoj se nahvatalo inje, izdeklamirao: "Izvol’te, druže potporučniče! Nije, druže potporučniče!"

"Ajde, bre, ne budali, ima muda da ti se smrznu!" - raspoloženo je odgovorio. "Nego, kad ti je smena?"

Bilo je negdje oko pola sata do ponoći, Mehmetija sam zamijenio u 23,00. "U jedan, druže potporučniče. Ali druge godine."

"Je l’ ti to mene zajebavaš, a?" - nakrivio je malko glavu potporučnik K. Ipak, u glasu mu se naslućivao očinski ton, ton brižnog starešine koji skrbi za povjerenu mu mladost (Sretan je narod koji ima ovakvu omladinu, možda je pomislio). Zna on kako je to biti na straži na Novu godinu dok drugi grije dupe kraj toplih radijatora. Pa i njega stavilo na dežurstvo baš večeras, nanu mu naninu…

I dalje u stavu mirno mumljao sam kroz esembe vunenu tkaninu: "Ne zajebavam, druže potporučniče! Šala, druže potporučniče!"

"A ti si neki mangup, a? Šaljivdžija? Ajde, voljno, idem da obiđem vojsku unutra, a ti ne mrdaj odavde. Je l’ jasno?!" Iza novogodišnje prisnosti nazirala se poznata oficirska arogancija.

"Jasno, druže potporučniče!"

Nastavio sam pocupkivati pred ulazom u paviljon iznad kojega je slovima od stiropora pisalo SREĆNA NOVA 1987.

Gore na katu odakle je još do maloprije dopirala pijana dreka na svim jezicima, kako se to tada govorilo, naših naroda i narodnosti, uz glazbenu podlogu ultimativnog hita te zime („Jedva čekam da se svrši ljeto, dosta mi je vrele klime, zbogom more, zbogom more, odoh u planine…“), prvo se čulo kako dežurni vojnik, Gabor Kišpal, zvani Madžar, urla "Četa, zbor!", a zatim kako podnosi raport o brojevnom stanju ljudstva i obavljenom redarstvu.

Približavala se ponoć. Temperatura je možda pala za još koji stupanj. Razmišljao sam o prijateljima koji daleko gore na sjeverozapadu tulumare u nekoj klijeti. Odjednom, svjestan blesave situacije u kojoj se nalazim, s tom automatskom puškom bez metaka prebačenom preko ramena, s plinskom maskom i rancem na leđima, sedamsto milja od kuće, osjetio sam kako me obuzima neka bezrazložna euforija.

Na vratima se pojavio Ljupče. "Je l’ sve u redu, vojniče?"

"Jeste, druže potporučniče!"

"Pazi da i ostane tako."

"Razumijem, druže potporučniče!"

Odgegao se u mrak, škripajući čizmama. "Kurac moj ti razumeš", čuo sam kako mrmlja, a po sve češćim pucnjevima dolje iz grada shvatio sam da Nova godina samo što nije stigla. Dernek u paviljonu nastavio se nesmanjenom žestinom, a mogao se čuti kakofoničan glazbeni miks narodnjaka („Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre, eh da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve…“; „Neću, neću, dijamante, suho zlato, brilijante, ni safire, nit’ rubine, samo ona da ljubi meeee…“; „Voljela sam oči zelene, voljela sam oči nevjerne…“) i aktualne pop glazbe („Ti si prava šizika, ljubav je u očima…“; „Bejbe, bejbe, bejbe ti nisi tuuu…“; „U ponoć biću tu i ljubiću te tad, u ponoć poželi, tvoj Deda Mraz sam ja…“). Nije bilo sumnje, većina će se oblokati do besvjesti. Novogodišnje bratstvo i jedinstvo.

A zatim je počelo drečavo odbrojavanje: „…sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, JEDAAAAN!!!“.

Vatromet iznad Skopja, neartikulirano vrištanje iz paviljona: stojim sam u dvorištu kasarne okovane ledom, skidam automat s ramena, grlim ga, čestitam mu Novu…

I smijem se.

*Tekst je objavljen u e-novinama u januaru 2010. godine

Oceni 5