Sećanje na Sonju Savić
Ssvic 02 S

Photo: YouTube

Sretna s jednako nesretnima

”Put umetnika je težak. Kada je nakon diplomiranja na FDU trebalo da odlučim da li ću ili ne pristupiti nekom pozorištu, shvatila sam da uspešna karijera, brak i porodica ne mogu ići uporedo. Ako se odlučite za brak i dete, najviši nivo u profesiji može da se postigne tek za dvadeset godina, a to mi nije odgovaralo. Opredelila sam se za karijeru, mada mi ljubavi nikada nije manjkalo”,

odgovarala je Sonja na pitanja o stilu života koji je vodila.

I tako je u ranim dvadesetim godinama, na početku perspektivne glumačke karijere, igrala u kultnoj Šećernoj vodici, a za ulogu u filmu nagrađena je Zlatnom Arenom u Puli. Otada je snimila više od 40 filmova i u najplodnijim glumačkim vremenima znala je igrati i u pet filmova godišnje.

Mnogi će ju pamtiti po ulogama u filmovima kao što su Una, snimljenom prema istoimenom romanu Mome Kapora, Mi nismo anđeli, Balkanski špijun, Davitelj protiv davitelja, Kako je propao rokenrol, a među posljednjim bila je ona u seriji Vratiće se rode iz 2008. godine. Kao najzahtjevniju ulogu spominjala je lik strine u filmu Braća po materi iz 1988.

Među priznanjima koje je dobila, nalaze se nagrade Carica Teodora, pulska Zlatna Arena, kao i nagrada iz 1985. godine s festivala u Veneciji za ulogu u filmu  Život je lep.

Osamdesete su bile godine njene mladosti tijekom kojih se, kako je rekla, bježeći od stvarnosti i tuge, dobro zabavljala. Putovala je po Europi i surađivala s umjetnicima iz svih država bivše Jugoslavije. Tadašnja generacijska okupljališta bila su Pivara i SKC u Beogradu, u Zagrebu je postojao Kulušić, u Ljubljani DKC. U Pivari je započeo Laibach i kazališna skupina Sestre Scipion Nasice, dok je Zagrebu djelovalo Kugla glumište. Cijela generacija se poigravala stripom, multimedijalnim intervencijama, miksanjem svjetla, zvuka i pokreta. ”Sećam se Kuglinih predstava Bijela soba i Meki brodovi na Adi Ciganliji 1976. u okviru BITEF-a. Bile su to snažne slike, a ja sam bila šokirana da takvo nešto uopće postoji…”

Tih se godina oformila alternativna kazališna skupina Nova osećajnost, a Sonja je govorila da su bili ”tristo posto bolji od mainstreama i tristo posto lošije plaćeni.” Svoju generaciju tada je nazvala generacijom neisplaćenih honorara, što kazališnih, što filmskih. ”O honorarima je smešno pričati. Nitko od nas nije bio plaćen! Ljudi me pitaju kako puna sala, kako niste imali para? Tako što 97 odsto od bioskopske karte ide državi, 3 odsto ide distributeru, a samo 0,03 odsto proizvođaču i celoj ekipi. Ko će platiti meni sve reprize u proteklih 15 godina? Ko će mi platiti prodaju VHS kazeta Šećerne vodice? Od filma nisam dobila čak ni ceo honorar koji je bio 20 hiljada današnjih dinara, a ja sam do danas dobila samo 9 hiljada!”

Sredinom 1991. živjela je u New Yorku, ali se početkom rata, suprotno od onih 300 000 ljudi koji su emigrirali, vraća u Srbiju. ”U junu ’91. rešila sam da se vratim, mada su me američki prijatelji ubeđivali da ostanem jer počinje rat u mojoj zemlji. Rekla sam: “Jebi ga, baš zato!”

Devedesetih godina rjeđe glumi, a mnogo više režira (Prvi srpski tehno vodvilj, Supernaut Beograd andergraund, Plej…), te osniva alternativnu scenu Pogon u Domu omladine u Beogradu.

Nakon 2000., Sonju na velika platna dovodi uglavnom slovenski film. Na pitanja o tome zašto joj u Srbiji više nitko ne daje uloge, odgovara u svom prepoznatljivom stilu:

”Šta, da igram kod Gorčina Stojanovića koji je završio pozorišnu, a režira filmsku režiju? Posle gospodina Miše Radivojevića i gospodina Gorana Markovića, da idem da igram kod Gorčina Stojanovića? Pa, ja bih nešto inteligentnijeg i nešto pismenijeg mladog filmskog redatelja. Ipak je 2003. godina.”

Beogradu kojeg je obožavala i prezirala u isto vrijeme, mjestu kojemu se uvijek vraćala i u kojem je neumorno pokušavala ostvariti vlastite ideale, često je javno zamjerala.

”Užasno smo zatrovano pleme. Puni smo predrasuda jedni prema drugima, puni otrova, puni promašenosti. Sve što je bilo intelektualno – posečeno je, sve sto je bilo samostalno – zabranjeno je. Ostaje nam nivo propovedanja, što je strašno.”

Kada je pričala o svojim ulogama, govorila je da nije htjela igrati heroinu ili ”beogradsku snob – ribu”, već kurvu i uličarku. Htjela je predstavljati ono što je vidjela oko sebe, a to je bilo ”jednako lepo koliko je i degenerisano.”

Njen život i karijeru dodatno je obilježilo intenzivno druženje s generacijom glazbenika novog vala, kojima je posvetila film Šarlo te gleda, a u kojem je zabilježeno kako je propao novi val i kako su umirala ”braća iz mladosti”. Sonja je s Milanom Mladenovićem, frontmenom grupe EKV, igrala u filmu Crna Marija. ”Autentičnost personalnog sretanja sa ljudima, sa njihovom muzikom, filmovima i knjigama, moj je najintimniji oltar i moja monaška civilizacija. Zato govorim o Margiti, Indošu, Zlatku Buriću Kići, Rundeku, Ivici Vdoviću…”

Često je spominjala kako ju je Beograd nepravedno zapostavio:

”Iznenadila sam se i kad su me u Hrvatskoj stavili na neke liste najboljih glumica. Govorili su mi: Naša lijepa, lijepa, lijepa Sonja Savić. A ovde? Ovde sam sve vreme pokušavala da održim urbanu kulturu, ali to niko ne primećuje. Ovaj grad izgleda nema afiniteta prema meni. Znam i da se reforma kostima, šminke i mizanscena na filmu osamdesetih može pripisati Sonji Savić, pa opet nikom ništa. Suknja od skaja i sako na golo telo pre mene se nisu nosili, bojila sam tušem nokte u crno zato što takvog laka nije bilo. Zaslužna sam i za nov mizanscen, postavka tela mora da bude precizna, tačno da se zna dokle će rame da ti ide nazad, šta radiš s bokovima dok sediš, kako će bluza da ti padne s ramena… Ali ,kažem, niko to ne primećuje. Ne mogu da kažem da volim svoje uloge, mislim da još nisam dobila ulogu u kojoj bih mogla da se iskažem. I još nešto, do svoje 45. godine ja još nisam dobila ozbiljan honorar za moj rad.”

Godine 2008., nedugo nakon te izjave, Sonja Savić umrla je u 47. godini života. Vlada Divljan tada je rekao da ”nikako nije uspela da progura ovo naše vreme.”

Čini se kako naše vrijeme nije bilo spremno za Sonjinu izravnost, beskompromisnost, kreativnost, te ustrajnost u borbi za neku bolju  i sretniju stvarnost u kojoj bi možda zbog svog predanog rada bila cijenjena barem upola koliko je zaslužila. Kako je sama izjavila: “Kažu da smo bili srećni. Ja sam bila srećna kad sam pronašla ljude koji su bili jednako nesrećni kao ja.”

*Prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5