Sretna vremena koja danas ljudi ismijavaju

Trčao je tako bosonogi Safet danima kroz šumu izbjegavajući varoši. Trčao je i trčao, kao onaj Forest Gump šta smo ga neki dan gledali. Između debala hrastova, borova, smreka. Pio je bistru vodu iz šumskih potoka i izbjegavao šumske prikaze. Nije da je ikada vidio jednu, ali bio je uvjeren da je to zato šta ih je uspio izbjeći.

Njegova prljava haljina bila je tamnozelena od mahovine na kojoj je spavao. Trčao je Safet i dalje kroz šume i preko brda, sve dok nije stigao do najudaljenije udoline, okružene visokim brdima, prekrivenih najgušćom šumom. U toj udolini, izoliranoj od svijeta, Safet se konačno odlučio odmoriti. Bio je gladan, žedan i usamljen, i konačno ohrabren svojim uspjehom, nakon šta je trčao četiri dana. Povezanost sa Alijom, koliko bolna bila, bila je i dalje prisutna. Sjetivši se majke, po prvi put zaplače. Nebo se ponovno otvorilo i zaplakalo sa njime. Kišom je čistilo Safetovu haljinu kao i njegovu tugu, očaj. Spavao je i plakao puna dva dana, dok nije odlučio kako dalje.

Najljepša dolina u životu

U zoru trećeg dana, svanuo je topao jesenski dan. Sunce je sijalo gotovo ljetnom snagom, a tek se ponegdje na plavom horizontu ukazivao pokoji bijeli oblačak. Leptir koji je prenoćio na njegovom nosu bila je prva ljepota koju je vidio danima. Kad se ustao, leptir je uplašeno poletio, na trenutak zastao, kao da ga pozdravlja, pa se zaputio dalje za svojim leptirskim poslovima.

Tada se Safet ogledao oko sebe i ugledao najljepšu dolinu u životu. Gledao je u plavo nebo i smaragdno zelena brda. Osjećao je toplinu sunca po cijelome tijelu, dok je stajao u mekoj i rosnoj dubokoj travi. Bio je ushićen i tada je odlučio.

"Ovdje ću ostati", viknuo je. "Ovdje ću ostati zauvijek". Jeka njegovog glasa odbijala se od ravnodušnih zelenih brda i nosila njegov glas daleko prema drugom kraju plave spone. Znao je da neće moći preživjeti bez pomoći drugih. Stoga se najeo šumskih plodova, oprao haljinu na šumskom potoku, napio se vode i krenuo zapadno prema prvom naselju tražeći posao. Sve šta uspije zaraditi donijet će natrag u dolinu i tamo sagraditi kuću. Tako je i bilo. Safet je obilazio naselja i radio svakojake poslove. Od kopanja grobova, gradnje kuća, bio je čoban i bostandžija. Ali najviše je volio praviti pite. Nije puno zarađivao a i to malo marijaša bi brzo potrošio. Kupio je novu odjeću, uredio kosu, skupljao alate i materijal za svoju kuću. Prvi put se u dolinu vratio nakon šest mjeseci. Zima je već bila prošla, a i proljeće na izmaku. Iskopao je česmu i sagradio drvenu kolibicu sa avlijom. Hranio se darovima šume – plodovima i sitnom divljači koju bi ulovio.

Bilo je to divno ljeto za Safeta. Prvi put je bio zaista sretan bez svoje majke. Nikada ju nije prebolio, ali je uspio krenuti dalje, iz ničega stvoriti nešto. Bio je sretan, ali znao je da ga mnogo toga čeka kako bi stvorio savršenstvo. I to ga je radovalo. Krajem ljeta, on se ponovno zaputi raditi u obližnje varoši. Kolibu je dobro zaštitio, česmu zatvorio, a u improvizirani ranac stavio nešto sušenog mesa, voća i vode pa krenuo ka vanjskom svijetu koju mu više nije bio toliko mrzak.

Ah, ljubav

Gledao je u potocima svoj odraz. Više nije bio dječak, usput se pretvorio u naočitog mladića. Kuštrava, oštra crna kosa stapala se sa paperjastim brkovima i bradom. Djevojke su ga primjećivale i on je to znao, ali on nijeprimjećivao njih. Bila je to dobra zima za Safeta. Lutao je varošima, nikada se ne zadržavajući predugo, noću pekao pite, slasne kao Alijine, a danju kopao mezare. Glas o njegovim pitama putovao je brže od njihovih primamljivih mirisa. Nije se puno odmarao, ali je zato puno štedio.

A onda se jednog hladnog i sivog zimskog dana, Safetu dogodila ljubav.

Ah, ta ljubav, kad je samo spomenem dođe mi da usta rakijom isperem. Evo, Dušane, tebi za ljubav. Ah, šta me ti gledaš? Ljutiš se šta te ne nudim rakijom? Ne boj se, bolan, tebe volim koliko i burek voli biti u svemiru... Nego di sam ono stao? Ah, ljubav.

Pamtio je Safet taj dan jer je tog jutra vidio sve zvijezde, pa mjesec, pa sunce i mjesec zajedno, a da nije vidio ništa od navedenog. Bio je na groblju i tog su dana pokapali nekog jadnika. Tlo je bilo smrznuto, a kopanje mezara gotovo nemoguće. Ali Safet, uporan kakav je bio, nije odustao dok mu nisu prokrvarili žuljevi na dlanovima. Kako je zbog smrznutog tla sve kasnilo, tužna i uplakana povorka se poput sablasti pojavila kod rake u kojoj je Safet krvavim rukama namještao dom novom stanaru. Prvo je za čuo bolne krikove pa jaukanje i kukanje.

"Mustafaaa! Ooooo, Mustafa joooojjj!" Zadnje je slovo ostalo prenaglašeno.

"Mustafaaa ooomustafa jooj!" zapomagao je glas, a zatim se pojavio Mustafa – umotan u zeleni ćilim kao da je nekakva zelena pita koja se sprema poletjeti umjesto u zemlju zakopati. Stala je tako crna kolona i okružila Safeta koji, vidjevši sve njih koliko je uspio kroz maglu, odloži kramp i lopatu pa iskoči iz dopola iskopanog mezara.

"Mustafa, o Mustafa, nit' crna zemlja te neće", začuo je nečije jadikovanje. Safet se pristojno ispriča prvoj ženi u crnini koju je vidio, rekavši kako je zemlja toliko smrznuta da nije uspio iskopati mezar do kraja.

"Šta meni, bolan, to govoriš? Tamo ti je udovica pa se njoj žali", reče žena i pokaza prstom ka njoj. Tada ju je Safet prvi puta ugledao. Na prvi pogled, pa i na drugi... ma zapravo nema tog pogleda koji bi joj muškarac mogao uputiti pa da u njoj ugleda ženu. Bila je visoka, mršava, bez oblina – ravna poput tepsije u kojoj je Safet pite pravio. Kose kratke pod crnom maramom, očiju bezbojnih, kvrgavog nosa sa crnim dlakavim izraslinama ispod njega. Ruku grubih i hrapavih, nesimetričnih nogu. Stajala je na rubu mezara više reda radi nego šta je oplakivala muža.

Dok su ostali muškarci mogli vidjeti jedino ružni crni stup kojem su samo vrane nedostajale, Safetove su oči zasjale i ispunile se toplinom. Safet je ugledao ljubav.

Prišao joj je i samo stao kraj nje. Nijem, bez riječi, jednako ukočen kao i ona. I ne znajući kako, njegovi su se krvavi dlanovi spojili sa njenim kvrgavim dlanovima šta je sablasna povorka iz magle popratile još afektivnijim kukumakanjem. "Joooj Mustafa, pa ni ohladio se još nisi. Joooooj, Muustafaaaa..."

Mustafino polaganje u zemlju nakratko je odvojio, unatoč hladnoći, topao par ruku. Dok je Safet užurbano bacao zemlju po Mustafi, kao da će ovaj uskrsnuti i u napadu ljubomore krampom ga satrati, povorka je odmicala u magli. Ona je ostala stajati pored svoja dvamuškarca; jednog u ležećem položaju, drugog koji je zasipao prvog hladnom zemljom i ispraćao ga u vječnost. Stajala je tako ravnodušna, na ivici mezara, sa Safetovom krvlju na rukama, a srce je umjesto tužnog tona zaigralo u ljubavnom ritmu. Bila je to moja šukunbaba Zehra.

Safet i Zehra ćuteći su napustili groblje, ponovno se držeći za ruke, pa prošli kroz maglovitu kasabu kao dvoje sevdalija. Svi su ih čudom gledali i pričali pa prepričavali. Kao šta ja sad prepričavam tebi. Neki su odobravali taj Zehrin čin, ali ju je većina osuđivala.

Luda glava, sa muškarcem duplo mlađim od sebe. E pa ti sad vidi tko je bio prvi: Zehra ili Elizabeth Taylor? Ali sigurno je bilo da su joj svi zavidjeli jer Safet je bio nježan i lijep mladić, a ona k'o da su je oklagijom ravnali.

Njih dvoje su se te večeri sakrili u Zehrinu kuću, a Safet je ispekao svoju najbolju pitu od koje je zamirisalo čitavo selo šta je probdjelo noć zbog njihovog ašikovanja. Te maglovite noći začet je moj pradjed kojem su ime dali po osobi koja ih je spojila – Mustafi.

Već sutradan, prodali su kuću. Nije kuća bila baš begluk, ali su je uspjeli zamijeniti za konja, arabu, kravu, dvije ovce, brašno i zimnicu pa se zauvijek udaljili iz sela. Krenuli su za Jaovorlak.

Život u raju

Ostatak te zime proveli su u svom ljubavnom gnijezdu, ne odvajajući pogleda jedno od drugog. Imali su sve šta im je trebalo za prezimiti pa Safet nije morao odlaziti u okolna sela sve do proljeća, kada je Zehra već bila poodmakla u trudnoći, iako je i dalje bila ravna kad si je gledao sa svih strana.

Kad se vratio sa namirnicama, od drveta je sagradio kolijevku za bebu, a pokraj kolibe je počeo graditi kuću. Kada se rodio Mustafa, nije bilo sretnijih ljudi od njih dvoje. To su bila vremena koja danas ljudi ismijavaju, za kuće i aute dižu kredite i godinama rintaju ko'mazge da bi ih dvostruko otplatili. Pa ti meni reci tko je u toj priči primitivan?

Vremena su se mijenjala, Turci su već bili otišli, a došli su Austrijanci. Isto govno, samo drugačije smrdi. Bosna je uvijek bila nemirna; kao da se nalazi na nekoj ludoj tektonskoj ploči koja pati od kijavice pa se svako malo zatrese. Imperatori su se izmjenjivaliko' čarape, stanovništvo miješalo – spojilo se nespojivo. Kao da u kafu i šećer i so stavljaš. I onda su jednog dana, kada je kuća već bila sagrađena, ovaca je već bilo deset, a Mustafa bio dječarac, u njihovu tajnu dolinu počeli dolaziti drugi ljudi, praćeni svojim nevoljama i problemima. Tražili su utočište i utjehu, a toga u Jaovorlaku nije nedostajalo. Do Safetove kuće niknula je još jedna, pa još jedna i tako dalje.

Od fukare do muktara, doživio je Safet da vidi kako selo koje je svojim rukama počeo graditi broji petnaest kuća prije nego li je zauvijek zatvorio oči, a Zehra se ponovno našla na rubu mezara. Ovoga je puta Mustafa zakapao Safeta, a Zehra je plakala, da bi mu se već sljedeće zime pridružila. Bili su stvoreni jedno za drugo i smrt ih je brzo ponovno spojila. Njihovi grobovi bili su prvi na Jaovorlačkom groblju, a poslije kada su se ondje sahranjivali i katolici i pravoslavci, svi su se uvijek poklonili pred njima, kao da im odaju počast za nešto šta nisu znali staviti u riječi, već su tim činom ćuteći rekli sve.

Moj pradjed Mustafa nije bio stidljiv kao njegov ćaća; taj je ganjao žene po selu i šire pa nitko nije bio zatečen kad se rodio Nedžad – moj djedo. Koliko je Nedžad imao braće i sestara nitko nije znao sigurno reći, ali je Mustafa za nasljednika ipak izabrao njega. Selo je tada brojilo trideset i jednu kuću, i ljudi su bili sretni u svojoj izolaciji. Nemiri koji su potresali Europu uopće nisu stizali do njih. Do Jaovorlaka nikad drum nije izgrađen, ni tad nit' kasnije. Tek kada bi stanovnici odlazili u okolna sela, koja nisu bila ni obližnja,vraćali bi se sa vijestima koje to više i nisu bile – tada su se već bile toliko naputovale usmenom predajom u kojoj su svaka usta bila karike koje su malo po malo izmijenile priču.

Vijest o smrti Franza Ferdinanda došla je do nas sa dvije godine zakašnjenja, i da zapravo nitko nije shvatio šta se stvarno dogodilo. Tada ste se vi Europljani već naveliko međusobno klali. Bila je to 1916., godina kada je rođen moj otac Meho.

E, moj babo, on ti je bio svjetski čovjek. Drugačiji od svih nas – mornar. Još od malih nogu, pričala mi je moja nena Rihada, taj je vazda u potoku bio. Volio je vodu, bit će, sve šta teče i šta nekamo ide. Tako je Rihada znala da se Meho neće dugo u Jaovorlaku zadržati.

Ih, Jaovorlak je tada bio raj na zemlji! Prava mala zajednica za sebe. Zajebi ti sad ovu vašu Europsku zajednicu, gdje Grk gladuje, a Švabo se deblja. Kod nas nije vrijedilo ono "dabogda ti crkla krava", već kad je nekome u selu krava crkla, svi su mu mlijeka donosili da je taj jadnik imao više mlijeka nego mu je pokojna krava davala, a on je zauzvrat drugima jogurt pravio. A u selu su tad već živjeli svi, i Turčini i Hrvati i Srbi, Jevreji, Austrijanci i Mađari. I svi su se slagali i pomagali jedni drugima. I svi sretni bili.

Izmijenila su se carstva, kraljevi, napadali su sa istoka i zapada. U Jaovorlaku nije bilo rata, di ćeš, bolan, kad nas nije bilo ni na karti. A nikoga za rat i nije bilo briga. Samo mog babu.

Ode babo u mornaricu

Moj ti je otac, bolan, kada nije vrijeme provodio u vodi, vazda od drveta radio brodove koje bi puštao u potoku. Uvijek je smetao ženama dok su prale rublje, a nemalibroj puta su u spavaćicama i gaćama nalazile jedrenjake i čamce. Tada je upoznao i moju majku Adu pa su zajedno u učestvovali u svečanim porinućima, samo što je Ada to činila sa manje strasti.

Svi su znali da su Meho i Ada bili jedno za drugo, ali su i znali da Meho neće još dugou selu ostati. A tako je i bilo. Nedugo nakon mog rođenja, u januaru 1931., moj je babo morao otići u armiju i, pogađaš, izabrao je mornaricu.

Rijetko je pisao, a dolazio još rjeđe, tako da sam ti ja, kao i moj Safet, odrastao uz majku. Babo mi je bio stranac koji je donosio drvene igračke. Posjeo bi nas, mene i mojadva druga Antu i Dušana, na Safetovu česmu i danima prepričavao svoje doživljaje sa mora.

Ja nisam svjetski čovjek – ako već nisi sam shvatio, sad ti kažem. Meni je Jaovorlak, njegove kuće, česma, bostan, pašnjaci i šumovita brda, bio cijeli svijet i njegove priče nisu me previše zanimale. Umjesto da u meni probude znatiželju, više su stvarale odbojnost prema ostatku svijeta koja se zadržala i do dana današnjeg. Moj drugar Ante je jedini bio oduševljen pričama mog babe i jedini je bio iskreno sretan za njegovih rijetkih posjeta. Antu je najviše zanimao Hitler. Malo je reći da je bio opsjednut, a šta mu je moj otac gore pričao o Hitleru, tako je u Anti fascinacija njime rasla.

Jednog proljetnog dana, kao i uvijek, igrali smo se na livadi žmure, vije i nabijali krpenu loptu šta nam je napravila jedna žena iz sela. Bio je sa nama i David, kržljavi jevrejski dječak, naš vršnjak. Ante mu nije htio dodati loptu, a čak je i Dušana nagovorio da se pravi lud. Ja sam Davidu dodao loptu, šta je Antu razbjesnilo kao da ga je ujela bijesna lisica. Bili smo djeca i nitko tome nije pridavao veliku pažnju. Danas smo prijatelji, sutra neprijatelji, a onda opet prijatelji. Tako ti je to kod nas na Balkanu. Samo šta je jednog dana David otišao sa roditeljima u Englesku i više ga nikad nisam vidio, ali pamtim i danas njegove suze dok je napuštao Jaovorlak. Znao je on da ti Englezi ne mogu biti bolji od onoga šta je imao ondje. Znao je, i sigurno se nije prevario.

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015