Extra FM, zagrebački turbo-folk radio
Cecas 03 S

Spremna za Extra FM: Jelena Karleuša, pozdrav za Hrvatsku

Photo: Matija Koković

Srpske cajke i hrvatske bajke

Ni Hrvati nisu ravnodušni: CecaSve su odavno u „Herojima“ rekli TBF. „Svi Hrvatine, a svaki skače ka' klokan čin čuje Cecu il' neki hit turbo folka“. I eto najkraće moguće dijagnoze „hrvatskog stanja uma“ ili, još bolje,  apsurdne bipolarnosti hrvatskog turbo-domoljublja. Euforije koju prate slomljene čaše i „čela krvava“ čim zatrešti sočni narodnjak te hinjene, javno obznanjene,  depresije zbog poraza hrvatske uljudbe od strane „hard core“ srbijanskog proizvoda.

A da je tome baš tako svjedoče žestoke reakcije i licemjerna zgražanja na otvaranje prvog hrvatskog radijskog programa s kvarnom turbo-folk robom. Iako je treš-narodnjak iliti turbo-folk kojeg su strastveno prigrlili mnogi deklarirani borci za čistunstvo hrvatske uljudbe, ovdje odavno prisutan. S više deklariranih i još više „tajnih“ sljedbenika nego li u Srbiji.

Zapravo aktualna halabuka samo je repriza frke koja se prije punih 13 godina digla kad je u Splitu otvorena „folkoteka“ Paganini s noćnim programom za ljubitelje turbo-folka i narodnjaka svih profila. Hard-core fanovi su dakako taj simbolični ulazak pseudo-narodnjaka u grad odnosno selidbu iz rubnih i prigradskih zona u prostor negdašnjeg gradskog kluba za vremešniju publiku, dočekali aklamacijom. Oni rijetki grlatiji protivnici, to su pak doživjeli kao otvorenu pljusku „glazbenoj sceni grada koji je dao Olivera i Gibonnija“. I, naravno, bili u krivu.

Ne samo stoga što je Split osim spomenutog respektabilnog dvojca dao i niz estradnih bića s dna estetske kace već što je i tadašnji „službeni“ ulazak turbo-folka na gradski asfalt baš kao i novi zagrebački cajka-radio bio logična posljedica sveopće popularnosti „cajki“. I „turbo folka“ ili estradiziranog-narodnjaka čije zvijezde i „zvezde“ već puno desetljeće pune ne samo prigradske pajzle već gradske diskoteke/klubove, koncertne dvorane i „arene“ postavši i omiljeni soundtrack nove „zlatne mladeži“ i glazbeni „mainstream“ za najširu publiku. Groznica subotnje večeri u Hrvatskoj je već godinama istoznačnica za cajka-partyje odnosno mutirane urbane derneke  na kojima su snimke srbijanskih turbo-folk pevaljki zamijenili programi u živo te dokinuli sve negdašnje alibi-teze o „šarmu zabranjenog voća“ ili pak „sprdanja sa seljačkom glazbom“. Pače, iza novog vala prođe i bezrezervnog gutanja novokomponiranog narodnjaka stoji uvjerenje da je baš on idealan za tulumarenje, hedonistički raspašoj i dobru zabavu.

Odgovor na pitanje odakle tako velika popularnost narodnjaka je jednostavan. Narodnjak odnosno razne inačice novokomponiranog hibrida nastalog križanjem šlageraške produkcije najniže kakvoće i pseudo-folklornih uzoraka, nikada u Hrvatskoj i nije nestao sa scene. Privremeni nestanak srbijanskih importa u devedesetima i odlazak u ilegalu, bio je samo rezultat političkog odricanje a ne estetskog suda. Narodnjaku je u vrijeme dok su se u Zagrebu prodavale konzerve „čistog hrvatskog zraka“ a u u Osijeku tenk JNA gazio famoznog crvenog fiću naizgled glave došla (pr)ocjena da je nepodoban glazbeni podsjetnik na unitariste i mrsku Jugoslaviju. Ili čak istoznačnica za dominantni neukus „oficira i oficiruša“ JNA... Uklanjanje narodnjaka iz etera i javnog života prikazano je i kao čupanje glazbenog korova koji je gušio hrvatsku uljuđenost, europejstvo i kreativnost. Kako krivo!

Udri po trubi: U ritmu groznice subotnje večeri

Jer, još dok su po prvim crtama obrane pljuštale granate, bojovnici i generali HOS-a,  punim su plućima uz 'ladno pivo i vruću rakiju pjevali srbijanske narodnjake a najpromućurniji etradni poduzetnici započeli sa štancanjem „kroatiziranih“ inačica podobnih novokomponiranih narodnjaka.  Ima istine i u tezi da su narodnjaci bili i jesu dio sveopćeg „poseljančenja“ hrvatskog svagdana odnosno dio trenda uvođenje pseudo-tradicijskih rituala u urbano okruženje. Narodnjak je doista stigao ruku pod ruku sa modom vjenčanja-masovki  uz zastave i pucnjavu na kojima se licitiraju otete cipele i podvezice mlade te javno pokazuje status pokazivanjem miraza iliti dote. U istome paketu tog „novog-tradicionalizma“ su i proslave krštenja nalik seoskim bakanalijama, pravi derneci u koja se i u gradovima pretvaraju proslave pričesti i krizme dok su i sam Božić, pa čak i Uskrs, kao nekoć obiteljski blagdani, postali prave parada javno demonstriranog kiča i neukusa...

Narodnjak naravno nije kriv za to. On je naprosto „proizvod“ koji se tražio i koji ima danas mnogoljudnu publiku. Nekoć u kroatiziranoj inačici koja je nastala uz alibi teze da je „naše smeće“ bolje od „njihovog đubreta“… a danas pak kao „original“.  Uostalom o bratstvu po estetskim „niskim vrhuncima“ zgodno svjedoči i „play lista“ novog zagrebačkog folk radija jer su s „cecama i mecama“ zajedno Jole, Severine, Rozga, Lidija Bačić, Maja Šuput, Ivana Zak...

Prije desetak godina u jednom tekstu o turbo folku u Hrvatskoj zapisao sam da ako je uzlet neo-turbo-folka nalik lakmusu koji pokazuje pravo stanje u širom društvenom okruženju, „ništa manje znakovita nisu ni njegova javna (suštinski licemjerna) osporavanja“. Većina ih se ionako temeljila na javno iskazanoj osudi, ponegdje na prikrivenoj kseonofobiji, u tajnom užitku u „kvarnoj robi“ a ne na prepoznavanju glazbenog bofla.

I zato – neka folkoteka i narodnjačkih ili turbo-folk radija. Koja – poštenije od severina, stavrosa, zakova… - pokazuju što smo bili i što jesmo. 

Oceni 5