Šta je nama kultura Jugoslavije?

Pitanje kulturnog naslijeđa Jugoslavije, kako se vrijeme udaljava i kako njegova patina u postjugoslovenskom beznađu postaje sve glasniji odjek žala za propuštenom prilikom da se na ovim prostorima izgradi društvo dostojno čovjeka, neminovno nam se iznova i iznova vraća kao jedno od ključnih pitanja naše budućnosti. Imamo li na umu globalna dešavanja, opštu nesigurnost i navalu radikalne desnice koja sve više hara Europom vraćanje na kulturno naslijeđe jugoslovenskog socijalizma postaje zapravo jedini prostor iz kojeg možemo crpiti znanja kako bismo uhvatili bar djelomični smisao haosa u kojem živimo. Te na osnovu toga pokušali konačno odrediti naše mjesto van okvira protektoratsko-kolonijalnog tutorstva.

To, dakako, ne znači nikakvu nostalgičarsku zabludu da se Jugoslavija, onakva kakva je bila, može i treba obnoviti onakva kakva je bila, stoga sve one desničarske tlapnje o avetskoj tamnici naroda koja neprestano prijeti jesu samo dimne zavjese kojima se nastoji zastrašiti i onemogućiti stvarno sagledavanje šta je zapravo, da prostite, ta Jugoslavija u našem opštem kulturnom smislu uopšte značila.

Negiranje svega

Posve je jasno da je ona za aktuelne etničke elite, koje su svoj legitimitet postojanja uspostavile na negiranju svega što je jugoslovensko naslijeđe, nešto što treba gurnuti što je moguće više u zaborav. Međutim, vraćanje na kulturno naslijeđe Jugoslavije, posebno u ovom slučaju u kontekstu Bosne i Hercegovine, znači vraćanje na jedini momenat naše društvene i kulturne emancipacije u povijesti.

U tih nepunih pedeset godina jugoslovenskog socijalizma, uzmite pa uporedite, postignuto je neuporedivo više u odnosu na sve vrijeme našeg postojanja na ovim prostorima do tada. Dakako, to ne znači ni najmanje da je Jugoslavija bila besprijekorno društvo, niti da u njoj nije bilo nepravde. Ali samo ako sagledamo neke ključne segmente kulturnog života ove zemlje, postojanje jednog sistema koji je omogućavao emancipaciju i obrazovanje svojih stanovnika, te ih uporedimo sa kompradorskim odnosom današnjih nacionalističkih elita, vidjećemo da je procijep u koji smo upali dubok i mračan.

Stoga odbacivanje jednog takvog naslijeđa znači zapravo negiranje vlastitog postojanja. Stvar je time paradoksalnija što se na ovim prostorima u procesu negiranja svega jugoslovenskog brišu i one neupitne civilizacijske tekovine koje je ona baštinila. Prije svega, naslijeđe internacionalne ljevice, i kao poseban specifikum antifašistička borba jugoslovenskih partizana.

Povampirenjem pobornika fašizma, njihovim ustoličenjem kao nosilaca novih društvenih vrijednosti, revizionističkim prekodiranjem antifašističkih spomenika (i njihovim svođenjem na mononacionalni koncept), ovdašnje društvo ustoličeno u navodni višestranački demokratizam zapravo je regresiralo i izabralo najcrnji revizionizam kao svoje osnovno obilježje. Sve to se svom silinom stuštilo na samu percepciju kulturnog naslijeđa Jugoslavije, jer se ono svim snagama nastoji potpuno obezvrijediti.

Na to upražnjeno mjesto odavno se uglavila etnonacionalna kultura sa svim svojim tradicionalističkim i rasističkim isključivostima. “Radi se jednostavno o tome da je s odbacivanjem socijalizma odbačeno i kompletno njegovo nasljeđe, da bi na to mjesto bile inaugurirane tzv. tradicionalne vrijednosti uz čitav paket izmišljanja nove kulture sjećanja. Prebrisani su tako ne samo industrija, radnici kao presudna klasa, ideje bratstva i jedinstva te socijalne pravde nego i urbanističko planiranje, arhitektonsko nasljeđe, radnička kultura i još čitav niz stvari koje današnjim građanima BiH izgledaju potpuno strano, iako su temeljno obilježili čitavo društvo”, napisaće u svom tekstu Oslobođenje, Vjesnik i nasljeđe ljevice povjesničar Dragan Markovina.

Civilizacijsko naslijeđe

I dok se širom svijeta jugoslovenski projekat samoupravnog socijalizma, sa brojnim njegovim kulturnim fenomenima, danas izučava kao važan dio civilizacijskog naslijeđa, u ovdašnjim prilikama, kako potvrđuje i Markovinina detekcija, on se brutalno negira i prepušta propadanju.

To je luksuz koji mi ovdje sebi nismo smjeli dopustiti. Prije svega jer naslijeđe jugoslovenskog socijalizma predstavlja jedini momenat naše kakve-takve neovisnosti, nikakvi srednjovjekovni kontinuiteti koji se danas uspostavljaju to ne mogu zamijeniti ili upotpuniti to mjesto. Vraćati se naslijeđu jugoslovenske kulture znači, čini se, pronaći danas svoje mjesto u nesigurnosti moderne Europe.

Ukoliko pogledate programe i stavove većine aktuelnih domaćih političkih organizacija i partija, vidjećete da je kretanje ka europskoj zajednici, bar deklarativno, potcrtano kao jedini mogući put. Međutim, bez naslijeđa socijalističke Jugoslavije, bez sagledavanja onoga što su bili njeni pozitivni potencijali i dostignuća, nemoguće je zapravo na bilo koji način sebe integrirati u jedan širi europski kontekst.
Najprije jer je Jugoslavija u svojim okvirima bila svojevrsna preteča tog multikulturalnog prožimanja. Preciznije, ne može se iz pozicije ovdašnjih naroda razmišljati o sjedinjenju sa jednom širom europskom zajednicom bez jasnog osvjetljavanja naslijeđa koje je ostalo nakon Jugoslavije. Ako ništa drugo, onda bar zbog grešaka koje bi nam se lako mogle ponoviti.

Nedavno otvorena izložba Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980 u Muzeju savremene umjetnosti u New Yorku pokazala nam na pravi način kako se zapravo drugi odnose spram našeg kulturnog naslijeđa mnogo bolje nego smo mi uopšte u stanju. Dok su u zemljama nasljednicama još uvijek zabetonirana sva pitanja vezana za jugoslovensko kulturno naslijeđe kao prijetnja po aktuelni poredak stvari, dotle se na drugim mjestima naslijeđe jugoslovenskog socijalizma, prevashodno kulturno naslijeđe, tretira kao važan fenomen jednog vremena.

Izložba posvećena jugoslovenskoj arhitekturi postavljena u jednom od najvećih svjetskih muzeja obuhvata više od 400 crteža, modela, fotografija i filmskih snimaka iz gradskih arhiva, privatnih i muzejskih kolekcija sa cijelog prostora nekadašnje Jugoslavije. Arhitektura, kako su istakli iz MoMa, nastala u tom periodu – od nebodera građenih u stilu međunarodne prakse do brutalističkih “društvenih kondenzatora”, manifestovala je radikalnu raznolikost, hibridnost i idealizam koji su karakterisali i samu jugoslovensku državu, naveli su iz MoMA u najavi izložbe, koja istražuje širok raspon tema – od procesa urbanizacije velikih razmjera, preko tehnoloških eksperimenata i njihove upotrebe u svakodnevnom životu, konzumerizma, spomenika i memorijalizacije, do globalnog dometa jugoslovenske arhitekture

Teza o totalitarizmu

Prema riječima arhitektice Ene Kukić, koja je posjetila izložbu u New Yorku, ako se čini da je ignorancija globalne publike značajan problem kojim se izložba može baviti, to je samo toliko dugo dok se ne prisjetimo problema iz svog dvorišta.

“Čitav ovaj fantastični događaj izložbe detaljno je revidiranje na Balkanu nerado javno hvaljenog perioda. Oktobarski izbori su izvanredan podsjetnik na paradoks institucionalnog tretmana socijalističke arhitekture: što vrijeme - i kredibilne institucije poput MoMA - više pokazuju kvalitet jugoslovenske zaostavštine, toliko je argument o negativnosti ovog perioda sve glasniji. Teza o totalitarizmu i nedostatku svih, pa i umjetničkih sloboda za vrijeme Jugoslavije, uvijek je drago političko oružje sadašnjem političkom establišmentu svih zemalja bivše države, kojim pokušava diskreditovati gotovo nevidljivog ideološkog protivnika, a koji i danas - iako već dugo uspavan, utjeruje strah u kosti. Ta teza o totalitarizmu je višestruko negirana izložbom. Prikazan je širok raspon arhitektonskih izričaja u svim dijelovima Jugoslavije i tokom različitih perioda unutar njenog postojanja, a sami projekti svjedoci su slobode i iskorištenog potencijala koji se zajedno s njom osvajao. Srećom, tendenciozno političko ocrnjavanje arhitekture socijalizma nije dijeljeno mišljenje građana. Radije nego izborne rezultate, vrijedi pogledati potražnju i cijenu kvadratnog metra stambenog prostora izvrsne socijalističke stambene arhitekture širom bivše države, poput Novog Beograda ili Splita - a ne manjka ih ni u Sarajevu”, napisala je u svom tekstu Konkretna utopija Kukić.

Pogledamo li stvari ovako kako ih sarajevska arhitektica prikazuje u svom tekstu, vidjećemo da se svuda oko nas nalaze zapravo zapuštene ruševine onoga što se drugdje smatra iznimno vrijednim kulturnim naslijeđem. Odnos ovdašnjih vlasti spram tog naslijeđa najbolje se ogleda u odnosu prema institucijama i spomenicima koji baštine kulturno naslijeđe jugoslovenskog socijalizma. Ukoliko nisu potpuno prepušteni nebrizi, ili pred izdisajem, onda su orkestrirano prekodirani i ugurani u novonastale etničke obrasce.
Ako samo u kontekstu Bosne i Hercegovine pogledamo šta se dešava sa takvim spomenicima i institucijama, biće nam jasno da smo već davno sišli sa civilizacijske staze.

Spomenik herojima Sutjeske na Tjentištu doveden je na rub opstanka, dok nadležni kopaju temelje za nelegalnu crkvu u prostoru Doline heroja, podzemne vode rade svoje. Partizansko groblje u Mostaru godinama je bilo zapušteno i na meti vandala (sada je obnovljeno, ali do kada, ne zna se). Spomen-park Vraca, kao jedan od monumentalnijih spomenika antifašizma u BiH, već više od dvije decenije je ni na nebu ni na zemlji između dva entiteta. Muzeji AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a su ruine.

Nekadašnji Muzej revolucije, današnji Historijski muzej BiH, već godinama je usljed potpune nezainteresovanosti vlasti da na bilo koji način riješi njegov status u neprestanoj borbi za opstanak. Iako predstavlja jedan od arhitektonskih bisera, priznat kod najvećih autoriteta. Sa druge strane, najave rušenja Centra Skenderija, kako bi se na njegovom mjestu izgradilo stakleno čudovište neprimjereno prirodnom zaleđu i urbanističkoj slici Sarajeva, pokazuje nam da se pod podivljalim konzumerizmom, koji nema apsolutno nikakvog sluha za kulturnu i umjetničku vrijednost, ne preže od potpunog brisanja svakog traga ovdašnjeg kulturnog naslijeđa.

Nedavno preminuli arhitekta Ivan Štraus godinama je vodio borbu da vrati arhitektonski dignitet objektima koje je projektovao glavnom gradu BiH, izgubio je te bitke. Kao što smo ih izgubili svi zajedno smrću i gušenjem onoga što je bila svijest o važnosti kulture u jednom društvu.

Nacionalistički kič

Šta danas nakon svega imamo? Društvo koje ne pokazuje apsolutno nikakvu brigu za kulturu. Društvo koje se temelji na kulturi realityja i nacionalističkog kiča. Što će reći društvo koje je odustalo od autentične kulturne produkcije kojom bi bilo relevantno u univerzalnim okvirima. Naravno, za nove etničke elite to je ostvarenje njihovog sna.

Pastoralna tradicionalna kultura, neznatna u svjetskim razmjerama i uvezena konzumeristička sluđivanja idealne su za neoliberalni koncept haosa u kojem živimo. Time se pokazuje odsustvo bilo kakvog sistematskog rada, kakav je u socijalizmu ipak bio prisutan, odumiranje radničke kulture, i uvođenje radnika (kojih nema) na izdisaju u televizijski lavirint informacionog zatucanja.

Dovoljno je samo ovlašno uporediti šta je za BiH značila kulturna emancipacija u vrijeme Jugoslavije pa da svakom revizionizmom neopterećenom posmatraču bude jasno o kakvim se razlikama radi. Sjetimo se Svjetlosti ili Veselina Masleše, uporedimo samo broj objavljenih knjiga i prevoda sa današnjim stanjem u izdavaštvu. Ili recimo pogledajmo domaći film, broj bioskopa ili rad pozorišta. Da, sve to i danas na neki način postoji, ali samo na neki način.

Očito, kako piše Srećko Pulig, “vrijeme kulture” i “vrijeme privredne proizvodnje”, ma koliko se današnje “kulturne industrije” trudile da nas uvjere u suprotno, nisu potpuno ista vremena.

“Ovdje niti ne možemo otvoriti pitanje kako su radnici – kao porezni obveznici – postali centralnim subjektima tzv. javnog duga, kakva je njegova struktura, tko ga je stvarno stvorio, a na koga je sada prevaljen. Da, lišeni smo – između ostalog i baš zato - i svoje kulture, makar još posjedovali preskupi paket usluga nekog TV i internetskog operatera, a dijelom opet i baš zbog toga. Jer nas s malog ekrana zasipaju poruke jednog svijeta koji i kada nije otvoreno proturadnički (poput većine tzv. informativnog programa), onda čini radnike nevidljivima, u svijetu ekonomske propagande u kojoj oljuđena roba pada sa neba, pravo u naša postvarena rebra. Svijet rada se, dakle, i pred našim kulturnim očima mijenja, tako da više nismo sigurni u svoj položaj u njemu. I sad bi trebalo da jedino konzumacija ponuđene kulture ostane našom konstantom?”, napisaće Pulig u svom tekstu Radnici između “kulture” i “ne-kulture”

Stvari su složenije

Međutim, ovaj filozof i publicista tretirajući pitanje radničke kulture kao važnog segmenta izgradnje jednog društva, nasuprot današnjim proturadničkim kulturama, u svom tekstu jasno kaže da je i u socijalističkoj Jugoslaviji bilo sukoba, ali da su oni bili drugačije pozicionirani. Istovremeno, Pulig upozorava i na važan potencijal skrajnutosti radničke kulture u današnjim uslovima i mogući subverzivni prostor koji se usljed toga otvara.

“To, naravno, ne znači kako je razlog tomu jedino u činjenici što je tada postojala radnička kultura, a sada ona ne postoji. Stvari su ipak malo složenije. Naime, s jedne strane, ona je i tada imala niz problema, koji su se od strane sociologa, već 70-ih i pogotovo 80-ih g. voljeli zvati krizom. S druge strane, mi ne tvrdimo da radnička kultura danas ne postoji. Ona samo nije u ponudi, u od države osiguranom paketu konzuma kulturne nadgradnje. I zato je, pošto nastaje odozdo, a njene institucije gotovo pa da i ne postoje, možda i žilavija od one u socijalizmu, točnije u njegovom zadnjem, silaznom periodu, iako je tada bilo više divljih štrajkova no sada”, zaključiće Pulig.

Čime se jasno pokazuje da je jedini mogući način opstanka ovdašnjih kultura ispravno tretiranje i uzimanje iz iskustava jugoslovenskog socijalizma. Samo na tim osnovama, na shvatanju ovog prostora kao jedinstvene kulturne cjeline, koja u sebe uključuje niz specifikuma, može se izboriti za opstanak u sve ubrzanijoj i luđoj globalnoj stvarnosti.

Bez toga povijesna gumica će nas sa lakoćom izbrisati sa kulturne mape svijeta.

*Tekst prenosimo iz magazina BH Dani