Šta književnost smije?

Je li umjetniku, književniku napose, dozvoljeno sve? Može li se sve oprostiti jednom piscu, jer su nam nekoć njegove drame otkrivale mehanizme koji uz pomoć normiranih jezičkih struktura čovjeka stavljaju u okove, ali i pokazivale put kojim se tih okova, opet jezikom i u jeziku, možemo osloboditi? Možemo li staviti sve na stranu, sve očite nepravde koje je on svojim riječima i djelima počinio, zarad one začudne proze kojom nas je učio kako da prepoznajemo, ili zamišljamo neslućene slojeve stvarnosti, da razabiremo riječi, da oštrimo čula za obmane ali i ljepote vanjskog svijeta? Nije li, konačno, umjetnička sloboda jedno od najvećih postignuća novog doba, koja je u prošlim vremenima osvajana teškom mukom, i koju će romantičari tek prije nešto više od 200 godina prvi put samosvjesno formulirati u onom čuvenom poviku da “samovolja pjesnika ne trpi nikakav zakon iznad sebe” (Friedrich Schlegel)? Umjetnost, književnost, oslobađala se postupno vanjskih uvjetovanja, magijskih, religijskih, društvenih, pa i onih filozofskih, pa je Hegel u svojoj “Estetici” morao konstatirati da se postklasična umjetnost lišava čak i istine. Taj koncept estetske autonomije donio nam je najblistavije trenutke ljudskog duha i ne bismo ga se nipošto htjeli ili smjeli odreći. Bila bi to vjerovatno smrt umjetnosti, a i sunovrat kulture. A na postulat autonomije nadovezuje se i onaj, nešto noviji princip da treba razdvojiti autora i djelo, ličnost od teksta.

Stereotipna slika

Pa ipak, to pitanje danas moramo postaviti ponovno: Peter Handke, tada već proslavljeni austrijski pisac, od kojeg su čitaoci učili ono o čemu smo na početku govorili, recimo u drami “Kaspar”, u pripovijetkama i kratkim romanima 70-ih godina, kao što su “Čas pravog osjećaja”, “Ljevoruka žena”, “Kratko pismo za dugi oproštaj”, krajem će 1995, tokom ili nakon kraćeg obilaska Srbije, zemlje koja je zbog Miloševićeve politike i vođenja ratova u susjednim postjugoslavenskim zemljama, u tom trenutku bila u izolaciji i pod međunarodnim sankcijama, napisati jedno od najsumornijih svjedočanstava književnog posrnuća u historiji evropske književnosti, čuveni polupamflet, poluputopis, pod naslovom “Pravda za Srbiju. Zimsko putovanje ka rijekama Dunav, Sava, Morava i Drina”, prvobitno objavljen u dva nastavka u dnevnom listu Süddeutsche Zeitung početkom januara 1996. godine. Nije sasvim razjašnjen povod ili motivacija za ovakav Handkeov poduhvat; znamo samo ono što je on sam pisao i govorio o tome: da je bio ponukan navodno jednostranim izvještavanjem medija o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, u kojima su jedni prikazivani kao agresori, a drugi kao žrtve.

Drugi razlog, koji on sam navodi u kasnijim intervjuima, jeste njegova bliskost Jugoslaviji, koju je još krajem 80-ih opisivao kao utopijsku “devetu zemlju”, gradeći je kao estetsku fantazmu onog prostora u kojem je još moguće pronaći izvornost, autentičnost, kao heterotopiju - ono Drugo u odnosu na zapadni svijet. Zapravo je još tad Handke pokazao jednu sklonost, koja će se ispostaviti kao fatalna: njegovo viđenje Jugoslavije (u toj predratnoj fazi, uglavnom Slovenije) kao zemlje čežnje i neke “stvarnije stvarnosti” zapravo je stereotipna konstrukcija alteriteta kao iz udžbenika, koje često nalazimo u putopisima zapadnih putopisaca o Balkanu, a koje bismo ugrubo mogli svesti na sljedeću tezu: Balkan je istovremeno i blizak i stran, jer je on ono što smo mi nekada bili. Negativna interpretacija ove predstave je slika zaostalog i primitivnog Balkana, pozitivna je ona o Balkanu kao mjestu nepatvorenosti i “prirodnosti”. Handke tu stereotipnu sliku povezuje sa svojom estetskom utopijom o “devetoj zemlji”, koja se sad u svojoj realnoj inačici na njegove oči raspada, te, naravno, pošto je riječ ipak o utopiji, on se za Jugoslaviju, kako i sam u jednom intervjuu kaže, počinje boriti onda kad je ona već izgubljena. Istina, sad je Jugoslavija u njegovim očima već svedena samo na Srbiju, koja, u stanju u kojem se nalazila, postaje idealna površina za njegove projekcije.

Naravno, sve to još uvijek nije najteži (književni) zločin i sve bi to ostalo na razini kičastog balkanizma da se ne događa sljedeće: Handke u tom tekstu, kao i kasnijem “Ljetnom dodatku zimskom putovanju”, prekoračuje diskurzivnu granicu, te se iz književnog polja prebacuje u sferu stvarnosnog, izigravajući i dalje naivnog posmatrača, koji se, eto, samo pita da li je ono što je predstavljeno u medijima stvarno istina ili stvari stoje samo drugačije. A zapravo je u tom tekstu sve već unaprijed zadato i fiksirano, pa se forma pitanja pretvara u običnu ljušturu, jer Handke svoju istinu suprotstavlja navodnim medijskim falsifikatima, a upravo on postaje falsifikator kad sugerira da su građani Sarajeva možda granatirali same sebe, da je rat izbio jer su “muslimani srpskohrvatskog jezika i srpskog porijekla”, koji možda nisu uopće narod, samovoljno proglasili državu, da je “nemoguće” da su se, recimo, u Višegradu dogodili zločini. Smije li pisac u ime svoje poetske fantazme falsificirati i lagati? Lagati, dok nosi masku istinoljubivog borca za pravdu?

Zapravo, Handkeov krimen je višestruk: on je, inaugurirajući laž u stvarnosnom diskursu, a istovremeno se sakrivajući iza književnosti, osim što se ogriješio o povijesnu istinu, nanio i ogromnu štetu upravo samoj književnosti. Sistemska laž cijelog jugoslavenskog kompleksa u njegovom opusu krije se i u tome što je on tvrdio da želi unijeti diferenciranost u crno-bijelu sliku, a zapravo je gradio jednu okamenjenu kolektivističku semantiku, u okviru koje je cijelim narodima davao skupna obilježja, pa se i Srbi za koje se navodno zalaže, pojavljuju uvijek kao masa, a nikad kao pojedinci sa svojim glasovima.

Handke svoju “poetsku” istinu i privatnu mitologiju ne suprotstavlja samo medijskom predstavljanju, nego i sudski presuđenim činjenicama. Krajnje je, recimo, bizarna njegova bliskost ili prijateljstvo s Novislavom Đajićem, ratnim zločincem, koji je zbog sudjelovanja u “etničkom čišćenju” Foče osuđen u Njemačkoj, a koji će kasnije slavu steći kao harmonikaš u ratnom propagandističkom muzičkom spotu pod naslovom “Karadžiću vodi svoje Srbe”, a koji će kasnije postati poznat kao “Remove Kebab”, koji je zadobio kultni status u bjelačkim terorističkim krugovima koji se zalažu za “čišćenje” Evrope od muslimana. Taj Đajić, kojeg je Handke posjećivao u njemačkom zatvoru, bit će i podloga za lik Waldäufera u Handkeovoj drami “Vožnja čunom”, koji je tu predstavljen kao žrtva povijesne tragedije, okrivljeni bez krivice. Smije li to književnost?

Dakako: postoje brojni slučajevi u kojima su autori bivali fascinirani zlom, zbližavali se i sa zločincima, kako bi bolje sagledali i shvatili fenomen. Najupečatljiviji je primjer možda Truman Capote, ali ima i drugih. Ali, teško je, osim možda u propagandističkoj literaturi, kao što je nacistička, naći primjer da realni zločinac književnim sredstvima bude aboliran a ujedno uzdignut do ranga tragičkog junaka koji je zapravo žrtva povijesti. Ustvari: i ovom komadu, kao i svojim balkanskim putopisima, Handke imaginira povijest kao neku prirodnu silu, kao poprište u kojem je subjekt lišen bilo kakve sposobnosti za krivicu. Povijest bez ikakve krivice i bez odgovornosti - to je slika koju on želi nametnuti.

I onda: šta je u tom Đajiću vidio Handke kad mu je, po njegovom izlasku iz zatvora, kumovao na vjenčanju 1999. ili kasnije išao na krštenje njegove djece u Budvu, kako piše NIN 2004. godine? Realnog zločinca ili samo lika iz svoje drame? Može li se to razdvojiti? Može li se razdvojiti djelo od autora i njegovog političkog angažmana? To upravo ovih dana traže mnogi koji bi da brane čistotu pisca od pravog vala negativnih komentara u evropskoj kulturnoj javnosti koji su uslijedili nakon dodjele Nobelove nagrade. Takav stav je ignorantski ili ciničan ili naprosto proistječe iz nepoznavanja Handkeovog djela i konteksta u kojem je nastajalo i kako se razvijalo.

Istina od laži

Paradoksalan efekt dodjele Nobelove nagrade ogleda se u tome da se Handkeovo ime sad još više nego ranije vezuje za negiranje genocida, relativiziranje zločina, pa i neobične simpatije za ratne zločince i diktatora poput Slobodana Miloševića. U izjavi za beogradske Večernje novine Handke je nakon dodjele Nobelove nagrade kazao da se sad osjeća potpuno rehabilitiranim od optužbi koje su godinama stizale na njegov račun, sugerirajući time da je oduvijek bio u pravu, odnosno da je njegova “istina” pobijedila činjenice. Na njegovu žalost dogodilo se suprotno.

U fascinantnom dramaturškom zapletu, kakav može namjestiti samo hir povijesti, dogodilo se i to da je Saša Stanišić, jedan od najvažnijih njemačkih pisaca današnjice, koji je danima na svom Twitter nalogu s gorčinom protestirao zbog dodjele Nobelove nagrade “relativizatoru genocida”, kako ga je on nazvao, i negatoru zločina u njegovom rodnom Višegradu, iz kojeg je kao dijete pobjegao ispred sljedbenika politike na čiju je stranu stao novopečeni nobelovac, dobio najveću godišnju književnu nagradu iz Njemačke za svoj roman “Porijeklo”. Primajući nagradu, u svom prigodnom govoru koji mnogi njemački kritičari već nazivaju epohalnim, Stanišić je iskoristio priliku da izrazi svoj protest protiv skandalozne dodjele Nobelove nagrade, ujedno otvarajući debatu o smislu književnosti, kojom ćemo se još dugo baviti

“Govorim o tome jer sam imao sreću da pobjegnem upravo od onoga što Handke u svojim tekstovima ne opisuje. To što stojim pred vama imam zahvaliti stvarnosti koju taj čovjek nije usvojio (...) U svom tekstu o mom rodnom gradu Višegradu Handke, između ostalog piše: ‘bosonoge paravojne jedinice nisu mogle počiniti zločine koje su tobože počinili’. Te jedinice i njihovog vođu, koji se zove Milan Lukić i koji je u doživotnom zatvoru zbog zločina protiv čovječnosti, on ne pominje. Ne pominje ni žrtve. On kaže da je nemoguće da su se ti zločini dogodili. Ali oni su se dogodili. Potresen sam činjenicom da se takvo što nagrađuje”.

Pogađajući u središte pitanja koje sam tek pokušao otvoriti u ovom prilogu, on pregnantno poentira: “I to je, mislim, čudno da neko ko navodno traži pravdu tako sebi posloži stvarnost da se ona sva sastoji od same laži. A to književnost zapravo ne bi trebala raditi”.

*Tekst prenosimo iz Oslobođenja