Prvi svetski rat: 1992. – naša lična 1914.
Gavrilo Princip

Photo: Kupindo

Šta povezuje Gavrila Principa i Radovana Karadžića

Pripremajući se za ovaj tekst pod ruku mi je dopao trobroj časopisa Gradac iz 2010. u cijelosti posvećen Mladoj Bosni. Ako preskočim vidljivu neskromnost koje se priređivač Muharem Bazdulj nije nimalo stidio, kao i naviku da gdje god je to moguće pokaže frustraciju spram književnog uspjeha Andreja Nikolaidisa, moglo bi se reći kako tu ima zanimljivog materijala da se čovjek pomalo uputi u sarajevski atentat, lik i djelo Gavrila Principa, i evropsku političku situaciju pred izbijanje Velikog rata.

Slučajno sam prvo nabasao na tekst Sarajevo Rebecce West i jedino žalim što još nije živa, jer bi vjerovatno tokom rata bila savjetnik Radovana Karadžića, a trenutno bi mogla šaputati na uho Milorada Dodika, čovjeka koji ima sposobnost i želju odvući Bosnu i Hercegovinu u novi krvavi sukob. Kako je na Balkanu uvijek sve moguće, ne treba podcijeniti mogućnost novog rata u BiH, jer secesionističke nakane Milorada Dodika i njegovih gospodara iz Beograda nisu nimalo splasnule godinama, nego rastu progresivno kako se broj godina od rata naovamo povećava.

Tekst Rebecce West ne zaslužuje veću pažnju, osim što vrijedi izdvojiti da je, obrazlažući zašto je trebalo ubiti neomiljenog nadvojvodu Franca Ferdinanda, kao podatak navela da je on bio demonski krvožedan spram divljih zvijeri te kako je imao okrutne očice, nasljednu sušicu itd. Tek jedan bizaran podatak koji navodi jest da je nadvojvoda samo u jednom danu, negdje u Češkoj, ubio preko dvije hiljade sto pedeset komada sitne divlje zvijeri. Sigurno nije bilo lako brojati svu tu nevinu divlju nejač palu pod plotunima vojvode-terminatora. Neskrivena poruka tog nebuloznog teksta jeste da je nadvojvoda sigurno zaslužio smrt, u što nije trebalo imati nikakvu razumnu sumnju. Princip je pucajući u njega čovječanstvo lišio bešćutnog ubice. Tekst Rebecce West je tipično lobističko smeće krcato predrasudama svih vrsta, pa je prava šteta što je mrtva, koliko bi čovjek dobio želju da je demontira do nivoa atomskog reda veličina.

SLOM JUGOSLAVENSTVA

Sasvim suprotan je tekst Prvi časovi rata Stefana Zweiga koji dobro sjaji nakon toliko godina. Zweig se bavi medijskom histerijom koja je zavladala u Austriji i Njemačkoj nakon sarajevskog atenatata. On pod lupu posebno stavlja pisce, pjesnike, slikare, muzičare, naučnike i filozofe, ljude od duha koji su potpali pod paranoju neviđenih razmjera. Dirljivo groteskan je primjer njemačko-jevrejskog pjesnika Ernsta Lissauera i njegove pjesme Pesma mržnje na Englesku. Zweig piše: "Pesma je pala kao kakva bomba u skladište municije. Možda nijedna pesma, čak ni Straža na Rajni, nije tako brzo obišla Nemačku kao ta Pesma mržnje na Englesku. Car je bio oduševljen i dao je Lissaueru Orden crvenog orla, pesma je preštampana u svim novinama, učitelji su je čitali deci u školi, oficiri su istupali pred stroj i recitovali je vojnicima, sve dok tu litaniju mržnje nije svak znao napamet."

Već 1919. Lissauer je sramotna pojava, prestao je biti medijski zanimljiv, prijatelji su mu okrenuli leđa, da bi ga konačno Hitler istjerao iz Njemačke, te umire zaboravljen od svih. Zweig kaže da su i svi ostali bili kao Lissaurer, mislioci, profesori, a jedin kojeg izdvaja iz gomile je R. M. Rilke. Zweigu ću doživotno biti zahvalan zbog knjige Pismo nepoznate žene koju sam pročitao u dahu ranog ljeta 1992. godine i koja će za moju generaciju i zemlju imati značenje koje je mnogima imala 1914. godina. S tim da ovdje niko nije izvršio atentat na nekog vladara susjednih država. Niko nije pucao za otadžbinu, slavu, čast ili slobodu, ali je svejedno iz Srbije pokrenuta vojna akcija velikih razmjera sa ciljem da se BiH pripoji tadašnjoj SR Jugoslaviji, jer je vođstvo bosanskih Srba prijetilo ratom ukoliko dođe do proglašenja nezavisnosti BiH. Duga je to priča, i odveć zamorna za sve nas koji smo na svojoj koži osjetili čari "slobodarskog duha" Radovana Karadžića, koji je onomad, tako kažu, krasio Gavrila Principa i njegovu raju. Karadžića i njegovu "raju" krasila je jedino želja za genocidom.

Zweigovu knjigu sam čitao u hangaru gdje se nekad nalazila stočna farma, a na početku "naše" 1914. tu nam je bila kasarna, kada smo se uvježbavali da se suprotstavimo do zuba naoružanom protivniku. Agresoru koji je svoju vojnu slavu baštinio, između ostalog, i na odlučnosti Principove ruke, koja je sasula nekoliko metaka u nadvojvodu i nadvojvotkinju Sofiju 28. 6. 1914.

Sjećam se televizijske serije iz bivše Jugoslavije koja se bavila fenomenom Mlade Bosne i Gavrilom Principom. Scene kada Princip skače sa mosta, koji još ne zovu njegovim imenom, u plitku Miljacku. Znam da mi ga je tada bilo žao, jer sam odgojen da poštujem borbu slabijih protiv jačih. Duboko sam vjerovao da treba biti na strani slabijih bez obzira koliko istorija ne mari za one koji su pobijeđeni. Vjerovao sam da ideju ne možeš ubiti. Vjerovao sam i u jugoslavenstvo, u koje nakon 1992. više ne vjerujem, niti ću ikad vjerovati, bez obzira što ono i dalje postoji u mom identitetu, kao jedna kulturološka jedinica, relikt kojeg se niti mogu niti hoću riješiti. Gorčina koju osjećam zbog činjenice da su moji djedovi antifašisti pravili socijalističku Jugoslaviju, ne žaleći za to ni dijelove svoga tijela, ni godine tamnovanja u endehazijskim konclogorima, neizlječiva je jer je nepobitna činjenica da nas je u Bosni i Hercegovini napala upravo ta vojska koju su moji preci stvarali s desetinama hiljada drugih antifašista tokom Drugog svjetskog rata. Jedan moj djed, partizan i invalid, ranjen negdje na sremskom frontu, umro je kao izbjeglica u Zagrebu kada su ga vozili da primi humanitarnu pomoć od neke arapske humanitarne organizacije. Čovjek je umro u autu, od bijede i poniženja, bez kuće koju su mu prvih dana rata zapalili potomci njegovih ratnih drugova, do kraja vjerujući u komunističku partiju kojoj je pripadao srcem i dušom. Slom Jugoslavije i jugoslavenstva ubio je posredno bezbroj naivnih i nevinih ljudi, i još uvijek ih ubija.

POVRATAK ROVOVSKE TRAUME

Zato me 1914. toliko i ne zanima. Dovoljan mi je ovaj "moj" rat da o njemu mislim do kraja života. Da ga pokušavam dokučiti na barem nekoj razini, što sam do sada radio u svojoj literaturi koliko sam znao i umio. Gavrilom Principom neka se bave istoričari, to je njihov zadatak. Kako je Miljenko Jergović rekao za četničkog vođu Dražu Mihailovića, isto bih i ja mogao reći za Gavrila Principa: da on nije za mene ni pozitivan ni negativan, nego da je on trodimenzionalna ličnost sa svojom tragičnom biografijom za koju, ipak, imam djelić empatije. Jer jedino mlad čovjek bez životnog iskustva može biti prijek revolucionar i terorista.

Senadin Musabegović, sarajevski pjesnik i esejista, u knjizi Rat – kostitucija totalitarnog tijela navodi da mi još uvijek živimo rovovsku traumu Prvog svjetskog rata i da se Evropa još nije oporavila od silnih ljudskih gubitaka iz tog doba. I da je "naš" rat samo jedna od posljedica Velikog rata s početka dvadesetog vijeka.

Umalo da zaboravim kako je počeo ovaj "naš" rat, skoro na identičan način kao i Prvi svjetski rat. Kao ključni razlog za napad i granatiranje Sarajeva, haški optuženik, Radovan Karadžić je naveo ubistvo srpskog svata na Baščaršiji. Tako je, biva, počeo "naš" rat iz vizure jednog poremećenog uma. A zapravo je počeo dosta prije medijskom pripremom u beogradskim medijima, istim mehanizmima kao i u tekstu Stefana Zweiga. Rat kojem se kraj još ni približno ne nazire.

*Tekst izvorno objavljen u časopisu Zarez 16.9.2015.

Oceni 4