Pisma bratu
Van Gog

Photo: Vinsent Van Gog

Šta sam ja u očima većine - niko i ništa

HAG (DECEMBAR 1881 - SEPTEMBAR 1883)

7. januar 1882.

Evo ponovo sam u sličnom periodu borbe i obeshrabrenja, strpljenja i nestrpljenja, nade i očajanja. Ali potrebno je da ga pobednički prebrodim i uskoro ću imati jednu bolju koncepciju akvarela.

Više volim da ne jedem u podne šest meseci i tako uštedim novac, nego da primam s vremena na vreme deset florina od Tersteha, uz njegova prebacivanja.

Jako bih voleo da znam šta bi slikari rekli o njegovoj tvrdnji „raditi manje prema modelu jer je jeftinije”, kada neko nakon dugih traganja nađe modele koji nisu odveć skupi.

Raditi bez modela kuga je za slikara figura, naročito u početku.

P S . - Teo, to je gotovo čudesno!!!

Evo prvo me izveštavaju da treba da idem po tvoje pismo. Drugo, K. M. naručuje od mene dvanaest malih crteža perom, vedute Haga, od kojih su neke već bile spremne (Prademus - Hest, - Vlersteh bili su spremni) za 2,50 florina po komadu, cena koju sam ja odredio, uz obećanje da će mi, ako ih napravim po njegovom ukusu poručiti i drugih dvanaest, ali da će on odrediti njihovu cenu veću od moje. Treće, ja eto srećem Mova koji se srećno rešio svoje velike slike i obećava mi svoju sledeću poseru. Dakle, „dobro je, ide mi dobro, biće još bolje!”

I još jedna stvar koja me iznenadila, i to jako iznenadila: rekao sam modelu da ne mora danas da dođe - nisam rekao zašto - ali jadna žena je ipak došla, i ja sam se bunio. „Da, ali ja nisam došla da poziram, došla sam jednostavno da vidim jeste li imali šta da jedete”, ona mi je donela porciju boranije i krompira. Ipak ima u životu stvari koje vrede truda.

Evo nekoliko reči koje su me jako dirnule i potresle kod Sansjeovog Milea, to su Mileove reči:

„Umetnost je borba - u umetnost treba uložiti svoju kožu.”

„Treba raditi kao nekoliko crnaca: više bih voleo da ništa ne kažem, nego da se slabo izrazim.”

Tek sam juče pročitao te poslednje Mileove reči, ali već sam i ranije isto to osetio, eto zato ponekad osećam potrebu da se izražavam radije tvrdom stolarskom olovkom i perom, nego finom kičicom. „Čuvaj se, Tersteh! Čuvaj se! Grdno grešiš.”

Nikada nisam čuo neku dobru propoved o mirenju sa sudbinom (niti sam ikada smislio neku dobru propoved), osim te Movove slike i Mileovog dela.

Upravo tu je mirenje sa sudbinom, ali ono pravo, ne pastorsko. Ta kljusad, ta jadna iscrpljena kljusad, crna, bela, smeđa, ona su tu strpljiva, krotka, spremna, pomirena sa sudbinom, mirna. Za jedan trenutak ona će morati opet da vuku teški šlep, kulučenje se primiče kraju. Kratki trenutak zastoja. Ona dahću, oblivena su znojem, ali uopšte ne ropću, ne bude se, ne žale se ni na šta. Dugo su već na to navikla, navikla godinama. Pomirila su se da žive još malo i da rade, a sutra će ići živoderu; „neka bude”, ona su na to spremna.

Nalazim u toj slici jednu takvu filozofiju, neobično uzvišenu, primenljivu i bezglasnu, kao da hoće da kaže: „znati trpeti a ne žaliti se, eto to je jedina primenljiva stvar, u tome je veliko znanje, lekcija koju treba da naučimo, rešenje problema življenja.” Čini mi se da bi ta Movova slika bila jedna od retkih slika pred kojom bi se Mile dugo zadržao šapućući: „Taj slikar ima srca”.

Teo, ja zaista nisam pejzažist, ako i radim pejzaže, u njima će uvek biti trag figura.

Ipak je jako dobro da ima ljudi koji su prevashodno pejzažisti. I jako me zaokuplja to da ti budeš jedan od njih „a da to ne znaš”. Potaknut sam da ti govorim o tom pitanju zato što, usred finansijskih teškoća osećam da ništa nije pouzdanije od manuelnog zanata, doslovno, od rada koji se izvodi rukama. Kada bi ti postao slikar, jedna od stvari koje bi te začudile bilo bi to da je slikarski zanat, sa svim onim što on obuhvata, stvarno relativno težak posao u fizičkom pogledu; ako apstrahujemo duhovni napor, intelektualnu muku, taj zanat iziskuje svakog dana prilično zamašan fizički napor.

Aprila 1882.

A to je svest da ništa (osim bolesti) ne može da mi oduzme tu snagu koja sada počinje da se razvija, to je ta svest koja čini da hrabro gledam u budućnost i da sada mogu da podnesem mnoge neprijatnosti.

Divna je to stvar gledati jedan predmet i zaključiti da je lep, i o njemu razmišljati, i zapamtiti ga, a potom reći: počeću da ga crtam, a onda treba raditi sve dok ga ponovo ne stvoriš.

Ipak se samo po sebi razume da to nije razlog da budem zadovoljan svojim delom u toj meri da mislim da neću osetiti potrebu da radim bolje. Ali put ka tome da ga kasnije uradim bolje, u tome je da ga danas uradim dobro koliko god je to moguće, tada će sasvim prirodno sutra biti napretka.

Mali priloženi crtež skiciran je prema jednoj velikoj studiji, koja deluje mračnije. Ima jedna pesma, mislim da je od Toma Huda, u kojoj on govori o jednoj velikoj dami koja noću ne može da sklopi oka, jer je, pošto je po danu izašla da kupi haljinu, videla kako u jednoj čađavoj sobi rade jadne, blede, tuberkulozne i iscrpljene švalje. I onda joj njeno veliko bogatstvo stvara grižu savesti te se ona noću budi puna teskobe. Jednom rečju, to je figura vitke i blede žene, uznemirene u mračnoj noći.

Mov mi je zamerio što sam rekao: „ja sam umetnik”, ali ja neću opozvati svoje reči jer se samo po sebi razume da ta reč sadrži u sebi ovo značenje: „uvek tražiti, a nikada ne naći savršenstvo”. To je upravo suprotno od „ja to već znam, ja sam to već našao”.

Ta rečenica, koliko ja znam, znači ovo: „tražim, uporno istražujem, činim to svim svojim srcem.”

Ja ipak imam uši da čujem, Teo; kada mi neko kaže: „imate loš karakter”, šta treba da radim?

Okrenuo sam se i otišao sam sam, ali sa mnogo tuge u srcu, što se Mov usudio da mi to kaže. Neću tražiti od njega da mi za to da objašnjenje, a ni ja se neću izviniti. A ipak, - a ipak - a ipak!

Voleo bih da se Mov zbog toga pokaje.

Za nešto me sumnjiče - to je u zraku, imam nečega iza mene. Vinsent skriva nešto što ne može ugledati svetlost.

Pa dobro, gospodo, reći ću vam nešto, vama koji držite do forme i do civilizacije, i to s punim pravom, pod uslovom da je to živa istina, šta je civilizovanje, delikatnije, muževnije, napustiti ženu ili se sažaliti nad napuštenom ženom?

Ove zime sam sreo jednu trudnicu, koju je napustio čovek čije dete je nosila u svom telu.

Trudnica koja je usred zime lutala ulicama, koja je morala da zarađuje svoj hleb, dobro znaš kako.

Uzeo sam tu ženu za model i radio sam s njom cele zime. Nisam joj mogao platiti punu svotu koja sleduje modelu, ali sam joj barem platio sate poziranja i mogao sam da je spasem, hvala Bogu, i nju i njeno dete, od gladi i od zime, deleći svoj hleb sa njom. Kada sam sreo tu ženu, bio sam zapanjen njenim bolesnim izgledom.

Čini mi se da bi svaki čovek koji vredi kože na svojim cipelama, kada bi se našao u sličnom položaju, isto tako postupio.

Smatrao sam da je to što sam učinio tako jednostavno i očito, da sam verovao da to mogu zadržati za sebe. Njoj je bilo teško da pozira, ali je to ipak naučila, ja sam napredovao u crtanju jer sam imao dobar model. Ta žena mi je sada privržena kao pripitomljena golubica, a što se mene tiče, mogu se oženiti samo jednom, a kada bi bilo bolje da to učinim nego sada sa njom, jer to je jedini način da nastavim da joj pomažem, u protivnom će je beda ponovo oterati na put koji vodi u propast. Ona nema novca, ali mi pomaže da zaradim novac mojim radom.

Verovao sam da ću biti shvaćen bez reči. Mnogo sam mislio na jednu drugu ženu za kojom je tuklo moje srce, ali ona je bila daleko i nije htela da me vidi, dok je ova ovde bazala po zimi, bolesna, trudna, izgladnela, nisam mogao drugačije da postupim. Mov, Teo, Terstah, moj hleb je u vašim rukama, zar ćete me ostaviti bez hleba ili ćete mi okrenuti leda? Ja sam rekao svoje i čekam šta će mi reći.

Malo po malo i polagano između mene i nje rodilo se nešto drugo: izvesna potreba jednoga za drugim tako da ona i ja više nismo mogli da se razdvojimo jedno od drugoga, te smo se sve više uvlačili jedno drugom u život, a onda je to postala ljubav. To što postoji između Sin i mene stvarno je, to nije san, to je stvarnost. Smatram za veliki blagoslov to što su moje misli i moja aktivnost našle jednu čvrstu tačku, jedan određen pravac. Moguće je da sam prema K. osećao više strasti, i da je u nekim pogledima bila i lepša od Sin, ali ljubav prema Sin zaista nije manje iskrena, jer su okolnosti suviše teške, a vrlo je važno delovati, a tako je bilo od samog početka našeg poznanstva.

Vidi rezultat: kada mi budeš došao u posetu, nećeš me više naći obeshrabrenog ili setnog, nego ćeš se naći u jednoj sredini kojoj ćeš, verujem, moći da se prilagodiš, i koja ti barem neće biti neugodna. Mladi atelje, domaćinstvo još mlađe, u punoj akciji.

Ne mistični ili tajanstveni atelje koji pušta svoje korene usred samog života. Atelje sa kolevkom i dečijom stolicom. U kome dakle nema stagnacije, već u kome sve podstiče i tera i stimuliše na aktivnost.

Želim da radim crteže koji će iznenaditi neke ljude. Sorrow je mali početak, moguće je da su mali pejzaž kao Lan van Merdervort, livade u Rejsvejku, zatim sušionica listova (ribe) takođe mali počeci. Barem sadrže nešto neposredno iz mog sopstvenog srca.

Bilo u figuri, bilo u pejzažu, hteo bih da izrazim ne nešto sentimentalno melanholično, već duboku bol.

Sve u svemu, hoću da postignem da za moje delo kažu: taj čovek oseća duboko, i taj čovek oseća prefinjeno. Uprkos mojoj tobožnjoj prostoti, razumeš li, ili upravo zbog nje.

Šta sam ja u očima većine - niko i ništa ili jedan ekscentričan ili neprijatan čovek - neko ko nema položaj u društvu ili neko ko ga neće ni imati, najzad, mnogo manje nego ništa.

Dobro, pretpostavi da je tačno tako, dakle želeo bih da svojim delom pokažem ono što se nalazi u srcu jednog takvog ekscentrika, jednog takvog nikogovića.

To je moja ambicija koja je manje zasnovana na ogorčenosti nego na ljubavi „uprkos svemu”, koja je više zasnovana na osećanju spokojstva nego na strasti. Premda često živim u bedi, u meni ipak ima harmonije i mirne i čiste muzike. I u najsiromašnijem kućerku i u najprljavijem kutku, ja vidim slike ili crteže. A moj duh se kreće u tom pravcu nekom neodoljivom silom.

Sve više i više me druge stvari napuštaju, i što me više napuštaju moj pogled hitrije sagledava slikarsku stranu. Umetnost zahteva uporan rad, rad uprkos svemu i neprekidno posmatranje. Pod upornim podrazumevam neprestani rad, ali isto tako privrženost koncepciji, uprkos tome što priča ovaj ili onaj.

Toplo se nadam, brate, da ćeš od sada pa za nekoliko godina, čak već i sada videti malo po malo dela moje ruke, koja će ti pružiti neku zadovoljštinu za žrtve koje si podneo.

Zato što imam umetnost i sam život čija je suština umetnost, jedno tako neizmerno i široko osećanje, smatram nesnosnim i neispravnim kada vidim ljude kako se daju u poteru. Što se mene tiče, nalazim u mnogim modernim slikama posebnu draž koju stare nemaju.

Jedan od najviših i najplemenitijih izraza umetnosti za mene uvek ostaje engleska umetnost, na primer Milej, Herkomer i Frenk Houl. Ono što hoću da kažem povodom razlike između stare i moderne umetnosti, to je da su moderni umetnici možda veći mislioci.

Postoji još i velika razlika u osećanju između Milejevog Chill October i Rejsdalovih Livada u Overvenu, na primer. A isto toliko između Houlovih Irish emigrants i Rembrantovih Žena koje čitaju Bibliju.

Rembrant i Rejsdal su uzvišeni, i za nas, isto kao i za svoje savremenike, ali postoji u modernoj umetnosti nešto što dolazi do nas na ličnije intiman način.

Isti je slučaj sa Svejnovim drvorezima i drvorezima starih nemačkih majstora.

To je dakle bila zabluda kada je pre nekoliko godina moderne spopalo ludilo podržavanja starih.

Zato ja smatram tako tačnim ono što kaže čika Mile: „čini mi se apsurdnim to što ljudi hoće da se prikažu drugačijim nego što jesu.”

Te reči izgledaju jednostavno, ali one ipak imaju dubinu neizmerivu poput okeana, a ja lično smatram da čine dobro oni koji te reči potpuno primaju k srcu.

U subotu uveče započeo sam temu o kojoj sam već često sanjao.

To je panorama zelenih livada sa plastovima sena. Preko njih, duž jednog potoka, vrluda put od zgure. A na obzorju, u sredini slike, zalazi plameno-crveno sunce.

Nemoguće mi je da nacrtam efekat na brzinu, ali evo kompozicije.

Ali to je bilo samo pitanje boje i tona, nijanse game boje neba, najpre lila izmaglica u kojoj je crveno sunce napola prekriveno tamnoljubičastim oblakom sa tankim malim blještavocrvenim rubom; kraj sunca odbljesci rumenila, ali iznad je žuta traka koja postaje crvena, a malo više plavičasta, takozvani

Cerulean blue, a zatim ovde-onde lila i sivi oblaci koji upijaju odbljeske sunca.

Tlo je bilo neka vrsta tapiserije zelene - mrko-siva, ali pune nijansi i treperenja - voda potočića blista na tom obojenom tlu.

To je nešto što bi na primer naslikao Emil Breton.

Još sam naslikao veliko parče dine - pastozno i sa debelim namazima.

Za te dve slike, za malu marinu i za polje krompira, sa sigurnošću znam da se ne bi reklo da su to moje prve studije.

Da ti istinu kažem, to me zaista pomalo iznenađuje, mislio sam da prve studije neće ni na šta ličiti, ali da će kasnije postati bolje. A istini za volju moram reći da one liče na nešto i to me pomalo čudi.

Mislim da to mogu da zahvalim činjenici što sam, pre nego što sam počeo da slikam, crtao i proučavao perspektivu onoliko vremena koliko je bilo potrebno da komponujem neki predmet koji sam video.

Otkako sam kupio boje i pribor za slikanje, toliko sam crnčio i radio da sam bio potpuno iscrpljen nakon što sam naslikao sedam studija. Ima još jedna sa jednom figuricom, majka sa detetom u seni velikog drveta, u harmoniji tonova na dini obasjanoj letnjim suncem. To daje gotovo italijanski efekat.

Nisam se doslovce mogao zaustaviti, nisam se mogao od toga uzdržati niti prestati da radim na tome...

Hteo sam naprosto da ti kažem ovo, osećam da ima stvari koje boje iskrsavaju u meni dok slikam, koje nisam posedovao ranije, širokih i snažnih stvari...

Koliko ja mogu da zaključim, nisu najgori slikari oni koji ponekad nedelju ili dve ne mogu da rade. Za to postoji razlog, to su upravo oni „koji u to ulažu svoju kožu”, kako kaže Mile. To nije nikakva smetnja, a po mom mišljenju ne treba sebe štedeti kada je neophodno. Ako je čovek neko vreme iscrpljen, on se oporavi, a time dobija to što su studije spremljene, baš kao žito ili seno seljaka. Što se mene tiče, za sada ne mislim da se odmaram.

Sinoć sam se bavio jednim šumovitim predelom na blagoj padini, prekrivenim crvotočinom i suvim bukovim lišćem. Tlo je bilo smeđecrveno, ponegde svetlije a ponegde tamnije, još više zbog oštrih senki stabala koja su na njega bacala čas slabije, čas jače, dopola izbrisane pruge. Radilo se o tome, a zaključio sam da je to veoma teško, da postignem dubinu kolorita, ogromnu snagu i čvrstinu tog zemljišta, a ipak sam tek slikajući shvatio koliko još ima svetlosti u toj tami. Treba sačuvati svetlost, a u isto vreme sačuvati i žar i dubinu bogatog preliva.

Jer, ne može se zamisliti jedan tako divan ćilim, kao ta duboka crvenosmeđa u žaru jesenjeg sutonskog sunca prigušenog granama.

Iz tog tla se pomaljaju mlade bukve koje s jedne strane dobijaju svetlost i tu su svetlucavo zelene, a ona strana njihovih stabala koja je u senci, ima toplu i snažnu, najtamniju zelenu boju.

Iza tih mladih stabala, iza tog crvenosmeđeg tla, nalazi se veoma fino, golubijeplavo, toplo, gotovo i ne plavo, svetlucavo nebo. A ispod njega se nalazi magličasti rub zelenila i splet mladih stabala i žućkastog cveća. Tuda luta nekoliko figura sakupljača granja, kao tamne mase tajanstvenih senki.

Bela kapa jedne žene koja se saginje da dohvati suvu grančicu, čini iznenadni kontrast sa dubokom smeđecrvenom bojom tla. Jedna suknja je osvetljena - jedna oštra senka pada - jedna tamna silueta nekog čoveka uspravlja se iznad šibljaka. Jedna bela kapa, jedna kapica, jedno rame, jedno žensko poprsje ocrtavaju se na nebu. Te figure su velike i pune poezije, one u dubokoj tami sumraka izgledaju kao „ogromne terakote” koje oblikuju u ateljeu.

Opisujem ti prirodu, ni sam ne znam u kojoj meri sam uspeo da je prenesem u svom krokiju, ali dobro znam da je harmonija zelene, crvene, crne, žute, plave, smeđe, sive učinila na mene jak utisak. To je bilo sasvim u stilu de Grua, efekat kao na primer na onom krokiju Odlazak regruta, koji se nekada nalazio u Vojvodskoj palati.

Imao sam mnogo muke da to naslikam. U podlozi ima tuba i po bele - a ta podloga je ipak veoma tamna - zatim crvenog, žutog, smeđeg, okera, crne, sijeno-pečene, crnila od čađi, a rezultat je crveno-smeđa koja, međutim, varira do crnkastosmeđe do duboke bordo i do bledoružičaste i zlatnožute. Tu je i mahovina i mali rub svežeg travnjaka koji upija svetlost i jako sija, a bilo je veoma teško to prikazati. Evo najzad jednog krokija za koji tvrdim, ma šta o njemu kazali, da ima neko značenje i da govori.

Kad sam ga radio, rekao sam sebi: neću otići pre nego što u njemu vidim efekat jeseni i sumraka, nešto tajanstveno, ozbiljno.

Primoran sam - pošto efekat ne ostaje - da slikam brzo, figure su tu postavljene u nekoliko energičnih poteza četkom i u jednom mahu. Bio sam iznenađen kad sam video koliko se ta mala stabla čvrsto drže u tlu, započeo sam ih kičicom, ali onda sam, zbog već pastoznog tla - jedan namaz boje kistom slivao se kao ništa, istiskujući tubu nacurio iz nje korenje i stabla - i nešto malo sam ih oblikovao kistom.

Da, - evo ih, izbijaju iz tla, čvrsto su u njemu ukorenjeni. U izvesnom smislu sam zadovoljan što nisam učio da slikam. Možda bih naučio da mi promaknu neprimećeni efekti te vrste, sada, kažem ne - to je upravo ono što moram da imam, ako to nije moguće, nije moguće, hoću da pokušam, premda ne znam kako treba da radim. Ja ni sam ne znam kako ja to slikam, dođem da sednem sa belim panoom ispred mesta koje je na mene ostavilo jak utisak, gledam ono što mi je pred očima, kažem sebi, taj beli pano mora postati nešto - vraćam se nezadovoljan - odlažem ga na stranu i nakon što sam se odmorio gledam ga sa izvesnom teskobom - i dalje sam nezadovoljan, jer mi je odveć na umu ta čudesna priroda da bih mogao njime biti zadovoljan - ali ipak vidim u svom delu eho onoga što me je privuklo, vidim da mi je priroda nešto ispričala, govorila, a da sam ja to stenografski zabeležio. Moguće je da u mom stenogramu ima neodgonetnutih reči - grešaka ili praznina, pa ipak ostaje nešto od onoga što su šuma ili obala ili figura rekle, a to nije bezizražajni ili konvencionalni jezik koji nije rođen iz same prirode, nego iz osobitog načina rada ili iz jednog naučnog sistema. Evo još jednog krokija dina. Tamo je bilo tog niskog šipražja čije je lišće s jedne strane belo, s druge strane tamnozeleno i koje neprestano treperi i blista. U pozadini je tmasta šuma.

Praviti studije po mom mišljenju znači sejati, a praviti slike znači žnjeti. Mislim da čovek mnogo zdravije rasuđuje kada ideje izviru iz neposrednog kontakta sa stvarima, nego kada on stane da posmatra stvari s ciljem da u njima nađe ovu ili onu ideju.

Isto je tako i sa pitanjem kolorita. Ima boja koje čine prijatan kontrast same od sebe, ali ja se trudim da napravim onako kako ja to vidim, pre nego što počnem da radim da bih postigao ono što osećam. A, ipak, osećanje je velika stvar bez koje ne bismo mogli ništa izvesti.

Potpuno se slažem sa onim što kažeš o trenucima koje ponekad imamo, kada nam se čini da smo neprijemčivi za stvari iz prirode ili kada nam se čini da nam priroda više ne govori.

To mi se tako često dešava, i to mi ponekad priskače u pomoć da dozvolim sebi da se latim nečega drugog. Ako osećam otpor prema pejzažu ili svetlosnim efektima, bacam se na figure i obratno. Često mi ne preostaje ništa drugo nego da čekam da to prođe, ali više no jednom sam uspeo da oteram neosetljivost, menjajući motive kojima posvećujem pažnju. Ali figure me sve više i više zanimaju. Sećam se da je bilo neko vreme kad me je osećanje za pejzaž jako opsedalo i kada je na mene činila snažniji utisak slika ili crtež u kojima su svetlosni efekti ili atmosfera pejzaža bili dobro izraženi, nego neka figura.

Sve u svemu, slikari figura budili su u meni jednu vrstu hladnog poštovanja, pre nego toplu simpatiju.

Dobro se sećam da me je u ono vreme posebno uzbudio jedan Domijeov crtež, jedan starac pod kestenovima na Jelisejskim poljima (ilustracija za Balzaka), mada taj crtež i nije bio tako značajan, ali dobro znam da me je posebno uzbudio čvrstom i muškom Domijeovom koncepcijom. Pomislio sam: mora da je to dobro osećati i misliti na taj način i prelaziti preko hrpe stvari, da bi se koncentrisao na ono što se na jedan ličniji način tiče čoveka kao čoveka, pre nego livade i oblaci.

Tako često želim da si pored mene i toliko mislim na tebe. Ono što mi pišeš o izvesnim karakteristikama pariskih umetnika koji žive sa ženama, koji su manje sitničavi nego drugi, i koji se možda iz očajanja hvataju za mladost, čini mi se tačnim. Ima ih takvih i tamo i ovde. Za čoveka je možda još teže tamo nego ovde da sačuva malo svežine u porodičnom životu, jer tamo treba ići gotovo protiv struje. Kako su brojni oni koji su u Parizu postali očajnici, sa tihim, razložnim i logičnim očajanjem. Opet sam čitao nešto na tu temu a tiče se Tasara koga mnogo volim i čija me je sudbina mnogo ražalostila.

Smatram svaki pokušaj u tom pravcu dostojnim poštovanja. Takođe mislim da može da se dogodi da čovek uspe, i da ne treba u početku da očajava, čak i ako ponekad izgubi hrabrost, i ako ponekad oseti neku vrstu sklonosti. Treba se vratiti u život, ponovo steći hrabrost, čak i ako je ishod drugačiji nego što smo očekivali u početku. Nemoj misliti da ja prezirem osobe poput onih koje mi ti opisuješ, jer njihov život nije zasnovan na ozbiljnim i promišljenim principima. Moje mišljenje o tome je sledeće: rezultat mora da bude čin, a ne apstraktna ideja. Ja odobravam principe i smatram ih dostojnim samo ako se razviju u dela. Odobravam da čovek razmišlja i da se trudi da bude svestan, jer to više određuje njegovu aktivnost i čini celinu od njegovih različitih postupaka. Smatram da bi oni koje mi ti opisuješ mogli steći više čvrstine postupajući na promišljeniji način. Ali ja njih, konačno, više volim nego one koji se razmeću svojim principima a da se ni najmanje ne potrude, niti im to pada na pamet, da ih sprovedu u praksu. Jer ovi poslednji nemaju nikakve koristi od najlepših principa, a prvi su upravo oni koji su, kada se odluče da žive energično i promišljeno, sposobni za velike stvari. Jer velike se stvari ne čine samo impulsivno i one su niz sitnica povezanih u jednu celinu.

Šta znači crtati? Kako se to postiže? To je čin probijanja prolaza kroz nevidljiv gvozdeni zid koji se izgleda nalazi između onoga što osećamo i onoga što možemo. Kako treba da prođemo kroz taj zid, kad nam ništa ne pomaže da u njega snažno udaramo, taj zid treba da miniramo i da ga probijemo turpijom, polako i sigurno, po mom mišljenju. I evo, kako će čovek moći i dalje da bude istrajan u tom poslu, ne dozvoljavajući da ga od njega odvrate, osim ako ne bude razmišljao i uredio svoj život na nekim principima. Tako je sa umetničkim kao i sa drugim stvarima. A veličina nije proizvoljna stvar; ona mora biti hotimična. Da li u početku postupci jednog čoveka treba da ga odvedu do principa ili principi do postupaka, to je nešto što mi se čini da teško mogu da odredim, i što je u istoj meri malo važno kao i odgovor na pitanje šta je najpre postojalo, kokoška ili jaje. Ali, ja smatram kao nešto pozitivno i od velike važnosti, da se trudimo da razvijemo svoju snagu i svoju misao.

Mislim, što se mene tiče, da u životu svakog slikara postoji jedan period tapkanja u mraku, i mislim da sam ga ja prevazišao već poodavno. S druge strane, mislim da kod mene sve ide pravilno ali sigurno, a kasnije ću kroz bolji rad imati retrospektivni pogled na ono što sada radim, koji će bolje istaći da u tome ima nečeg jednostavnog i istinitog i - pošto isto to i ti kažeš - snažan način shvatanja i sagledavanja stvari.

Stigao sam dakle u Vorbirh, a odatle u Lejtsendam. Ti poznaješ tamošnju prirodu; prekrasno drveće, puno veličanstvenosti i vedrine, pored groznih zelenih kupolica nalik igračkama i svih besmislica koje troma mašta holandskih rentijera može da izmisli, kada su u pitanju cvetnjaci, senice, verande. Kuće su gotovo sve veoma ružne, neke su ipak stare i otmene. No u tom trenutku, vrlo visoko, iznad pašnjaka, beskrajnih poput pustinje, nadirale su jedne za drugima ogromne mase oblaka, a vetar je najpre udario na niz seoskih kuća sa njihovim grupicama drveća, s druge strane kanala, gde prolazi crni put od zgure. To drveće je bilo prekrasno, gotovo bih rekao da se odvijala jedna drama u svakoj figuri, odnosno u svakom stablu. No, uprkos svemu, celina je bila gotovo još lepša od tih povijenih stabala posmatranih pojedinačno u njihovoj suštastvenosti, upravo zato što je taj trenutak bio takav da su čak i te besmislene kupolice, mokre od kiše i šibane vetrom, dobile neku čudnu osobenost.

Ta slika mi je pokazala kako i neki formalista nerazumnog ponašanja ili pun eksentričnosti i hirova, samo ako oseća da ga je obuzeo istinski bol ili ako ga potresa nesreća, može postati dramatična figura izvanredne originalnosti. To me je navelo da za trenutak pomislim na današnje društvo, kako i ono, dok srlja u propast, može ponekad, viđeno kroz kontrast sa svetlošću nekog preporoda, načas izgledati kao velika i tamna silueta.

Da, za mene je drama u prirodi, drama patnje u životu daleko najsavršenija.

„Raj” je lep, ali Getsemen je ipak lepši.

*Prevela Vesna Cakeljić

Oceni 5