Šta se događa kada Bosanci počinju pjevati krive pjesme?

Proljetna nedjelja, godina je 1991., na Grbavici se igra utakmica, a navijači pjevaju: Evo zore, evo dana, evo plavih manijaka... Bruji naš mali stadion, ti stojiš nasuprot drvene tribine zvane Penzija, na koju nikada nisi stupio svojom nogom, i u toj pjesmi ništa ti nije čudno, osim što bi se zbog nje do prije dvije-tri godine išlo na robiju. Nekakva sloboda očito je došla, opasna kao kada se dječurlija počnu gađati kamenjem i mučna kao nož koji siječe granitnu ploču, ali kada je takva, sva nesavršena, hajde da uživamo u onome zbog čega se više ne ide u zatvor.

Nekoliko dana kasnije, silaziš niz Dalmatinsku, pred semaforom stoji opel record, svi su mu prozori otvoreni, i trešti pjesma: Ustani, bane, Hrvatska te zove, zove, ustani, bane Jelačiću... Vozač lagano prstima lupka po volanu, miran da ne može biti mirniji, sluša pjesmu koja je bila zabranjena. Na autu je sarajevska registracija. Da je slučajno zagrebačka ili karlovačka, ti bi se sigurno nasekirao, jer šta nam ima vamo dolaziti s takvim pjesmama, ali ovako ti je zapravo drago zbog njega. Komšija tvoj najrođeniji, cijeloga života slušala mu se ta pjesma, pa je došlo vrijeme da to može, onako do daske pojačano, usred centra Sarajeva.

Međutim, da je situacija bila drukčija, pa da su Željini navijači nešto pjevali na melodiju pjesme Svud su straže đenerala Draže, ti bi se istog časa odrekao svog kluba i molio bi Boga da ispadne iz lige ako je to ikako moguće. Da je onaj vozač na semaforu odvrnuo pjesmu Tamo daleko, ti bi bio uvjeren da je čovjek četnik i da nas sve želi isprepadati tom lijepom i melankoličnom tužaljkom o sudbini srpskih vojnika nakon što su ih Austrijanci potjerali sve do Grčke. Tako bi to izgledalo 1991. godine. Rat je mirisao samo s jedne strane. Na drugoj su bile svezane bratske zastave dviju nacionalnih stranaka.

Samo dvije godine kasnije sve je bilo promijenjeno. Zapravo, ne baš sve. Promijenjen je bio smisao pjesama zbog kojih se, sada već jako davno, išlo na robiju. Između straža đenerala Draže i događaja u logoru Francetića, razlika je bila samo u nijansama. Takva je bila i razlika između ljudi koji su uz svoje kasetofone pjevali o Draži i Francetiću.

A kada je prošao i taj rat, mogao si se samo sjećati svojih osjećaja, danas teško razumljivih, iz onog mirnog i dobrog sarajevskog proljeća 1991. godine. Iz današnje perspektive samom si sebi krivac, premda nikom drugom ne bi dozvolio da ti ispostavlja račune za tu krivnju, ali pouku si shvatio. Nijedna od tih pjesama ne može, bez obzira na okolnosti, biti tvoja pjesma. Đeneral Draža, Jure i Boban, uvijek su od dva brata djeca, a samo je stvar vremena kada će koji od braće malo podivljati, pa klati i paliti sve dok se ne smiri.

Sloboda je u međuvremenu promijenila svoj smisao. Zamišljaš ju kao stanje kada više nitko ne pjeva o Draži i Bobanu, dok tragičnu sudbinu srpskih vojnika i Jelačića bana prizivaju samo specijalizirana folklorna društva. Takva sloboda je kao komunizam: Ti joj težiš, ali ona nikako ne dolazi. Marx bi rekao da će se srediti stvari kada se usaglase odnosi između sredstava za proizvodnju i proizvodnih odnosa. Dakle nikad.

Mržnja je uvijek test kolektivne inteligencije. Ako grupa ljudi na mržnju odgovara istom mržnjom, to znači da su ti ljudi kreteni, ili da su samo čekali na dan kada će im netko dati povod za mržnju. Ako, pak, druga grupa ljudi na mržnju odgovara tvrdnjom da je na mržnju imuna, pa je upravo po tome bolja od one grupe koja mrzi, tada je opet riječ o kretenima, ili o ljudima koji na samo malo suptilniji način izražavaju svoju mržnju.

Priča o testu inteligencije, vjerojatno je priča o bosanskim partikularnim patriotizmima. I priča o tome šta se događa kada Bosanci počinju pjevati krive pjesme. Na kraju ostaje samo jad, nemoćni bijes i potreba da netko drugi za sve bude kriv.

Željini navijači više ne pjevaju pjesme na kajdu Jure i Bobana. Zato što su im te pjesme prisjele, ali i zato što na Grbavicu više ne dolazi Partizan, pa nema ni onih koji bi se zbog te melodije pošteno nasekirali. Kao što su se sekirali u proljeće 1991., kada se svijet činio tako jednostavnim, znao si tko su dobri, a tko loši momci, i baš ti je šega bio ljutiti komentar Milana Zorića u nedjeljnom televizijskom dnevniku. Čuo je da Željini navijači pjevaju Kiša pada, Srbija propada, vjetar piri, a Bosna se širi, pa je kazao da neki, eto, imaju teritorijalne pretenzije.

* Tekst originalno objavljen u sarajevskim “Danima” aprila 2001.