Ljuta sam
Koude 04 S

Photo: Josef Koudelka

Šta se dogodi ženama koje odbijaju trpjeti?

Mogu se sjetiti kako je nešto mirisalo prije dvadeset godina. Osobito se mogu sjetiti ružnih i nepodnošljivih mirisa. Na primjer, mirisa mokraće. To je jedno od najintenzivnijih sjećanja iz mog djetinjstva: kada bih išla kod tetke, u zgradu u kojoj živi, i oko zgrade, već unaprijed bih osjetila mokraću. To je smrad koji se ne zaboravlja. Redovno bih stavljala ruku na usta i brzo bih protrčala, ali samo nekoliko koraka dalje, u liftu, dočekalo bi me isto.

Eto, upravo po tome pamtim većinu ulica u svome gradu.

Prve lekcije koje su nas majke učile, kada bismo na ulici srele nekog muškarca dok piša, počinjale su sa riječima: Kad ih vidiš ovako, samo okreni glavu.

Okrenuti glavu – sada sam sasvim sigurna da to nije bila dobra lekcija. Jer šta su nas majke time, zapravo, učile? Veoma jednostavno, to je bila lekcija o ignorisanju, podrazumijevanju, svikavanju i, na koncu, prećutnom prihvatanju.

Ipak, da, odmalena smo izloženi tim pojavama. Naročito djevojčice. Nalaže nam se da šutimo. I mi šutimo. Sve dok ta svakidašnja pojava na koju treba zažmiriti na preraste u traumu.

Zasigurno, tijekom cijelog života djevojčice proživljavaju kontinuirane nelagode, preispitivanja i, u konačnici, sram. Sram. Sram. Sram!

Zašto se djevojčice srame? Zašto se žene srame? Jer nam je osjećanje srama i sramote usađeno i nametnuto odmalena. Ali, kako? Veoma jednostavno. Stid i sramota – tu su, posvuda, u životu jedne djevojčice, u prvi lekcijama, u predanjima, u bontonima, u automatizmu, u odobravanjima i zabranama, granicama… Svaka žena na ovome svijetu, čini mi se, ima granicu. Ona koja se usudi da je prekorači, tu hrabrost mora skupo platiti: društvenim izopćenjem.

Uzalud se pretvarati, istina je. I dan-danas izopćenice u našem društvu jesu žene koje se oblače po svome kroju, koje se glasno smiju (oh, ima li išta nelagodnije patrijarhatu od neprimjerenog ženskog smijeha), koje se nisu udale do dvadeset i pete, koje nisu rodile dijete do trideset i pete, koje vole druge žene, koje su samostalne i time se paunski hvale… Niz je beskonačan, a poenta jedna: društveno je izopćena svaka žena koja je, u očima heteronormativnog patrijarhalnog društva, prešla s onu stranu stida.

Tako, na primjer, živimo u društvu u kojem je sasvim u redu to što muškarac može izvaditi svoj polni organ, urinirati negdje u ćošku, uz zidić ili tarabe, bilo gdje. Šta im daje pravo za to? Ništa. Jednostavno – pišaju jer im se može.

I u svemu tome, zamislite, sramim se ja koja ih sretnem, a ne oni koji uznemiravaju.

S druge strane, žena nikada ne bi smjela dopusti takvo nešto sebi. Jer, pogodite šta – to je sramota!

U konačnici, svaki put kada bi se žena odvažila da svojim tijelom zauzme javno mjesto i prostor, to, u pravilu, uvijek postaje senzacija. Ako slučajno vidite ženu da je čučnula negdje u javnosti, u nekom grmu, na ulici, ma bilo gdje, to je nešto šokantno, nevjerovatno, nešto što izaziva i provocira, budi gađenje i negodovanje, do krajnosti nelagodno i neprikladno.

Ono što me je nagnalo da napišem ovaj tekst jeste nedavni događaj, kojeg sam s kamenom na želucu ispratila od početka do kraja. Naime, riječ je o ženi koja je urinirala na ulici, te koju je neko je snimio u tom činu i javno objavio. Naposljetku, kako to obično biva, mediji i javnost su unesrećenu razvlačili i linčovali verbalno, u međuvremenu policija ju je identifikovala i kaznila. Posebice sam se potresla viješću o samoubistvo te nesretne žene, kao najstrašnijem zamislivom epilogu ovog događaja.

Ljuta sam. I bespomoćna sam. Jer to je svijet u kojem živimo.

Ovaj slučaj je, također, prema mome mišljenju, još jedan u nizu od femicida. Zato što uriniranje na ulici postalo viralna vijest, senzacija dostupna svima. Mediji i komentatori su dali za pravo da joj sude, da je razvlače, linčuju, ponižavauju, da svako od njih može da joj da dijagnozu, kaznu, i da joj, naposljetku, presudi. Ono što je još strašnije u svemu ovome, i ono što predstavlja veliku opasnost, jesu komentari i komentatori/ice. Društvo koje ima moć i slobodu da nastavi započetu nefer i neetičnu igru medija, komentarišući i razvlačeći žrtvu na razne i nezamislive načine unedogled, vrti konce i poigrava se za pojedinačnim životima i sudbinama.

Da je upravo tako, govore komentari i medijski napisi koji su propratili ovaj slučaj. Između ostaloga, ovo su neki od njih:

Sramota u bh. komšiluku – na ulici izvršila nuždu usred bijela dana!; Šta li radi? Žena skinula gaće i obavila nuždu u centru Banja Luke (Video); Šokantan prizor u Banja Luci, žena se „olakšala“ ispred Narodnog Pozorišta (FOTO i VIDEO); Od jutros društvenim mrežama kruži video snimak za rubriku “vjerovali ili ne”; Kad muka pritjera – nasred ulice i centru Banja Luke žena obavila nuždu; Treba javno objaviti njeno ime i prezime da se postidi gospodja svog postupka…. Pa moze li iko zdrave pameti .. (a ima je sigurno jer ima vozacku… valjda je neko pregledao prilikom izdavanja ljekarskog uvjerenja za vadjenje vozacke) izaci na ulicu u sred bijela dana i popiskit se…. Objavite je da javnost zna ko je…;Nisu joj objavili ime. Sta mislite koje je nacionalnosti.;Пропухала ко Пухало.;Za životinje je to prirodno a za ljude bi trebalo biti nastrano to normalna osoba ne radi ma šta u pitanju bilo;Naravno meni kao muskarcu predivan prizor gole gu…ce nista ljepse;Neka mi se javi ova mala da glumi u novom filmu za odrasle…;Treba da snima i svi stoku da vide!;Citam komentare i ne vjerujem koja smo stoka..opravdavati ovakvo ponasanje..i ko rece bolje tu nego u autu, e svaka cast na odgoju! Vjerovatno vi koji je podrzavate, to uradite u svojoj kuhinji, da ne isprljate gace,posto ne stignete do toaleta…

Većina objava obrisana je naknadno nakon što je došlo do informacije da se unesrećena ubila. Zajedno sa tim objavama, obrisani su i okrutni komentari. Ali neke od objava i komentara su još uvijek dostupni. Pored svega toga, ostali su snimci i fotografije na kojima se vidi kako žena vrši nuždu. Osoba koja je sve to snimala, podrugljivo se smijala. I to će zauvijek ostati arhivirano na Internetu.

Kada ukucate u tražilicu pojam Žena urinira na ulici, bilo gdje, sa bilo koje lokacije, izbaciće ženu iz Banja Luke koja je postala žrtva necenzurisanog i beskrupuloznog nasilja na društvenim mrežama.

Da li su i mediji prekršili zakon objavivši video i fotografije? Ako i nisu, prekršili su profesionalne, etičke i moralne kodekse.

Ništa od ovoga ne bih tjerala u detalje da nisam svjesna jedne porazne činjenice: ako bi žene počele fotografisati i snimati svaki dan, svaki trenutak, svakog muškarca koji piša u javnosti, mediji ne bi stigli ništa drugo objavljivati. Dosije takvih veći je od Mont Everesta.

Upravo sam osmislila najbolju metaforu stanja i opisa života jedne žene: Postoje žene kojima se svakodnevno pripiša, ali one to ne smiju uraditi. Umjesto toga, trpe. Zaista, može li se trpljenje bolje opisati negoli slikom trpljenja fizioloških potreba? A ima li boljeg glagola za opisati život žene od glagola trpjeti?

Prije par godina, nekoliko stotina žena u Amsterdamu su, nakon što je jedna žena dobila kaznu jer je urinirala na ulici (dok to muškarci rade sasvim normalno, i jer tamo imaju pisoare koji su dakle predodređeni i omogućeni samo – muškarcima), u znak protesta, izvršile nuždu na ulici. To nije bunt, to je odgovor na vječno trpljenje i nepravdu.

Ovaj tekst je moj odgovor i moje izvinjenje unesrećenoj ženi. Ovo je moj pokušaj da spavam mirne savjesti, da ne mislim na bol i stid sa kojim se nesretna žena borila u samoći.

Voljela bih jednog dana da na naslovnici novina koje otvorim, za promjenu, vidim golo dupe muškarca koji je ufotkan dok piša, i na sve to neki senzacionalan, popularan, sočan naslov kakav na meniju ima čuveni mesni majstor Brajlović: Čudo neviđeno! Hanumin pupak. Navalite i prokomentarišite dok je još svježe!

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5