Dobrovoljni prilog za istoriju progona parodije, satire, novinarstva i književnosti
Sudija

Photo: Youtube

Šta sve piše u presudi Vesne Sekulić

Zločinački rad Marsela Dišana: L.H.O.O.Q. ili Mona Liza s brkovimaSporno je među parničnim strankama da li je tuženi u člancima objavljenim 22.10.2013. i 16.05.2014. godine izneo uvredljive navode o tužilji, bez dozvole izmenio njeno autorsko delo – pesmu “Očajni psalam” i time povredio čast i ugled tužilje i lično i kao autora navedene pesme, imajući u vidu tvrdnju tuženog da se u konkretnom slučaju radi o umetničkom izrazu – performansu, te da stoga nema povrede časti i ugleda tužilje jer se za umetnički izraz po zakonu ne može odgovarati, a seldom svega rečeno pravo tužilje na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda.

Ovde se praktično dovodi u pitanje pravo pisca da interveniše na tuđim tekstovima. Ispada da su protivnici Kišove “Grobnice za Borisa Davidoviča” bili u pravu, jer je dotični raznorazne tekstove koristio i menjao po svom nahođenju, ne pitajući nikoga za dozvolu.

Tužilja saslušana u svojstvu parnične stranke navela je u svom iskazu: “Takođe me je i pogodilo skrnavljenje mog autorskog dela, a svakako ovakav postupak ne može biti umetnički. Ovakav postupak tuženog sa mojom pesmom doživela sam kao vandalizam, recimo kao kada bi neko skulpturu uzeo iz izložbenog prostora odneo kući, prepravio, ispisao i promenio joj smisao, izmenio autentični oblik.”

Zaista je nečuveno da neko uzme umetničko delo, prepravi ga, ispiše nešto po njemu i promeni mu smisao. To niko nikada nije radio, a i da jeste, to bi bila teška blasfemija koja bi završila na sudu, pa bi narečeni vandal platio paprenu kaznu za svoje vandalsko delo. Evo, recimo, Marsel Dišan. On je docrtao brkove Da Vinčijevoj Mona Lizi i tako prerađeno delo izložio kao svoje, pod nazivom “L.H.O.O.Q.”. Izgleda da pesnikinja i sutkinja nisu obaveštene šta se sve zbivalo u poslednje vreme u umetnosti, recimo u poslednjih sto i kusur godina.

Iskaze parničnih stranaka sud je prihvatio kao uverljive, uzimajući pri tom u obzir da je svaka od stranaka u delu iskaza iznela svoj stav i viđenje spornog članka, što ne može biti od uticaja na odluku suda u pogledu spornog odnosa parničnih stranaka da li je ovaj članak leziono sposoban.

Još jedna kriminalna intervencija: Đokonda puši lulu, rad Ežena Bataja iz 1887. Naime, ceneći sadržinu spornog članka od 22.10.2013. godine pod naslovom “Bespuća penzijske zbiljnosti” u svetlu navedenih odredaba zakona, stav je suda da je tuženi u ovom članku izneo javnosti informacije iz privatnog života tužilje, a naime da je korisnica nacionalne penzije. Međutim, iako spada u sveru informacija iz privatnog života, a imajući u vidu da je ova informacija istinita sud je našao da je u konkretnom slučaju njeno iznošenje dopušteno s obzirom da postoji opravdan interes javnosti da bude informisana o licima koja su dobitnici ove penzije s obzirom na njenu nacionalnu prirodu. Stoga sa tog aspekta samog iznošenja nema povrede prava tužilje jer u ovom obimu postoji ograničenje prava na privatnost tužilje. Međutim, u pogledu načina na koji je informacija prezentovana javnosti ista je po oceni suda nedopuštena.

Informacija o nacionalnoj penziji je javna, objavljuje se redovno ko su dobitnici tog nacionalnog priznanja. Objavljuje se čak i ko nije dobio nacionalnu penziju, tako da ovde uopšte nije reč o objavljivanju nekakve nove informacije, jer je ona poznata i dostupna čitavoj javnosti. O “sveri” bolje da ne govorimo, ali se nameće pitanje kako neko nepismen može da odlučuje o književnim pitanjima.

Sud nalazi da je sporan način na koji je informacija prezentovana javnosti, što bi valjda trebalo da znači da će od sada sudovi vršiti funkciju urednika medija, da će određivati podobne i nepodobne načine na koji će novinari pisati, što je vrlo demokratski, slobodarski i evropski. Što lepo ne uvedu cenzuru, pa da znamo s čim imamo posla?

Dakle, tačna je informacija da je tužilja dobitnica nacionalne penzije i radi se o pojavi od interesa za javnost pa je njeno iznošenje u skladu sa članom 45 stav 1 tačka 2 dopušteno. Međutim, kontekst samog teksta članka i način na koji je informacija iz privatnog života tužilje uklopljena sa tužiljinom pesmom kao njenim autorskim delom, po oceni suda usmeren je na vređanje tužiljine ličnosti čime je povređeno načelo proporcionalnosti.

Drugim rečima, sud će određivati i način na koji se književna građa uklapa u književni tekst, u ovom slučaju parodiju, sudovi će se baviti književnim postupcima, neki će biti dozvoljeni, drugi će biti zabranjeni zakonom, sve u skladu s poštovanjem slobode izražavanja. Možda je bolje da odmah uvedemo inkviziciju, da se ne mučimo.

Tuženi se naime, u samom članku sagledanog uz dodate stihove na tužiljinu pesmu, ne bavi samom pojavom o kojoj javnost ima interesa da zna – nacionalnom penzijom i njenom dodelom, već u prvom redu cilja na ličnost subjekta informacije i to svođenjem celokupne tužiljine ličnosti kako privatno tako i profesionalno, kao pesnikinje na činjenicu da je dobitnica nacionalne penzije. Čitanjem ovog članka prosečan čitalac stiče utisak da je suština umetničkog delovanja tužilje usmerena na dobijanje nacionalne penzije na koji način se tužilja kao ličnost i kao autor degradira. Po oceni suda javnosti je mogla biti preneta informacija od značaja koja govori o dodeli nacionalnih penzija na primereniji način koji ne vređa ličnost tužilje, dakle uz poštovanje tužiljinih prava ličnosti. Suprotno ovome, kontekst celog članka usmeren je na iskazivanje prezira prema tužilji bez bavljenja suštinskom pojavom koja je od značaja za javnost.

Postoje primereni i neprimereni načini bavljenja određenim temama i ličnostima. Satira je neprimerena, a primereno je izgleda puko prenošenje informacija i agencijskih vesti, hladno, bez ikakvog komentara ili, ne daj bože, ličnog stava. Takođe, sud zabranjuje neka osećanja, u konkretnom slučaju prezir. Ako nekoga prezirete, to je vaša privatna stvar, to nipošto ne smete iznositi u javnost. A kako bi bilo da zabranimo polemike, taj ogavni žanr u kojem se često međusobno preziru protivnici? Za početak, treba zabraniti antologiju književnih polemika “Zli volšebnici”. A onda krenuti redom, bogata je istorija prezira u literaturi i novinarstvu.

Prilikom zauzimanja ovakvog stave sud je imao u vidu navod tuženog da je Ustavom i Zakonom zagarantovana sloboda mišljenja te da se u konkretnom slučaju radi o vrednosnom sudu baziranom na istinitoj činjenici da je tužilja korisnica nacionalne penzije, međutim, sloboda javnog iznošenja mišljenja nije bez granica. Ona se naime, u skladu sa članom 46 Ustava Republike Srbije može zakonom ograničiti, ako je to neophodno, pored ostalog i radi zaštite prava i ugleda drugih, kako propisuje stav 2 člana 46 Ustava. To u konkretnom slučaju znači da je sloboda mišljenja i izražavanja ograničena tužiljinim pravom na poštovanje njenih ličnih prava, jer se slobodom na informisanje u interesu javnosti mogla ostvariti i na način kojim se štite prava ličnosti subjekta informacije. Ova granica u konkretnom članku nije ispoštovana jer je novinar ovakvim pisanjem doveo u pitanje dobru nameru kao svrhu novinarskog izveštavanja, a akcenat u novinskom članku stavio na ličnost tužilje umesto na interes javnosti da bude informisana.

Sledom svega rečenog, sud je stao na stanovište da u konkretnom slučaju u sukobu dva Ustavom zagarantovana prava – slobode medija i prava ličnosti zaštitu treba pružiti povređenom pravu ličnosti jer je ravnoteža ova dva podjednako važna prava u konkretnom slučaju narušena.

Pored rečenog, tuženi je istina preneo u neizmenjenom obliku tužiljinu pesmu, ali je dodavanjem svojih stihova na istu izmenio njenu suštinu na koji način je povredio i autorska prava tužilje i to pravo na prenošenje autorskog dela u neizmenjenoj formi.

Mali problem je što se ovde uopšte ne radi o prenošenju autorskog dela, već o preradi i parodiji pesme, pesma koja je objavljena na e-novinama više nije pesma Radmile Lazić, njen autor je Petar Luković, nastalo je novo književno delo intervencijom na predlošku, a kao predložak za parodijske intervencije poslužila je pesma “Očajni psalam”. To su elementarne stvari, ne treba biti neki znalac književne teorije da bi se to shvatilo. Kao što Mona Liza s brkovima više nije Da Vinčijevo delo, već delo Marsela Dišana. Kao što roman “Izlaženje” Barbi Marković, nastao preradom romana “Hodanje” Tomasa Bernharda, više nije Bernhardovo delo, već delo Barbi Marković.

Uputstvo za upotrebu književnosti: Slobodno pišite, ali na način koji strogo i precizno propisuje sudBilo je i radikalnijih praksi u književnosti, recimo Kenet Goldsmit je ceo jedan broj “New York Timesa” prepisao i pretvorio u poeziju, pisane su parodije koje se u odnosu na predložak razlikuju u samo par reči, izvođene su razne vrste intervencija na tekstu, pa sve to nije završilo na sudu. U tom smislu, presuda Vesne Sekulić je antologijska i istorijska. Nema sumnje da će jednog dana biti proučavana u okviru istorije prava i progona kritičke misli. Što onome ko trpi njene posledice i nije neka uteha.

+++

Celu presudu Vesne Sekulić možete pročitati na sledećem linku.

Oceni 4