Presijavanje istine u tmini
Kjerkegor

Photo: IMDb

Šta znači to – biti pjesnik?

Kako pjesnik egzistira? Šta znači to – biti pjesnik?

Treba prije svega upozoriti da ogromni dio onoga što će Kierkegaard reći o pjesničkoj egzistenciji ne važi za ogromnu većinu pjesnika, jer Kierkegaard pjesnikom naziva samo pojedinca koji otkriva svetove i najdublje istine (svoj apsolutni predmet), a ne naprosto sastavljača pristojnih, pa i lijepih, pa čak i velikih pjesama, ne naziva on pjesnikom lirsku dušu koja u svom poslu može biti sretna i uživati u uspjehu, blagostanju i slavi. Kierkegaardov pjesnik  ne može biti sretan. Zašto? Upravo zato što otkriva, što vidi o čemu se zapravo radi.

Kierkegaardov pjesnik ne mora napisati ni jednu pjesmu. Najčešće to mu je i nemoguće. Nemoguće je ono daleko presijavanje istine u tmini izvući iz tmine koja mu je rodno tlo i presaditi ga na dlan čitaoca. Nemoguće je Ono izreći.

Pa ipak, nemušti Kierkegaardov pjesnik je veći od mnogih koji ,,pišu pjesme”. Jer, on jeste u istini. On u istini egzistira. Hermann Diem u svojoj uvodnoj raspravi ,,Sokrat u Danskoj” napominje da se kod Kierkegaarda uopće ne može govoriti o ,,egzistencijalnom mišljenju (jer mišljenje je apstraktan proces), već samo o ,,egzistencijalnom misliocu”. Apstraktni mislilac o istini misli i govori, egzistencijalni istinu živi: ,,Iza svega stoji etos i patos pjesnika beskonačno zainteresiranog za vlastitu egzistenciju, koji u tome što tako egzistira ne razmišlja o istini stvarnosti, već u istinijeste, time što u stvranosti egzistira”.

Dakle, pjesnik u Kierkegaardovoj terminologiji nije samo ono što mi u užem smislu pod riječju mislimo, pjesnik je i muzičar, i slikar, i romanopisac, ali i filozof. Štaviše, šansi da bude pjesnik ima i individuum koji je bez ikakve ,,struke”, koji, dakle, nije ni stihotvorac, ni kompozitor, ni pisac rasprava o stvarima duha. Jer, i čovjeka bez zanimanja ništa ne priječi da dođe do izvora istine kroz vlastitu egzistenciju. Da bi bio pjesnik, ne mora on svoja iznašašća nikome ni nikakvim jezikom saopćiti; dovoljno je da, kako se to u narodu kaže, ,,lebdi u oblacima” tj. da reflektira prodorno i do kraja ljudskih snaga. I Sokrat sa svojim ,,Znam da ništa ne znam” pjesnik je u Kierkegaardovom smislu.

Za Kierkegaarda čak i najveći (o Sokratu je pisao i disertaciju), jer je najčistiji primjer egzistencijalnog mislioca. Piron je bio pjesnik iako nije ništa drugo izrekao do ,,epohe”: ,,Uzdržavam se od svake izjave”. On je znao da sve što može reći nije ono pravo. Sumnjao je tako temeljito i sistematski da čak nije bio siguran ni u to da li treba sumnjati. Kad bi rekao: ,,Treba sumnjati” – tada bi tu izjavu isključio iz sumnje od bilo kakvog iskaza. Pitanje je uopće da li se išta može reći ako se ide do kraja, i možda sve naše pričanje i pisanje i nastaje zato što smo na putu, a nismo stigli, možda sve naše izjave i nisu drugo drugo do produkt ograničenosti znanja, odnosno jedno vađenje iz neznanja. Možda bismo ušutjeli kad bismo stigli do srži stvari. Ne znamo, ali moguće je da se tada ne bi moglo više ništa reći, ili, vjerovatnije, ne bi trebalo.

U svakom slučaju činjenica je: što se dalje ide, teže je: refleksija se poput boe obmotava oko same sebe i guta svoju vlastutu djecu – misli – grize i razjeda svoju predmetnost sve dalje i dalje i time oko sebe stvara vakuum sve veći i veći. Što se dalje ide, praznina je veća, a u većoj praznini veće je očajanje. (Pjesnik je čovjek koji se dao na taj put.) – Tako ja shvaćam Kierkegaardovog pjesnika.

Pjesnik je svako ko estetski živi. Šta znači ,,estetski živjeti”? Svaki estetski životni stav u osnovi je svojoj očajanje: svako ko estetski živi očajan je, pa bilo da to zna ili ne; a takve prirode posjeduju strašan dar da same sebe zavaravaju.

Što pjesnik ide dalje, ili drugačije, što više postaje pjesnik, to sve dublje i beznadnije upada u zdvojnost, podvaja se. U zdvojnosti se svijest subjekta cijepa na dvoje: na svijest o objektu i na svijest o vlastitoj svijesti. Refleksija se ustremljuje na samu sebe, i što svoj početni stadij više nagriza, to brže na drugoj strani rađa drugu, a ova opet treću, postajući predmet vlastitog sumnjičavog razotkrivanja.

Oceni 5