Iz memoara Strah i nada (4)
Stalli 04 S

Photo: Pinterest

Staljin je svoje drugove mirno slao u smrt

Izvori čuda

U pismu Staljinu Buharin je nadopisao da ga je posjetio Pasternak, koji je zabrinut zbog hapšenja Mandeljštama. Jasno je zašto je Buharin nadopisao te riječi — time je dao na znanje Staljinu kakvo je javno mnijenje o Osipovu hapšenju. Prema našim običajima, javno je mnijenje trebalo personificirati. Smije se reći da je neki pojedinac zabrinut, ali se ne smije iskazati raspolo­ženje ili nezadovoljstvo cijelog jednog dijela društva, inteligencije, recimo, ili književnih krugova. Nikakva društvena skupina nema kod nas prava na vlastito mišljenje o nekom događaju. Tu postoje stanovite nijanse u izražavanju koje mogu razumjeti samo oni koji su bili u našoj koži. Buharin je umio sačuvati formu kako bi postigao što je želio. Upravo taj njegov pripis objašnjava zašto je Staljin odabrao Pasternaka da mu telefonira.

Taj se telefonski razgovor vodio potkraj lipnja, kad je Osipova osuda bila već preinačena. Pasternak je mnogima pričao o tom razgovoru, na primjer još je isti dan potražio Erenburga koji se tada nalazio u Moskvi... Ali nikome od neposredno upletenih osoba, to jesi ni meni. ni mom bratu Jevgeniju, ni Ahmatovoj nije, tko zna zašto, ni zucnuo o tome. Doduše, istog je dana telefonirao Jevgeniju, koji je već znao da je osuda preinačena, i rekao mu da će sve biti dobro, ali ništa više od toga. Jevgenij je shvatio te riječi samo kao optimističku prognozu i nije im pripisao nikakvu osobitu važnost. A ja sam doznala o Staljinovu telefonskom pozivu Pasternaku tek nakon nekoliko mjeseci, kad sam već bila preboljela tifus i dizenteriju i kad sam po drugi put doputovala iz Voroneža u Moskvu. U slučajnom razgovoru Sengeli me upitao jesu li doprli do nas glasovi o Staljinovu telefonskom razgovoru s Pasternakom i jesu li ti glasovi istiniti. Kad je čuo da mi Pasternak nije ništa rekao, Sengeli je bio uvjeren da je sve to plod nečije bujne mašte. Međutim,  ipak sam  odlučila  da odem u  Ulicu  Volhonku do Paslernaka - gdje ima dima, pa još takvog, tu mora bili i vatre... Pokazalo se da je ono što mi je Sengeli ispričao bilo potpuno točno. do najmanje pojedinosti. Prepričavajući mi taj telefonski razgovor, Pasternak se poslužio direktnim govorom, to jest citirao je i sebe i svoga subesjednika, a isto mi je tako pričao i Sengeli. Očito je Pasternak svima to prepričavao posve jednako, pa se po Moskvi proširila sasvim točna verzija tog razgovora. Evo što mi je Paster­nak ispričao od riječi do riječi.

Kad su ga pozvali na telefon, rekli su mu tko ga zove. Pasternak se najprije potužio da slabo čuje jer govori iz zajedničkog stana, a u hodniku galame djeca. U tim godinama takva pritužba nije još značila molbu da se što prije dogodi čudo i sredi stambeni problem. Pasternak je naprosto u to vrijeme započinjao svaki svoj telefonski razgovor tim riječima. Kad bismo god razgovarali s njim telefonski. Ahmatova i ja smo potiho pitale jedna drugu: "Je li završio o sustanarstvu?« I sa Staljinom je razgovarao kao sa svima nama. Staljin je rekao Pasternaku da se Mandeljštamov slučaj preispi­tuje i da će biti sve u redu. Zatim je slijedio neočekivan prijekor — Zašto se Pasternak nije_obratio književničkim organizacijama, ili njemu, Staljinu, zašto se nije bio zauzeo za Staljina.

— Da sam ja pjesnik i da mi je prijatelj pjesnik u nevolji, ja bih okrenuo nebo i zemlju da mu pomognem. Pasternak mu je ovako odgovorio:

- Književničke se organizacije time ne bave od 1927. godine, a da se ja nisam zauzimao, vjerojatno vi ne biste ništa ni doznali... — Zatim je dodao nešto u vezi s riječju »prijatelj«, želeći pobliže odrediti karakter svojih odnosa s Osipom, koji se, dabome, nisu poklapali s pojmom prijateljstva. Ta je napomena bila sasvim u Pasternakovu stilu i nije imala nikakve veze predmetom razgovo­ra. Staljin mu je upao u riječ pitanjem: - Ali on je majstor, majstor u svom poslu? - Pasternak mu je odvratio: — Ama ne radi se o tome... - Nego o čemu? - upitao ga je Staljin. Pasternak je rekao da bi se htio s njim sastati i porazgovarati. - O čemu? - O životu i smrti - odgovorio je Pasternak. Staljin je objesio slušalicu. Pasternak je pokušao ponovo uspostaviti s njim vezu, ali se javio samo Staljinov tajnik. Staljin se više nije javljao. Pasternak je upitao tajnika smije li pričali ljudima o tom razgovoru ili mora šutjeti. Staljinov mu je tajnik neočekivano odgovorio neka priča koliko hoće - ne treba od toga razgovora praviti nikakve tajne... Staljin je, očito, htio da se taj razgovor što više razglasi. Jer, čudo nije čudo ako mu se ljudi ne dive.

Kao što nisam navela ime jedinog čovjeka koji je zapisao Osipovu pjesmu o Staljinu, zato što mislim da nije imao nikakva udjela u denuncijaciji i hapšenju, neću da ovdje navedem jedinu Pasternakovu repliku koju bi mogli protumačiti na njegovu štetu ljudi koji ga nisu dobro poznavali. A ta je replika bila posve bezazlena, iako iu nje izbija stanovita Pasternakova samoživost i egocentričnost. Mama koji smo ga dobro poznavali čini se ta replika naprosto pomalo smiješnom.

Sad je već svima jasno koliko je Staljinovo čudo vrijedilo, a Pasternaku je pripala čast da ne samo širi o njemu vijest po Moskvi nego i da sluša prodike. Svrha je čuda bila postignuta - pozornost je prenesena sa žrtve na milostivog vladara, sa prognanika na Čudotvorca. Neobična je značajka toga doba da se nijedan čovjek koji je prosuđivao o tom Čudu nije upitao zašto je Staljin zamjerio Pasternaku što nije okrenuo nebo i zemlju da izbavi prijatelja pjesnika iz nevolje, a u isto je vrijeme slao svoje prijatelje i drugove sasvim mirno u smrt. Na to nije pomislio ni Pasternak, pa se malko lecnuo kad sam mu to rekla. Moji su suvremenici sasvim ozbiljno  shvatili Staljinovu prodiku o prijateljstvu između pjesnika i oduševljavali se vlastodršcem koji je pokazao takvu revnost i temperament. A Osipu i meni nikako nije izlazio iz glave Lominadze. koga su bili pozvali iz Tiflisa u Moskvu da ga smaknu, dok je Osip vodio s njim pregovore o zaposlenju u tifliskom arhivu. A uz Lominadzea i svi oni drugi kojima je već bila odletjela glava. Njih nije bilo malo, ali kod nas i dalje uporno broje žrtve samo od 1937. godine, kad se Staljin tobože odjednom povampirio i počeo sve oko sebe satirati.

Sam Pasternak nije bio zadovoljan svojim razgovorom sa Staljinom i mnogima se tužio kako nije znao iskoristiti priliku da se sastane s njim. I meni se tužio. Za Osipa se nije više brinuo jer je slijepo vjerovao riječima svoga sugovornika da će sve biti u redu. Zato ga je još više pekao vlastiti neuspjeh. Pasternak se, kao i mnogi drugi ljudi u našoj zemlji, bolesno zanimao za kremaljskog samotnjaka. Mislim da je Boris Leonidovič imao sreću što se nije sastao sa Staljinom, ali u ono vrijeme kad se to zbivalo mnogo nam šta još nije bilo jasno. Tek smo poslije koješta shvatili. Eto još jedne neobične značajke toga doba - kako su apsolutni vladari, koji su obećavali da će pošto-poto stvoriti pravi raj na zemlji, mogli tako zaslijepiti svoje suvremenike? Sad nitko više ne sumnja da su u tom sukobu dvojice pjesnika sa vlastodršcem, pjesnici imali potpuno pravo i da su zasvjedočili i moralni autoritet i osjećaj za povijest. Međutim, Pasternak nikako nije mogao da pregori svoj neuspjeh, i sam mi je rekao da još dugo nakon toga nije uopće mogao pisati poeziju. To bi još bilo donekle shvatljivo da je htio svojim rukama, da tako kažem, opipati rane svoga doba. Poznato je da je poslije to i učinio, ali za to mu nisu bili potrebni nikakvi sastanci s vlastodršcima. A onda je, kako mi se čini, vjerovao da je u njegovu subesjedniku utjelovljeno doba, povijest i budućnost, pa je naprosto poželio da izbliza pogleda to živo čudo.

Sad se priča da se Pasternak tobože toliko prepao za svog razgovora sa Staljinom da se odrekao Osipa. Malo prije nego što se Boris Leonidovič razbolio, srela sam ga na ulici i on mi je to rekao. Predložila sam mu da zajedno zapišemo taj telefonski razgovor, ali on nije htio. A možda su i događaji tada tako tekli da mu više nije bilo do prošlosti.

Što se uopće može zamjeriti Pasternaku, pogotovo kad se uzme u obzir da mu je Staljin odmah priopćio da je osuda preinačena i da je okrivljenik pomilovan? U današnjim se verzijama tvrdi da je Staljin tobože tražio od Pasternaka da jamči za Osipa, a da je Pasternak to odbio. Ničega sličnog nije bilo, ni o kakvu jamstvu nije uopće bilo govora.

Kad sam Osipu potanko ispričala cijelu zgodu, on je bio potpuno zadovoljan Pasternakom, a napose njegovom rečenicom da se književničke organizacije »time ne bave od 1927. godine...« -

- Iznio je sasvim točan podatak — nasmijao se. Ali, bio je nezadovo­ljan samim time što se taj razgovor uopće vodio: - Što su Pasternaka upetljali u to? Ja se moram sam ispetljati iz ovoga - on nema s ovim nikakve veze... - I još: - Ima potpuno pravo da se ne radi o majstorstvu... Zašto se Staljin toliko boji »majstorstva«? To je kod njega nešto kao praznovjerje. Misli da smo kadri štogod navraćati... - I napokon: - A moja je pjesma valjda ipak pogodila cilj kad je rastrubio da mi je osuda preinačena...

Uzgred budi rečeno, tko zna kako bi sve to završilo da je Pasternak počeo kovati u zvijezde majstorstvo, možda bi dokusurili Osipa onako kao Mihoeljsa, a svakako bi poduzeli oštre mjere da unište Osipove rukopise. Uvjerena sam da su se oni sačuvali samo zahvaljujući neprekidnim "napadima lefovaca i simbolista na bivšeg pjesnika, na bivšeg estetu i na bivšu poeziju... Računajući na to da je Osip već zgromljen i zgažen, da je njegovo vrijeme već prošlo, vlasti nisu tražile rukopise niti su uništavale tragove. Jednostavno su spalili ono što im je došlo pod ruku, to im je bilo potpuno dovoljno. Da su imali bolje mišljenje o Mandeljštamovoj pjesničkoj ostavštini, ne bi ni mene ni njegovih pjesama više bilo. Vjetar bi nam bio raznio prah, kao što se negda govorilo.

Inozemna verzija Pasternakova telefonskog razgovora sa Stalji­nom potpuno je besmislena. Prema njoj je Osip tobože recitirao svoju pjesmu kod Pasternaka, pred njegovim gostima, pa su jadnog domaćina »odvukli u Kremlj i mučili...« Cijela ova priča pokazuje potpuno nepoznavanje naših tadašnjih prilika. Doduše, kako se od stranaca može očekivati da imaju dovoljno mašte da realno predoče sebi kako smo tada bili sapeti? Nitko nije smio ništa ni zucnuti protiv Staljina, a kamoli da pred gostima recitira onakvu pjesmu! Doći nekome u kuću i pred gostima recitirati pjesmu protiv Staljina mogao je samo provokator, a ni on se ne bi to usudio. Isto tako, nikoga nisu zvali u Kremlj na preslušavanje - Kremlj je bio samo mjesto za paradna primanja i dijeljenje odlikovanja. Za preslušavanja je služila Lubjanka, ali Pasternaka nisu onamo zvali zbog Mandeljštama. Pasternaka ne treba uopće žaliti zbog njegova telefonskog razgovora sa Staljinom jer mu to nije ni najmanje naškodilo. Osim toga, mi nismo nikad posjećivali Pasternaka kod kuće, samo je on pokatkad dolazio k nama. Nama je to apsolutno odgovaralo.

Pogibeljan put

Umjetnikova smrt nije slučajnost nego posljednji stvaralački čin koji kao da snopom svjetla obasjava njegov životni put. Osipu je to bilo jasno još u mladosti, dok je pisao nekrolog Skrjabinu. Zašto se ljudi čude što pjesnici tako pronicavo proriču svoju sudbinu i znaju kakva ih smrt čeka? Jer, svršetak i smrt najvažniji je strukturalni element koji podvrgava sebi cijeli tok života. Nije posrijedi nikakav determinizam nego je to prije izraz slobodne volje. Osip je odlučno vodio svoj život prema propasti koja ga je vrebala, prema onom obliku smrti koji je kod nas najrasprostranjeniji, »utoren u tor«. Zimi 1932/1933. godine, na Osipovu književnom večeru u uredništvu »Literaturne gazete«, Markiš je odjednom sve pojmio i rekao: - Pa vi sami sebe vodite za ruku na smaknuće... - To je parafraza Osipova stiha iz varijante jedne pjesme: »Sam sam sebe vodio za ruku po ulicama.«

Osip je neprestano govorio u svojim pjesmama o tom obliku smrti, ali to nitko nije primjećivao, baš kao što ljudi nisu slušali ni Majakovskog kad je pričao o samoubojstvu. Ali, spremajući se za smrt, ljudi nastoje u posljednji čas odgoditi neminovni svršetak. Zatvaraju oči i prave se da su se sakrili i da mogu i dalje živjeti - traže stan, kupuju solidnu obuću, okreću se od rake koja je već iskopana. Tako je postupao i Osip pošto je napisao onu kobnu pjesmu o Staljinu.

Napisao ju je potkraj ere kolektivizacije, između Starog Krima i Stana. Je li postojala neka određena pobuda da je napiše? Pobuda je zacijelo bilo nekoliko, pa i mnogo, ne samo jedna. Svaka je od njih u nekakvu razmjeru sudjelovala u onome što se na istražitelje-vu jeziku nazivalo »akcijom« i što se na početku istrage razmatralo kao teroristički akt.

Prva bi se pobuda mogla nazvati: »Ne mogu više šutjeti«. Naši su očevi često izgovarali tu rečenicu. Mi je nismo ponavljali za njima, ali je, očito, jedna kap prelila čašu. Do 1933. godine mnogo smo uznapredovali u poimanju stvarnosti. Staljinizam se već očitovao u jednom krupnom pothvatu - kolektivizaciji, i u jednom sitnijem - preustrojstvu književnosti.

Tog smo ljeta bili u Starom Krimu, i u Osipovim su se pjesmama prvi put pojavile riječi koje su pokazivale da je autor svojim očima vidio svježe tragove kolektivizacije - strašne aveti Ukrajine i Kubana, gladne seljake... U prvoj varijanti pjesme zbog koje je Osip bio uhapšen, Staljin je nazvan »razbojnikom teškim i seljakoljupcem«. Svi su o tome, naravno, tada isto tako mislili i šaputali, i ta pjesma nije bila ispred svoga vremena nego samo ispred svijesti vlastodržaca i njihovih slugu.

Drugi je važan činilac u stvaranju te pjesme bila spoznaja o vlastitoj osuđenosti na propast. Bilo je kasno »zavući se u mišju rupu«. Osipove druge pjesme iz tridesetih godina već su išle iz ruke u ruku. U »Pravdi« je izišao anoniman podlistak u kojem je Putovanje u Armeniju prozvano »lakejskom prozom«. To više nije bila opomena nego obračun. Prije toga mi je glavni urednik izdavačkog poduzeća Goslita Čečanovski »savjetovao« da se Osip što prije javno odrekne Putovanja u Armeniju, jer ćemo se inače, kako je rekao, pokajati. Sve su opomene u obliku prijetnji i savjeta bile već izrečene (Gronski i Gusev), ali se Osip nije obazirao na njih. Propast je bila na pomolu.

Ne sjećam se ničeg strašnijeg od zime 1933/34. godine koju smo proveli u svom novom stanu - u mom jedinom stanu u životu. Kroza zid smo čuli Kirsanova kako svira na gitari, kroz cijevi za ventilaciju dopirali su mirisi književničkih ručkova i gamacida, vladala je besparica, neimaština, a svake večeri dolazilo je mnogo gostiju od kojih su polovica bili žbiri. Propast je mogla doći u obliku brzog ili polaganog uništenja. Osip je bio nestrpljiv čovjek pa je radije izabrao brzi kraj. Odlučio je da radije pogine od ruke »kaznenih organa« nego od književničkih organizacija koje su započele akciju da ga satru.

Osip nije, kao ni Ahmatova, odobravao obično samoubojstvo, iako je sve oko nas nagonilo čovjeka na samoubojstvo — osamljenost, izolacija, vrijeme koje je radilo protiv nas. Osamljenost nije pomanjkanje prijatelja i znanaca - njih ima uvijek napretek -nego življenje u društvu koje ne sluša upozorenja već ide slijepo dalje, po strašnom, bratoubilačkom putu, odvlačeći za sobom sve i svakoga. Osip nije slučajno nazvao Ahmatovu Kasandrom. Nisu samo pjesnici naslućivali opasnost. Ljudi starijeg naraštaja od našeg vidjeli su što se sprema, ali su se njihovi glasovi izgubili i zamrli. Još prije pobjede »novoga«, oni su se izjasnili o novoj etici, ideologiji, nesnošljivosti i izopačenim pravnim pojmovima. Ali to bijahu glasovi vapijućih u pustinji... Svakim je danom postajalo sve jasnije da je teško govoriti kad ti je jezik zavezan.

Odabirući vrstu smrti, Osip je iskoristio značajnu osobinu naših rukovodilaca — njihovo neizmjerno, gotovo praznovjerno pošto­vanje prema poeziji. - Što kukaš? - kazao mi je. - Poezija je samo kod nas na cijeni - zbog nje ubijaju ljude. Nigdje drugdje ne ubijaju ljude zbog poezije.

Gledajući slike naših rukovodilaca u izlozima, Osip je jednom rekao da se boji samo ljudskih ruku. »Masni prsti« u pjesmi o Staljinu nedvojbeno su odjek okapanja Demjana Bednog sa Staljinom. (Nije čudo što se Demjan prepao i savjetovao Pasternaku neka se ne miješa u Osipov slučaj.) Atribut »tankovrati« potekao je od pogleda na sliku Molotova. Osip je zapazio da Molotov ima tanak vrat koji viri iz ovratnika, natkriljen sitnom glavicom. - Kao u mačke - rekao je Osip.

Prvi slušatelji te pjesme zgražali su se i molili Osipa neka se okani gluposti. Osim toga, tim je ljudima vrijednost te pjesme bila umanjena bjelodanošću istine koju je izražavala. Posljednjih godi­na primjećujem da je slušaoci bolje prihvaćaju. Poneki me ljudi pitaju kako je to već 1934. godine Osip sve shvatio - nije li pjesma pogrešno datirana? Ti su ljudi usvojili službenu verziju po kojoj je sve bilo u redu do Ježovljeve strahovlade, a zapravo ni Ježov nije bio tako loš, nego je tek pod stare dane, nakon rata, Staljin pomjerio pameću i napravio vraga... Doduše, ta je verzija već preživjela a istina malo-pomalo izbija na vidjelo. Ali, i dalje idealiziramo dvadesete godine, a njima pridodajemo još i početak tridesetih. I tome nikako da se stane na kraj. Starija pokoljenja izumiru a da nisu kazala što su imala da kažu. Današnji starci, čak i oni koji su bili u logorima, i dalje lupetaju o svojoj divnoj mladosti koju je prekinulo tek hapšenje. Što li će nam unuci misliti ako svi odemo ovako, bez riječi?

Među našim suvremenicima zapazila sam tri različita mišljenja o Osipovoj pjesmi o Staljinu. Kuzin je držao da Osip nije imao prava da je napiše, jer se općenito pozitivno odnosio prema revoluciji. Optuživao je Osipa zbog nedosljednosti: - Ako si prihvatio revoluciju, onda ima da trpiš svoga vodu i da se ne buniš... - U tome ima izvjesne grube logike. Ali ne razumijem kako Kuzin, koji je volio i Osipovu poeziju i prozu i znao mnogo toga napamet (pod stare je dane to zaboravio i, štoviše, napisao Morozovu da nikad nije čitao Putovanje u Armeniju), nije uočio kod Osipa njegovu dvojnost i vječito batrganje. Očito je da ljudi teško shvaćaju nešto što je zamaskirano, ili čak ovlaš obavijeno velom. Po njima bi trebalo sve skresati pravo u brk. Ponekad mi se čini da je Osip prešao na takvo »kresanje« zato što mu je dojadila gluhoća njegovih slušatelja, koji su neprestano ponavljali: »Kakve krasne pjesme, ali kakve to ima veze s politikom?! Zašto ih ne štampaju?«

Erenburgu se ne sviđa pjesma o Staljinu. Nazivao ju je »pjesmi­com«, na užas drage i pristojne Ljube, koja ne zna da mi i nismo upotrebljavali drugu riječ za pjesme. — Slušaj ovu pjesmicu — govorio je Osip. - Kakva je? Sviđa ti se? - Erenburg s pravom smatra da je ta pjesma suviše jednostrana, direktna i slučajna u Osipovu stvaralaštvu.

Ma kakva bila njena vrijednost, može li se smatrati slučajnom u pjesnikovu opusu ako ga je dovela do tragičnog kraja? Ona je bila gesta, čin koji je, po mom mišljenju, logično proistekao iz cijelog njegova života i rada. Isto je tako neosporno da u njoj ima svojevrsnog oportunizma, jer je pjesnik, koji nikad nije išao čitateljima u susret, koji uopće nije mario hoće li biti shvaćen, koji je svakog slušatelja poezije i sugovornika smatrao sebi ravnim, pa stoga nije prežvakavao svoje misli niti ih pojednostavnjivao, upravo u ovoj pjesmi nastojao biti pristupačan, neposredan i razumljiv. S druge strane, pazio je da ta pjesma ne može nikom poslužiti kao primitivno sredstvo političke propagande. Čak mi je jednom rekao: - To nije moj posao. - Ipak, kad je pisao tu pjesmu, računao je na širi krug čitatelja, iako je znao da je u ono vrijeme nitko neće moći pročitati. Mislim da nije htio umrijeti a da ne ostavi za sobom nedvosmisleno mišljenje o onome što se zbivalo pred našim očima.

I Pasternak se neprijateljski odnosio prema toj pjesmi. Obasuo me prijekorima kad je Osip bio već u Voronežu. Sjećam se da mi je rekao: — Kako je mogao napisati tu pjesmu kad je Židov! — Takav tok misli nije mi ni dan-danas jasan, a tada sam predložila Pastemaku da još jedanput pročita tu pjesmu, pa da mi konkretno pokaže što u njoj ne dolikuje Židovu, ali je on to užasnuto odbio.

Mišljenje prvih slušatelja podsjećalo je na Hercenov razgovor sa Ščepkinom, koji je došao u London da zamoli Hercena da obustavi svoju djelatnost, jer mlade ljude u Rusiji hapse zbog toga što čitaju »Zvono«. Srećom, nitko nije izgubio glavu zbog toga što je slušao Osipovu pjesmu, jer »stvar« nisu tjerali do kraja. A ni sam Mandeljštam nije nipošto bio politički pisac i njegova društvena funkcija nije bila nimalo nalik na Hercenovu. Ali, gdje je zapravo granica? U kojoj mjeri treba čuvati i štedjeti svoje zemljake? Kad je riječ o Hercenovim suvremenicima, čudim se Ščepkinu što želi ograditi ljude od vanjskog svijeta. A kad su u pitanju moji suvremenici, nekako ih ne bih htjela izložiti opasnostima - neka radije mirno žive i prilagođuju se teškim vremenima. Dat će Bogda sve to prođe, a poslije ćemo vidjeti... Život će slaviti pobjedu i sve će se opet srediti. Čemu da budim one koji spavaju, ako vjerujem da će se i sami probuditi? Ne znam imam li pravo, ali sam, kao i svi, zaražena duhom pasivnosti i pokornosti.

Samo sam s jednim načistu - Osipova je pjesma bila ispred svoga vremena i, u trenutku kad se pojavila, situacija još nije bila zrela, teren nije bio pogodan. Režim je još predobivao pristaše za sebe i razlijegali su se iskreni glasovi vatrenih sljedbenika, koji su vjerovali da je budućnost njihova i da tisućgodišnjem carstvu neće biti kraja. A ostali su se - kojih je bilo možda i više nego sljedbenika - samo sašaptavali i uzdisali. Njihove glasove nije nitko čuo zato što nikom nisu bili potrebni. Stih »Govori nam ne dopiru dalje od deset koraka« točno izražava situaciju iz tih godina. Jer, ti se govori nisu smatrali novim nego starim, preživjelim, odjecima prošlosti koja je otišla u nepovrat. Sljedbenici nisu vjerovali samo u svoj budući trijumf, nego i u to da će donijeti sreću cijelom čovječanstvu, a u njihovu je nazoru na svijet bilo nekakvog organskog jedinstva što je bilo vrlo zamamno. Već je i prethodna društvena epoha žudjela za takvim jedinstvom, za mogućnošću da se iz jedne ideje izvedu tumačenja za sve pojave na svijetu i da se sve u jedan mah dovede u sklad. Eto, zato su ljudi drage volje zatvarali oči i išli za svojim predvodnikom, ne dopuštajući sami sebi da uspoređuju teoriju s praksom i da važu posljedice svojih postupaka. Eto, zato su i sve više gubili osjećaj za realnost, a onu prvobitnu teoretsku pogrešku mogli su otkriti samo pod uvjetom da su ponovo stekli taj osjećaj. Proći će još dosta vremena dok ne izračunamo koliko nas je stajala ta teoretska pogreška, i dok ne provjerimo je li nam doista »zemlja bila vrijedna deset nebesa«. I jesmo li, plativši nebesima, doista stekli zemlju?

*Odlomci preuzeti iz knjige Strah i nada, Znanje, 1978, prevod Zlatko Crnković;

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5