Staneš u red za hljeb i završiš na Traumatologiji sa odsječenom nogom

Pesnik Izet Sarajlić u svojoj poslednjoj predratnoj knjizi pesama iz 1989. godine simptomatičnog naslova Oproštaj sa evropskim humanističkim idealizmom, u pesmi Sljedeća knjiga piše: Kad je 1937. objavio „Jednog čoveka na prozoru“/ Milan Dedinac/ nije mogao ni pomisliti da će sledeću knjigu/ pisati u Šleziji, u konclogoru./ Ja se nadam da ću i svoju sljedeću knjigu, bude li je,/ pisati za ovim pisaćim stolom/ slušajući ovu istu gugutku. Ni Sarajlić nije mogao pomisliti da će umesto gugutke slušati fijuk srpskih granata koje ubijaju Grad i to kao smrtonosni pozdrav, poetski odgovor i zahvalnost od strane svojih dojučerašnjih pesničkih kolega i drugova, između ostalih Radovana Karadžića i Rajka Petrova Noga. Izet Kiko Sarajlić, pesnik ljubavi i rata, onog Drugog svetskog, antifašista, doživeo je da mora napisati jedinu knjigu poezije za koju bi želeo da je nije napisao. To je Sarajevska ratna zbirka iz 1992. godine. Poput Pomračenja Mirjane Stefanović i ovde je poezija najjača kada je čist dokument o jednom višegodišnjem užasu jer i po ovom pesniku, humanisti, umetnost je sasvim nevažna u odnosu na ugroženi (ljudski) život. Ovom potresnom knjigom uči nas Sarajlić i o podmukloj intelektualnoj laži o potrebi pisanja sa distancom: Ja spadam među one/ koji smatraju da se o ponedjeljku/ treba govoriti u ponedjeljak;/ u utorak već bi moglo biti prekasno. Takođe, porazno je poređenje jednog oficira bivše JNA i jednog poručnika Kincla iz Drugog svetskog rata i to po ovog prvog. Upućuje Sarajlić reči svojim prijateljima iz bivše Jugoslavije pitajući se gde je nestalo to prijateljstvo. Pominje on paljanske koljače kao i ljude poput Matije Bećkovića, Šešelja, Bate Živojinovića. Saznajemo šta je bila sreća u ratnom Sarajevu, kako se živelo, patilo i sanjalo o kajgani sa tri jaja. Veruje pesnik u borbu kao u sukob poput onog koje je imao sa Oskarom Davičom pre rata, ali ne kao kada Ćosić, Isaković, Ekmečić, Crnčević, Nogo -/ oni ne napadaju,/ oni - ubijaju! Ono što obeležava Sarajlića u predratnom pesništvu i ovde se čita. To su ljubav prema životu, vitalizam, vera u ispunjenost, u trajanje, a ne u osvetu i destrukciju, u običan svet koji je čudesan i spasonosan, a ne u ideje iz knjiga ili sa tribina, u emociju koja nas prevazilazi, u lepotu bez interesa, u dobrotu i pravdu. Zbog svega toga pesnik dolazi i do ivice očajanja ali poučen iskustvom ne odustaje. Za čitaoce XXZ magazina donosimo Sarajlićevu Sarajevsku ratnu zbirku u dva nastavka.

***

Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila “statusni simbol”, kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: “Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao.” Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U “Volim puno” pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Radio je kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Ahmetom Hromadžićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokrenuo je međunarodnu književnu manifestaciju "Sarajevski dani poezije" u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine. Umro je u Sarajevu 2002. godine. Grupa Sarajlićevih obožavalaca pokrenula je u februaru 2009. godine inicijativu da Sarajevo dobije ulicu sa imenom ovog velikog pesnika.

Meme

Affanu Ramiću

Ako mu je vjerovati, a nije,
Memeu, mom mačku, čiji se sav mantimilitarizam
sastoji u tome što je umjesto džigerice i pajšla
prinuđen da zajedno sa svima nama
kusa ove ratne čorbuljke -
najteže od svega pada
ovo moje, kako on kaže, kapanja uz svijeću.

Na tvom mjestu, kaže, ja uopšte ne bih ni pisao!

Uzalud ga,
prihvatajući njegov način razmišljanja,
uvjeravam da je uz svijeću
napisana i čuvena knjiga "Izgubljeni raj",
o raznim "Vodenicama na Flosi" da i ne govorimo,
on tjera svoje:
Šta me se, kaže, tiče taj tvoj Milton: ja hoću Sarajlića! Onog
koji je tolikim generacijama plijenio dušu...

Ludica moja mala!
Kao da i ja ne bih više volio da pišem
one svoje predratne pjesme pune tuge
ili barem poslijeratne, pa makar i uz svijeću!

Sretni nesretnik

Ljubiši Maksimoviću

Ide ulicom čovjek
i - pjeva.

Kako i ne bi
kad pod pazuhom nosi sulundare!

Sretni nesretnik!

Prije nego što ga nađe
njegovo parče granate
on će se barem ogrijati

Kad se završi ovaj rat

Za razliku od mnogih rođenih Sarajlija
Viljem Trajb je ostao u Gradu.

Vjerujem da u ovom času
on uopšte i ne zna
gdje mu je njegov britanski pasoš.

Šta će mu britanski pasoš,
da mu je malo
lozovače"

Ne znam da li je Viljem Trajb
prije rata
prevodio moje stihove,
ali ja sam mu zahvalan upravo na tome
što je tu, što je - ostao.

Kad se završi ovaj rat
moraću,
mada se nikad nismo upoznali,
da ga posjetim.

Valjda će se usput
po razumnoj cijeni
moći da kupi i neka flaša lozovače!

Pas lutalica

Lutvi Hodžiću

(Zbog velikog broja pasa lutalica na teritoriji grada, iz Mjesne zajednice Koševo 2 upozoreni smo da smo svakog takvog psa uočenog u svojoj okolini dužni da prijavimo u kancelariju Zajednice)

Da prijavim sebe?

Zar nisam baš pas
i baš lutalica?

Ne znam čak
u kojem su mi koferu
i u čijem podrumu
moji papiri.

Nakon ranjavanja

Miki Masliću

Sinoć u snu
dođe mi Slobodan Marković
da se izvini mojim ranama.

To je jedino srpsko izvinjenje
za svo ovo vrijeme,

pa i ono samo u snu
i od mrtvog pjesnika.

Sjećajući se poručnika Kincla

Ispada tako
da se čovjek sa nostalgijom sjeća drugog svjetskog rata.

U svakom slučaju
u poređenju s oficirom bivše JNA
čak i jedan poručnik Kincl,
koga su Sarajlići zapamtili za čitav život,
gestapovsko oličenje svega neljudskog u čovjeku,
ličio je gotovo na čovjeka.

Ratovi u našim životima

Marko Bašić je preturio preko glave
dva balkanska i dva svjetska rata.
Ovo mu je peti.

Meni i mom pokoljenju - drugi.

A za Vladimira
s njegovih osamnaest mjeseci
u ovom trenutku mogli bi se reći
da je čak polovicu svog života
proveo u ratu.

Jevrejsko groblje

Abdulahu Sidranu

Najsmrtonosniji hici
u pravcu Marindvora
dolaze s Jevrejskog groblja.

Ne zna Miloševićev plaćenik
ni ko je Isak Samokovlija
iza čije je grobnice postavio svoj mitraljez,
ni ko je taj ko je upravo pao
pogođen njegovim hicima.

On, jednostavno, za svakog ubijenog žitelja grada,
bio on ljekar Hitne pomoći
ili vozač Gradskog saobraćaja,
dobije po stotinu njemačkih maraka

U predvečerje

Na igralištu
jedan mladić
svira na gitari
a iznad njega
prolijeće granata s Poljina.

Budući sarajevski Bulat Okudžava?

Mladiću,
samo mi ostaj živ,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevažna!

Šiba

Čak i ne slutimo
s koliko se dragih ljudi
više nikada nećemo sresti.

Jedan od njih je i Šiba.

Bivšeg glumca Batu Živojinovića,
koji se proslavio igrajući u njegovim filmovima,
ova smrt, zacijelo, neće posebno pogoditi.

A Šiba -
kakav je, onako bosanski beskonačno dobar bio,
da je samo dočekao kraj rata,
još bi mu prvom prilikom
dao neku ulogu.

Ovog puta, međutim, to ni u kom slučaju
ne bi mogla biti neka pozitivna ličnost.

Pozitivnog junaka
Bata Živojinović je odavno
sam u sebi sahranio.

Bori Spasojeviću

direktoru "Sarajevo stana", arhitekti, prijatelju, čovjeku

Prije rata
obećao sam ti jednu pjesmu
o Sarajevu.

Onog dana
kad sam te vidio
kako pred te-ve kamerama
plačeš nad razorenim gradom
ti si je sam napisao.

Meni je ostalo
samo da je potpišem.

Uz (ako je izašla) moju čileansku knjigu

Početkom proljeća,
kako su me,
dok je Sarajevo još preko pošte
komuniciralo sa svijetom,
obavijestili njen prevodilac pjesnik Huan Oktavio Prenz
i njen izdavač, također pjesnik, Omar Lara
u Čileu je trebalo da izađe
moja knjiga na španskom jeziku.

Ako je izašla
sada se možda neki čileanski čitalac pita:
Šta je s njenim autorom?

Šta je?

Sjedi u podrumu,
skuplja drva,
loži na balkonu vatru,
vodi ratni dnevnik

i sanja o kajgani s tri jaja.

Mizera

Pravoslavko moja, prijateljice moje mladosti!
Šta u podrumu radiš, pri svijeći?
Voliš li još Skendera i Ćamila?
Jesam li još uvijek tvoj pjesnik najveći?
Strašno je što s u istom gradu ne možemo ni vidjeti ni čuti.
A evo već danima,
uza svu našu bijedu,
ni sunce, ni ono da nam se nasmiješi.

Nisu nas,
nisu nas baš voljeli u "Masleši",
ali važno je da smo i takvog "Maslešu" voljeli mi.
Sjetiš li se Junuza?
I kako smo zajedno plakali na njegovoj sahrani?

Nije zar da se danas odričeš tih suza?
Nije zar da ti danas ništa ne znače
ni te suze ni "Masleša" ni svi mi?
Nije zar da si i ti pristala uz paljanske koljače?
O, nemoj bar ti, bar ti!

Granata sa Mrkovića

Već trideseti sat kako smo
sa svih strana
zasuti granatama.

Jedna upravo ovog časa
prolijeće iznad moje pjesme.

Ova je s Mrkovića
gdje sam prije rata
s onom koju volim
brao margarete.

Sreća na sarajevski način

U Sarajevu
proljeća 1992. godine
sve je moguće;
staneš u red za hljeb
i završiš na Traumatologiji
sa odsječenom nogom.

Poslije toga još kažeš
da si imao sreće.

Na stoti rođendan Josipa Broza

Kakav god da je bio,
bio je šef najsretnije jugoslovenske države.

U toj državi
Vojislav Šešelj je uspio i doktorirati.

A mi u njegovoj ne bismo mogli
ni da dišemo.

Razmišljajući o Skenderu Kulenoviću

Jedini koji bi mogao,
da ne kažem i morao,
da napiše
muslimansku varijantu
"Stojanke Majke Knežopoljke" -
to je Matija Bećković.

Samo što on to neće.

Osim talenta
za tako nešto je potrebna
i Skenderova ljudska širina.

Tako smo nespremni ušli u ovaj rat

Ismetu Ceriću

Evo
i deseti je dan rata,

a mi
još uvijek
ne znamo dovoljno
ni da mrzimo.

Teorija distance

Teoriju distance izmislili su postfestumaši,
oni koji ni u čemu ne žele da rizikuju.

Ja spadam među one
koji smatraju da se o ponedjeljku
treba govoriti u ponedjeljak;
u utorak već bi moglo biti prekasno.

Teško je, naravno, u podrumu
dok iznad tebe prolijeću granate
pisati pjesme.

Teže od toga je jedino
ne pisati ih!

Posljednja predratna pjesma

Slavku Šantiću

Umjesto u svijetu svojih stihova,
umrijećemo u svijetu sasvim drugih ljudi.
Tuđa mi je njihova umjetnost,
tuđe su mi jnihove ljubavi, ako ih uopšte imaju.
Tuđe su mi njihove misli
grobljanske, pune mržnje, krastave.
Tuđi su mi njihovi grbovi
i njihove zastave.