Stanisavljević i Rešin Tucić, neverovatno potrebni

Miodrag Stanisavljević

Otpočetka se vidjelo da Miša Stanisavljević posjeduje autonomnu pjesničku svijest, koja mu neće pomoći da pjeva po mjeri javnog ukusa. Krenuo je pjevajući drugačije od epigona Branka Miljkovića, osjećajući da se ne može više govoriti na taj način, utabavajući cjelac na drugu stranu, onima koji će kasnije krenuti. Mladi pjesnici će godinama kasnije primijetiti da im je Stanisavljević otvorio drugi izlaz, kroz koji će proći sve ono neobično u posljednjoj poeziji.

Poznavatelji njegovog djela presudnim smatraju njegov stih iz 1968., koji kaže: Neverovatno je koliko si nepotreban... To će odrediti mjesto mladog pjesnika u socijalizmu s ljudskim licem, Stanisavljević će redovno preuzimati tu ulogu suvišnog pjesnika, okrenut svom unutarnjem životu. Ne trpeći lažno predstavljanje, on će u svojoj nepotkupljivosti ostati ustrajan. 

Njegova poezija, drugačija od dominantne, odrediće i njegov put devedesetih, u vrijeme Miloševićevog režima. Stanisavljević je, na inovativan način, pisao o onome o čemu srpska poezija uglavnom ne pjeva: o Omarskoj, logorima, ratnim zločinima, iscrpljujući logiku zloćudne ideologije. Našao se među onima koji su se na Televiziji Beograd suprotstavili ratnoj propagandi i govoru mržnje.

Kad mu je uručen otkaz, nije vodio nikakve sporove, nego je prihvatio svoje mjesto onoga koji ne učestvuje u sistemu, posvetivši se svom poslu na buvljaku. Istovremeno, pisao je žestoke satirične zapise, objavljivane u Republici, u kojima je analizirao persone iz srpske zbilje devedesetih.

Stanisavljević je na Bulevaru revolucije prodavao svoje rukotvorine od drveta, a bio je i kolektor najrazličitijih predmeta: na fotografijama njegov stan izgleda kao skladište odbačene elektronike. U zbirci pjesama Jadi srpske duše, koja je objavljena 1995. godine, pjeva o vremenu kad je sluganstvo postale patriotska dužnost, a ubojice prate božjeg čovjeka, dok se nakaznost gusjenice u trenu ne preobrazi u leptira Srpstva. Pristupajući lirski po prvi put zločinima, u pjesmi Omarska, primijetiće da smrt voli lepa imena, da su karlične kosti dobre za uzengije, dok General naređuje da sve mlade Muslimanke nose na haljama V-izrez sve do pupka, kao njegov pobjednički znak.

Ljutajući 1993. po šumama u blizini Beograda, tražeći pečurke,  kako svjedoči pjesnik Ibrahim Hadžić, Stanisavljević je našao kornjaču i odnio je kući. Na njenom oklopu kasnije ispisao je vodootpornim flomasterom: Dole Sloba!, zatim je odnio ispred Skupštine i usmjerio je prema obezbjeđenju. Kornjača je sporo, ali sigurno, odnijela poruku ispred nogu takođe oklopljenih čuvara. Bili su u nedoumici da li da je uhapse ili da je na licu mjesta strijeljaju. 

Godinama kasnije, u anketi provedenoj u Beogradu, među studentima Filološkog fakulteta, ljudima iz instituta društvenih nauka, prolaznicima na ulici i bibliotekarima, na pitanje “Ko je Miša Stanisavljevć”, čuli su se istovjetni odgovori: “Ne znam. Ne znamo. Nikad čuli".

Vujica Rešin Tucić

Ulazeći u literaturu, kao protagonista nove umjetničke prakse, Vujica Rešin Tucić osjeća da persona nije više određena samo klasno, nego da ima niz različitih identifikacija. Novi praktičari su se formirali u doba rasklimavanja autoritarne ljevice, početkom sedamdesetih godina, zajedno sa praksisovcima i crnotalasovcima, pa i Rešin Tucić s njima, i ostajući ljevičari, oštro su vidjeli da su ideali revolucije u koliziji sa stvarnim društvenim odnosima.

Povjerovavši u liberalizaciju, Vujica Rešin Tucić je tu atmosferu odrazio na neobičan način, od zbirke Jaje u čeličnoj ljusci (1971) posvećen eksperimentu, inovaciji i komunikativnosti prosedea, uzimajući umjetnost kao prostor slobode. Otpočetka Tucić osjeća da je oficijelna poezija mrtva, kao klasični način pisanja, mrtva poezija mrtvih ptica, mrtvih draga, mrtvih neba, mrtvih voda, mrtvih nerođenih, mrtvih umrlih, najmrtvijih. Opsjednutosti smrću Rešin Tucić će se suprotstaviti neprestanim istraživanjem jezika, unošenjem  fonovizuelnih i  zvukovnih efekata,  doskočica, alogičnih konstrukcija i slenga, čime će se podsmjehivati logici i patetici govora. Njegov humor, anarhistički inspiriran, spaja naoko nepovezive stvari, usmjeren na nesklade svijeta i samog autora. Tucićev humor u onomatopejskoj i fonetskoj poeziji ne simpatiše ni tzv. ozbiljnost pjesničkog zanata, postojeće u literaturi i društvu, pogotovo se ustremljujući na ozbiljne glave.

Njegovo djelo Struganje mašte, određeno kao vizuelni roman, nastajalo je dvanaest godina (1970-1982) od citata iz štampe i knjiga, ustrajnim radom makazica, karbofiksa i ljepila, tu se redaju replike zavisno od toga što autoru zapadne za oko, ludičkom motivacijom, autor iznad svega stoji kao organizator teksta sa sličicama, unoseći u literaturu eksces, poremećaj i iskliznuće, a dijelovi teksta, nekim čudom, na kraju svjedoče da je svijet sačinjen u trijadi: erotika, politika, nasilje.

Avangardistički nastrojenom, Rešin Tuciću nije dovoljna samo književnost, on želi stati iza nje u životu cijelim sobom, štampa pamfletističke publikacije i provocira režim performansima koji izvodi na sceni. Na pjesničkim večerima govori i viče  vlastitu poeziju koja puni sale, izazivajući reakcije divljenja i mržnje. Opsjednut razotkrivanjem mehanizama moći, 9. juna 1972. u Domu omladine u Zrenjaninu, izvest će anarhofuturistički hepening Pokazana stvarnost, nekon kojeg će ga opštinski sudija za prekršaje osuditi na dva mjeseca zatvora, a od optužbe neprijateljskog djelovanja spasiće ga Oskar Davičo. U njegovom romanu Strahote podzemlja, objavljenom 1991., glavni super junak Pantha Rei, kad ne kopulira, patrolira ulicama Beograda u svom maseratiju i brani javni moral i socijalističku trezvenost.

Koristio je redovno priliku da izrazi prezir prema dikama teorije književnosti, naglašavajući da ne piše da bi unaprijedio književnost. Mene su, kaže, trpeli videći me u tom prostoru, a ja sam, u stvari, samo pokušavao da ostvarim u jeziku esej o svom postojanju. Početkom devedesetih osnovao je književnu školu Tradicija avangarde iz koje je nastala umjetnička grupa Magnet koja se suprotstavljala Miloševićevom režimu. U vrijeme kad su pjesnici rođeni četrdesetih godina, kao restauratori melanholije i lelekanja, izloženi u vitrinama akademije, djelo Vujice Rešina Tucića osjeća se kao damar stalnog eksperimenta, inovacije, preispitivanja, incidenta i istraživanja.