Stanja
Poezija Ibrahima Hadžića svojom okrenutošću prirodi, bogatstvu jezika kojim govore sve, još uvek bar u glavama, zaraćene strane sa naših prostora, vraća nas u nekakvo osnovno stanje iz koga je uvek moguće započeti dijalog sa drugim a da taj drugi ne bude neprijatelj već nešto mnogo više, sugrađanin i čovek. Još jednom pokazuje Hadžić istinitost misli Miloša Crnjanskog da su svi (i sve) povezani neraskidivo i da je to ono dobro. Ibrahim Hadžić rođen je 1944. godine u Rožajama (Crna Gora). Gimnaziju je završio u Novom Pazaru, a istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio knjige pesama: Harfa vasiona (1970), Vežbanje osećanja (1973), Oformiti jedinstvenu životinju (1974), Vreli tragovi (1980), Na staklu zapisano (1987), Isti život (izabrane i nove pesme, 1988), Pesme i (1997), Hora (2000), Nepročitane i nove pesme (2006), knjigu proznih zapisa Zapisi i crte (1997), knjigu o rečima Rožajski rječnik (2003). Prevodi poeziju s ruskog jezika. Bavi se izučavanjem gljiva i noćnih leptira. Objavio tri knjige o gljivama. Živi u Beogradu (Dragoljub Stanković)
Zimu, dragi moj,
Ne možeš osjetiti
Dok ti ne ozebe
Dobro guzica.
Ni kišu ne možeš
Osjetiti
Dok ti se ne skvasi
Ispod pazuha.
Ni vrućina nije vrućina
Ako ti curkom
Ne poteku sa vijeđa
Potoci znoja.
Jer sve što je između
Samo je, dragi moj,
Puka naznaka
Ispraznog života.
(1998)

Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.