Stanovanje i politički život

Stanovanje u Švedskoj

Svaki stanovnik Švedske seli se u prosjeku deset puta u toku svog života. Deset miliona stanovnika živi u nešto više od četiri miliona domaćinstava.

Pojam “vlastiti stan” ima interesantnu pravnu kategoriju. Osoba može kupiti stan, ali pravno, čovjek je suvlasnik cijele zgrade, ili čitavog bloka zgrada, koji pripadaju određenom stambenom udruženju. U ugovoru stoji da je kupac stana u zgradi, od naprimjer pedeset stanova, vlasnik te zgrade 2,0765%. Ta stambena udruženja mogu biti “stara” i “nova”. Stara su ona koja su već otplatila kredit koji je korišten za izgradnju zgrade, pa je “kirija” mnogo manja jer nije opterećena dijelom otplate kamata i duga koji mjesećno plaća vlasnik stana u procentu prema površini stana. Na tržištu stanova uvijek je po nekoliko puta skuplji kvadratni metar stana u udruženjima sa otplaćenim kreditom, pošto je mjesečna kirija višestruko manja. “Kirija” se plaća za troškove održavanja zgrade sa svim uređajima, grijanje, hladnu  i toplu vodu, kablovsku i internet mrežu, održavanje parcele na kojoj se zgrada nalazi i vrtlarski radovi, sortiranje i odvoz smeća, fizička sigurnost objekta i održavanje kućnog reda, zajednička rasvjeta, kupovina i održavanje zajedničkih mašina i prostorija za sušenje i pranje, održavanje ostava i podruma, deratizacija, te sve ostalo neophodno za stanovanje. Taj mjesečni iznos je oko 800 KM u prosjeku. U “novim” udruženjima se dodaje i dio mjesečne otplate duga za izgradnju objekta koji može biti od 400-800 KM.

Kako bi se obezbijedila mogućnost da svi građani imaju dovoljnu stambenu površinu, država daje pomoć za plaćanje troškova stanovanja osobama koje nemaju dovoljno prihoda, bez obzira da li žive u vlastitoj kući, iznajmljenom ili vlastitom stanu.

Godine 2017. državnu pomoć za stanovanje dobilo je 240.000 kućanstava u ukupnom iznosu od 920 milona KM. Svake godine 1.300.000 stanovnika Švedske preseli u drugi stan ili kuću.  Najviše se seli populacija u dobi od 19 do 30 godina – četiri puta u vrijeme te životne dobi.

Najviše samaca je u dobi na početku 20-tih godina, više momaka (53%) nego djevojaka (47%). U dobi oko 30 godina stvaraju se parovi i poslije završetka školovanja sele se za poslom, često u udaljena mjesta. Poslije dobijanja djece parovi obično dižu stambene kredite i kupuju kuću ili vlastiti stan. Kad djeca odrastu odlaze od kuće na studiranje i po mogučnosti iznajmljuju stan za sebe. Roditelji ostaju sami, i nemajući više potrebe za velikom stambenom površinom, kuću prodaju te kupuju manji stan, a ostatak para od prodaje koriste za povećanje zivotnog standarda u starijoj dobi. Tako se zatvara životni krug u načinu stanovanja.

U Švedskoj je veliki nedostatak stanova za iznajmljivanje za mlade. Prije dvadeset godina 62% populacije u dobi 20-27 godina je stanovalo u iznajmljenom ili vlastitom stanu. Danas je taj udio samo 48%.  Tako 260.000 osoba te dobi i dalje živi sa roditeljima protiv svoje volje. Mladima koji su otišli od roditelja i žive u posebnom stanu, poslije plačanja kirije, koja iznosi u prosjeku 1.200 KM, ostane za život u prosjeku 1.300 KM, što je suma sa kojom se mogu pokriti samo najnužniji mjesečni troškovi. Nedostatak stanova za iznajmljivanje je veliko političko pitanje. Osobe sa najnižim primanjima, stanuju u stanovima za iznajmljivanje gdje su kirije najveće. Lijeve partije se uvijek bore da ima više jeftinih stanova za iznajmljivanje, posebno za mlade i zaposlene sa nižim primanjima.

Više od trećine stanovnika Švedske (3.700.000) vraća rate za podignute kredite. Država na kraju godine vrati građanima 30% od vrijednosti plaćenih kamata na kredit.
Godišnja vrijednost tog povrata je 6 milijardi KM, ili 1.600 KM po kreditnom dužniku.

CIJENE STANOVA I KUĆA

Švedska je po površini 43 puta veća od BiH, a duga 1.600 kilometara. Cijene u područjima velikih gradova su najveće, a između gradova razlike su, takođe, velike.  Najskuplji je Štokholm gdje kvadratni metar stana u prosjeku košta 13.600 KM (april 2018), a kuće 11.000 KM za 1 m2. U trećem gradu po veličini, Malmeu, koji leži na krajnjem jugu, jedan kvadratni metar stana košta 5.500 KM, a kuće 6.800 KM.

Prosjećna cijena za cijelu Švedsku: 1 m2 stana 7.560 KM,   1m2 kuće 5.000 KM.

Na razliku između cijene stana ili kuće plaća se porez od 22%. Tako ako ste stan prije deset godina kupili za 100.000 KM, a danas ga prodali za 300.000 KM, na razliku od 200.000 KM plaćate porez od 22% ili 44.000 KM. Prilikom obračuna ovog poreza na cijenu kupovine se dodaje cijena eventualnog renoviranja.  Ako je ta razlika, zbog slabe konjukture negativna, pa vi izgubili na prodaji, država vam nadoknadi 30% te negativne razlike.

Sve stambene zgrade u Švedskoj imaju zajedničke prostorije i uređaje za pranje i sušenje veša. Rezervisanje vremena se obavlja zaključavanjem svoje bravice na odabrani datum i vrijeme (7-12, 10-14, 14-17 i 17-21 sati).

Jedna prosječna privatna kuća sa garažom. U sličnim kućama živi 41% domaćinstava,  porodice sa prosječnim prihodima; medicinske sestre, zanatlije privatnici, učiteljice, službenici i drugi.

Građani i politički život u Švedskoj

STANOVNIŠTVO I RELIGIJA

57% od deset miliona stanovnika Švedske su u radnom dobu od 20-64 godine starosti. Ostatak od 43% su djeca i omladina mlađi od 20 godina, te osobe starije od 65 godina.
Oko 46 posto švedskog stanovništva ili 4.425.000 osoba žive u partnerskom odnosu, od kojih je 2/3 vjenčano, a 1/3 nije.

Po tradiciji, Švedska je protestantska zemlja od 1527. godine kada je kralj Gustav Vasa preuzeo kontrolu nad katoličkom crkvom i njenom cjelokupnom imovinom. Katolici koji nisu željeli preći na luterantsko upražnjavanje vjere, morali su napustiti Švedsku. Katolika u zemlji skoro da i nije bilo, sve do 1973. godine kada počinje dolaziti hiljade izbjeglica iz Čilea bježeći ispred Pinočeova terora.

Prema sociološkim istraživanjima (Zuckerman, Phil, 2007. Wayback) od 46 do 85 posto stanovništva Švedske su ateisti i agnostici.

Poslije Drugog svjetskog rata mnogo izbjeglica iz Finske i Njemačke je našlo utočište u Švedskoj. Švedska je prihvatila i dezertere iz SAD koji nisu željeli sudjelovati u Vijetnamskom ratu 1960 i 70-tih godina prošlog vijeka. Imao sam prilike sresti dvojicu Amerikanaca koji su pobjegli u Švedsku kada su dobili poziv za odlazak u Vijetnam.

Poslije 1950. godine zahvaljujući privrednom rastu Švedskoj je bila potrebna radna snaga. Mnogi su došli iz Finske i Jugoslavije (uglavnom seoski živalj iz Srbije) u potrazi za poslom. Iz Turske je takođe dolazila radna snaga, ali i pripadnici jermenske i kurdske narodnosti kao izbjeglice. Godinu-dvije prije rata u Bosni i Hercegovini u Švedsku utočište nalaze Albanci sa Kosova koji bježe iz tadašnje Srbije – u tabeli prikazani da dolaze iz tadašnje Jugoslavije. Zahvaljujući blizini, uvijek su kao ekonomski migranti dolazili Poljaci, posebno poslije ulaska Poljske u EU. U toku rata u BiH dolaze izbjeglice, većinom Bošnjaci, a u manjem broju bosanski Hrvati i Srbi. Poslije rata između Iraka i Irana dolaze mnoge izbjeglice, posebno iranski i irački hrišćani. Poslije rata i bezvlašća u Somaliji i napada SAD na Irak, povećava se broj izbjeglica iz tih zemalja. Posljedni rat u Siriji je uzrokovao veliki priliv izbjeglica. Pogledajte tabelu dolje.

Od 2000. do 2017. godine udio stanovnika rođenih van Švedske povećao se sa 11% na 19%, vidjeti tabelu.

POLITIČKE PARTIJE I IZBORI

U Švedskoj se jasno vidi šta žele pojedine političke partije. Partije lijevog spektra, vidi grafikon dolje, nastoje što više zadržati postojeću socijalnu državu, dok desne partije žele smanjiti poreze, a samim tim sniziti razne vrste pomoći onima koji ne rade, ili se ne mogu uzdržavati od svoga rada. Desne partije žele takođe što više privatizirati sinonime švedske jednakosti i solidarnosti – njegu, zdravstvo, obrazovanje i tržište rada. Na Štokholmskoj berzi 1979. godine samo 4% vlasnika akcija švedskih firmi su bile osobe izvan Švedske. Do kraja 2017. godine taj procenat se povećao deset puta i iznosi 41%. Od 1980. do 2015. godine broj zaposlenih u državnim fabrikama se prepolovio i od 310.000 spao na 158.000 uposlenih. U istom periodu privatizirane su državne firme u vrijednosti 80 milijardi KM. Taj neoliberalni trend je kulminirao 2006. godine kada su desne partije dobile izbore.

Za vrijeme vladavine desne koalicije (2006-2014) porez na prosječnu bruto platu od 4.940 KM se smanjio za 390 KM mjesečno. Birači ipak nisu prihvatili njihovo ubrzano demontiranje socijalnog društva, pa su na izborima 2014. godine, sa neznatnom premoći, Socijaldemokrati u koaliciji sa Partijom Zelenih i uz pomoć Lijeve radničke partije osvojili vlast.

Krajnje desna, nacionalistička i ksenofobna partija Švedski demokrati, čiji je korijen u Nacističkoj partiji, je postala treća partija po veličini. Taj uspjeh su postigli zahvaljujući nezadovoljstvu birača neuspješnom integrisanju izbjeglica i useljenika iz nerazvijenih zemalja Bliskog istoka i Afrike, što je dugo među vladajućim, etabliranim, političarima bila tabu tema. Ta rasistička partija povečala je broj pristaša posebno poslije 2015. godine kada je u Švedsku došao znatan broj izbjeglica iz Sirije. Da bi spriječili pad svoje popularnosti vladajući socijaldemokrati, politički, se sve više približavaju centru, a zakon o prihvatanju izbjeglica je pooštren.

Izbori su 9. septembra i sve partije nastoje da za svoju politiku pridobiju sve slojeve društva. Najvažnije teme su školstvo, zdravstvo, lična sigurnost, te integracija useljenika.

Svakodnevno se vrše  ankete među simpatizerima raznih partija. Crtež pokazuje jasno politička stajilišta glasača za desne i lijeve partije. Još od 1970-tih godina, prije neoliberalnog talasa,  u vrijeme jakog utjecaja sindikata, važi zakon “Zadnji unutra – Prvi vani”, po kojem pri smanjenju poslovanja poslodavac ne može ostaviti najbolje radnike, nego važi zakon po kojem otkaz dobijaju radnici koji se se zadnji zaposlili. Taj zakon se želi promijeniti.

Dva ministarska mjesta koja su najviše pod lupom javnosti. Obe ministarke pripadaju Socijaldemokratskoj partiji.

Lijevo: Ministarka finansija Magdalena Andersson (r. 1967) zahvaljući tome što je gimnaziju završila za odličnim uspjehom – 11 petica, 2 četvrtice i 1 trica – mogla se upisati na prestižni Ekonomski fakultet u Štokholmu. Postdiplomske studije obavila na Harvardskom, i više drugih svjetskih univerziteta. Doktor ekonomskih nauka.

Desno: Ministarka socijalnih pitanja Annika Strandhäll (r. 1975), živjela u siromašnoj porodici, skupa sa bratom i sestrom, koje je izdržavala samohrana, bolesna majka, pomoćna medicinska sestra. Zahvaljujući odličnim ocjenama u osnovnoj školi, mogla se upisati u bolju gimnaziju. Od djece iz bogatijih porodica u gimaziji je prvi put čula da oni idu ljeti sa roditeljima na odmor. Ona nije nikad čula za tako nešto, niti je njena porodica imala mogućnosti da putuje bilo gdje. Upisala se u omladinsku organizaciju Socijaldemokratske partije i bila aktivna u sindikalnom pokretu. Diplomirala psihologiju i sociologiju.

*Tekst prenosimo s autorovog bloga, nastavak sledi