Skica prošlosti (7)
Cowa 02 S

Photo: Still from Luis Buñuel's L'Âge d'Or, 1930

Stara krava

20. jun 1939. Mislila sam noćas, dok sam prelazila Kanal, na Stelu; vrlo skokovito i nepovezano, uz ljude što se svađaju pred vratima; voz stiže u luku; lanci zveckaju; a parobrod ispušta ono iznenadno hropćuće brektanje. I pošto je posle razbijene noći jutro rastreseno i razbijeno, umesto da opet počnem Rodžera kao što je trebalo, zapisaću neke svoje rastresene i nepovezane misli; da posluže, ako vreme dođe, kao beleške.

Koliko još ljudi može da misli o Steli 20. juna 1939? Veoma malo ... Džek je umro prošlog Uskrsa; Džordž i Džerald pre godinu ili dve; Kiti Maks i Margaret Mešingberd već godinama su mrtve. Suzan Lašington i Liza Stilmen su još žive; ali kako i gde žive, ne znam. Možda zato ja o njoj mislim manje nepovezano i istinitije od bilo kog ko je u životu, osim Vanese i Edrijena; i možda stare Sofije Ferel. Iz njenog detinjstva ne znam praktično ništa. Bila je jedina ćerka lepog advokata Herberta Dakvorta ali, kako je umro kad je njoj bilo tri ili četiri godine, nije ga se sećala, niti tih godina kada je njena majka bila toliko srećna koliko se samo može biti. Ja mislim, iz zalutalih anegdota i onoga što sam sama zapazila, da su nesrećne godine bile na vrhuncu onda kada je ona kao dete postala svesna. To bi bio razlog nekim Stelinim svojstvima. Njene prve uspomene bile su uspomene na tužnu udovu majku, koja je »išla ljudima čineći dobro« — Stela je to želela na nadgrobnom spomeniku — koja je obilazila sirotinjska naselja, koja je obilazila i bolnicu za rak u Brompton Roudu. Naša tetka kvekerka pričala mi je da joj je to bio običaj; jer je ova ispričala kako ju je tamo jedan slučaj »šokirao«. Tako je Stela kao dete živela u senci tog udovištva; svakodnevno je gledala lepu, florom skrivenu figuru; i možda je tada primila sklonost koja ju je tako obeležila — taj stav privrženosti majci, skoro pasji po dirljivom obožavanju; to pasivno, patničko osećanje; i onu potpunu, neupitnu zavisnost.

One su jedna drugoj bile sunce i mesec; moja majka jasna i odlučna; Stela ona koja reflektuje i kruži kao satelit. Majka je bila stroga prema njoj. Sva njena posvećenost pripadala je Džordžu, koji je bio kao njegov otac; a briga Džeraldu, posmrčetu, veoma delikatnom. Stelu je tretirala oštro; toliko da se pre venčanja moj otac usudio da protestuje. Odgovorila je da je to možda istina; stroga je prema Steli, jer Stelu oseća kao »deo sebe«. Zamišljam je kao bledo, tiho dete; osećajno; skromno; koje se ne žali; obožava majku, misli samo kako bi joj mogla pomoći i bez ikakve je sopstvene ambicije ili čak karaktera. A ipak je imala karakter. Vrlo nežna, vrlo časna i na neki način osobena — takav je utisak ona sama ostavljala na ljude. Prijatelji, kao Kiti Maks, briljantna, iskričava, volela ju je sa pravom nasmešenom nežnošću radi nje same. Njena je draž bila velika; to je delimično poticalo od njene skromnosti, od te časnosti, od te savršeno jednostavne, nenametljive nesebičnosti; to je poticalo i od odsustva poze, odsustva snobizma kod nje; i od velikodušnosti, od nečeg što je bilo — kad bih mogla da ga napipam — savršeno njeno, lično. Taj neimenovani kvalitet — osetljivost na realne stvari — bio je čudnovat kod sestre Džordžove i Džeraldove, koji su bili tako neprozirni i konvencionalni; koji su imali tako urođen respekt prema konvencijama i ugledu. Nekim čudnim zamahom u svom rođenju, izbegla je sav otrov Dakvortovog filistarstva; nije imala ništa od njihovog malograđanskog samozadovoljstva. Umesto njihovih sitnih smeđih očiju, koje su bile tako pohlepne i svetlucave, njene su bile veoma krupne i dosta svetloplave. Bile su pospane, iskrene oči. Ona nije imala njihov svetovni instinkt. I ona je bila lepa, na mnogo neodređeniji, manje savršen način od moje majke. Ona me je uvek podsećala na ono veliko belo cveće — na zovu, na kravlji peršun, koji se vide na poljima u junu. Možda šaljivi nadimak moje majke — »Stara krava« — navodi na pomisao na kravlji peršun. Ili pak slabi beli mesec na plavom nebu navodi pomisao na nju. Ili one velike bele ruže sa mnogo latica, a poluprovidne. Imala je lepu svetlu kosu koja joj je kao rogovi rasla iznad čela; i nikakvu boju u licu. Što se učenja tiče — možda je imala guvernantu, pohađala časove; učila violinu kod Arnolda Dolmeča i svirala u orkestru g-đice Maršal. Ali postojao je zastoj u njenom umu, krotka ravnodušnost prema knjigama i učenju. Kako mi je Džek pričao posle njene smrti, smatrala je sebe tako glupom kao da joj uvek nešto manjka; i rekla je da ju je reumatska groznica koju je imala kao dete (sećam se reči) ‘takla’. Ali opet, ono što je bilo značajno kad se razmatra Dakvortov soj — tako neotesan, tako seljački, tako filistarski — to je što, ma koliko joj je glava bila jednostavna, ona nije mogla da bude vesela, obična engleska devojka iz srednje klase, sa rumenim obrazima i sjajnim očima, što je kao Džordžova sestra sasvim mogla da bude. Ona je bila ona sama. Ona ostaje sasvim posebna u mojim mislima. Čudno je što ne mogu ni po karakteru ni po licu da je uporedim ni sa kim drugim. Kako bi ona sad izgledala u sobi punoj ljudi ne mogu da zamislim; ili kako bi govorila. Nisam nikad nikoga videla ko me je podsetio na nju; a isto je sa mojom majkom. One se uopšte ne mešaju sa svetom živih.

Bilo joj je devetnaest kad sam ja imala šest ili sedam; i kako devojka onda nije mogla da ide sama po Londonu, slali su me kao malo dete s njom, kao gardedamu. Među mojim najranijim sećanjima je sećanje na to kako s njom izlazim verovatno u radnju ili neku posetu; a kada to obavimo, odvela bi me u poslastičarnicu i za mramornim stolom mi naručila čašu mleka i keks posut šećerom. A ponekad smo se vozile čezama. Ali ona je živela, naravno, dole u salonu; sipala čaj; a tamo je bilo mnogo mladih muškaraca, tako je delovalo kad se na trenutak uleti unutra, koji sede oko nje. Mutno smo znali da je Artur Štad u nju zaljubljen; i Ted Senderson; i mislim Ričard Norton; i Džim Stiven24. Ta velika pojava sa dubokim glasom i mahnitim očima došla bi kući da je traži, sa ludilom u sebi; pa bi upao u dečju sobu i nabo hleb na svoj štap kao na mač, a nama su smesta rekli da izađemo na zadnja vrata i, ako sretnemo Džima, treba da kažemo da je ona otišla.

24) Džejms Kenet Stivn, drugi sin Džejmsa Ficdžejmsa Stivena, Lezlijevog brata

Prevela: Slavica Stojanović

Oceni 5