Lost My Drivin' Wheel
Aabra 16 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Stara mašina koja je izgubila pogon

U kasnu jesen 1981. vraćam se vlakom iz Beograda. Iza mene je godinu i kusur vojničkih dana na Voždovcu, kasarna „ 4. juli“, VP 1552, u žargonu poznatija kao „Crni puk“. Puno je bilo uzbuna, Kosovo je tih dana bilo na nogama. A mi  smo bili balavci koje su pokupili odmah nakon završene srednje škole i poslali da „služimo domovini“, i da „ratujemo dole ako treba, bre“. No, to je za neku drugu priču.

Konačno sam u tom sporom vlaku, staje kod svake bandere, ali neka, glavno da se kreće. Trebalo je pričekati dva sata na brzi, no ja za to nisam imao strpljenja. U boci ima još nešto „stomaklije“ koju su mi velikodušno prepustili oni koji ostaju još tri mjeseca. Gledam kroz prozor, snijeg polako pada i prisjetim se one Dragecove:

„Stižem u dva i deset, kroz noć juri vlak

brzi do njenog grada, nestaje kroz mrak

Na stanici ona čeka, snijeg stalno pada

Vidim njeno lice, u svjetlima Beograda“

Drago, prijatelju, ja žurim u suprotnom pravcu.

U mislima otvaram sve one pakete koji su stigli u međuvremenu iz „COB Recordsa“ i radim raspored ploča po kojem će stizatina gramofon. A onda neka škripa, vagoni se malo zaljuljaše i vlak staje. Uskoro stiže kondukter. Krepala lokomotiva, kaže, moramo čekati da prođe brzi za Beograd, pa onda dolaze po nas s drugim strojem. Nudim mu da potegne iz boce, nije mu mrsko. Sve ide u rok službe, utješno će on meni. Jebi ga, majstore, moja je služba gotova, odradio sam ja i prekovremeno, mislim u sebi. Baš je sada ta mašina morala ostati bez pogona, kad se nakon toliko mjeseci konačno vraćam kući.

U sobi sam s mlađim bratom i biramo što će na gramofon. Već odavno su on i njegova ekipa izvadili ploče iz paketa. Zainteresirali se i oni pomalo za glazbu u tih godinu i nešto kako me nije bilo doma. Kupao sam se svaki dan po dva puta od kako sam došao kući, ali mi još predbacuje da smrdim na vojsku. Kao da on zna kako to smrdi vojska. Odlazi van iz sobe, pa sad mogu na miru birati po svom izboru. Na gramofon stavljam Tom Rusha („The Best Of,“, „Columbia“, 1975.). Treća pjesma zove se „Lost My Drivin' Wheel“. Ljubav na prve taktove. Sve se čini tako jednostavno, a efektno. Uvod na akustičnoj gitari, a onda dobro (kasnije sam otkrio da je to odsvirao David Bromberg). Tekst bez puno filozofije, a opet tako poetičan. Ljubavna pjesma ili još nešto pored toga? Nakon nekoliko uzastopnih slušanja idem pogledati tko je autor. David Wiffen? Tko je sad taj David Wiffen? Kao svaki nadobudan klinac od 17 ili 18 godina, i fanatični skupljač ploča, mislio sam da o glazbi znam sve. A gotovo jedini izvor informacija bila nam je „Ilustrirana rock enciklopediju“, koji ja izdala zagrebačka „Mladost“ 1977. godine u prijevodu Dražena Vrdoljaka. Znali smo je gotovo napamet, no o Davidu Wiffenu tamo nije bilo ni slova.  U to vrijeme, bez interneta, do informacija smo dolazili na teži način. No, potraga je otpočela.

David Wiffen, kantautor

David Wiffen rođen je u Engleskoj 11. ožujka 1942. U svojoj šesnaestoj godini, zajedno s roditeljima, seli u Kanadu. Sredinom 60-ih godina nastupa po folk klubovima. Iz tog doba ostaje koncertni zapis s ploče „Live At Bunkhouse“ (1965.), a 1968. godine možemo ga ćuti na albumu „Cristopher's Movie Matinee“ , prvom i jedinom albumu folk rock skupine „Three's A Crowd“. U njoj će kasniji svirati i Bruce Cockburn.

Njegov prvi samostalni album „David Wiffen“ objavljen je 1971. godine. Originalno vinilno izdanje danas je gotovo nemoguće pronaći, a ja sam na njega naletio 1984. godine u maloj prodavaonici rabljenih ploča u Houstonu. Njegov tamni bariton, deset pjesama u kojima sve stane u tri minute, ploča bez praznog hoda - nisam je danima skidao s gramofona po povratku iz Amerike. To je jedna od ploča zbog kojih sam zavolio folk rock, country rock i singer-songwriter izvođače. Na njemu je, naravno, i „Driving Wheel“, biser za kojim su posegnuli kasnije mnogi izvođači. Možda je najpoznatija ona verzija koju je napravio Tom Rush, jedan od pionira folk rocka, još na svojem istoimenom albumu iz 1970, verzija od koje je i krenula moja potraga.

Možda je upravo ta snimka, na kojoj je David Bromberg odsvirao dobro, potakla ovog veterana da 2013. godine napravi i svoju verziju na albumu „Only Slightly Mad“, obogaćenu prekrasnom solo dionicom na saksofonu njegovog suradnika Johna Firmina. Isplati se potruditi i potražiti ovu verziju.

Roger McGuinn, lider skupine The Byrds, na svoju je prvu samostalnu istoimenu ploču iz 1973. godine, također je uvrstio ovaj Wiffenov biser, ovog puta pod nazivom „Lost My Drivin' Wheel“. Na ploči gostuju, između ostalih, David Crosby, Graham Nash, Bob Dylan i Gene Clark. Zanimljivo je da se skladba, kao bonus, našla 2000. godine i na CD reizdanju albuma „Farther Along“ skupine The Byrds, iako na njoj nije svirao nitko iz originalne postave, osim Rogera McGuinna. On sam rado ju je izvodio i na samostalnim koncertima. Vrijedi poslušati akustičnu verziju sa albuma „Live At The XM Studios“ iz 2004. godine, koju je Roger McGuinn izveo sam uz gitaru, a uz dužno poštovanje prema autoru.

Očito ova skladba nije dirnula samo moju mladenačku dušu. Kanadska folk rock skupina The Cowboy Junkies napravila je svoje čitanje na kanadskom izdanju singla „Southern Rain“ iz 1992, godine. Često su je izvodili na svojim koncertima, a čarobni glas Margo Timmins daje novu boju ovom biseru i u koncertnoj verziji sa albuma „200 More Miles-Live Perfomances 1985.-1994.“ iz 1995. godine.

Matt Mingelwood, još jedan kanadski kantautor, snimio je bluesy verziju  i uvrstio je na svoj album koji je nazvan upravo „Drivin' Wheel“, te na taj način odao počast svojem cijenjenom sunarodnjaku.

Ovoj baladi nije odolio niti američki kantautor Ray Wylie Hubbard. Na albumu „Deliruim Tremeloes“ iz 2015. napravio je sjajnu obradu uz pomoć Patty Griffin, koja mu se pridružila kao prateći vokal.

Veteran Josh Lattanzi surađivao je s facama kao što su Norah Jones, James Taylor i s ekipom iz skupine The Lemonheads. Godine 2009. osnovao je skupinu The Candels, a njihov album „Matter + Spirit“ iz 2016. donosi još jedno rasno country rock čitanje skladbe „Lost My Drivin' Wheel“.

Junak naše priče, David Wiffen, snimio je 1973. godine album „Coast To Coast Forever“. Za produkciju je bio zadužen njegov stari poznanik Bruce Cockburn. Ponovo kolekcija od deset  fino složenih pjesama, koja je uz podršku kritike trebala konačno donijeti autoru zasluženi uspjeh. No, njegova depresija, sve veći problemi s alkoholom i ozljeda leđa odvode ga potpuno sa scene. Za njega se gotovo nije čulo sve do 1999. godine, kada snima povratnički album „South Of Somewhere“. Na njemu se nalazi i nova verzija njegovog, sada već klasika, pjesme „Lost My Drivin' Wheel“. Svakako potražite i snimke iz perioda 1973.-1980., za koje se godinama mislilo da su izgubljene. Objavljene su 2015. godine na albumu „Songs Of Lost And Found“.

Osim skladbe „Drivin“ Wheel“, mnogi glazbenici rado su posezali i za ostalim skrivenim biserima iz Wiffenove pjesmarice.

Kanadska pjevačica Ann Murray godine 1968. pomno je birala pjesme za svoj prvi album „What About Me“. Na albumu se nalaze skladbe koje potpisuju Joni Mitchell, John Denver, Tom Paxton i Scott McKenzie - u to vrijeme svi već afirmirani i poznati autori. Na albumu se našlo mjesta i za skladbu „David's Song (I Don't Wanna Drive You Away)“, koju potpisuje tada još malo poznati David Wiffen.

Eric Andersen snimao je  1972. u Nashvillu svoj možda i najbolji album „Blue River“. Na njega je uvrstio i jednu od najljepših Wiffenovih pjesama „More Often Than Not“. Ista pjesma otvara i istoimeni album folk rock i country dua Ian & Sylviaiz 1971. godine. Krasnu verziju nalazimo i na albumu „Beein' Free“ veterana Jerry Jeff Walkera iz 1970. godine.

Pjesma „Skybound Station“ otvorila je album Davida Wiffena „Coast To Coast Forever“ iz 1973. godine, a zatvara i album „Kings Of Love“ kanadskog country i folk sastava Blackie & The Road Kings objavljenog 1999. godine.

Legendarni Michael Chapman, britanski gitarista i kantautor, pridružio se 2015. godine američkoj folk skupini His Golden Messenger i tako je nastao projekt „Paralellprogram“. Na njemu je i skladba „Smoke Rings“ originalno snimljena na albumu „Coast To Coast Forever“ Davida Wiffena.

Prvijenac „A Quiet Evil“ iz 2010. kanadske psihodelične folk skupine Lee Harvey Osmond, koju je osnovao glazbenik Tom Wilson, donosi još jednu prvoklasnu Wiffenovu skladbu. Radi se o pjesmi „Lucifer's Blues“, koja se u originalu nalazi na albumu „Coast To Coast Forever“ iz 1973. godine.

Vjerojatno su se i neki od navedenih izvođača, kao i ja, ponekad osjećali poput „neke stare mašine, koja je izgubila svoj pogon“, i još čeka pomoć na nekom zabačenom kolosijeku. A nekome smo obećali da ćemo stići do subotnje večeri.

Oceni 5