Nije imala dlake na jeziku
Viil 05 S

Photo: Vlad Dumitrescu

Stara skojevka

Otkad je umrla, proganja me teta Marija, sjetim je se više puta mjesečno, što i nije malo za ženu koju sam poznavala tek površno, koja mi je tu i tamo dala čokoladu, prvo meni dok sam bila dijete, a kasnije i mojoj djeci. Bila je staroga kova, odgojena da djecu uvijek treba darivati, pa kad bi joj se nepozvani pojavili na vratima, uvijek je trčala da nam iz nekog svog bunkera donese čokoladu. Valjda su žene to tako radile, kupovale na desetine čokolada pa ih bunkerirale u slučaju da im se neko dijete nenajavljeno pojavi na vratima.

Marija je živjela na Pelješcu, u malom selu uvučenom u brdo i udaljenom od mora. Bilo je to selo nekoć veće, ali kao i većina dalmatinskih sela koja su čučila na nekom uzvišenju i plašljivo strepila hoće li se pojaviti gusari, te nakon što su ti otišli, i navalili turisti, spustila se na more i zabetonirala obalu. Iza sebe su ostavila divan dalmatinski kamen da propada pod zubom vremena i puzavicama bršljana, pa je tako i Marijino selo ostalo skoro napušteno. Ostalo je još nekoliko ljudi koji su više voljeli svoj mir u brdu, ali su ipak izgradili i betonsku kuću za djecu ili turiste u obližnjoj uvali gdje smo kuću imali i mi. Marija je nastavila tvrdoglavo odolijevati promjenama u svojoj kući na brdu.

Marije se iz djetinjstva malo sjećam, mislim da pripada onom tipu žena koje, jednom kad ostare, uvijek izgledaju isto, makar imale šezdeset ili devedeset godina. Poznavala sam je sigurno tridesetak godina i meni je uvijek bila ista; izborana, nagužvana, nagluha, preglasna… Njen glas orio bi se dvorištem dok je dozivala mačke koje su bile glavni razlog mojih odlazaka kod Marije. Roditelji su odlazili kod nje, pa sam išla i ja, potiho se radujući onim desecima mačaka koje su se uvijek igrale u njenom dvorištu i kući. Tek kasnije sam razmišljala o tim mačkama, kako je žena koja nije imala novaca valjda ni za sebe mogla hraniti te silne mačke? I kako su sve te mačke našle siguran dom u njenoj kući na kraju zaboravljenog sela, na rubu makije i drača u kojoj gospodare čagljevi, divlji psi koji jedva čekaju da se pod okriljem mraka približe selu i love životinje koje nisu na vrijeme uspjele naći sigurno utočište. Uz Marijinu kuću vodi put dalje prema većem mjestu na vrhu brda, središtu te male otočke zajednice u kojem je općina, pošta, doktor i škola. Kad je moja majka bila mlada, iz onog su sela na moru išli u veće mjesto na plesnjake, ona i njezina braća i drugi iz sela, baš tim putem uz Marijinu kuću pa dalje kroz polja u takozvanu Popišanu dolinu. Tako su je prozvali jer su se tamo svi još jednom nakon polusatnog hoda išli popiškiti da ne bi morali piškiti na plesnjaku. Danas tog puta više nema, zarastao je i tamo često idemo brati šparoge. Dok je Marija bila živa, uvijek smo govorili da idemo brati šparoge kod Marije, a danas opet kažemo da idemo u Popišanu dolinu. Toponim ˝kod Marije˝ se nakon njene smrti izgubio.

Iz djetinjstva se o Mariji sjećam da su govorili da je stara skojevka, čime je vjerojatno nervirala većinu svojih sumještana. Stara je Skojevka svima u selu znala skresati u brk što im ide, onim svojim grlatim glasom koji je odjekivao kroz pola sela. Nije imala dlake na jeziku pa se, kad je ostarila, nekako posprdno govorilo da su staru skojevku svi napustili, pa čak i njen sin. Većina ih se odselila iz sela i Marija je ostala uglavnom sama. Ne znam zašto se baš moj otac odlučio brinuti o njoj. Možda baš zato što je bio priženjen u to selo te je kao stranac ostao pošteđen Marijine kritike. Dobronamjerni su seljani koji i tako gledaju samo svoje poslove znali reći mome tati što se brine o ˝staroj skojevki˝. Sigurna sam da je nekome palo na pamet da tu ima i nečeg više nego samo dobra volja jednog penzionera koji ima auto i svaki dan ide u trgovinu donijeti ženi zaboravljenoj i od svojih i od tuđih, kruha, mlijeka i hranu za mačke. Marija se brzo naviknula na taj ˝moj tata servis˝ pa bi ga uvečer nazivala i dopunjavala narudžbe ako bi joj nešto posebno bilo potrebno. Često smo stvari kupovali i u Splitu jer je Marija imala želje koje se nisu mogle ispuniti u jednostavnim trgovinama Pelješca. I onda bi joj nosili stvari, a ja bih dobila čokoladu i lovila mačke. Jednom su se uz mačke pojavila i dva psa pa su narudžbe postajale zahtjevnije. Ponekad bi nazvala, a mi bi se pogledom dobacili tko će se javiti jer je već postala i nagluha i komplicirana, a ponekad i senilna pa bi više puta naručivala iste stvari za koje bi kasnije tvrdila da joj ne trebaju.

U tih tridesetak godina ja sam odrasla i dobila djecu koja su, isto kao i ja nekad, s mojim tatom rado išla kod Marije, nosila joj stvari, dobijala čokoladu i mazila mačke. Vrijeme za Mariju kao da je stalo. O Marijinom sinu smo znali da živi u Bolu na Braču, da ima ženu i djecu, i da je godinama nitko od njih nije došao obići. Ne znam jesu li razgovarali telefonom ni što se to strašno ispriječilo između da je nastala višegodišnja šutnja. Ne znam ni zna li da se dvadesetak godina moj tata redovito brinuo za njegovu majku. Ni da li ga je uopće briga. Nikada nisam mogla zamisliti što to može na takav način razdvojiti sina i majku da se godinama ne požele. U mojim očima Marija se brinula o generacijama mačaka koje je spašavala od sigurne smrti i takva žena sigurno nije mogla biti loša. Makar bila i stara skojevka. Ponekad naporna i nagluha, glasna, ali sigurno dobra srca.

O Mariji sam doznala da se kao mlada kupala gola. Selo joj ni to nije uzelo kao neku pozitivnu karakteristiku. Moram priznati, da koliko god se trudila da je zamislim, to mi nije uspijevalo, staru skojevku kao mladu ženu koja sablažnjava sve oko sebe kupajući se gola. Sigurno je mnoge iznervirala samim svojim postojanjem, možda je i sin patio zbog te njene svojeglavosti pa je na kraju ostala sama i neshvaćena. Teška je to starost. Zadnjih je godina nabavila dva psa da joj prave društvo. Psi su bili mješanci, ali ogromni i sad joj se nitko nije mogao neopaženo približiti kući jer bi odmah počeli lajati. Ovo mi je išlo na živce jer je Marija sve slabije čula i sve je teže bilo s njom razgovarati. Bila je osamljena i kad bi jednom namirisala posjetioca, teško ga je ispuštala iz svojih kandži. Ja sam bila naviknuta kod Marije brati šparoge, tamo dalje u Popišanoj dolini i zbog pasa više nisam mogla neopaženo proći pored njene kuće. Sve češće mi se događalo da bi me čula i izašla vani, onda bi morala ući kod nje i pričati joj što mi mama radi i što ima novo u selu. Zato sam sve rjeđe tamo išla, starost nikome nije zanimljiva. Jedino se moj tata i dalje redovito brinuo o njoj. Znao je reći kako ga je iznervirala, ponekad se ljutila kad bi joj kupio Dukatovo mlijeko umjesto Z´bregovog i takve sitnice. Ipak je ustrajno odlazio.

Na kraju, kad je prešla devedesetu, iako mislim da nitko nije točno znao koliko ima godina, a žene o tome uvijek lažu, postalo je jasno da više ne može sama ni uz pomoć moga tate. Kuća joj je propuštala, hvatala se plijesan i vlaga po uglovima, nije se mogla popeti po stepenicama da bi došla do spavaće sobe. Bivala je sve usamljenija i sve je češće dane provodila na telefonu prepričavajući mojoj mami serije koje je uporno pratila. Ponekad bi se toliko uzbudila da bi usred serije nazvala moju majku pa bi zajedno gledale i komentirale što se događa preko telefona. Ali bila je nagluha i mnogo toga što je moja majka govorila nije ni čula. Društvo su joj bili samo njeni psi. Žene u mom kraju imaju potrebu kuhati i hraniti svoje ukućane. Marija je, u nedostatku ukućana, kuhala i hranila ona dva psa, a psi su jeli do iznemoglosti. Jedan je pas krepao od debljine, ali ona to nikada nije željela priznati. Na kraju je valjda netko iz sela obavijestio sina da mu majka više ne može sama. I sin je konačno došao po Mariju da je odvede u dom, a psa kod veterinara da ga uspavaju. Kod nas je ˝u dom˝ isto što i predvorje pakla, čekaonica za drugi svijet, zadnji vlak za nigdje. Stari ljudi odlazeći u dom kao da se natječu tko će prvi umrijeti, odnosno kome će prvome uspjeti na taj način pobjeći iz pakla doma od nezahvalnih potomaka koji u svojim životima nisu našli ni mrvicu mjesta da se tamo uguraju baka ili djed. Tako je bilo i s Marijom, samo nekoliko dana nakon odlaska u dom, stara je skojevka našla mir od ovoga svijeta kojem je toliko rado išla u brk. Nismo se iznenadili. Tata je pričao kako mu je, dok su se opraštali, rekla da ponekad obiđe njenog psa da ne bi, jadan, krepao od gladi.

*Prenosimo s portala Čovjek-časopis

Oceni 5