Podsjećanje na esej iz 2007: Osmijeh Vice Vukova

Stara zvona moga grada

Vicev 02 S
Svoje pjesme, i hrvatsko ime u njima, Vice Vukov branio je devedesetih, u gruba vremena, kada su se imena trošila i gubila svaku uzvišenost. Kada je postalo moderno i poželjno lajati na Srbe, on je nastavio govoriti ljudskim glasom, a kada se broj stradalnika komunističkoga režima toliko uvećao da je cijela zemlja, tvoja zemlja, počela sličiti na azil za umobolne, kojim šetaju ljudi s posuđenim i ukradenim biografijama, on je ostao isti onaj koji je bio Sedamdeset prve

Natrag na tekst

Ostavite komentar:

Morate biti prijavljeni kako biste ostavili komentar