Posle apokalipse
Apoka 01 S

Photo: Pinterest

Starac i kora hleba

Prošla je godina, i za njom još deset. Sve se oko njega menjalo, samo je on, tako mu se bar činilo, ostajao isti. Zgrade su nestajale, rušile se uz gromoglasni jauk, kao stoletni divovi. Iz pukotina u zidovima već su se uzdizala stabla, a ptice su više govorile nego pevale, što je bila još jedna posledica vremena koje su provele s onima koji su bili ljudi.

Na ramena je spustio stari kaput obložen najlonskim kesama, a kroz rupe na tkanini se probijala svetlost, pa su mu grudi izgledale kao planina s bezbroj tunela koji su vodili ko zna gde. Plave rukavice je navukao do ramena, pa preko njih spustio rukave, i na lice stavio crnu masku na kojoj je neko, nije se više sećao ko, nacrtao lice koje se osmehuje. Na vratima se, uznemiren od kretanja, zalelujao stari novinski članak: „ONI SU MNOGO BRŽI NEGO PRE!“ pisalo je u naslovu, dok je u podnaslovu moglo da se pročita da se čovekolika bića kreću poput senki, i iz ruku prolaznika otimaju namirnice, u nekim slučajevima i decu.

Ovlaš je pogledao članak i okrenuo se k mački koja je, kao da je se ništa ne tiče, lizala zadnjicu već petnaest minuta. „I tebe će babaroga ovako,“ rekao je i kvrgavi prst uperio k požuteloj hartiji.

Policijski čas je bio u toku, ali je verovao da policije više nema. Hodao je odsečnim korakom, kao da nekom tajanstvenom posmatraču pokušava da pokaže da se dobro drži. Velike lopte od organskih i neorganskih materijala valjale su se poput poslednjih dokaza o tome šta je čovek jednom bio.

Stigao je do Star supermarketa koji se, kao i svake večeri kupao u neonskim svetlima. „Ko pali ova svetla?“ pomislio je. Od kad se sve ugasilo bilo je nemoguće informisati se o tome kako svet funkcioniše. Svakog petog dana izlazio je iz skloništa nadajući se da će pronaći osnovne namirnice. Gurnuo je teška vrata i ušao u prostoriju koja je bila popunjena velikim automatima. Podsećali su ga na one u kojima su se nekada prodavale kokice. Sve je bilo prazno, a onda je na samom kraju radnje video kako se nešto žuti u jednoj od mašina. Prišao je bliže i video veknu hleba. Došlo mu je da vrisne od sreće, ali se bojao da bi neko, nije znao ko, mogao da ga čuje.

Skinuo je rukavicu s desne ruke i na čitač prislonio istetovirani barkod koji je dobio još u prvim danima izolacije. Deo mašine se otvorio uz neprijatno škripanje, a vekna se u prednju pregradu otkotrljala kao čaura spremna da se transformiše u sočnog insekta. Rukavicu je stavio u džep, i prste spustio na zlatnu koru. „Još je meka,“ radovao se, i prste gurnuo u unutrašnjost hleba.

Onda je ponovo navukao rukavicu, uzeo hleb i krenuo k vratima. „Još dve ulice,“ hrabrio se, „Ovo će mi potrajati bar tri dana“. Izašao je na ulicu i uputio se u pravcu skloništa. Stomak mu je igrao od sreće, ali i od gladi, a onda mu se učinilo da čuje šum koji je zvučao kao kretanje neke sitne životinje. Veknu je prislonio na grudi i setio se kako su im u početku govorili da se virus ne zadržava na hrani, već isključivo u organizmu zaraženog. To mu više nije bilo važno jer je odavno bilo jasno da je imun.

Šum se polako približavao, pa je na licu već mogao da oseti da se vazduh pomera drugačije nego obično. Setio se starog novinskog članka i veknu zagrlio baš kao dete koje nikada nije imao. A onda je s rukava poletelo crno dugme. To mu je na trenutak skrenulo pažnju, pa je malo popustio stisak. Ispred njega je ponovo nešto proletelo, a ovog puta se hleb otvorio kao cvet na najtoplijem suncu. Mekana utroba se belasala u mraku, i taman kada je pokušao da je pokrije šakom ispred njega je ponovo nešto protrčalo i skoro prepolovilo sledovanje koje je držao u rukama.

„Još nekoliko metara,“ mislio je, ali mu se činilo da usporava korak. Oko njega je šuštalo, kao da se našao usred nekog izbezumljenog jata ptica. Kad je stigao do ulaza više nije osećao ruke. Napipao je ključ, otvorio vrata i ušao u sobu, a iz mračne dubine su k njemu krenule svetlucave oči.

„Beži, nemam ništa za tebe,“ jedva je izgovorio, i sa susedne police uzeo sredstvo za dezinfekciju kojem je već odavno istekao rok trajanja. Ipak je poprskao cipele, ključeve i bravu, a rukavice potopio u vodu koju je opet poprskao onim istim sredstvom.

Pogledao je u pravcu vekne hleba. Jedna žuta korica svetlucala je u mraku kao nešto magično. U limenu šolju je natočio malo vode i u nju spustio ono što je ostalo. Korica se plutajući okrenula, pa se u crnoj tečnosti zabelasala kao mesec dok ga je još bilo.

Oceni 5