Ne čitamo ih, ali ih ipak čitamo
Knjiga 03 S

Photo: Pexels

Stari dobri ljubići

Potaknuta tom profesionalnom manjkavošću, odlučila sam na godišnjem odmoru pročitati par ljubića. Ipak, kako nisam baš kod kuće s tom literaturom, primjenila sam pristup odabira “rubnih” naslova. Štobireć, onih nekih knjiga koje lagano bacaju na neke romantične teme, ali izgledaju donekle prihvatljivo meni kao amaterki u rozom području. 

Taylor Jenkins Reid mi se pojavila na radaru sa svojom knjigom Sedam muževa Evelyn Hugo koja mi se prilično svidjela, to je baš taman ona vrsta laganice koja mi odgovara - nezahtjevan roman koji ipak nije odlutao u onu razinu trivijalnosti i sladunjavosti koja je meni osobno nečitljiva, a prilikom izbora tog “laganijeg” štiva je ponekad teško procijeniti s koje će strane koji naslov odlutati. 

Stoga sam ovog ljeta odlučila svoju ljubić avanturu započeti njenim romanom Ljubav(i) mog života. On se bavi životnom situacijom koja gotovo ulazi u žanr horrora - nađete ljubav svog života, vjenčate se, neopisivo ste sretni i onda on nestane na moru kad mu se sruši helikopter. Nakon godinu, dvije emotivnog pakla napokon stanete na noge, dođete k sebi i krenete dalje sa svojim životom. Upoznate novu osobu u koju se zaljubite i ponovno ste sretni, život je opet uskočio natrag u tračnice, sve je opet u najboljem redu s vama i sa svijetom. Ali onda, naravno, vaš pokojni suprug ipak nije pokojan, pronađen je na pustom otoku Castaway style samo bez Wilsona. I sad odjednom imate dvije ljubavi svog života i morate donijeti odluku - tko je od njih Onaj pravi? Horror. Čisti horror.  Ako vas zanima kako se glavna junakinja snašla u ovoj grozomornoj situaciji, ja vam to sigurno neću reći, pročitajte knjigu i saznajte sami.  

Jedan naslov koji na prvi pogled djeluje kao ljubić, ali to zapravo nije možete naći pod naslovom Kad je vrijeme za ljubav? Krenula sam ga čitati u sklopu operacije ljubić, ali na kraju je ispao ćorak, barem što se tiče žanra. To je svojevrsni misaoni eksperiment u kojem dvoje mladih započinju svoju ljubavnu priču u tri različita desetljeća 20-og stoljeća u Engleskoj. Nije posve jasno zašto se oni ponovno rađaju i upoznaju u svakom od tih povijesnih trenutaka, ali to za njihovu priču zapravo i nije previše važno. 

Ono što je važno je kako društvene prilike i duh vremena svakog od tih razdoblja utječu na njihovu vezu i koji je od tih perioda povoljan za njeno cvjetanje. U svakoj od svojih inkarnacija oni se strastveno zaljube, no ovo je manje ljubavni roman, a više zanimljiva društvena studija određenih povijesnih trenutaka u Britaniji 20-og stoljeća iz perspektive mladih ljudi, posebice djevojaka, jer budimo realni, za njih su se okolnosti najviše mijenjale.

Ljubavna hipoteza je jedna prava ljetna knjiga, naslov koji mirne duše možemo svrstati u ljubiće. Pravi se da je malo pametnija od drugih svoje vrste smještajući radnju u znanstveno okruženje sveučilišta Stanford s ljubavnicima znanstvenicima na odsjeku za biologiju, ali ne dajte se zavesti, ovo jest ljubić a oni, iako su znanstvenici, nisu baš pretjerano pronicljivi pa cijelu knjigu nikako da shvate da se vole. Ali ok, da su odmah shvatili, ne bi bilo knjige pa im moram progledati kroz prste. 

Ok knjiga za plažu, posve neopterećujuće štivo za razbibrigu, red duhovitih situacija, red seksi scena pa opet ispočetka. Od svih knjiga pročitanih za potrebe ovog teksta, ovo je jedini pravi ljubić. Od iste autorice na našim policama možete pronaći i novi  naslov  koji se bavi ljubavi i romantikom u svijetu znanosti - Ljubav i neuroni. 

Pjesma je kriva za sve je jedna ljubavna priča koja će vam biti lijepa ako niste baš ono skroz protiv bračnog preljuba. Dvoje mladih i zaljubljenih sedamnaestogodišnjaka su naglo razdvojeni životnim okolnostima (koje će se potpuno rasvijetliti tek na kraju romana pa ih ovdje neću otkrivati) i ponovno se pronalaze trideset godina kasnije. Njihova najvažnija poveznica kao tinejdžera bila je glazba, a ta će se nit nastaviti i trideset godina kasnije, pa će jedno drugome svoje osjećaje komunicirati glazbom, barem u početku. 

Sve bi to bilo divno i krasno da oboje nisu u dugogodišnjim brakovima sa sada već odraslom djecom. Hoće li ih to spriječiti da ožive svoju davnu ljubav? Što mislite? Naravno da neće.  Zapravo se radi o sasvim solidnom romanu i ljubavna priča oko koje se sve vrti je lijepa i romantična i dirljiva… ako se ne pokušate staviti u kožu njihovih bračnih partnera a tada sve postaje malo manje romantično. Ali da si ne pokvarimo doživljaj, pustimo sad te sporedne i nevažne likove i uživajmo u ljubavnoj priči koja ruši sve granice! Uostalom, sve je stvar perspektive. 

Slatki rastanak autora Davida Nichollsa na prvi pogled djeluje kao YA ljubić, ali moram reći da me ugodno iznenadio, a kad sam spoznala da je autor bio nominiran za Bookera, bilo mi je malo jasnije i zašto. U srži radnje je ljubavna priča, da, ali ovo po meni uopće nije ljubavni roman već jedna lijepa, duhovita, topla i pametna priča o odrastanju i mukama, problemima ali i radostima koje ono nosi. Pripovjedač je šesnaestogodišnji Charlie koji se osjeća nevidljivo sve dok ne upozna predivnu Fran koja ga nagovori da se pridruži njezinoj amaterskoj kazališnoj trupi, iako je to vjerojatno zadnja stvar kojom bi se želio baviti na ljetnim praznicima. 

Nije njemu do kazališta, već do mogućnosti da je svaki dan susreće na probama. Osim zaljubljenosti u Fran, njega muče i razni drugi problemi, kao što je razvod roditelja, nepodnošljivi prijatelji iz razreda, osjećaj srama zbog čestih opijanja i  upitne malverzacije na ljetnom poslu na benzinskoj pumpi.  Slatki rastanak, ili u originalu Sweet sorrow nije samo tipični generički naslov za ljubavni roman već referenca na Shakespearovu dramu Romeo i Julia oko čijeg se uprizorenja vrti većina radnje ovog romana. 

Kako mi se Slatki rastanak zaista svidio, bacila sam se i na druge naslove Davida Nichollsa. Mi je priča o srednjovječnom bračnom paru čiji brak dolazi u krizu nakon 20 godina zajedničkog života. Connie želi ostaviti Douglasa čim im sin jedinac krene na fakultet, a Douglas odlučuje iskoristiti njihovo posljednje zajedničko putovanje Europom da je ponovno osvoji i spasi njihov brak, a i da pokuša uspostaviti kakav-takav odnos sa svojim mrzovoljnim, otuđenim sinom. Naravno da se svi njegovi planovi izjalove na katastrofalan i urnebesno smiješan način, ali kroz sve te njegove putešestvije polako otkrivamo priču o njegovom braku punu uspona i padova. Još jedna topla, duhovita, zabavna i dirljiva priča koja je uspjela osvojiti čak i moje cinično srce. Za mene, iznenađujuće, čista petica.

Kad sam se već ukrcala na taj David Nicholls vlak, morala sam pročitati i Jedan dan za koju biste po svemu što piše na poleđini mogli zaključiti da se radi o jednom klasičnoj, vrckavoj, romantičnoj ljubavnoj komediji. Ali ne. Ako želite čitati ljubić, ovo vjerojatno nije knjiga za vas. Da, u središtu priče jesu dvoje ljudi čija priča započinje zajednički provedenom noći, ali tijek kojim ta priča nastavlja definitivno nije baš jako romantična. A nema ni vrućih scena, samo da znate, ako je to ono što tražite. S druge strane, među ovim ćete stranicama pronaći dosta zanimljiv presjek kraja osamdesetih, devedesetih i ranih dvijetisućitih godina što je za mene uvijek plus. 

Roman nas vodi kroz godine uvijek 15. srpnja, od 1988. do 2007. a u središtu su Emma i Dexter. Od ljubakanja za jednu noć, preko prijateljstva ispunjenog seksualnom napetošću i brojnih svađa i razmirica pratimo kako njihov odnos, tako i njihove živote koji se većinu vremena odvijaju na razdvojenim kolosjecima. Nije posve jasno što ih privlači jedno drugome jer teško bismo mogli naći dvoje različitijih ljudi, ali među njima postoji čvrsta nit koja ih povezuje čak i kad mjesecima ne razgovaraju jedno s drugim. 

Neću vam sad spojlati radnju, ali reći ću samo da uopće nije ono što sam očekivala kad sam je uzela u ruke, što nikako ne znači da mi je bila loša. Zapravo mi se prilično svidjela, unatoč svim nedostacima (koje ne mogu spomenuti a da ne spojlam). Po književnom je predlošku 2011. snimljen i film s Anne Hathaway i Jimom Sturgessom u ulogama Emme i Dextera. 

Sad kad sam došla do samog kraja ovog teksta vidim da većina tih “ljubića” u kojima sam se htjela okušati u principu baš i nisu ljubići i da je operacija ljubić u određenoj mjeri podbacila, ali što da se radi. Iduće ljeto ću pokušati ponovno pa možda budem imala više (ne)sreće.  

*Prenosimo s portala GKR - Gradska knjižnica Rijeka

Oceni 5