Jezičke zamke staljinizma: Pismo Centralnom komitetu SK Srbije (5)
Vtrs 01 S

Photo: Srđan Stojiljković

Stavite me na te vaše spiskove sumnjivih

36.

Nastupa sada najednom naše pravoverno i na osude uvek spremno ikonoborstvo. Udariti na slike, najbolji je način da se unapred i sigurno obezbedi od uroka i urokljivih semioloških podvala. To je apotropajska (naivna, uzaludna itd.) logika svakog ikonoklazma. Na primeru koji ću razraditi, još će se jednom pokazati do koje su mere apsurdne paralingvističke sheme starogovorne svesti, čak i kada se iz sfere jezika prebace u svet likovnih priloga... značajnih po sebi, ali sasvim beznačajnih, svejedno.

U svakom slučaju, drugovi, ako iole imate volje da se upuštate u simbološke dišpute - onda, molim vas, oprezno. Sa simbolima samo vrlo oprezno, i što manje ih podvrgavajte diskursivnom raščlanjavanju! Ako ne verujete meni, verujte jezuitima, koji su zabranjivali tumačenje običnim, profanim rečima čak i sopstvenog, dakle, verskog znakovlja, a svu onu drugu ornamentiku i u njoj nagomilane metafore, alegorije, apologe i simbole kojima je, inače, jezuitski stil zvani barok obilovao u neograničenim količinama, prepuštali su ličnim, slobodnim, dakako i vrlo efemernim asocijacijama, pa i tumačenjima. Ali, pošto ste se već upustili (ili su vas na to naveli) da "pomerate što nije za pomeranje"(Platon), priupitajte se da niste možda izmanipulisani. Najviši stepen manipulacije ljudima je onaj, i onda je postignut, kada se oni dobro zapetljaju, pa i nehotično otpočinju sami objašnjavati ono što bi drugi (lukaviji) rado rekli. A za tu i takvu manipulaciju mogu dobro doći beznačajni, nejasni i sasvim nedorečeni parasimbološki vicevi, koji po prirodi stvari i ne podležu mogućnostima iole ozbiljnog diskursivnog parafraziranja.

U dve reči, tehnika je ista ona koja je primenjena i u Vunenim vremenima... Svojim mudrim i pravovernim, i revnosnim "analizama" pesničkog jezika, proneli su tada naši drugovi (možda su neki od njih i sada, ovde, među vama) slavu jednog antititovskog slogana širom sveta. Ako i u ovom slučaju nastavite, drugovi dragi, sa sličnim amaterskim (čak i politički amaterskim) egzegezama, nemojte se čuditi ako uskoro Famozni Glogov List vidite i na nekim bedževima. Ko je, onda, i šta je doprineo čitavom tom hepeningu, i zašto?

 37.

Srbija je umorna da umornija ne može biti i podložna je svakovrsnim čarima i mađijama paralingvističke (i semiološke) paranoje. Jezičke zamke staljinizma prerastaju okvire govora i pisane reči, zalaze u svet likovnih umetnosti, pa idu i dalje, proširuju se i na semiologiju (i morbidni, dakle, klinički simbolizam) svakodnevnih pojava. Nameću nam se mračne liturgije, i otvaraju se mogućnosti za još mračnija tumačenja, predviđanja i za sve novija i novija autosugestivna činodejstva beznađa.

Činodejstva su to bezraložnog čina... l acte gratuit... izvan konteksta kulturnog smisla. Eto, tako, na primer, nigde se u svetu ne podjaruje tragalačka hajka za vodoskocima demontiranim i raznetim pre pola veka, niti se oko takvih banalnih dogodovština velegradske svakodnevice ispredaju sistematski satkane mreže za hvatanje nevidljivih krivaca. Sklon sam da i u ovoj čudnoj i naoko beznačajnoj pričici iz stvarnog života naše svakodnevice vidim dalekosežne recidive Đurđijančeve paralingvističke paranoje. Svuda, i na svakom koraku, treba tražiti krivce; svakog treba okriviti, ili ga bar dovesti u situaciju da se priupita nije li i on sam pomalo kriv za sve i svašta, čak i za demontiranje jedne fontane koja je demontirana onda kada se većina inherentno okrivljenijh još nije ni pojavila na ovom svetu. Moram samo da napomenem da je ova najnovija para ili tačnije metalingvistička novela tajanstva i mašte, istovremeno i jednostavnija i daleko zapetljanija od ranijih. Krivaca je i vrlo mnogo, i niko nije kriv, ali je, ipak, pre svega, reč o jednom jedino mogućem velikom krivcu koga "Politika" ne sme da imenuje, ali nam dozvoljava da ga u svojoj mašti, čitajući iz dana u dan tragičnu priču o demontiranju jedne velegradske prskalice, živo zamislimo. Doista, nije teško zamisliti krivca u svečanoj uniformi, na velelepnoj terazijskog tribini zbog koje je fontana morala biti načas uklonjena. Nije teško zamisliti tog našeg krivca kako otpozdravlja razdraganom narodu koji promiče u povorci... A ipak, to je sve vešto ispletena laž. Ta zlosrećna fontana, taj vodoskok, ta prskalica, - dozvolite mi da je tako nazovem, jer sam je ja, ja lično i od najranijeg detinjstva, toliko puta gledao i kako radi i kako ne radi - elem, ta fontana, taj vodoskok, ta prskalica stajala je tamo gde je stajala i za vreme svih tih pominjanih parada. Defilovao sam u paradama i tačno se sećam. Uklonjena je tek kada je Beograd dobio prve trolejbuse, a to je već bilo vreme kada su parade počele izlaziti iz mode... U nedavnim partijskim raspravama i rasprama, neko je rekao: "Imam utisak da neka čudna, perfidna ruka vuče konce, a ne znam odakle..." Voleo bih da poverujem kako je ipak reč o samoindukciji u tamne vilajete duševne nesigurnosti i strasnog svesumnjičenja.

38.

Dozvolite mi da ispričam još jednu krajnje neverovatnu noveletu koja se savršeno uklapa u tezu da bezumlje, začeto u sferi bezumnosti jezika, lako prekoračuje tanušnu graničnu liniju između sveta reči i sveta vidljivih simbola, između sveta reči i sveta vidljivih simbola, između sveta simbola (uopšte) i sveta stvarne stvarnosti. Dakle, reč je sad o jednom morbidnom nadgrobnom činu - i činodejstvu.

U nekoliko mahova posle njegovog pada (setićete se čijeg), bio sam u prilici da mu u ime ljudskog dostojanstva, njegovog i mog, na ulici ili u kafani sisnem ruku. Učinio bih to isto i Žozefu Fušeu, vojvodi od Otranta, koji je doduše imao nešto više pameti od našeg zlosrećnog vojvode unutrašnjih dela... Ali, evo sada pitanje - ko smo to mi i gde smo? Imam, pre svega, u vidu prošlovekovna okupljanja poštovalaca na grobu Cvetka Prebijača, tj. Cvetka Rajovića, Miloševog Fušea. Dogodovštinu znam iz kazivanja moje babe, a Slobodan Jovanović, valjda kao ubeđeni obrenovićevac, tu bruku nije zabeležio. Ali, evo sada ponovljenog pitanja - ko smo to i šta smo, i kakav smo to narod koji obožava ministre policije?... I tako su nedavno, a u sledu suludih događanja, drugovi bili i na grobu našeg Vojvode od Otranta, Aleksandra Rankovića, i nikoga to nije ni začudilo ni uplašilo. Teško je prisetiti se ponoćnih liturgija nad svežim grobom jednog tragičnog mladića koji je imao čast (i zaduženje) da u poslerevolucionarnoj Srbiji zauzme počasno mesto ministra policije... Da li smo ikada odigrali zagrobni svečani ples (pre balkanski ritual poistovečenja sa pokojnikom) nad grobom nekog našeg ministra prosvete, ili nam uvežbavanje novih činodejstava tek predstoji?

 39.

Da li su i dnevni i ponoćni rituali nad grobovima ministara policije sastavni elementi opšteg scenarija širenja nesigurnosti i straha? Da li je reč o indukciji spolja, ili o samoindukciji? Za moje shvatanje gotovo je svejedno; važnija mi se čini sama metoda: ilogizam govora i govorenja veoma je mnogo doprineo da metafizički strah dobija neke fizičke i gotovo materijalne, bezmalo sasvim opipljive oblike.

Evo nekoliko razumnih reči čoveka koji se otima naletima ilogizma; jednostavno i iskreno izgovorene su u proteklim raspravama: "Ja moram da kažem da se uselio strah među građane, uselio se strah u kuće i među ljude, ali ne više u tuđu kuću. Ja sam doživeo neku noć da me moje dete pita: tata, šta se ovo zbiva"?... i kao da se svi pomalo detinjasto pitamo: šta se to zbiva? - dok nevoljno osluškujemo zagluhnutu buku uspaljenih, uspaljivih i već uveliko na zlo osamostaljenih reči jednog naopako probuđenog starogovornog Novogovora. Kakva graja...

40.

Kakva graja, kakva zagluhnuta buka usplahirenih, uspaljenih, uspaljivih i zapaljivih reči?

"Drugovi, nemojte zapaljive reči gasiti benzinom. Ako se kaže da su neke reči zapaljive, nemojte benzinom. Hvala". Završetak jednog od nedavnih izlaganja.

 41.

Simbolizam plamena kao heraldičke lekseme, štaviše, čak i kao metonimijske antistaljinističke stileme, kao figura koja istovremeno treba da označi i da potpomogne procese slobodne misli i da podrži njeno dostojanstvo... Ali, na žalost, postoje i obrnute baklje, i nadole okrenute buktinje.

Plamen je u heraldici netipičan znak, pogotovo u heraldici zemalja koje su svoje grobove naknadno iskomponovale prema sovjetskom uzoru. Na sovjetskoj paradigmi, u definitivnoj Staljinovoj stilizaciji, a u žitnom plaštu, prikazan je zemljin šar i sunce koje se sa istoka rađa, što valjda treba pročitati: "daleko je sunce, ali sve će vas obasjati!" Što se buktinje tiče, ona se dosta retko, ali provereno, može ponekad pronaći na "ekslibrisima", po bibliotekama slobodnih mislilaca, počev od XVIII veka, pa naovamo. U Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti imao sam čast, koji dan pre opraštanja od svih njenih časti, a povodom Titove smrti, da održim besedu o Titu i o simbologiji plamena... upisanoj u samo biće Nove Jugoslavije. Na žalost, u simbologiji je poznat i fenomen inverzije simbola. Navešću samo jedan primer: pitagorejska, pa zatim alhemičarska petokraka u srednjem je veku, vrhom nagore okrenuta, označavala božanski princip apsoluta, dok je vrhom prema dole a nožicama nagore jednostavno iskazivala blisko prisustvo - đavola. Dakle, svaka amblematska ideja, može se okrenuti naopako, invertovati se ili pervertovati, što će sasvim jednostavno reći da i vatre, naopako okrenute, nisu više amblemi slobodne misli, već piromanska alatka... Toliko za uvod.

 42.

Ko se to igra vatrom? Ko je taj što poziva naše umorne i pometene duše na piromanska činodejstva? Na žalost, rekosmo, postoje i obrnute baklje, i nadole okrenute buktinje.

Okrenuti baklje naopako - ko nas na to poziva? Drugovi, ja to stvarno ne znam, ali baš kao i vi, nedavno sam mogao da pročitam u "Politici": Svečano spaljivanje Guberevca: "Bolnica za lečenje duševnih bolesnika... od davnina zvana Guberevac, seli se na življenja dostojnije mesto. Tim povodom, a kao znak inata prema doskorašnjoj zdravstvenoj politici..." itd. Zatim: "Stoga vas pozivamo da vašim prisustvom uveličate našu radost na SVEČANOM SPALJIVANJU GUBEREVCA... Dobro nam došli!" "Politika" koja je, malgre tout, još uvek pomalo i ona dobra stara "Politika", nije mogla da ne odvrati ironičnim otpozdravom: "Bolje vas našli!"... Možda će mi neko reći da je u pitanju neka moderna vrsta terapije, ali ipak, ja gnusnost same zamisli razumem, i jedino mogu da razumem kao iracionalnu inauguraciju liturgije paljenja zgrada, bolnica, parlamenta... liturgije, koju, hteo-ne hteo, pamtim iz davnašnjih dana moje rane mladosti.

43.

Čovek je lepo rekao: drugovi, nemojte vatru gasiti benzinom... i u pravu je, jer piromanske liturgije otpočinju prvo u sferi reči, zapaljivih reči... dok se benzin već obilato sliva preko knjiga i biblioteka, preko biblioteka i bibliofila, naročito onih koji u svojim knjižnicama čuvaju raritete sa ekslibrisima iscrtanim u znaku vatre.

Čovek je lepo rekao: Drugovi, nemojte vatru gasiti benzinom! Pa ipak, dva-tri dana posle one najave o paljenju Guberevca, svi smo jedne večeri u TV dnevniku mogli da vidimo kako se benzinom polivaju ne samo ideje, već i ljudi... Drugovi, da li ste gledali taj dnevnik, i zar vas nije sramota? - Mene je sramota! Koja energija mržnje, kakva eksplozija zlobe, koji udarci izvitoperenih argumenata bačeni na glavu jednog čoveka, u čiju kulturu, znanje, poštenje niko čak ni među prisutnima, nije posumnjao - ali su udarci, izgleda baš zato i bili toliko ostrašćeni. Da li je tačno da je Ivan Stojanović (1) neposredno pre toga, a zbog srčanih smetnji, bio sedam dana u bolnici? Ako je tako, događaj bi se mogao shvatiti i kao pokušaj ubistva pred kamerama. A reč je bila o jednoj banalnoj direktorskoj smeni. U novoj Jugoslaviji, čak se i ratnim zločincima sudilo uz poštovanje elementarnih ljudskih prava. Koje je, međutim, sve uvrede imao saslušati taj čovek, koje navale reči zagušenih mržnjom!... Mislim da bi ovaj televizijski dnevnik trebalo obnoviti i ponoviti za sve jugoslovenske centre i dati ga na referendum sa jednim jedinim pitanjem: je li to Titova Jugoslavija?

Izjavljujem pod punom odgovornošću, da me je predstava teatra užasa, koji sam imao prilike da vidim i da pratim na TV ekranu, apsolutno porazila. Pitam se šta bih sve video i čuo da sam prisustvovao plenarnoj sednici CK SKS (zašto je novine sve češće nazivaju "plenumom"... nije li to jezički atavizam?). A šta bih tek doživeo da sam uzeo reč i izgovorio sve ovo što sam sada napisao? A da bih izgovorio; izgovorio bih! - Verovatno da ne bih nimalo mirno odslušao i odgledao kaštigovanje glavnog krivca, izumitelja nepoćudnog jezika, prepunog kojekakvih jezičkih svinjarija: aluzija, alegorija, antiapologa, metafora i ezopovskih zamki? Da li bi me možda i razračunavanje sa Pavlovićem, koje nisam video, baš kao i razračunavanje sa Stojanovićem, koje sam samo delimično video - podsetilo na ranu mladost i na Ufine žurnale iz godine 32/33, koji su bez ustručavanja, čak i sa hvalisanjem, prikazivali prva "ubistva pred kamerama" jevrejskih intelektualaca, i intelektualaca uopšte?

 44.

Tri ili četiri navedena događanja (hepeninga) nisu ni u kakvoj kauzalnoj vezi. Ali negativna energija zlih slika, podstaknuta zlom snagom magijske paralingvističke metode, nikada i ne sledi kauzalne matrice, već se preko njih bezobzirno preliva i zalančava u zapanjujuće nizanje eksplozije... Dokaz: da su vanumne, iracionane, monstruozne abrupcije predvidive, verovatno do njih u istoriji ne bi ni dolazilo.

Pet dana posle najavljene ritualne paljevine, tri dana posle one simbolične, dakako opet ritualne ljudske žrtve (mislim na Stojanovića), "Politika" sa velikim zakašnjenjem donosi sledeću vest iz Požarevca: "Dečaka sam operisao u avgustu. Sada je ležao nekoliko dana u bolnici da mu skinemo konce. Zadobio je tešku povredu levog oka - nanetu oštrim predmetom. Izgledi da se ponovo uspostavi funkcija ovog oka su minimalni... Velika nesreća zadesila je porodicu Bećiri; ovog leta 6. avgusta oko 21, 50 otišao sam (govori otac) u radnju za prodaju semenki... Nije prošlo mnogo vremena a Burim je dotrčao vrišteći pitao me: "Tata, imam li ja oko?"

45.

Ovu duboku deprimirajuću vest "Politika" je objavila sa velikim zakašnjenjem. U istom tom broju, i sa tipografski daleko jačim naslovom, može se pročitati jedna prvorazredna staronovogovornička tirada, pod naslovom: Kritikovan Borisav Srebrić... tj. - još jedno polivanje benzinom, šta bi drugo bilo.

"Predloženo je da se razgovara sa Borisavom Srebrićem u Požarevcu, da bi se videlo da li ostaje pri svom samostalnom istupanju"... Šta je to samostalno istupanje? Neveština novinara novajlije ili dobro uhodana staljinistička stilema, iz najboljih dana... de l'epoque, dakle, u originalnom stilu? Da li su, možda, druga istupanja bila kolektivna, ili kolektivno odnosno timski pripremljena? Ili pak, jednostavno, pseudoironični kliše treba razumeti na najjednostavniji način, kao da je B. S. već prebačen u kategoriju "drugova koji su čudno diskutovali" i da se već nalazi na nekom spisku. A onda, islednički filmski "geg" iz godina poznih četrdesetih: "Ako ostane pri ocenama koje je izneo na sednici CK SKS a koje su za požarevačke komuniste neprihvatljive, može se očekivati i više od predloga za razgovor".

("Tata, imam li ja oko?)

46.

U sledećem broju "Politike": "Odgovornost Živane Olbine"... "Skrenuti pažnju na ponašanje drugarice Olbine"... Ne može, jedno u NIN-u, a drugo u Slobodnoj Dalmaciji... Organ opozicije"... i najzad, na istoj toj strani gde je sve ovo natrpano, očigledno najvažniji, i najkrupnijim slovima otštampan naslov - "NEMA NIKAKVIH SPISKOVA!"

Oni "čudni" već su uveliko postali "nepoželjni"; nepoželjni su postali "antipartijski", doduše samo u nestašnim izjavama nekontrolisanih slobodnih strelaca... Bilo kako bilo, širi se pošast nedostojnog ponašanja i vrlo ružnog vladanja... pa ipak - nema nikakvih spiskova. To će nas, bar donekle umiriti. "Došlo je dotle, nastavio je (neki Žoržika Danden) da se u beogradskim redakcijama priča da postoje liste nepoželjnih, kao te liste su tobože u nečijim sefovima i samo se čeka trenutak da se obelodane. Na te liste se stavljaju stvaraoci, ugledni novinari, pokoji pisac..." Dobro, drugovi, ubedili ste me - nema nikakvih lista, nema spiskova, nema čudnih ni nepoželjnih među nama. Dobro, ali ipak, za svaki slučaj, stavite me, molim, na te vaše spiskove. Stavite me, jer više volim da se jednog dana moje ime čita na tim vašim hipotetičnim spiskovima sumnjivih, no na nekim drugim i drukčijim spiskovima (istorije)... spiskovima sasvim nesumnjivih.

P. S.

Da bih vam olakšao posao, a budući da je celo ovo pismo i napisano u ime odbrane slobode jezika (simbolično, baš u Vukovoj godini) napisao sam ga svojim neometenim, slobodnim jezikom kojim sam i pisao i govorio već četrdeset godina unatrag. Odredite - zaslužuje li - baš kao i Pavlovićev jezik - neke stroge, ili čak možda neke grozomorne sankcije?

(1) Ivan Stojanović, ekonomista, direktor "Politike"

(KRAJ FELJTONA)

Oceni 5