St. Vincent: Album "Daddy's Home" (2021)
St Vincent 2021

Photo: Zackery Michael

Stilizirana ispovijed koja to nije

St. Vincent - Daddy’s Home (Loma Vista, 2021.)

Šesti album Annie Clark a.k.a. St. Vincent došao je u pratnji kartičnog press rollouta i poprilično teške priče koja se krije u tematici albuma. Njen otac Richard Clark osuđen je 2010. zbog financijskog kriminala i album je inspiriran njegovim izlaskom iz zatvora. Kao da stvari nisu dovoljno komplicirane samom činjenicom da album tematizira kriminal bijelih ovratnika u svijetu koji pomalo klizi prema još jednoj potencijalnoj recesiji, Clark je sve skupa začinila odlascima s intervjua i nevoljkošću da odgovara na osobna pitanja koja je sama otvorila objašnjavajući tematiku albuma. No, bilo bi šteta da sve to naškodi percepcij ovog albuma koji je potencijalna kruna njene dosadašnje karijere.

Još jednom surađujući s fenomenalnim multiinstrumentalistom i producentom Jackom Antonoffom, St. Vincent je stvorila album koji služi kao svojevrsna lekcija iz baratanja retro elementima. "Daddy’s Home" je album koji otvoreno koristi utjecaje sredine sedamdesetih, bilo da se radi o Davidu Bowieju, Princeu, Sly & Family Stone, Curtisu Mayfieldu ili Steely Dan.

Usvajajući tu zvukovnicu, St. Vincent postiže dvije stvari. Prvo, stvara slušatelju kontekst albuma u sličnom smislu u kojem primjerice Martin Scorsese gradi atmosferu svojih gangsterskih drama. Drugo, i još važnije, stavlja sebe u kontekst određenog glazbenog nasljeđa kroz koje je, unatoč dosadašnjem klektičnom opusu, ipak nismo promatrali.

Taj kontekst prljavog, gotovo opipljivog groovea sjajno paše kompleksnoj tematici albuma, često obojenoj sarkazmom i vrlo osobnim, no ne i sentimentalnim pristupom. Čim sam čuo album odmah me podsjetio na album iz sedamdesetih s kojim ima manje zvukovne veze negoli s gore pobrojanim izvođačima - "Berlin" Loua Reeda. Baš kao i Reed na tom albumu, St. Vincent ne pokušava svoje stavove predstaviti kao ispravne ili univerzalne, oni su jednostavno dio portreta protagonista. U tom smislu vrlo je zanimljiva "My Baby Wants A Baby", svojevrsno emocionalno središte albuma, ljubavna balada koja tematizira emocionalni rizik roditeljstva, odnosno nemogućnost nošenja s naslijeđenim manama i greškama starijih generacija.

"Daddy’s Home" je fascinantan album koji svoje retro fiksacije koristi kako bi nas upozorio da se sve ponavlja i sve ostaje isto. Uspoređujući ga, primjerice, sa sličnom retrom i mrakom fiksiranim The Weekndovim blockbusterom "After Hours", dobijemo zanimljiv kontrast. St. Vincent ne uklapa svoje loše tendencije u sluzavi kontekst emotivne ucjene prema slušatelju i likovima pjesama, već stvari iznosi u stiliziranoj, ali uvijek vrlo direktnoj i ogoljenoj formi, koja ne traži ispriku ni od kog. Velika preporuka za sve ljubitelje konceptualnih, ambicioznih ostvarenja.

*Prenosimo s autorovog bloga

Oceni 5