Stjepan Mihaljinec: Nezamenljiva siva eminencija

Iz perspektive zločeste sadašnjice s kraja osamdesetih, za maestra Stjepana Mihaljineca, de facto, nikad nije bilo zime! Držeći se disciplinovano lične životne filozofije, pristao je da bude čovek iz senke, odakle, nepogrešivo, decenijama već, oblikuje deo jugoslovenske estrade, blisko sarađujući sa veličinama tipa Ive Robića, Arsena Dedića, Gabi Novak, Tereze Kesovije, Mikija Jevremovića ili Miše Kovača. U različitim ulogama kompozitora, dirigenta, aranžera ili pijaniste, Mihaljinec se iznova dokazivao, s lakoćom menjajući „muzičke filmove" čiji su zlatni tonski kadrovi - u obliku evergrin hitova - odavno postali delom zvučne istorije ove zemlje.

Rođen je 1935. u Zagrebu, gde se školovao i početkom šezdesetih završio Muzičku akademiju na teoretsko-pedagoškom odjelu. Za diplomski rad izabrao je, za mnoge neočekivano, temu „Pojmovi produkcije i reprodukcije tzv. zabavne muzike" koja je ostala zabeležena kao prvi teoretski sumarum ovog jasno definisanog žanra. I profesorima na Akademiji činilo se da je bavljenje zabavnom muzikom profesija nižeg ranga, mada je Mihaljinec u svom radu dokazao da su mnoga dela tzv. ozbiljne muzike nekoć bila svirana po salonima, kao glazba za ples, analogno današnjoj zabavnoj muzici u svim njenim disciplinama.

U muzičku stupicu Mihaljinec je upao još dok je pohađao Treću mješovitu gimnaziju, u kojoj su, za vreme šestog-sedmog razreda, on i kolege imali „mali školski orkestrić". Među muzičarima bili su Ivica Šerfezi, rođen istog dana kad i Mihaljinec; Stanko Kučan, danas novinar i urednik zagrebačkog „Sprinta", koji je svirao harmoniku; izvesni Dujmić (koji nije u rodbinskim vezama sa Rajkom Dujmićem) i, naravno, Mihaljinec, koji je u sebi osetio želju za muzikom i onako amaterski, u osmom razredu gimnazije, počeo da piše prve pesme.

Tadašnji Zagreb nije se mogao pohvaliti velikom količinom pevača: početkom pedesetih, radili su Ivo Robić, Rajka Vali, Anđelina Groh, na zalasku karijere bio je Zvonimir Krkljuš, a tek onda, u penodu od 1954-1960. javila se nova generacija koja je u svoje ruke preuzela vlasništvo nad jugoslovenskom estradom - Jasna Benadek, Mirko Novosel, Toni Kljaković - i docnije, Gabi Novak, Anica Zubović, Vice Vukov, Arsen Dedić, Tereza Kesovija.

Mihaljinec, koji je već sredinom pedesetih imao svoj orkestar, u popularnom Radničkom domu, iz dana u dan je pratio pevače: svake večeri, sala sa hiljadu mesta bila je dupke puna, mada su izvođači stalno bili isti! Sećajući se tih dana, Stjepan ne zaboravlja ni ulogu Radio-Zagreba oko koga se vrteo čitav muzički život. Radio valovi bili su jedini način komuniciranja, jedina šansa za plasman pesama. Bez takvog angažmana Radija, ni zabavna muzika ne bi mogla da opstane!

Vlak sa Robićevim redom

Svoje prve festivalske pesme Mihaljinec je plasirao na „Zagrebu 58" i „Opatiji 59". U Zagrebu je Anđelina Groh pevala „Dvije slatke reči", a u Opatiji Anica Zubović „Pticu ljubavi". Još pre ovih festivalskih debija, Mihaljinec je u Zagrebu bio marka: instrumentirao je za Radio, pisao pesme, dirigirao orkestrom. Mada je bavljenje zabavnom muzikom izgledalo kao niže vredan posao, stvari su se - zahvaljujući festivalima i potrebama televizije - počele pomicati.

Odjednom je postojala prirodna potreba za kvalitetnim domaćim muzičkim materijalom i - ovdašnjim pevačima; na sve strane organizovale su se audicije, davane šanse interpretatorima kroz priredbu „Prvi pljesak", za koju je - seća se Mihaljinec - najodgovorniji bio Viki Glovacki, glumac i komičar, čovek čijom su zaslugom mnogo docnije veličine prvi put javno nastupile na pozornici.

Međutim, sve vreme na sceni je bio i ostao samo jedan pevač - Ivo Robić. Mihaljinec, koji je sa Robićem godinama drugovao i s njim obišao gotovo čitav svet, svog budućeg kompanjona prvi put je video još dok je bio gimnazijalac! „Kao pravi muzički zaljubljenik išao sam na sve koncerte, u kinu bih jedan film gledao i po pet puta samo da zapišem neku melodiju! Robić je tad bio velika zvezda, ljubimac moje mame i mog tate koji su mi o njemu pričali. Kako sam želeo da ga čujem, sa prijateljima sam - gotovo svake subote - odlazio putničkim vlakom u 14,50 za Rijeku gde bismo stizali oko osam uveče; odatle smo autobusom išli u Opatiju da na terasi hotela ‘Kvarner’ slušamo Robića. Novaca za ulaz nismo imali, pa smo sedeli na ogradi i uživali u Plesnom orkestru Radio-Zagreba, i glasu Ive Robića. Bio je tad mladolik, a zanimljivo je da je tu mladolikost sačuvao do danas; uvek je bio malo suzdržan, upravo kakav mu je i način pjevanja - odmjeren, ali precizan, nikad egzaltiran. Robić je tip mirnog čovjeka! Docnije smo Robić i ja proputovali nekoliko puta Jugoslavijom, obišli cijelu Evropu, bili u Americi i Australiji a za sve to vrijeme nikad nisam čuo da je Robić ikad povisio glas, da je viknuo!"

„Moji dolasci u ‘Kvarner’ postajali su redoviti: vraćao sam se opet vlakom u 1,20 noću, i sebe smatrao Robićevim fanom, ne sanjajući da ću koju godinu docnije iza Robića stajati za klavirom! Robić je u izboru repertoara imao pionirsku ulogu: jedan je od prvih koji je sam počeo komponirati pjesme, ali je prihvatao i melodije drugih kompozitora, od Ljube Kuntarića, Nenada Grčevića, Miroslava Biroa, Mahalupa. Do pojave Robića, pjevači su - praktički - bili okrenuti inozemnom repertoaru, američkim šlagerima i kasnije muzici sa San Rema".

„Ja sam dosta svirao po zagrebačkim plesnjacima koji su tad imali ulogu današnjih disko-klubova: tu, negdje, upoznao sam Robića. Budući da sam bio ambiciozan klavirista, Robić je počeo da me traži za suradnju, pa smo krenuli da radimo zajedno: pisao sam mu sve aranžmane, pratio ga na koncertima... Osobno, sa Robićem nikakvih loših iskustava nisam imao: ni na privatnom, ni na profesionalnom planu. Koliko god da je važno da je pjevač kvalitetan, točan, discipliniran - u ovoj profesiji vrlo je važno kakav je ko čovjek, jer ako na putovanjima s nekim provodite mesec-dva, valja izdržati u takvom društvu. S te strane, o Robiću sve najlepše!".

U svojim sećanjima na rad sa Mihaljinecom, Robić je pominjao zajedničke nastupe kod Tita. Po prvi put, o tome priča Stjepan Mihaljinec: „O tim gostovanjima kod predsednika Tita nikad nisam govorio: jednostavno, prihvatao sam ih kao dio privatnog života predsednika, o čemu, po meni, ne treba javno pričati. Čak ni moji prijatelji nisu znali da gostujem kod Tita; o tome sam obaveštavao samo svoju porodicu... Vjerujem da je sve to i dio protokola. Uglavnom, sa tih gostovanja nosim najljepše uspomene. I vrlo često sam baš bio sa Robićem, o čemu vam je on već govorio... Kako je Tito bio Zagorac, volio je slušati zagorske pjesme; ali, čovjek širokih interesa kao on, također je volio i ostale vrste glazbe. Poznavao je, recimo, zabavnu muziku, pratio je što se snima, što rade pjevači..."

Krajem pedesetih godina, karijera Stjepana Mihaljineca ukrstila je puteve sa, tad mladim i ambicioznim, Vice Vukovom. Baš je Mihaljinec, na klaviru, pratio Vukova na audiciji za Radio-Zagreb.

“I sa Viceom sam nekoliko godina intenzivno radio: pratio ga na koncertima, pisao mu dosta aranžmana... Kad sam ga prvi put čuo, istog časa sam shvatio da je predamnom - veliki glas! Kao pjevač, interpret, sa takvim glasom i načinom muzičkog prenošenja, bio je jedinstven. Posle njega, takav glas i takvu interpretaciju više nismo imali. Pitanje je da li ćemo tako nešto ikad imati, jer je to bio krasan spoj idealnog glasa, muzikalnosti, intonacije, smisla za odbir repertoara. Sjećam se njegove interpretacije pjesme ‘Acarezza Me’ (‘Miluj me’), nježne italijanske melodije: fenomenalno, fantastično! Vukov je stvarno bio pravi pjevač!...

Kad me već pitate je li mi žao što više ne pjeva, reći ću vam: bez daljnega mi je žao! Imao sam prilike da sa svim najboljim pjevačima u zemlji radim puno i dugo - i iz iskustva to kažem. Kao čovjek, Vukov je bio eksplozivan, sasvim drukčijeg temperamenta od Robića: znao je planuti za sitnicu, naljutiti se, bio je, naprosto, neukrotiv. Možda je to dio njegove umjetničke prirode, možda je baš zato i pjevao tako, i strahovitom energijom i proživljavanjem pjesme osvajao gledalište. Nekad to nije dobro, nekad jeste... O čitavoj aferi koja se oko Vukova zbila, nerado govorim, zapravo, nikad o tome nisam pričao. Čak o tome nisam ni puno razmišljao... jedino što mogu reći da mi je žao što se sve skupa desilo i da Vice danas ne pjeva, jer je bio vrhunski pjevač."

O suradnji sa Arsenom Dedićem

Drug Arsen Dedić u Mihaljinčevim sećanjima ima posebno mesto, makar i zbog kontinuirane saradnje od preko dvadeset godina! Mihaljinec ga pamti još iz kvarteta „Melos", kad je Dedić pod imenom Igor Krimov pisao tekstove za neke Stjepanove pesme, ali prava autorska saradnja dogodila se kad su se našli na nekom televizijskom snimanju, izvodeći šansonu „Nemoj poći sad".

„... I tad smo obojica shvatili da nam se afiniteti poklapaju. Počeli smo zajedno nastupati, a 1987. u Domu sindikata u Beogradu, proslavili dve decenije zajedničkog rada! Startovali smo sa većim orkestrom, onda ga smanjivali - ponekad iz materijalnih razloga - i docnije shvatili da su muzički razlozi jači od toga. Naime, kad smo nas dva sami na pozornici, prepušteni gledalištu, umjetnička i ljudska odgovornost je mnogo veća. Arsenov pristup je krajnje jednostavan: on ne želi nikakvih zvučnih jeka, eha... ništa! On želi da ga se čuje da muziku i tekst preda publici u izvornom obliku, pa iz toga proističe, nimalo pretenciozno, obostrana želja da od svake pjesme napravimo malo umjetničko dijelo...”

“Arsen je vrlo profesionalan, točan, pedantan. Jedan je od rijetkih pjevača koji na koncert dođe sa spiskom pjesama, otkucanog na mašini, tačno označivši što će on svirati sam, što zajedno, a strelicama me obaveštava kad treba da izađem, odnosno uđem na pozornicu! Dogovaramo se čak i kako ćemo se obući, zavisno od sale! Vrlo je ugodno s njim raditi, jer on ništa ne prepušta slučaju: dva-tri mjeseca unapred znam gdje ćemo svirati, što ćemo raditi. U svom privatnom, slobodnom vremenu, Arsen je izuzetno duhovit, zabavan. Ali, kad je posao u pitanju, kad je ostalo još sat-dva do koncerta, onda je on pomalo uvučen u sebe, razmišljajući sve vreme o koncepciji programa. Budući da na koncertu otpjeva ili izgovori 35-40 pjesama, jednom je primjetio da on, u stvari, na sceni govori dva ‘Hamleta’! Činjenica je da ima strahovitu memoriju: ne dešava mu se da napravi grešku, ispusti koju riječ. Sem toga, obavezno pamti čitav program, što meni, priznajem ne uspjeva: predamnom uvijek stoji papir s redosledom pjesama!"

“U suštini je Arsen tipični kantautor: pjesnik, pjevač. Izvrsno je svladao intrumentaciju, diplomirao na Akademiji, na flauti... posvetio se pisanju muzike za kazalište i film, nađe vremena da za svoje kolege napiše po koju pjesmu. Međutim, vjerujem, poznavajući ga, da mu je danas glavna preokupacija pisanje prave poezije i komponiranje za film i kazalište, jer je u tome negdje našao sebe. Ipak, on ostaje dosledan sebi, pravi ploče koje samo on ume da snimi, pa danas, posle tolikih godina, sa istim entuzijazmom publika prima njegove pjesme ‘Moderato Kantabile’, ‘Kuću pored mora’... Kao čovjek koji stalno želi ići korak naprijed, dati nešto novo, Arsen svaki koncert koncipira sa idejom da ne pjeva stare pjesme”.

“Ali, kao profesionalac, uvijek, pred kraj koncerta - bilo to predviđeno ili ne - ipak se vraća ‘Djevojci za jedan dan’, ‘Sandri’, jer to publika hoće. Čak ume da kaže slušaocima: ‘Primaju se porudžbine!’. Kad čovjek govori o Arsenu, mora se reći: on je naš prvi i najbolji šansonjer! Tu negdje vidim i Balaševića koji radi u svom, vojvođanskom miljeu, baš kao što se Arsen stalno vraća moru, mediteranskoj atmosferi..." (Iz knjige "Bolja prošlost" objavljene 1989. godine)

U IDUĆEM NASTAVKU: STJEPAN MIHALJINEC O GABI NOVAK, MIŠI KOVAČU, TEREZI KESOVIJI…