Stjepan Mihaljinec: Pamtiće me po pjesmi "Proplakat će zora"

Maestro Mihaljinec sjeća se drage suradnice: „Gabi Novak je tip pjevačice koja je uvijek bila vođena, i to dobro vođena, naročito u periodu njenog života vezanog za Arsena Dedića. Baš tad je doživjela svoju punu zrelost, jer je Arsen dobro odmjerio kojim putem valja razvijati njen stil. Što se tiče njenog umjetničkog potencijala, Gabi je prva kod nas: o tome nema diskusije... Sjećam se da smo surađivali još krajem pedesetih, kad sam joj pisao prepjev za jednu pjesmu.

Nikad neću zaboraviti: u televiziji, u Jurišićevoj ulici, imali smo kadriranja sa drvenim kamerama, da se ove prave ne troše! Onda smo Gabi i ja sjedili u poslastičarnici preko puta televizije, i tu sam joj pisao tekst za pjesmu! Prvi i poslednji put u životu sam se time bavio…Gabi je bila vrlo zgodna, vrlo lijepa. Uvijek je znala napraviti frizuru, lijepo se obući, bila je stalno izuzetno elegantna na neupadljiv način, čime se odvajala od ostalih, a tu je sposobnost do danas sačuvala."

U svojoj karijeri, Mihaljinec je sudbinski bio vezan za festivale zabavne muzike. Dve sezone je bio umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, a godinama u ekipi koja je pripremala „Zagreb"; nekoliko sezona proveo je kao član stručnog štaba Splitskog festivala; preko dvadeset godina je stalni direktor festivala „Kajkavske popevke" u Krapini; bio je šef u Opatiji, a godinama u istom gradu radio kao član ekipe za organizaciju!

Iz tog arsenala ličnosti i događaja, Mihaljinec - u skladu sa svojom prirodom - kaže da ne pamti loša iskustva, ne želi da ga ona opterećuju. Tvrdi da je lepše sećati se prijatnih stvari, jer su nervi u ovom poslu uslov opstanka! Lično tvrdi da većih neprilika nikad nije ni imao, jer se nije upuštao u velike poslovne poteze.

Okrenut svom redovnom poslu, muzici, Stjepan je polako i uporno napredovao na Radio-Zagrebu; muzički suradnik postao je 1955. na svoj rođandan; kasnije radio u redakciji zabavne muzike gde je vodio sektor zabavnog orkestra, a od 1982. glavni je i odgovorni urednik muzičkog programa Radio-Zagreba!

Na njemu se vidi da radi posao koji voli. Bez samoreklamerstva, lažne sujete, prepotencije. Takva mu oružja nikad nisu bila potrebna!

Iskonska snaga Miše Kovača

„Ono po čemu me je publika u jednom času najviše poznavala, bio je trijumf s pjesmom „Proplakat će zora" koju je na Splitskom festivalu pjevao Mišo Kovač. Numeru smo napravili Drago Britvić i ja, iskoristivši narodnu pjesmu iz Dalmacije ‘Proplakat će me zora’: malo smo je dotjerali, dopisali tekst i muziku, a pjesma je pobjedila 1971. prvo u jugoslovenskom, i onda u internacionalnom finalu, dobila nagradu kritike i sve ostale trofeje koji su dodeljivani!...

U Miši Kovaču postoji iskonska narodna snaga! On posjeduje jedan nevjerojatan senzibilitet, fantastičan osjećaj šta i kako treba pjevati. Vidjelo se to i po pjesmi ‘Proplakat će zora’ koja je na festival ušla na mala vrata. Naime, organizatori su je prvobitno odbili, poručivši da sam lud kad im šaljem narodnu pjesmu, a onda su je stavili kao rezervnu numeru. Srećom, jedna je kompozicija nekako otpala i pustili su je u konkurenciju.

Prvo su je nudili Kići Slabincu, zatim Miri Ungaru, ali su svi, sa indignacijom, odbili. Pojavio se Mišo Kovač i kad su mu objasnili da ima samo jedna pjesma koju niko neće - tražio je da je čuje. Direktor Splitskog festivala, Vinko Lesić, odsvirao mu je nekoliko taktova, a Kovač je odmah izjavio kako će s tom numerom pobjediti!

To je tipičan primjer kako je on znao šta će se sa pjesmom događati! Da je to ono što publika hoće. U tomu je i tajna njegovih uspjeha osamdesetih godina: on redovito prodaje oko 300-400.000 albuma, jer očito zna da osjeti šta ljudi vole. Bez obzira što nije školovan muzičar, njega nikako ne treba vrednovati po nekim nečistim tonovima: oni su sastavni deo njegove muzičke eksplozije. I on se iz dana u dan usavršava, radi na tehnici, i sad pjeva daleko bolje nego nekad, što je i prirodno. Pjevajući, čovek sam sebe školuje. Kovač to stalno radi, uz već nepogrešiv njuh za repertoar, kakav gotovo niko u Jugoslaviji nije imao!"

„Mnogo sam radio i sa Mikijem Jevremovićem: samo u Splitu je pjevao moje tri-četiri pjesme, od kojih pamtim njegovu interpretaciju ,U kamenu pjesma piše’. Dok je radio za ‘Jugoton’, zajedno smo napravili nekoliko albuma koji su vrlo dobro prošli na tržištu, i u to vrijeme Miki je znao sjest' na avion ili doć' kolima u Zagreb samo da bismo odredili redosled pjesama na albumu! Nevjerojatan čovjek! Ni on ništa nikad nije htio prepuštati slučaju, bio je veliki profesionalac - i stvarno sam imao sreću što sam surađivao sa takvim ljudima."

O Đorđu Marjanoviću, Loli Novaković i Terezi Kesoviji

„Od mnogih estradnih događaja kojima sam prisustvovao, ne mogu da zaboravim ono što se u Beogradu 1961. na takmičenju ‘Zlatni mikrofon’ dogodilo Đorđu Marjanoviću. Bila je to prva prava domaća euforija! Nešto prije toga, na muzičkom natjecanju ‘Večernjeg lista’ koje sam pratio sa svojim orkestrom, zbližio sam se sa pjevačicom koja je pobjedila - to je Elvira Voća, docnije moja supruga.

Kao pobjednik Elvira je pjevala u Beogradu, zajedno sa zagrebačkim kolegicama Višnjom Korbar i Terezom Kesovijom. Naravno, sa Elvirom sam krenuo i ja... i nisam mogao vjerovati kad je publika Marjanovića na rukama iznela pred Dom sindikata i postavila ga na automobil da im pjeva! Bio je to rezultat jednog silnog emotivnog angažmana Đorđa Marjanovića, jer u tom času, kao pjevač, s muzičke strane, nije bio naročito jak. Kasnije, putujući po Sovjetskom Savezu, jednom sam se zadesio u Moskvi gdje je u ‘Sokoljniku’ Đorđe imao koncert: uvjerio sam se da tamo vlada identična euforija za njim, kao 1961. u Beogradu! On je, jednostavno, zgrabio dvoranu koja je bila u njegovoj vlasti. Tako nešto ranije sam vidio samo na filmu! Da publika viče, kriči, plače, da se bacaju na Đorđa..."

„Sjećam se i Lole Novaković. Ona je 1961. na Zagrebačkom festivalu pjevala moju pjesmu ‘Svitanja’ kojom smo osvojili prvu nagradu publike. Lola je u Zagreb doputovala u zadnji čas, nije bila sigurna da dobro zna pjesmu i na papiriću je napisala tekst. Neko joj je savjetovao da papirić zalepi na mikrofon, jer su i Radio i Televizija direktno prenosili Festival: greške nije smjelo biti. To je i učinila. Međutim, negdje usred pjesme, taj papirić na očigled cijele publike odlepio se i odlelujao sa visoke bine među orkestar!

Tad je trubač Marijan Domić hladnokrvno podigao tekst, popeo se na binu i mirno ga predao Loli, koja je, kao pravi profesionalac, pjesmu odlično otpjevala. Kad smo se sreli u garderobi, Lola je plakala k'o ljuta godina: bila je uvjerena da je upropastila pjesmu. Tješio sam je, i pokazalo se da sam u pravu - Lola je te večeri bila prva, i dva dana kasnije pobjedila u finalu. Kao pjevačica, Lola je imala malo ležerniji pristup poslu, ali je to sebi mogla da dopusti jer joj je priroda dala i glas i veliki talenat".

„Pamtim i Terezu Kesoviju s početka karijere: došla je u Zagreb kao studentica flaute, nastupala na ‘Prvom pljesku’ gdje je pobjedila ... i tako počela svoj pjevački život. Kao interpretator, razvila se do neslućenih razmjera: danas je ona pjevačica internacionalnog formata, kako po opsegu glasa tako i po muzikalnosti. Međutim, kad se pojavila na domaćoj sceni, svojim je glasom i načinom interpretacije odudarala od opštih tokova estradnog djelovanja. Smatralo se, recimo, da Senka Veletanlić peva mnogo modernije, i da je Tereza operetni tip pjevačice, nešto kao verzija Mirjane Dančuo.

Pametnim usmjeravanjem svojeg repertoara u kojem su uvijek pjesme skrojene po njezinome ogromnom, neobuzdanom temperamentu, te školovanjem i saznanjem što i koliko može - Tereza je došla do samog vrha gdje već godinama suvereno vlada. Ona je veliki umjetnik! Savršeni profesionalac!"

„Čitava generacija kompozitora koja je vredno radila krajem pedesetih i početkom šezdesetih zapravo je živjela zajedno: Krešo Oblak, Pero Gotovac, Nikica i Stipica Kalogjera, Miljenko Prohaska, Alfons Vučer, pokojni Milivoj Kerbler i Ferdo Pomikalo. Svi smo učili jedan od drugog, jer uzora nije bilo. Znanje stečeno po školama i Akademijama za zabavnu muziku nije bilo dovoljno: moralo se istraživati, tragati, eksperimentisati... Otud, danas, mogu napisati aranžman od solo klavira do simfonijskog orkestra, pišem aranžmane za duhački, narodni i tamburaški orkestar, a da bi karijera i dalje tekla morao sam savladati rad u elektronskom studiju gdje se dela samo na kompjuterima!

Dakle, rasli smo zajedno: i pjevači, i kompozitori, i festivali, i televizija. Na početku svega, prirodno, novac nije bio bitan. Svima je bilo važnije da uspiju - možda radi mame, tate ili djevojke, ili su, naprosto, osjećali želju u sebi - a manje ih je zanimalo koliko će to para doneti. Ak' je i bilo novaca, to vam je bilo nešto simbolično. A danas je opća jurnjava za poslovima, zaradom, nekakvim materijalnim dobrima, nema vremena za druženje što, priznajem, meni fali..."

„Kad govorimo o današnjoj zabavnoj muzici ona je objektivno izgubila na društvenom značaju kakvog je nekad imala, kad se televizija gledala da se vidi kakvu garderobu pjevačice nose, kakvu frizuru imaju, imaju li pjevači jednoredno ili dvoredno odijelo, kad smo tek učili pravila šou biznisa. Danas je drugačije. U situaciji kad prisustvujemo bumu novokomponirane muzike koja je uzela instrumente iz roka i zabavne muzike, kad se njihovi eksponenti i odjećom ne razlikuju od zabavnjaka - dogodilo se da i pjevači zabavnog žarna u svojem pjevanju unose ukrase folklora!

Stvorena je neka nova vrsta muzike, po meni, novi tip zabavne muzike, jer neke pjesme Lepe Brene već, očigledno, pripadaju ovom žarnu. Tu i vidim usavršavanje buduće zabavne muzike, naravno, prema svetskim uzorima, jer je to prirodni razvoj koji nikako nije nametnut..."

„Kako cijeli život radim na dva fronta - jedan na Radiju, a drugi na umjetničkom, muzičkom planu - možda će zvučati neskromno, ali mislim da sam dosta toga napravio. Na Radiju sam postigao maksimum, na kompozitorskom planu nisam uradio baš sve što sam planirao, ali sam zato imao sreću da sarađujem sa vrhunskim pjevačima, najboljima od najboljih, jer je njihov uspjeh - i moj uspjeh. Tom ulogom sam više nego zadovoljan!" (Iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine).

Sjećanje: Elvira Voća o svom suprugu Stjepanu Mihaljinecu

Odlaskom voljenog supruga život joj se promijenio. Elvira ne skriva da joj maestro silno nedostaje. - Prošle su četiri godine, a u meni je golema praznina – kaže za portal 24sata.hr Elvira Voća (76), supruga Stjepana Mihaljineca. – Nikad taj dio neće zacijeliti ili biti kao nekad. Sve je bez njega drukčije, ali mora se prihvatiti i živjeti dalje. Nisam nikad imala velikih želja niti očekivanja od života. Možda mi je baš zato dao divnu obitelj, karijeru obogaćenu putovanjima.

U Elviru, kao srednjoškolku, pijanist Stjepan Mihaljinec se ludo zaljubio, vjenčali su se kad je imala samo 20 godina. Glazbena diva više od 50 godina pjeva kajkavske popevke. Neostvarenih želja, kaže, nema. Velikim turnejama po Australiji, Americi, Kanadi, ondašnjem SSSR-u i cijeloj Europi zadovoljila je potrebu da vidi i upozna druge kulture. Vidjela je, priča, svijeta, upoznala mnogo ljudi.

Pjevati je počela kao srednjoškolka. Djetinjstvo pamti po učenju, pohađanju dodatnih aktivnosti, sviranju harmonike. S prijateljicama nije izlazila jer se vrlo mlada zaljubila i 1961. udala za sedam godina starijeg pijanista Stjepana Mihaljinca.

– Supruga sam upoznala na natjecanju mladih pjevača, u zadnjem razredu srednje škole. Već tad je imao orkestar u Zagrebu koji je u ondašnjem Varijeteu pratio mlade pjevače. Kad su drugi učenici doznali da smo se upoznali, zamolili su me da angažiram orkestar Stjepana Mihaljinca da svira na našoj maturalnoj zabavi u Glazbenom zavodu. Tamo sam i ja zapjevala – prisjeća se Voća.

Pjevala je i u školi, bila solistica u zboru. Profesoricu iz hrvatskog jezika učenici su znali zamoliti neka ne ispituje nego će umjesto toga Elvira pjevati na satu. Pristala je, vrlo često. Prijatelji iz razreda nagovorili su je i da se prijavi na natjecanje mladih pjevača na Šalati. Elvira je pristala i pobijedila. Roditelji nisu znali da njihova mezimica, uz kemijsko-tehnološku školu koju je pohađala, ima i pjevačkih sklonosti. Samo je brat znao da Elvira pjeva, no o njezinoj pobjedi na Šalati, pisalo se u novinama. Tako su majka i otac doznali za njezine prve uspjehe.

– Već sam završavala srednju školu, pa nisu ništa rekli. Mislili su da ću upisati studij kemije. Međutim, Mihi se ukazala prilika da sa svojim orkestrom ide na turneju u Poljsku. Angažirao je duo Hani, Dragu Diklića, a želio je da i ja budem s njima. Rekla sam da me roditelji neće pustiti, a on je bio uporan. Došao je pitati moje roditelje da idemo zajedno, a oni rekli: ‘Ne dolazi u obzir’. Onda je Miha rekao da ćemo se vjenčati pa ćemo ipak skupa otići – prisjetila se Elvira. U međuvremenu su se, kaže, zaljubili, potajice viđali. Vjenčali su se kad je Elviri bilo samo 20 godina.

Godinu dana kasnije prijavila se na talijanski Cantagiro, za koji je stiglo 2500 Talijana i nešto manje stranaca. – Na toj putujućoj turneji 1963. sam bila jedina strankinja. I Miha je išao sa mnom, ali organizatori su tražili da ne pričam da mi je on muž nego da ga predstavim kao aranžera. Veliko je to iskustvo bilo. Sjećam se da su imali A i B grupu. U A grupi bile su zvijezde, Adriano Celentano, Peppino Di Capri, Little Tony, a u B grupi mlađi: Gianni Morandi i još neki. Dobili smo automobile, vozače, a ja sam u jednom danu snimila i ploču na talijanskom. Napisao ju je Gianni Ferrio, njihov poznati skladatelj. Nudili su mi ugovor da ostanem u Italiji, htjeli su i Mihu i mene, nudili su nam karijeru. Trebali smo odmah prihvatiti, pa smo razmišljali cijelu noć i odbili. Vratili smo se doma i tu nastupali – rekla je Elvira.

Iza nje je puno velikih turneja, od kojih se rado sjeti one po ondašnjem SSSR-u. Dva mjeseca su pjevali u najvećim gradovima, a samo u Moskvi su deset večeri zaredom pjevali na najvećem gradskom stadionu. Dodavali su čak i popodnevne koncerte, pa ih je, na dva koncerta dnevno, u svakoj izvedbi slušalo po 10.000 ljudi. Tako je, kaže, bilo i u Kijevu, Odesi... svim gradovima u kojima je pjevala. Unatoč popularnosti koju je uživala, Elvira je u glazbenim krugovima na glasu kao samozatajna pjevačica.

– Nisam plaha, ali ne volim se sama eksponirati. Bila sam dovoljno na naslovnicama u mladosti, bila sam uspješna, a vidim da me se ljudi još sjećaju – kaže pjevačica, koja je od 1966. nastupala na svim Festivalima kajkavske popevke. – Krapina mi je najdraži festival jer je iznjedrio puno lijepih pjesama koje se i danas slušaju. Svaki put bi mi se ljudi javili na ulici, rekli da je bilo jako lijepo. Godine su letjele i došlo je 50 godina kako pjevam na Krapini – priča Elvira. Kad je maestro Mihaljinec na Splitskom festivalu s pjesmom 'Proplakat će zora' dobio sve nagrade, značajan novac ušao je u njihovu kuću.

Nagrade su tad bile novčane, ploča se prodala u više od 500.000 primjeraka i tad je to bila snažna financijska injekcija koja je obitelj Mihaljinec potaknula da počnu graditi vikendicu na Trškom vrtu iznad Krapine. Drago Britvić i maestro od mladosti su prijateljevali, pa su i zemlju kupili jedan do drugoga. Dok je Elvirina kći Ivana bila mala, često su odlazili u vikendicu. No kako je Ivana krenula u školu, mogli su tamo biti samo vikendom, a vikendima su Miha i ona radili, pa su je prodali.

Krapina je i dalje ostala u srcu. - Miha je to umjetnički vodio, posao je to kroz cijelu godinu, jer jedan festival bi završio, a on odmah krenuo pripremati novi. Dobar dio našeg zajedničkog života zbog njegovih je obveza pao na moja leđa. Nije mi bilo teško, sve sam po doma sama radila. Voljela sam obiteljski život, brinula se da bude skladan, da poštujemo i ugoščujemo naše roditelje. Sve blagdane sam organizirala kod nas doma jer smo voljeli da obitelj bude skupa – kaže Elvira. (Tekst preuzet sa portala 24sata.hr)

U IDUĆEM NASTAVKU FELJTONA "BOLJA PROŠLOST": KRSTA PETROVIĆ - NEOKALJANI GLAS