Agresija na Crnu Goru
Ruski medved

Photo: Youtube

Što je bilo dok nas nije bilo

On the road again! Sjećam se da me svake godine, kad sam pretovarenih kola napuštao Beograd i odlazio na neko more, pratio na put lijeni glas Al(an) Wilsona iz songa Canned Heata. Svaki odlazak na put je nastavak nekog ranije prekinutog putovanja. Kao i radost i povećane emocije što si na putu, što se krećeš, što ne daš te pretvore u mrtvilo, što ne daš da te zarobe u memlu i podrume njihove svijesti. 

„Well, I'm so tired of crying
But I'm out on the road again
I'm on the road again
Well, I'm so tired of crying
But I'm out on the road again
I'm on the road again ...“

„Umoran sam od plača“. Zato nastavljamo silom prekinuto putovanje E-novina, nastavljamo đe smo stali. Isti jahači u drugom sjedlu. Nepromjenjeni i neokrnjeni. Dosljedni u onome što smo bili. Ubjeđeni da ćemo jednog dana biti etalon u odnosu na koji će se određivati količina ludila svih na prostoru nekadašnje države. Ponovo na putu u još komplikovanijim, opasnijim, još više suludim vremenima i akterima čitave ekumene, ne samo naših prostora. Kao da smo mi, Balkanci, zarazili čitav svijet svojim prostaklukom, tribalizmom, estradizacijom, hejtovanjem, a onda nam oni ispostavljaju račun tako što se priklanjamo najgorima od njih. Podigli smo ulog u kojem kvote za naše živote najgore stoje. Makedonija, Bosna, Crna Gora, Kosovo, Hrvatska, Srbija... Kojem smo se carstvu privoljeli kad nas tako razara iznutra i udaljava od svega onoga čega su nam puna usta kad pokušavamo da izgledamo civilizovaniji nego što jesmo? Jesmo li dobili nešto slavljenjem što je svijet postao nanovo bipolaran, sa ludacima koji o njemu odlučuju, i što smo nanovo postali poligon za vraćanje imperijalnih ambicija i vraćanja veličine nekadašnjih propalih komunističkih i srednjevjekovnih carstava? 

Crna Gora se guši u hipokriziji, obmanama, fabrikovanju, šizofreniji, filistarstvu i, prije svega, egoizmu nevjerovatnih razmjera, osobito od ljudi koje samo ovako konfuzno i porazno vrijeme i svijest može da izbaci na površinu. Talog koji pliva po površini. Te Augijeve štale, prepune eluzija, prosto je nemoguće dekonstruisati zahvaljujući opštem sluđivanju, iako je iole zdravoj pameti, prostom dedukcijom, moguće sve razjasniti i ontološki posložiti stvari. Učiniti ih vidljivim i jasnim svakome. Crna Gora je napadnuta od strane jedne velike sile. Velike sile, ne zbog eufemizma, već zato što to govori o ozbiljnosti i disproporciji u snazi između dvije države, Crne Gore i Ruske federacije. U tome imaju vjerne saradnike u dobrom dijelu stanovnika Crne Gore, SPC, političkim organizacijama, nevladinim organizacijama i medijima. I to je sve bilo jasno još od početka, od jeseni 2015. godine, kada su crnogorski petokolonaši razapeli šatore na jednoj od najvažnijih ulica Podgorice. U tome su imali podršku svih onih koji su ličnu korist istakli iznad svih ostalih principa.

Pokušaj oružanog prevrata na dan izbora 16.10.2016. godine, Srbija kao placdarm, Patrušev u Beogradu, agenti GRU, ruske vojne obavještajne službe, TV Carigrad i Putinovi politički i novinarski kerovi, novac, oprema - sve je to operacionalizacija vrlo jasne agresije na Crnu Goru. I novi koncept ruske politike u Evropi, u kojoj se svako zveckanje oružjem vojnih sila tragično završavalo. Crna Gora je nastavak ukrajinskog scenarija, s tim što je na Ukrajinu izvršena teritorijalno ograničena agresija, a u Crnoj Gori se računa na glupost i zatucanost dijela stanovništva i njegovo tradicionalno pogrešno opredjeljenje. U dobrom dijelu izvitoperene svijesti Rusi i Srbi ne mogu biti agresori ili okupatori u Crnoj Gori. Eto pitajte Matiju i bratiju. Oni funkcionišu u nebeskim kategorijama za koje ne važe pravne uzanse i zemaljski zakoni. Tako je moguće relativizovati otvorenu saradnju sa stranim državama u destabilizaciji sopstvene zemlje, promicanje nasilja kao načina borbe za tuđe interese i štititi sebe od zakonske odgovornosti produkujući dalje nasilje i zaklanjajući se iza pristalica izdajstva sopstvene zemlje. 

Posle Ukrajine, na redu je Crna Gora: Vladimir Putin u osvajačkom pohodu

Što je bliži dan ulaska Crne Gore u NATO, to je nervoza sve veća i veća. U Crnoj Gori postoje oni, među političkim partijama i nevladinim organizacijama, koji su za ulazak Crne Gore u NATO, a sve čine da se to ne desi, otvoreno sarađujući sa onima kojima je NATO „krv na oči“. I to je ta šizofrena situacija u kojoj se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Ispade da je odluka kao što je članstvo u NATO i sve ono što donosi Crnoj Gori jedno takvo članstvo u sigurnosnom, političkom, civilizacijskom i demokratskom smislu, smještena na nivo važnosti gradnje nekog seoskog puta. Htjedoh reći Zakona o naknadama majkama sa troje i više đece, pa se ugrizoh za jezik. Takav zakon je paradigma crnogorskog sna da ti država plaća nešto što nijesi zaradio, pa je samim tim njegov značaj toliko veliki da se iz njega može izroditi zakon koji će svakom stanovniku Crne Gore obezbjediti penziju sa navršenih 18 godina života. A radnu snagu ćemo uvoziti, normalno. Odnos između želje da se radom prosperira i spremnosti na žrtvu za pravo na nezarađenu penziju, ostvarenu naprizemnijim politikanstvom u Parlamentu, najbolje govori o ekonomskoj svijesti građana Crne Gore. Da su stoti dio te spremnosti na žrtvu ispoljili za ekonomsku dobrobit svoje porodice, pokretanjem porodičnog biznisa, Crna Gora bi odavno bila ekonomski raj.

Poziv na nasilje: Oružana kampanja sajta In4sOvih dana se u Briselu usvaja izvještaj o napredovanju Crne Gore ka EU. Po ko zna koji put taj izvještaj će sadržati fraze o korupciji, organizovanom kriminalu, nepotizmu, neslobodi medija... Ovo posljednje je najbolji pokazatelj apsurda na koji se način prave ti izvještaji. Iz ko zna kojih razloga, valjda što misle da nevladin sektor, zato što se kritički odnosi prema vlasti, vrši stvarni monitoring i bazira svoje izvještaje kao proizvod predanog rada, evropska komisija prihvata mišljenja i stavove nevladinih organizanicaja, koje su ništa drugo do parapolitičke organizacije i isturena odeljenja pojedinih političkih opcija. Zamislite tu glupost da u Crnoj Gori nema slobode medija? U Crnoj Gori u kojoj svaka baraba može da piše što mu drago, da poziva čak i na oružani otpor, da podržava terorizam, izdaju i nasilje? Što reći za bilborde koje postavlja IN4S po Crnoj Gori u kojima se pozivaju pristalice da održavaju svoje lično naoružanje jer će im biti potrebno? I onda prosipaju seljački humor kad nego ukaže na to,  kako je to za samoodbranu od kriminalaca, onako kako samo to ta hillbilly populacija zna. Ili, kako ih u Crnoj Gori zovu, stojseri, zbog položaja u kojem vrše neke radnje kad napada snijeg u brdima. Umjesto da zakonski odgovaraju, oni se posprdno obraćaju, preko svog opskurantnog medija, s pravom zblanutoj novinarki podgoričke Pobjede. Treba biti kao oni pa da ti takve džiberske umotvorine budu smiješne.

Naravno, to sve nije zainteresovalo „pravdoljubive“ crnogorske nevladine organizacije, kao ni sijaset nasilnog ponašanja političkih, opozicionih prvaka, njihovih sljedbenika, njihovog podmićivanja birača, prijetnji i sličnog. Taman posla da se zamjere tim predstavnicima najgoreg što su izrodili ovi prostori, ruganju i opstruiranju pravosuđu Crne Gore i suđenju za najteža krivična djela protiv zemlje, ili da se zamjere Amfilohiju kritikujući otrov koji redovno izbacuje, jer tada rizikuju da postanu „sluge DPS-a i Mila Đukanovića“ i izgube pozamašna novčana sredstva koja im pristižu iz  različitih pobuda. Bolje imati skoro 50 miliona eura na računima nego da te neko tapše po ramenima što svoj posao radiš časno i predano. Iako su, po dobrom starom običaju, ubijedili sebe i sličnu pamet da to jeste tako. Nema ništa grotesknije nego kad crnogorske ništarije umisle da njihove prljavštine i manipulacije predstavljaju najveći državni interes. Dovoljno je viđeti ih kako se skoro svako veče koče pred kamerama odnedavno „profesionalizovanog“ javnog servisa od sličnih ništarija. 

Crna Gora je sve  postigla zahvaljujući dobro odabranom vanjskopolitičkom kursu jednog čovjeka: Milo Đukanović u Evropskom parlamentu

Crna Gora je sve što je postigla, postigla zahvaljujući harizmi i dobro odabranom vanjskopolitičkom kursu jednog čovjeka. I to mu ne mogu oduzeti ni politička ni nevladina pustokupljevina. Sve drugo je malo, ma koliko imalo opravdane razloge za kritiku, u odnosu na značaj odluke da Crna Gora postane nezavisna i kao takva dio evroatlanskih integracija i vrijednosti, čovjeka koji je jedino bio u stanju da to sprovede. Ježim se od pomisli na što bi ličila Crna Gora da nije bilo tog preokreta u političkom i strateškom smislu. Gotovo sam stopostotno siguran da se moja vizija Crne Gore u kulturološkom i civilizacijskom smislu razlikuje od većine onoga što predstavlja političku i nevladinu scenu u Crnoj Gori, te me stoga ne zanimaju te sitne i denucijantske duše koje od svakodnevice i ličnih oportuniteta nijesu u stanju da vide širu sliku. A nijesam siguran ni da su u svojim glavama raščistili sa tom perverznom ljubavlju spram istočnjačkih pravoslavno-narodnjačkih podvala i „istorijske povezanosti sa pravoslavnom braćom“. Zato i ne čudi što se u Crnoj Gori, kao alternativa, u novije vrijeme nudi beslovjesnost u crvenim kravatama, populizam i demagoške matrice, začinjene reminiscencijom na vremena socijalizma. Svojevrsni eskapizam od potrebe da se Crna Gora mijenja u moderno evropsko društvo, u skladu sa standardima civilizovanih zapadnoevropskih društava. 

Oceni 5