Što je bilo i što još bilo nije već je u dobu sadašnjem zapisano

Ducasse, Isidore

Povijest književnosti ga pamti pod njegovim pseudonimom grof Lautrèamont. Napisao je samo jednu knjigu, Maldororova pjevanja. Poeziju nije dovršio. Njegovo djelo je znatno utjecalo na nadrealizam, bilo nadahnuće mnogim umjetnicima, a i danas njegovu knjigu punu drastičnih opisa i bizarnog humora neki rado čitaju. Rano je umro, za vrijeme opsade Pariza 1870. Imao je tek dvadeset i četiri. Povijest umjetnosti je upamtila nekoliko izuzetnih mladih stvaralaca. Takav je bio Mozart, Rimbaud, a i Lautrèamont. Kada nadaren stvaralac rano, u mladosti stvori veliko djelo i iskusan tumač estetskih fenomena pomisli da postoje urođene ideje ili da je u pitanju božanski dar, dar koji nadilazi svaki drugi i svojom jedinstvenošću izmiče racionalnom objašnjenju. Kada nadaren stvaralac još i umre mlad cijelo njegovo djelo bude obavijeno aurom njegove tragične sudbine i od tada se njegova biografija i bibliografija potpuno povezuju, njegovo djelo vidi kao sudbonosna gesta i znak same sudbine. A zauvijek ostaje pitanje: što je, koliko je još mogao? Ona jedina Lautrèamontova knjiga je bila tako dobra da bi poslije nje teško bilo napisati drugu. Ili, možda, nakon tako dobre knjige samo još kraj čeka. Zato je većina pisaca oprezna: mnogo pišu, ali u kvaliteti ne pretjeruju. Premda, vjerujem, to nije baš namjerno.

Dule, Makedonac

Mnoge sam konobare upoznao, pa barem jednog da spomenem. Dule je bio konobar u sarajevskoj kavani Istra. A bez kavana i konobara nikada nije bilo pisaca. Dule bi mi se uvijek obradovao, volio je preko cijele kavane viknuti „Fiiiiinccciiiii“. Kada je saznao da sam profesor, prestao: „Izvini, ja mislio ti pjesnik“.

Duras, Marguerite

Ponekad je svrstavaju u pisce „novog romana“, premda nije bila član te grupe, ni naročito bliska s onima koji su zastupali njihova teorijska stajališta (Sjeća li se itko tog književnog pokreta? Piše li danas tako bilo tko? A bio je to pravac koji je barem u Francuskoj odlučno utjecao na književni izraz u drugoj polovini XX. stoljeća). Možda je Marguerite Duras imala dodirnih točaka s tim načinom pisanja, s tim senzibilitetom, koji nije bio sklon dramatičnim pričama i sve temeljio na štimungu, ali je ona ipak nadasve bila „svoja“. Ona spada u onu generaciju europskih pisaca koje su filmovi učinili uglednim piscima, a oni filmu podarili neke od svojih najljepših priča. U centru njenog interesa bili su emocionalni, ljubavni odnosi, a česta tema joj je ljubav europske djevojke i azijskog mladića. Znano je da je osnova tih priča ono što joj se uistinu dogodilo dok je s majkom, učiteljicom, živjela u Vijetnamu. Duras je gradila svoje priče u dijaloškoj formi, rečenice uvijek kratke, u njima više neizgovorenog nego izgovorenog. U tom neizgovorenom je sve što osoba u ljubavi može osjetiti i reći. Tišina kao način kazivanja. I baš na takvim tekstovima, na knjigama i scenarijima Margarite Duras zasnovani su neki od najpoznatijih europskih filmova prošlog stoljeća: Moderato Cantabile, Hirošima, ljubavi moja, Ljubavnik... Pokazati, čak samo naznačiti ono što se ne može reći.

A u filmu Indijska pjesma koji je režirala sama Marguerite Duras gotovo cijeli film „ispričan“ je raznim glasovima iz off-a, pa je narator potpuno odsutan. Je li to čudo jezika i komunikacije spisateljici postalo jasno davno, u mladosti, u doba kada je živjela izvan svoje domovine, kada je u svom ljubavnom zanosu pokušala reći ono što će postati riječi slutnje, naznake i nijemosti u njezinim proznim djelima? Je li to priča o tuđini i jeziku koji mora ostati u onome koji govori, jer se ono što je najdublje naše, poput ljubavi, poput umjetnosti, poput nagomilane patnje, zauvijek u neiskazivom? Je li to njihova zajednička bit? Prava priča o M. D., pomalo zaboravljenoj, kao što se prošle ljubavi gotovo sasvim zaborave, rijetko u sjećanje prizovu.

Durrell, Lawrence

Jedna mi je moja dobro obrazovana prijateljica nešto počela govoriti o Aleksandrijskom kvartetu, a kada ja, dvadesetogodišnjak, rekoh da tu knjigu nisam čitao, ona tako reče „Nisi!?“ da ja knjigu odmah sutra posudih iz lokalne biblioteke i nisam iz kuće izlazio dok nisam savladao tu tadašnju „obaveznu lektiru“ pismena svijeta. Netko mi je jednom rekao da je Durrell navodno dolazio u Sarajevo u jednu kuću koja se vidjela s prozora stana mojih roditelja, baš preko puta mog sobička, pa sam se, tada još uvijek pun iluzija o značaju i snazi pisane riječi, čudio kako to da nisam osjetio prisustvo velikog pisca. Poslije sam saznao da je u svoje doba Durrell bio možda najpopularniji engleski pisac, i danas ga njegovi zemljaci čitaju, saznao i da je rano počeo pisati, bio diplomat, mnogo putovao, ženio se četiri puta, a i napisao pjesmu o Sarajevu, pomalo mi se ponekad činilo da je moj poznanik, takoreći komšija, još jedan od onih koje više ne viđam.

Eco, Umberto

Jedno jutro već gotovo slijepi knjižničar ustvrdi da je nestala jedna od rijetkih knjiga, Aristotelov rukopis pronađen u Siriji, a za koji se odavno vjerovalo da je uništen, mnogi čak nisu vjerovali da je ikada postojao. Knjižničar se odmah obratio jednom od prisutnih, čuvenom detektivu Sherlocku Holmesu. Nakon zagonetnog nestanka nekoliko drugih srednjovjekovnih knjiga, od kojih je svaka bila upisana pod imenom svoga prepisivača, a o kojima je jedino znao stručnjak za taj period, gospodin Eco, svi koji su bili upleteni u ovo istraživanje shvatiše da bi njen sadržaj mogao nauditi cjelini Aristotelova opusa, a i shvaćanju pojma tragedije i samog života kao tragičnog događaja, pa je odlučeno da se Aristotelova knjiga „spali“, odnosno stavi u rubriku trajno nestalih knjiga, kao da je knjigu odnio neki nemarni čitatelj, možda baš onaj gospodin Eco, a cijeli slučaj je uknjižen pod šifrom Ime ruže.

Eliot, T. S.

Što je bilo i što još bilo nije već je u dobu sadašnjem zapisano, i u pjesništvu se dogodilo, opjevano, a nikada potpuno kazano samo u samotnoj šetnji, niz ulicu, u ljepoti šaputano.

U njemu, dok opet ide niz ulicu u svom u sakou od tvida, odjeknu stih Ivana od Križa, a onda se riječ preobrazi i postade potpuno njegova, Eliotova samotna šetnja bez cilja u ritmu sutona u kojem ga sustiže pjesma još nenapisana, a tako njegova, sve jasnija, sve prisutnija, sve nježnija, kroz srce i um u stih prelomljena, u melodiju njegovih riječi salivena.

Ešton, Frederik

Otkud sad ovaj? Bio je najčitaniji pisac bivše Jugoslavije, koga više nitko ne spominje, a nitko ga ni za života nije hvalio. Bio je, odmah da kažem, „naš čovjek“: Frederik Ešton je pseudonim crnogorskog novinara Mitra Miloševića (1924.-1995.). Pisao je pod svojim imenom i nekoliko pseudonima, pisao romane o partizanima i špijunima, a najuspješniji su mu bili kriminalistički romani, prodani u milionima primjeraka. Glavni junak tih „laganih štiva“ je bio Lun, "kralj ponoći". Takvi romani su izlazili u izdanju edicije roto biblioteke X 100 (Dnevnik, Novi Sad). Izdavači su shvatili da im je mnogo jednostavnije naručivati tekstove od maštovitih novinara nego plaćati prijevode djela iz pera tada slavnih pisaca, poput Johna Dicsona Kerra ili Edgara Wallacea, pa su se počeli pojavljivati mnogi pisci koji su sa svojim engleskim i američkim pseudonimima postojali zapravo samo na tlu tadašnje Jugoslavije i bili veliki pisci na kioscima lokalnih trafika.

Njihove literarne parafraze slavnih uzora mnogima su postali mjera književnosti (čega je bilo i u našoj „ozbiljnoj književnosti“, koja je uglavnom bila eho „svjetske“), a one pametnije naučiše navici čitanja. U to doba mnogi „ozbiljni čitatelji“ nisu ni najmanje cijenili „kriminalističke romane“, automatski su ih svrstavali u „šund“, vjerojatno prije svega zato što su njihove teme smatrali trivijalnim, jer one nisu dolazile iz registra „kulturne rubrike“, nego „crne kronike“, s kojom fini svijet nema ništa zajedničko. A pritom bi nekako smetnuli s uma priče Edgara Alana Poea ili Zločin i kaznu Dostojevskog. Ja pak od Eštona dođoh brzo do Georgesa Simenona, do njegovih izgrađenih junaka, posebno inspektora Maigreta, do piščevog jasnog stila i inteligentnih zapleta, a potom i do Grahama Greenea, prvog pisca koji je „trilere“ učinio velikom literaturom. Napetom, elegantno pisanom i duhovitom istodobno. Njegovi pijanci igraju šah, slučajni špijun slika usisivač za prašinu i podmeće to kao slike raketne rampe na Kubi, nespretni pisac jeftinih romana postaje nehotice heroj, veliki idol djeteta se pokaže kukavicom, a u svim tim napetim, a tako ljudskim pričama nađoh i dosta katoličke filozofije, koja je na mene ostavila trajan utjecaj. Baš u takvim štivima brzo uočih kako se u spisateljskoj vještini u stilskom, dramaturškom i misaonom pogledu lako može razlikovati loš od dobrog pisca, zabavljač od autora. I još nešto, meni jednako važno: „šund-romani“, a još više oni dobro pisani za mene osobno bijahu prvi znak da i knjiga može biti samo „potrošna roba“, ali i zabavnija od Pionirske doline i Luna parka zajedno.