Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče

Safet Isović: Maršal Tito me je osobno znao: on je bio korektan gospodin, koji je znao nositi bijele rukavice i lijepo se obući, lijepo se ophoditi. O njemu sud treba da donese povijest, a meni je bilo lijepo sa njim. Kada god je Tito dolazio u Stojčevac ili Dom Armije, bilo mu je drago kad se ja pojavim. Mene je uvažavala i Jovanka Broz, njegova supruga, i žao mi je što ona danas provodi tako ružnu starost u Beogradu, ipak ona to nije zaslužila. Jovanka je bila prva dama i žena jednog velikog predsjednika. On je u svakom pogledu bio interesantna osoba. Sjećam se nekih njegovih anegdota: nas su Rusi kritizirali zato što nismo svirali u njihovu sviralu, a jednom kad smo primili pšenicu iz Amerike da se prehranimo, oni su nam predbacivali da smo dobili škart. Tito im je duhovito odgovorio da ta pšenica nije ništa bolja ni gora od njihove koju nikad nismo dobili. Također, poznavao sam cijeli niz vojnih ličnosti, sa nekima sam bio u dobrim odnosima, dok sa nekima nisam, ali sjećam se po lijepom nekih generala kao što je pokojni Pero Kosorić, koji je bio komandant u Sarajevu, zatim Žeželja, koji je bio Titov pratilac - sa njim sam proveo jednu cijelu noć, naravno, ništa nismo razgovarali, samo smo pjevali u Novosadskoj banji; dopadao mi se Avdo Humo i njegova supruga, bili su uvijek odmjereni. S druge strane su oni što bi, ako ne bi Tito došao na neki prijem, upražnjavali alkohol i divljali. Zamislite kako podivlja, recimo, jedan šef Udbe za grad Smederevo! Baš taj je znao jako ružno dobacivati Džemalu Bijediću, čak za stolom dok smo sjedili. To je bilo jedno vrijeme i sretno i nesretno: nesretno što smo bili u komunističkom okruženju, a opet sretnije nego u istočnim zemljama, Bugarskoj, Češkoj ili Poljskoj. I mi smo živjeli u nekoj neimaštini jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, ali je entuzijazam vladao. Najveći kapital je bila sigurnost za ljude i građane: vi ste mogli sa milion maraka noćiti na vrhu Jahorine i da ih stavite pod glavu a da se ništa ne desi. Ja Tita nisam mogao mrziti, iako nisam volio komunizam, ali mnogo ljudi oko njega nije valjalo. Doživio sam da Titov general, koji bi čuvao tuđe koze, jer nije imao škole, da nije otišao u partizane, nakon pojave Slobodana Miloševića počne da pljuje po Titu, i ja sam kao antikomunista skočio da ga branim. To je vrhunac nepoštenja: valj'o mu je Tito više nego otac, a nije on jedini. Nisam za to da se danas osnivaju neka udruženja radi pomena Maršala Tita. On je odigrao svoju povijesnu ulogu i prepustimo ga povijesti - neka mirno odspava svoj vječni san. Komunizam je nepovratno otišao i to mora svak' da zna. Mislim da je Tito obmanjivan od ideologa tipa Kardelja ili Moše Pijade. Kardelj je na nama vježbao, dok je u Sloveniji bio u slaboj formi.

Mišo Kovač: Govore da je Tito bio diktator, a ja tvrdim da to nije istina. On nije bio diktator, nego su oni što su ga okruzivali od njega učinili - Boga! Zvali su me osam puta da mu pjevam, ja sam se svaki put izvukao i nisam otišao tom našem drugu Bogu. Nečcinim zbog toga od sebe heroja niti zamjeram onima koji su mu pjevali. Svatko je radio ono što je htio. Ja sam vjerovao i vjerujem u pravog Boga, a u Boga koji se zvao Josip Broz nisam vjerovao. Ni u njegov komunizam. S tim da nikad neću kazati da sam bio proganjan, da su mi zabranjivali odlazak u crkvu, da nisam smio nositi križ na lančiću oko vrata... Ni Tito ni njegova komunistička vlast nisu me dirali, odlazio sam u crkvu kad sam htio, otkad znam za sebe, nosim križ oko vrata... I nije mi falila ni dlaka s glave. Bio sam popularan od vrha Slovenije do dna Makedonije, da sad kažem kako sam zbog svog hrvatstva bio ugnjetavan, to bi bila laž.

Miroslav Krleža: Teško je reći sto će biti i kako će biti poslije Tita. Ovaj prostor ostaje ono što je uvijek bio - prostor trenja, ili dodira, ako hoćete, ali uvijek prostor pretenzija jačih suvereniteta. Ne treba nikada zaboraviti da se velike sile, ako ne ratuju, ali i kad ratuju među sobom, uvijek nagađaju preko glava malih naroda. Tito je postao ono što je postao upravo zato jer je o tome imao preciznu svijest, jer je o tome trajno vodio računa i jer je znao neutralizirati nagodbe pa, dozvolile, i diktate velikih na račun malih. U tom je smislu učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. Ali Hrvati, kažem vam, nisu toga svjesni....

Alija Sirotanović: Moja desna ruka je tridesetak godina držala lopatu: umije li ona malenom olovkom da napiše nešto o trideset i sedmom maju u slobodi. Velite da umije? Onda će napisati ovo: maj je za mene: Tito, sloboda, bratstvo i jedinstvo, mir, radnici, rudari, rad. Baš to i baš tim redom.

Dva posljednja maja bez Tita i trideset pet pređašnjih s njim bude u meni sjećanja na susrete s voljenim Maršalom. Jakako, i na razgovore, riječi koje je govorio meni i mojim komoratima. Ne jamčim da ću baš sve poredati po mjeri novine i namjestiti kako valja -ali ću vjerno pripomenuti šta mi je Stari kazao i što ja o tome mislim.

Veli on meni, biće četrdeset i devete u Beogradu. Bio sam tad narodni poslanik. Alija, treba uglja. Vidiš, zemlja porušena, kopaj, prebacuj norme. A on još kaže: doći će vrijeme kada će ugalj više trebati nego sada. Eto. došlo je to vrijeme. Ja, pravo da kažem, nisam vjerovao da će uglja više sada manjkati no ga je onda trebalo. Pa nam kaže i ovo: Alija, država je k’o dobar domaćin. Svega treba da ima i da se što manje od drugoga moli i da svi u njoj živimo k’o braća – jednaki i u ljubavi.....E, lakše je meni bilo razgovarati s Titom nego s nekim iz opštine. Nekako lako i razumljivo sve ti kaže, a tebi od prve jasno. pa onda, opet jedne prilike kazuje; ići ću ja po svijetu da tražimo prijatelje; ne može dobar domaćin bez komšiluka i poznanstva. Ali, zvaćemo i mi svakoga u goste – ko nam dobro misli. I svega ćemo mi imati i steći. Gledam ga i mislim; da mi je poživiti da vidim sijalicu na svom plafonu. To bi ta ista četrdeset i deveta -ne prođoše ni dvije iza nje - planu žarulja i u mojim Trtorićima.

Sve što nam je Tito govorio, radio, stekao i nama ostavio sve je to stečeno radom. Rad je za mene “legetimacija” kojom se sve dokazuje. Ja bih i u ličnu kartu pis’o ko je kakav radnik: nek’ se zna i nek’ piše. Evo, nema kafe. nema. Kafa ne može u Bosni roditi. Ali može kukuruz, pšenica, ima uglja, teku rijeke. Sij, žanji, kopaj, benti, pa prodaj što pretekne i eto para da se kava kupi. Ne imadnemo li ćumura, nećemo ni kafe srkati. I nek’ nećemo - pravo je.

Ali, nema uglja. Dobro, velike fabrike, potražnja. Ali - što nema. Dok god bude više ljudi s olovkom u rukama nego onih s lopatom u jamama-neće ga biti dovoljno. Ni njega, ni kafe. Nemam ja ništa protiv olovke: bio sam poslanik, znam da je i ona teška i da i ona “kopa” na svoj način. Nego, puno ljudi sjedi za stolovima i više zarađuju nego radnici. To nije pravo: radnika treba nagraditi. Ako ima “oklen”. Ako baš nema, a neko dobar radnik: daj ga, barem, “pofali”, metni u novine, oduži mu se nekako, vole to ljudi. rad od nerada treba otkidati k’o krpelj od kože. nerad je kao zemljotres: sve poruši pred sobom. samo i kad se radi, valja dobro pomisliti kako. Evo, ljudi se opet vraćaju na zemlju. neka, to je dobro, jer pčela ne ide daleko od košnice. Ali gledaj šta se čini: naprave fabriku na njivi, na oranju, bogati. Ma, fabrika može i na kamenju “sjediti”, ali travka niče samo iz brazde.

Tito nam je dosta toga ostavio, k’o najbolji domaćin svojoj djeci, sinovima. sačuvajmo ovo što imamo, ponešto ćemo i sami steći: dotećiće i našoj djeci. pa, vala i njihovom potomstvu. da ne računam dalje.

Eto, kad razmišljam o Prvom maju meni na pamet dolaze te i takve misli. Za mene je riječ maj, iako je nekako meka i umiljata, uvijek ličila na garavu stisnutu šaku. Baš kao što riječ rad liči na teški kovački malj. Ja sam uvijek mislio i mislim da to jedno s drugim ide kao – čekić i nakovanj, pod čijim udarcima se kuje i stiče sve što imamo i sve što nam treba.

Marijan Beneš, bokser: Sreli ste Tita? – Jesam, dva puta. Tile je bio laf. Kada su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?” Ja sam mu rekao: “Niste ni vi, druže Tito, viši.” Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću – i radnik i rudar i čistač ulica i liječnik. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjoj Luci.

Bruno Langer, pjevač: Za razliku od mnogih drugih, mi smo imali poruku, a to znači da nismo živeli u mraku. Naprotiv. Mogli smo slobodno da govorimo i još slobodnije da se krećemo. Onaj ko sada priča da smo u socijalizmu za vreme Tita bili nečim sputavani, taj priča najobičnije gluposti i tvrdim da je najobičniji lažov.

Radmilo Armenulić, teniser: Jednoga dana, 1961, u Teniski klub Partizan došao je šofer, po činu pukovnik, da me vodi na Dedinje i samo mi rekao da ću tamo igrati s nekim. Čim sam stigao video sam o čemu se radi: rezidencija, teniski teren uređen, sede i čekaju me general Korać, Koča Popović i - Tito. Bio sam vrlo mlad, prvak Jugoslavije do 16 godina, i naravno zbunjen i uzbuđen što sam ga uopšte video. Tito mi kaže: „Radmilo, znam kako igraš, al' sam njima za svaki slučaj kazao da treba da izgube.“ Tako smo on i ja igrali protiv generala Koraća i Koče Popovića, i naravno - pobedili. Kao osveženje sam pio malinov sok sa sodom, zvali smo ga malinovac. Tito je bio u dugačkim belim pantalonama, Koča takođe, a general Korać u šortsu. I ja sam, kao pravi teniser, bio u šortsu, mada su par godina ranije, dok sam skupljao lopte Paladi, Punčecu i Mitiću, svi nosili duge pantalone.
Tito je bio veoma duhovit, šalio sa na račun naših protivnika, a igrao je onako salonski, zamahne, pa šta pogodi. Ali, igrao je on i „zapadni forhend“ i „istočni bekend“, stalno varirao između Istoka i Zapada. Moje mišljenje je da je to radio dobro. Bar je naš pasoš bio jako vredan, ako ništa drugo.

Helmut Schmidt, bivši kancelar Njemačke: Tito je najuspješniji političar suvremene Evrope.

Stipe Šuvar, političar: Tito je bio jedini Hrvat, južni Slaven, koji je ušao u svjetsku povijest i u njoj ostao. Bio je najslavniji vođa antifašističkog ustanka u samome srcu Europe. Titovi partizani bili su pravi anđeli prema onome što su u Drugome svjetskome ratu činili ustaše, četnici i belogardejci koji danas partizane optužuju za zločine. Titovo ime i djelo najviše dovode u pitanje njegovi narodi – Hrvati i Srbi, dok je njegovo ime u svjetskoj povijesti zauvijek upisano zlatnim slovima. Zanimljivo je da se nekih navodnih velikana, a koji su umrli prije godinu dvije, nitko više ni ne sjeća. Mislim da to dovoljno govori o Titovoj veličini.

Žan Pol Sartr: Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije.

Dario Džamonja, književnik: Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su od obećanih "promjena", ako ne računamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita. Iako su neke ulice već bile preimenovane, ipak se nisu usuđivali da promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova. Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga pominjali sa sjetom i s uzdahom "e, da je nama našeg Tite", a mlađarija, iz samo njima znanih razloga, krvnički psovala. Valjda je i to bio dio tih obećanih sloboda i demokratije. "Povjesničari", "istoričari" i "historičari" su blaćenje njegovog imena doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle pročitati "analize" koje su ga razotkrivale kao "plaćenika Vati­kana", "agenta Kominterne", "izdajnika hrvatstva", "dželata srpst­va", "masonskog zavjerenika", ili šta god je kome palo na pamet."

Kemal Monteno: Nisam čovjek koji se okreće kako vjetar puše, i ne mogu me promijeniti. Onoga koga sam volio, volim i dalje, i gotovo! Tako i protiv Tita mogu govoriti šta god hoće, ali moje mišljenje o njemu ne mogu promijeniti. A, taj susret, kada mi se pridružio na sceni i otpjevao sa mnom "Bella Ciao" nezaboravna je uspomena koju ću čuvati do kraja života.

Gabi Novak: Puno puta sam pjevala pred Titom,gotovo uvijek kada je dolazio u Zagreb. Jedne Nove godine pjevali smo mu Tereza, Arsen i ja... Odlično je igrao, krasno! Bio je strašno komunikativan, sve nas je mnogo volio. Čim odu uzvanici, s nama bi se zabavljao, pričao viceve, sve do pet, šest, sedam ujutru! Mi bismo već popadali od umora – a on bi ujutru naručio viski, zapalio „havanu“ i sjeo za klavir. Svirao je, sjećam se, Šopena...

Nenad Čanak: Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče.

*Prenosimo sa sajta titomanija.com.ba uz dozvolu urednika

(Nastaviće se)