Što je čkalj doživio

Pred gospodskim dvorom bio lijep vrt, a u vrtu drveće i cvijeće kakvo se rijetko kada vidi. Gosti se u onome dvoru divili neobičnom drveću i cvijeću, ljudi iz okolnih sela i trgovišta dolazili nedjeljom i blagdanom te molili da vide onaj vrt, čak i cijele škole išle da ga razgledaju.

Izvan vrta, odmah uz ogradu prema putu, rastao povelik čkalj. Lijepo se izvio, iz korijena mu izbile mnoge stabljike, tako da bijaše cio grm. Nitko ga nije gledao ni zamjećivao osim starog magarca što je vukao mljekarska kola. Istezao bi vrat prema čkalju govoreći:

— Lijep si, rado bih te pojeo!

Ali uže kojim su magarca privezali ne bijaše dovoljno dugačko da bi se mogao čkalju prikučiti i pojesti ga.

U dvoru se sabralo veliko društvo, sve sama blagorodna gospoda iz prijestolnice, mlade, krasne djevojke, a među njima i neka gospođica iz daleka; došla je iz Škotske, potjecala od visoka roda, bila vlasnica mnogih imanja, veoma bogata »zaručnica kakvu samo poželjeti možeš«, kaza mnogi mladi gospodin i mnoga mati.

Mladost se razišla po tratini, igrala kriket, šetala među cvijećem; svaka mlada djevojka ubrala po jedan cvijet i stavila ga u zapučak kojemu između mlade gospode. Gospođica iz Škotske dugo gledaše naokolo birajući svoj cvijet; ni jedan kanda ne bijaše po njezinu ukusu. Najposlije pogleda preko ograde, za kojom stajaše velik čkaljev grm, načičkan krupnim, crvenomodrim cvjetovima. Kad ga vidje, nasmiješi se te domaćinova sina zamoli da joj jedan ubere.

— To je cvijet iz moje zemlje! — kaza ona. — Resi škotski grb. Uberite mi ga!

Mladić otrgnu najljepši, ali se ubode u prste, kao da ondje bijaše najoštriji ružin trn.

Čkaljevim cvijetom Škotkinja zakiti mladića, a on se osjeti neobično počašćenim. Svaki bi između one mlade gospode dao svoj krasni cvijet da bi se okitio onim što ga je u zapučak stavila Škotkinja svojim lijepim rukama. I dok je domaćinov sin uživao u sreći, što li je tek osjećao čkalj, koji pade u blaženstvo kao da ga je rosa orosila i sunce obasjalo!

»Ja sam nešto više nego što i sam mišljah!« kaza u sebi. »Pripadam zapravo unutra, s onu stranu ograde, a ne izvan nje. Nepravda svijetom vlada! No sad je ipak netko od mojih unutri, i to u zapučku!«

Svakome pupoljku što bi izbio i propupao pripovijedaše o tom događaju; ne prođe ni nekoliko dana, kad čkalj saznade — i to ne od prolaznika, ne od ptica i njihova cvrkuta, već od samog zraka što struji i zvuk nadaleko širi, iz najskrovitijih staza u vrtu i odaja u dvoru, kad su vrata i prozori otvoreni — saznade da je mladić, koji je iz fine ruke one Škotkinje dobio čkaljev cvijet, sada dobio i njezinu ruku i srce.

»Ja sam ih vezao!« govoraše u sebi čkaljev grm misleći na cvijet što ga je dao u zapučak. I o tome bi događaju pripovijedao svakome novom cvijetu što bi procvao.

»Sigurno će me sada u vrt presaditi!« mudrovao čkalj. »Možda će me staviti u lonac za cvijeće, a to je najveća počast!«

I čkalj tako živo na to mišljaše da je u potpunu uvjerenju kazao: »Doći ću u lonac za cvijeće!«

Svakom i najmanjem cvijetu što bi izbio obećavaše da će i on u lonac, a možda i u zapučak — najviše mjesto do kojega se može dotjerati. Ali mu nijedan cvijet ne dođe u lonac niti stiže u zapučak; cvjetovi mu i dalje zrak udisali, u svjetlu se kupali, danju sunčane zrake upijali, a noću se rosom pokrivali — cvali i primali posjete pčela i stršljena što sisahu medni sok.

— Razbojnici! — vikao čkaljev grm. — Uh, što ne mogu da vas izbodem svojim trnjem!

Cvjetovi priklanjali svoje glave i venuli, no svečer se novi pojavljivali.

— Dolazite kao naručeni! — govorio čkaljev grm. — Svakog časa očekujem da prijeđemo unutra, s onu stranu ograde.

Nekoliko bezazlenih tratinčica i bokvica stajalo ondje i zadivljeno slušalo; povjerovaše da je istina sve što kazuje.

A staro magare iz mljekarskih kola s kraja puta pogledalo na čkaljev grm što se rascvao, ali uže bilo prekratko, pa ga ne mogaše dohvatiti.

A čkalj mislio na škotski čkalj, ubrajao se u njegov rod i najposlije povjerovao da i sam potječe iz Škotske i da to njegovi preci krase škotski grb. Bijaše to uzvišena misao, no od velikog čkalja i misli velike.

»Ponetko je često tako visoka roda da ne možeš ni zamisliti!« kaza kopriva što je u blizini rasla te osjećala da bi mogla postati koprinom, uzdići se do tkanine od žare.

I tako prođe ljeto, za njim jesen stigla. S drveća opadalo lišće, šarenilo se cvijeće, ali slabije mirisalo. Mladi vrtlar pjevao u vrtu, pjesma mu se preko ograde razlijegala:

Vrijeme vrti svoje kolo,

idu doba uokolo!

Mlade jele u šumi počele za Božićem čeznuti, no do Božića bijaše još dugo.

»A ja sam sveudilj ovdje!« kaza čkalj. »Kao da su i zaboravili mene! A zaruke su moja zasluga! Zaručili se, a prije tjedan dana i vjenčali. Ali neću poduzeti ništa, neću učiniti ni koraka, jer i ne mogu s mjesta.«

Prođe još nekoliko tjedana. Čkalj stajao s posljednjim svojim cvijetom, velik i krupan, dobro ukorijenjen. Hladan vjetar nad njim duhao, otišle mu boje, nestalo krasa, a cvjetna čaška, velika kao graškov cvijet, pojavila se kao da je samo srebro.

U vrt dođe mladi par, sada muž i žena; pođoše duž ograde, a mlada žena pogleda preko nje.

— Još je tu veliki čkalj! — uzviknu ona. — Samo sad ni cvijeta na njemu nema!

— Ostala je još posljednja krpa! — uzvrati mladi čovjek pokazujući srebrnasti ostatak, no ipak cvijet.

— Svejedno je lijep! — napomenu mlada žena. — Takav bi trebalo urezati na okvir oko naše slike!

I mladi čovjek opet morade preko ograde; ubra uveli cvijet i opet se ubode u prste — ta nazvao ga krpom.

Dođe cvijet u vrt, stiže u kuću pa u dvoranu, gdje je stajala slika što prikazuje mladence. Mladoženji se na slici vidi čkaljev cvijet u zapučku. Spominjahu prvi cvijet, bijaše govora o ovome drugom što ga doniješe, posljednjem čkaljevu cvijetu što se srebrom prelijevao i što se imao na okvir urezati.

A zrak je riječ o tome nosio daleko naokolo.

»Što se sve može doživjeti!« govorio čkaljev grm. »Prvenac mi dospio u zapučak, a posljednji mi cvijet ide na okvir! Kamo li ću ja doći?«

A magare stajalo s kraja puta i gledalo čkalj: — Hodi k meni, moj šećeru, jer ne mogu do tebe; uže mi ne dopušta!

No čkalj ni riječi ne uzvrati; sve je dublje u misli tonuo, a o Božiću ovako preumi, pomišljajući na svoj cvijet:

»Kad je dijete unutri i kad mu je dobro, roditelju je i vani lijepo!«

— Tâ ti na čast služi! — oglasi se sunčev trak. — I tebe će lijepo mjesto zapasti!

— U loncu za cvijeće ili slici na okviru? — upita čkalj.

— U priči! — odgovori sunčana zraka. I evo ga u priči!

*Iz knjige “Slikovnica bez slika”, preveo s danskog Josip Tabak