O filmu i knjizi "Događaj" (L'événement)
Happening 01 S

Photo: Screenshot

Što je pleteća igla u vagini nasparam uništene karijere

Zlatni lav u Veneciji 2021. godine za rediteljku Odre Divan (AudreyDiwan) i film Događaj (L'événement), te Nobelova nagrada 2022. za autorku istoimene knjige po kojoj je film snimljen – Ani Erno (Annie Ernaux), mogu same po sebi biti preporuka za gledanje i čitanje.  Ako smo od onih koji i dalje veruju nagradama i priznanjima.

Film Događaj je bio u selekciji FEST-a 2022. godine. Prijatelj koji ga je tad pogledao, rekao je: „Ovo je jedan od onih filmova koje bi svi trebalo da pogledaju”.

Tema je, više nego opet aktuelna, ilegalni abotrus. Radnja filma se dešava ’60-ih godina prošlog veka u Francuskoj, kada je abortus u toj državi bio zabranjen. Sve je zasnovano na istinitom događaju, ilegalnom abotrusu koji je imala Ani Erno, autroka knjige.

Glavna glumica filma Anamarija Vartolomei koja na trenutke neodoljivo podseća na Marijon Kotijar, u skoro svakom kadru je filma u prvom planu, u krupnom planu, čime rediteljka dodatno podcrtava usamljenost i bezizlanost situacije u kojoj se protagonistkinja zatekla. Ovo isticanje An u filmu, urađeno je potpuno u skladu sa prikazom junakinje u knjizi. U fokusu je samo ona sa svojim mislima i potrebom za delanjem. Vešto je rediteljka na ovaj način prikazala iz čije perspektive ćemo pratiti događaj. Studentkinja An nam je na stotinak minuta pozajmila svoje oči. Film je svedočenje, nije emotivna priča, već je sve predstavljeno isto onako kao i u knjizi – promišljanje jednog iskustva na način na koji se desio. Kako je jedan događaj izopštio An iz društva u kom je donedavno pripadala. Kako je odjednom studentkinja postala osoba koja mora da se suprotstavi zakonu da bi mogla da se vrati u svet u kom je želela da ostane. A svet? Svet i ne primećuje, nikome nije stalo. Dobro znamo da koliko god da nam se dešava nešto strašno, svet nastavlja da postoji bez nas.

Kako rešiti situaciju u kojoj se ne sme biti i kako rešiti onu o kojoj se ne zna ništa svaka informacija o abortusu je „protiv društva“, u filmu je odlično kontrastno prikazano time što An pokušava da živi svoj dotadašnji život, ali njena odsutnost iz svih situacija pokazuje koliko joj se svi problemi sa kojima se susreću njene prijateljice (i koji su do nedavno bili i njeni problemi) čine banalnim. I svakim minutom filma stvara se sve veći jaz između An i ljudi koje sreće. Kao što može da joj izmakne život koji želi, na isti način polako počinju da ne budu bitni ljudi i priče koji ga čine. Sve stoji, samo vreme teče.

Tenziji da li će An uspeti da nađe izlaz koji želi, doprinosi i što je film podeljen na delove – ti delovi su naslovljeni po sedmicama – od prve do četvrte. Nedelje su odbrojavanje, trka sa vremenom.

Verovatno je da je većini gledalaca filma, i tematski i dodatno numeričko opisivanje odmah asocijatvino prizvalo čuveni rumunski film 4 meseca, 3 sedmice i 2 dana čime je osećaj klaustrofobije, zaglavljenosti i nemoći dodatno pojačan. I tu je snaga filma – u tom vremenu koje je prikazano kako istovremeno brzo prolazi i kako se vuče. Kako je svaki dan dan bliže momentu u kom više neće biti moguće izvršiti abortus, a sa druge strane svaki dan tako stoji kao opomena da sve jeste realnost – An mora da dela, i to mora da dela brzo, bez obzira što se oko nje odvija život na način kao da se njoj ništa nije desilo.

Ono što film ne želi da sakrije i ublaži jesu i igle za pletenje u vagini junakinje, kao i realističan prikaz izvođenja abortusa. Ružno je, bolno, mučno, nebezbedno. Da li će većina koja skrenuti pogled s ovih scena? Hoće, verovatno isto kao što je većina okretala glavu od An, ostavljajući je samu.

„Što je pleteća igla u vagini nasparam uništene karijere“ (1) rečenica je iz romana Događaj Ani Erno. I tako napisana, kao komentar, skoro kao usputno, ta rečenica je otvorila prostor za tumačenje, saznanje i čitanje. Da, neželjena trudnoća nije bila ničija briga – sem one koja je trudna. A tada upravo prestaje briga za njenu karijeru, karijerna htenja, nadanja, životne snove. Rešenje – dohvati igle i pokušaj da izdržiš da bi mogla da živiš kako si planirala.

Pišući o svom iskustvu, Ani Erno upravo to daje u svojoj knjizi – svedočanstvo. Evo, ovako je bilo – društvo je okretalo glavu i uzela sam iglu za pletenje, želela sam decu ali ne u tom trenutku– i bila sam bespomoćna i sama. Situacija nije interesovala ni muškarca sa kojim je provela noć.

To društvo koje je okretalo glavu pa je An morala da uzme iglu za pletenje je isto ono društvo koje je iznad svih situacija, jer se one uvek dešavaju drugima koji onda ni ne zaslužuju da budu deo društva. Oni su ti koji „skrenu“, potvrda da su njihova načela ispravna, a uverenje mora da stiže stalno i stalno. Dok se, naravno, moralni inkvizitori i sami ne nađu u situaciji iznad koje su mislili da su.

Autroka ne morališe, već samo činjenično deli sa nama svoja iskustva. Navodeći tačno kako je šta izgledalo kog dana u njenom životu te četiri nedelje, dolazimo i do rečenice koja glasi „U tom sam času ubila svoju majku u sebi“. (2)

U filmu možda može da izmakne ta nit, možda može ta scena da se posmatra samo jedna u nizu scena, scena kada An razgovara sa majkom, ali u knjizi je mnogo jasnije podvučen jedan bitan sloj – zadržavanje neželjene trudnoće bi za An značilo da ponavlja očekivanu sudbinu žena iz radničke klase.

I po tempu se film i knjiga podudaraju – to proticanje vremena, u knjizi omeđeno dnevničkim zapisima u filmu delovima naslovljeni nedeljema, ta trka protiv jačeg neprijatelja – vremena, odmah nekako nepravedna, pa još dodatno pojačana izopštenošću – tenzija koja raste kako se približava ta četvrta nedelja – i čitaocu i gledaocu stvara jedan osećaj mučnine. Mučnine i skučenosti.

Spisateljica se povremeno u knjizi sa vremenske distance osvrće na ono o čemu piše, kao da daje sebi ponovo za pravo da promisli da je to što je preživela bilo mučno. Dok sa te pozicije misli o događaju od pre četrdesetak godina nije joj ni malo lakše. I dalje proživljava traumu i dalje, bez obzira koliko decenijaje prošlo – iskustvo koje je proživljeno ne biva ništa manje teško. I jasno na papiru Ani Erno ličnom iskustvu da postane kolektivno iskustvo svake žene koja je proživela isto. Njena knjiga postaje omeđena patrijarhatom, klasom, nevericom u kakvoj situaciji se nalazi junakinja. I kao i u filmu, realne scene igle za pletenje, izvođenja abortusa i samog abortiranja jasno ostaju urezane u naše sećanje, verovatno na isti način na koji je to urezano i u sećanju žena koje su posezale za iglama i sondama.

Atmosfera u knjizi i filmu je jednako zagušljiva i podseća na jutra u kojima se budimo sa nadom da su loše stvari koje nam se dešavaju zapravo bile san. I onda sledi tup udarac u stomak – istina je. U ovom slučaju, u slučaju Događaja, ti udarci u stomak mogu da se prevedu i na nivo realnosti.

Napisavši knjigu o onom što joj se desilo, podelivši tu priču sa milionima čitalaca širom sveta, na jedan simbolički način, Ani Erno je konačno dala glas sebi koja je bila u toj situaciji i svim onim ženama koje su bile u istoj situaciji, dala je glas svima onima koji su u pola glasa, šapatom, krišom, u šiframa i u memljivim sobama govorili o abortusu ili ga imale ili pomagale da se abortus izvrši. To što je nešto ilegalno, ne znači da se to ne dešava. Samo znači da je mnogo teže i riskantnije doći do rešenja, nekada je jedino rešenje igla za pletenje.

I upravo ovim ostvarenjima, i knjigom i filmom, bez cenzure (a cenzura je uvek kontrolišuća) govori se jedna velika istina u ime svih onih koje o svojim događajima nisu mogle da govore. Događaj je zapis i svedočanstvo, i kao što je rečeno na početku teksta – i film i knjigu bi svako trebalo da pogleda i pročita.

1. Ernaux, Annie, „Događaj“, Kulturtreger, Multumedijani institut, Zagreb, 2022, str.34

2. Ernaux, Annie, „Događaj“, Kulturtreger, Multumedijani institut, Zagreb, 2022, str.65

Oceni 5