Legenda o nastupu benda kojeg nema
Punk

Photo: Jože Suhadolnik

Što se dogodilo između nastupa Trsatskih kuraca i Mrtvog kanala?

U kristalnoj dvorani hotela 'Kvarner' u Opatiji: Predrag Kraljević Kralj, pjevač grupe TermitiNaša prva svirka u Rijeci trebala je biti i posljednja. Prva stvar koju smo trebali odsvirati, trebala je biti i posljednja. Jedina. Najbolja i najgora. Samo u Rijeci, tog travnja 1980. i nigdje i nikada drugdje. Koncept je bio vrhunski. Čisti punk. Nismo znali svirati, nismo znali pjevati, nismo imali sluha, pa čak ni volje za rad.

– Moraš doći na koncert – rekao sam joj.

– Kakav koncert, čiji?

– Naš.

– Koji ste to vi, molim te lijepo.

– Bule, Zule, Bojo i ja.

– Pa tko od vas zna svirati?

– Nitko. U tome i je stvar – zaključio sam trijumfalno.

Koncert smo organizirali u Mjesnoj zajednici Zamet. Prošlo je nekoliko godina od posljednjeg koncerta na istom mjestu. Bili su to Termiti 1978. godine. Njihov pjevač, Kralj se tada usred koncerta ritualno izrezao žiletom po prsima, krvi je bilo na sve strane, a nastup su svi dobro zapamtili. I penzioneri koji su rukovodili mjesnom zajednicom, pa godinama nisu nikoga puštali u dvoranu. Do danas. Rekli smo im da organiziramo koncert za grupe čiji su članovi sudjelovali na omladinskim radnim akcijama. To je penziće razoružalo. Aktiv Saveza komunista u mjesnoj zajednici dao nam je zeleno svjetlo. A to je bilo najvažnije.

Dvorana je bila, iskreno govoreći, očajna kao koncertni prostor. Bio je to fiskulturni dom s malom pozornicom. Kad se na nju nagura razglas i oprema, bend je jedva mogao hodati, a Titova slika je dominirala kao scenski element. Za light show bio je zadužen Buck, koji je doslovno palio i gasio prekidač za svjetlo na pozornici. Minimalizam na djelu, ali bilo smo presretni što uopće imamo neki prostor. Pa još i besplatno.

– A odakle vam instrumenti – pitala me mala.

– Nemamo ih.

– Nego?

– Posudit ćemo od drugih bendova.

Nevolja s tom idejom bila je u tome što su slično razmišljali i u preostala dva benda. To su, doduše, za razliku od nas, bile ozbiljne grupe, s kakvim-takvim repertoarom i par koncerata po raznim riječkim rupama. Pa ipak, nitko nije imao upotrebljiv komplet bubnjeva. Sami su vježbali na tuđim bubnjevima, ili priručnim predmetima kakve su prazne kutije za deterdžent.

– Kiko, možeš li nam posuditi bubnjeve – nazvao sam iz obližnjeg boćarskog kluba u kasno poslijepodne uglednog člana Termita.

– Kad vam treba?

– Večeras za koncert u Mjesnoj zajednici.

– Ali nemam nikakav prijevoz – pokušao se izvući.

– Poslat ću ti Alda s fićom i nekom lovicom – odgovaram.

Penzićima smo rekli  da organiziramo koncert za grupe čiji su članovi sudjelovali na omladinskim radnim akcijama. To ih je razoružalo, plus -  Aktiv Saveza komunista u mjesnoj zajednici dao nam je zeleno svjetlo

Po dolasku bubnjeva koji su pravim čudom stali u rasklimanog fiću, činilo se da su svi problemi riješeni. Bracin razglas kao najskuplji dio priče je stigao, od tri benda skupio se jedan komplet instrumenata i samo je trebalo još prodati stotinjak karata da pokrijemo troškove.

– Kako ćemo riješiti karte?

– Ja ću ih prodavati, a vas dvoje ste kartodrapci – objasnio sam osnove organizacije koncerta ostatku benda.

– Misliš da će doći rulja?

– Hoće – vidovito sam odgovorio.

Rulja je doista došla, a to je možda bilo najveće od svih čuda. Koncert nije bio baš nigdje najavljen. Jedina radio stanica u gradu nije najavljivala koncerte anonimnih bendova, a ugledni dnevni listovi još manje. Otisnuli smo nekoliko plakata sitotiskom, no to su odmah razgrabili kolekcionari. Sve se svodilo na usmenu predaju. Društvene mreže nisu se te 1980. formirale na internetu, nego na trgovima. Na ogradi ispred hotela Kontinental pankeri su visjeli u grozdovima.

Najavljeni kao headlineri: Grupa Mrtvi kanal

– Si čuo da je večeras koncert?

– Šta da?

– Da. A bit će i nastup iznenađenja.

– Kralj?

– Ne, njemu su zabranili nastupe u toj dvorani nakon onog điranja žiletom...

Ali, iznenađenje smo trebali biti mi. Prvi puta na sceni. I posljednji. S jednom jedinom pjesmom i bez imalo sluha. Čak i bez imena. Koncept bijaše nenadjebiv. Nitko ne zna svirati ni pjevati, izađemo na binu, počenemo zavijati s gitarama, malo zagrmimo na bubnjevima i odrevemo nešto provokativno poput "Rusi dolaze", pa to ponovimo uz zaglušujuću buku desetak puta i – to je to.

– Druže, vidim ja kuda ovo vodi – prišao mi je te davne večeri tajnik mjesne zajednice kada je vidio kakva se ekipa skuplja pred fiskulturnim domom.

– Kako to mislite – stanem ja u obranu manifestacije.

– Vidim ja, evo dolaze ti vaši hašomani.

– Varate se, nema tu ni jednog hašomana – objasnim ja čičici.

Bio je to sam "go' panker do pankera". Skupilo ih se valjda dvjesto-tristo. Standardna ekipa. Nekoliko irokeza, nekoliko meni osobno najdražih pankerica obrijanih glava, grupica koja je koketirala s rockabillyjem, milicijski doušnici u zelenim komandosicama, veliko pleme u crnim kožnjacima i praktično svi bendovi koji te večeri nisu svirali. Muppet show. Prodali smo stotinjak karata, a ostale smo pustili. Svirka je mogla početi.

– Tko svira prvi – pita me Armando dok prebrojavam lovu od prodanih karata.

– Kurci s Trsata – objasnim.

– A onda Mrtvi kanal?

– Ne, oni su zadnji.

- Pa ko je treći bend koji svira između?

– Mi!

Iz dvorane je grmilo. Trsatski kurci su svirali, cijela se zgrada tresla od zaglušujuće buke, a publika je skakala u deliriju. Buck je mahnito palio i gasio prekidač svjetla iza pozornice, Titov se portret opasno tresao na zidu, a mi smo se pripremali za nastup. Nakon Trsatskih kuraca bit će teško nastupiti, ali nije bilo važno.

– Jebe nas onaj tajnik iz mjesne zajednice – došao mi se požaliti Diego, pjevač iz Mrtvog kanala.

– Zašto?

– Da on to neće trpit, da dozvola za koncert traje do 22 sata i da odmah potom gasi struju.

– OK.

– Kako kurac OK? Pa sad je devet, a trebate svirati još vi i mi.

– Mi imamo samo jednu stvar...

Zbunio sam Diega, pored kojeg je otvorenih usta stajala njegova cura. Anči. S velikim plišanim medvjedom u rukama. Nije bilo vremena za objašnjavanje. Trebali smo se popeti na binu.

– Spremni?

– Spremni – zauralasmo i Bule i Zule i Boyo i ja.

– Onda, koji nam je tekst pjesme?

– Ajmo urlat "Rusi dolaze" pa šta bude.

Popesmo se na stage. Uzimamo u ruke instrumente, svjesni da ne znamo što bi s njima. Ja sam trebao dati znak Bucku da krene s light showom. Rulja je urlala. U prvim redovima su već skakali neki pogo iako mi još nismo zaprangijali. Pojedinci su pljuvali prema bini i uglavnom sve je bilo spremno za povijesni nastup.

– Buck, kreći – javio sam čovjeku za prekidačem.

– Idemo, jen-dva-tri...

Buck je stisnuo prekidač, Zule je ošinuo gitaru, a dvorana je ostala u mraku. Nestalo je jebene struje. Mrakom fiskulturnog doma kratko se čula jeka gitare, a potom je nastalo komešanje. U publici je došlo do rekreativne tučnjave, a na sceni je netko upalio šibice.

– Jebeni penzioneri, isključili su nam ranije struju – čuo se Bule.

– Možda je osigurač izletio – začuo se nečiji glas razuma.

– Buck, vidi malo o čemu se radi.

Istina, bio je to samo osigurač, onaj glavni. Mrak je potrajao desetak minuta. Diego i momci iz Mrtvog kanala popeli su se na binu i potjerali nas. Imali su na to puno pravo, jer su instrumenti uglavnom bili njihovi. A i vježbali su za koncert bar mjesec dana.Za razliku od nas koji smo se samo zajebavali, a to smo znali i mi i oni.

– A naš povijesni nastup – jadao se Zule.

– To je bilo to – odgovorio sam mu.

– Ali nismo odsvirali ništa.

– Još bolje, tek sad ćemo ući u povijest – objasnih mu.

Mrtvi kanal je odsvirao sve svoje hitove, i Smiješnu djecu i Dijagnozu i Ludnicu, i svi su bili znojni, umorni i sretni. Uključujući i penzionere iz mjesne zajednice. Nitko se nije izrezao žiletom po prsima, nije bilo velike tučnjave, koncert je završio točno u 22 sata, a u boćarskom klubu promet na šanku porastao je tisuću posto. Popijene su sve pive, nestalo je jeftinog konjaka i pelinkovca, a i zalihe votke bile su pri kraju.

– Kako je bilo – pita me nakon svega mala koja je cijeli koncert provela za šankom.

– Sjajno, nismo odsvirali ništa – pohvalim se.

– Nego?

– Nestalo je struje.

– Pa?

– Onda nas je Diego potjerao s bine i to je to.

– Stvarno nastup za pamćenje...

Sutradan se na ogradi pred Kontinentalom prepričavao koncert u mjesnoj zajednici Zamet. Svatko je imao svoje viđenje, ali nitko se nije mogao precizno izjasniti o tome što se dogodilo između nastupa Trsatskih kuraca i Mrtvog kanala. Ok, nestalo je struje. Ali, je li to bilo slučajno, ili su komunisti iz mjesne zajednice odlučili minirati koncert? Čiji koncert? Onog trećeg benda. Sigurno su bili papreni kad su ih tako sjebali!

– Ja sam čula da su htjeli odvirati samo jednu stvar, nešto o Rusima...

– Mora da je to bilo nešto opako...

– Kad će opet nastupiti?

– Neće više nikada.

– O, to mora da je bila neka velika opačina...

Rijeka početkom osamdesetih: Građani kupuju ulaznice za nogometnu utakmicu, nesvesni velikog koncerta koji se upravo odigrao prošle noći

Legenda o nastupu benda kojeg nema počela je poprimati sve ozbiljnije obrise. Kad se još tome nadoda da su neki nasnifani punk prvoborci u oblacima neostikovih para vidjeli i čuli nastup "trećeg benda" između "kuraca" i "kanala", sve je postalo još zabavnije. Kažu oni koji su bili na razgovorima u miliciji da je poneki inspektor znao pitati za koncert u mjesnoj zajednici.

– Recite nam nešto o onom "trećem bendu"...

Bilješke su im bile nepotpune.

* * *

– Hoće li ih biti jednoga dana na nekoj kompilaciji riječkog novog vala – pita me ovih dana jedan zakašnjeli kroničar punka.

– Trebalo bi. Zaslužili su – odgovaram.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo iz zbRIke priča “ZP Vrlo valovito” u izdanju Gradske knjižnice Rijeka (2017). Zbirka priča "ZP Vrlo valovito" pojavljuje se sa zakašnjenjem od tridesetak godina, jer priče tematiziraju Rijeku osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga je autor zbirku nazvao “zbRIka” te joj dodao prefiks ZP referirajući se na prvi, također zakašnjeli, album Termita izdan tek 1996. pod imenom LP u vrijeme kada se long play ploče nisu više prešale.

Oceni 5