Što si nam dala, bludnice stara?

Zapis onima, koji će sve to promatrati iz druge perspektive

Mjesec je krvavi pladanj,

i drveće herojski u mrtvoj šutnji pati,

i noć presvetog biskupa Silvestra tiho, tiho diše.

Astralni zeleni polusjaj crne maglene noći

kad se u kozmičkoj igri okreće kugla za jednu otrcanu

šifru

i kada u kalendaru

Godina nova kolje Godinu staru.

O, u New Yorku, Genovi i Hong Kongu

sad sve sirene usidrenih lađa

viču,

i sve antene sad, u ovaj čas, pregršti siplju modrih iskara

po pojasima svih merdijana.

Al' ja nisam u New Yorku, Genovi i Hong Kongu,

i ne slušam pjesme usidrenih lađa.

Ja na Smroku gledam krvav mjesec nad grobljem gdje

se rađa,

i oblaka plešuću povorku u žalosnoj i sivoj rasvjeti:

sve martiri, jadni, raspeti.

I pantere plešu uz svirku boga pjanog Baka,

skorpion i zmija i tri crna raka,

sve to su ovog ljeta vladari planeta.

Bolesni i žuti su krvavi oblici te silvestarske noći,

i sve su boje jadne, ispijene.

Ajde da pjevam nad lešom Stare godine, mrtve žene:

''Što si nam dala, bludnice stara?

Ludnicu, kasarnu, topove i cara,

i glazbe i požar, sprovode i strah.

Evropa pijančuje na lagumu ove tužne noći,

a Veliki Skelet u kalež šampanjac toči.''

Mjesec je krvav,

i ljudi se mislima biju, knjigama i štampom. Ljudi se

nožem biju, olovom i plinom,

i noktima i kundakom i šakom,

ljudi se kolju, i sove viču na Smroku,

i to je Silvestrova noć.