Antisistemska epidemija
Rijeka Crnojevića

Photo: Braca Stefanović

Što više upoznamo bolest, bliže smo ozdravljenju

Da bi osigurali zajedničku koegzistenciju u zajednici, potrebno je da ljudi postignu konsenzus oko moralnih pitanja, dakle, da se usaglase što predstavlja dobro, a šta loše ponašanje i djelovanje unutar zajednice. Dobar dio crnogorskog društva, bez obzira na sopsveni doživljaj suvereniteta države Crne Gore i njenog mjesta u globalnim odnosima, vjeruje da bi marginalizacija vladajućeg DPS-a i odlazak sa političke scene njegovih vodećih ljudi dovelo do unaprijeđenja demokratskih procesa u Crnoj Gori. Sa nekima sam i vodio besplodne rasprave, ostajući uvjeren da takvi stavovi, ipak,  nijesu vođeni racionalnim razlozima i da su uglavnom vođeni emocijama i iskustvima iz prošlosti. Uvjeren da ne pripadam apologetama vlasti i vladajućih partija i sa pozamašnim spiskom primjedbi, nezadovoljstava neurađenim ili loše urađenim u proteklih bar dvije decenije, ipak ne dijelim takva ubjeđenja.

Razlog za to je što politički život Crne Gore, nažalost, komplikuje postojanje antisistemskih partija, što određuje karakter partijskog sistema, jer pretvara višepartizam u polarizovani višepartizam. Takve partije svojim djelovanjem beskrupulozno potenciraju nezadovoljstvo svojih sljedbenika i simpatizera, što za posljedicu ima da oni vladajući poredak doživljavaju neprijateljskim. One su indikator dubokog političkog rascjepa u društvu, ali i akter koji teži da ga što više produbi, ne bježeći ni od fizičkog obračuna. U teoriji se smatra da antisistemska partija bitno ugrožavala demokratski proces, ako zadobije podršku najmanje 10% glasova (Piter Merkl; 1980, 6). Taj „prag“ pominje i Larry Diamond (1999, 67) kao granicu iznad koje antisistemska partija (ili više njih) otežava demokratsku konsolidaciju.

Možda nekome to može zvučati kao paradoks, ali do unaprijeđenja demokratskih procesa u Crnoj Gori, posebno smjenjivosti vlasti bez drastičnijih potresa, jedino može doći potpunom marginalizacijom antisistemskih partija i odsustvom bilo kakve saradnje državotvornih partija sa njima. Svaki neprincipijelni sporazum, bilo da je na lokalnom ili državnom nivou, daje takvim strankama vjetar u leđa, obnovu materijalnih i ljudskih resursa i političku snagu. Posebno u primorskim opštinama koje važe za bogatiji dio crnogorske države.

Skorašnji nastavak rada crnogorskog parlamenta, nakon što su epidemijske okolnosti onemogućavale njegov rad kraći period, pokazuju da antisistemske partije, u osnovi, promovišu isključivo destruktivan odnos prema svemu u državi, vjerujući da je unižavanje države, državnih organa i svih onih koji ne dijele njihov odnos prema nacionalnim, kulturnim, vjerskim i drugim vrijednostima u društvu, način da ostvare svoje ciljeve. Način na koji to rade spada u red najprimitivnijeg, najprljavijeg i najjadnijeg političkog djelovanja, i u širem prostoru, i u istoriji parlamentarizma.

Čak i citiranje i prepričavanje onoga  što je sve izgovarano proteklih dana u Parlamentu od strane poslanika DF-a može izazvati mučninu i gađenje, zato im nećemo priuštiti to zadovoljtvo da se još jednom dive sopstvenom primitivizmu, džiberluku, izopačenoj svijesti i izlivima mržnje prema drugosti. Branko Đurić – Đura, sarajesko – slovenački glumac i reditelj, u jednoj tv emisiji priča kako se, kao mlađi, uvijek nervirao kad putuje vozom što je baksuz i što mu je uvijek u kupeu bilo bar nekoliko seljaka. Da bi, kaže, kasnije shvati da nije bio baksuz, već da živi u zemlji seljaka. Naravno, pod seljaka, mislio je na žargonski vrijednosnu kategoriju. Dobro je dok su u kupeu, nevolja je kad se nađu u parlamentu. Pa još kad taj seljoberski habitus, rođen i odrastao u nekim crnogorskim pripizdanama, umisli da mu je prijestonica države malo selo ispod Lovćena, da mu je sopstvena zemlja mala i mizerna, i da je treba što više zgaziti i umanjiti, ne bi li je ponio sa avionom vlade Srbije u Beograd na poklon. Žao mi ih je što ne mogu ośetiti tu sjedinjenost kad čovjek ode u postojbinu svojih predaka, u krš ćeklićki, i poveže sebe sa tlom u kojem su mu korijeni duboko usađeni. Čovjek može iz ekonomskih ili drugih razloga otići u bijeli svijet, ali samo nesojluk kida svoju vezu sa korijenom na kojem je iznikao.

Ipak, postavio bih pitanje tom primitivizmu što bi govorili i kako bi predstavili borbu crnogorske države, njene vlasti i zdravstvenog sistema, da je kojim slučajem Crna Gora kasnila sa mjerama kao država Srbija i da je situacija sa razmjerama epidemije kao u Srbiji? Da, kako kaže srpski epidimiolog, Predrag Kon, u početku, dok iz Kine nije stigla pomoć, zdrastveni radnici nijesu imali odgovarajuću opremu, dovoljno testera? Uostalom, broj zaraženih i umrlih govori najbolje. Dok se čitav svijet divi organizovanosti Crne Gore i uspješnosti borbe protiv epidemije koronavirusa, oni koji bi trebalo da budu zahvalni na tome najprljavijim jezikom se obrušuju na trud i uspjeh koji je za njih misaona imenica. Jedino u čemu jesu uspješni je destrukcija i maštovitost u lažima i izmašljanjima konstrukcija kojima zavode i zaglupljuju one zahvaljujući kojima śede u parlamentu.

Čak i polupismeni seljak iz neke zabiti zna da ljekari ne mogu ništa učiniti bez podrške politike i da svaki njihov potez zavisi od toga da li je politika obezbjedila uslove za njegovo ispunjenje. Mjera u kojoj se politika miješala u rad ljekara u Crnoj Gori je sigurno manja nego što se Angela Merkel miješala u rad ljekara u Njemačkoj, da ne pominjemo Srbiju, u kojoj je politika maksimalno eksploatisala epidemiju i sebi pripisivala nadčovječanske napore i uspjehe. Otuda pominjanje od strane DF-a i drugih kako je vlast iskoristila epidemiju da bi politički profitirala je na nivou idiotluka i neukusa. Vjerujem da će, kad ih sljedeći avion vlade Srbije odvede u Beograd, saopštiti predśedniku Srbije, A. Vučiću, o političkoj upotrebi epidemije u Crnoj Gori. To bi zaista bilo iščašeno i u njihovom stilu.

Valjda je trebalo da bude mrtvih i zaraženih desetinama puta više u Crnoj Gori da bi ispunili njihove kriterijume sopstvene političke isplativosti? Neinteligentne priče o realnom broju zaraženih u odnosu na ispitane samo govori da ta nepamet misli da živimo u vremenu u kojem nije moguće saznati da u svim državama svijeta postoji ta disproporcija. Ispituju se samo oni sa siptomima, ne i oni koji te siptome nemaju, a eventualni su nosioci virusa. Broj preminulih govori sve o prevenciji u Crnoj Gori i blagovremenom otkrivanju zaraženih. Te činjenice ne može potrijeti ni mnogo veći intelektualni potencijal od onoga što je najveći izvor političke i društvene zaraze u Crnoj Gori. Žao mi je što oni koji im omogućuju parlamentarni status ne razumiju da su upravo oni stub političkog staus quo-a u Crnoj Gori.

I dalje nema nikakve reakcije u nevladiniom sektoru i većini političkih partija u opoziciji o liturgijama i prisustvu vjernika na njima, pričešću istom kašikom, privilegovanom statusu sveštenstva pred zakonom? Svejedno, i to odsustvo reakcije govori o kakvom vrijednosnom profilu se radi i o kojem nivou svijesti. Zato se nemojte pitati zašto ne pripadam onima koji žele DPS-u da vide leđa. Radije bih njima!

Śećam se da je bila epidemija svinjskog gripa kad je umro prethodni srpski patrijarh, Pavle. Svi političari, akademici, kulturni i naučni radnici, običan svijet koji je prišao njegovom pokrovu poljubio je istu mrtvu ruku pokojnog patrijarha. Čovjek mora da se pita što nije u redu sa ljudskim umom kad se sretne sa jednom fantazijom iz vremena kada su bila nedostupna saznanja kojim danas raspolažemo? Ima li to mozak svojstvo vremeplova u susretu sa religioznim? Ili, što Bertrand Rasel reče, tragično je što su glupaci toliko sigurni, a mudri puni sumnje.

*Tekst prenosimo sa portala Aktuelno uz dozvolu autora

Oceni 5