Plastično, a naše: Nameštaj kao simbol globalizacije
Aastoli 01 S

Photo: worksthatwork.com

Stolica za sve i svašta

U industrijskom rečniku poznata je kao mono-blok stolica, što znači da je izlivena iz jednog dela, a u svakodnevnom to je „ona jeftina plastična stolica“, neugledna stvar koja naseljava dvorišta i travnjake, te je toliko prisutna da je nemoguće da neko za nju nije čuo.

I stvarno se čini da je ima svuda: u nekom špajzu na Floridi, ispred urugvajskog paviljona na Bijenalu u Veneciji, na brodiću koji plovi rekom Zambezi u Zambiji, a to su samo neka mesta na kojima je ovaj komad nameštaja primećen, ako je verovati svetskoj mapi koja beleži lokacije plastičnih stolica. Niko ne zna koliko ih tačno ima ili ko je originalni dizajner, ali je sigurno da ih ima dovoljno da ne prođu neprimećeno.

Proizvodi se sasvim jednostavno: komadići polipropilena i koncentrat boje po izboru se istope na 200 stepeni Celzijusove skale, te se tako dobijena masa ulije u kalup. Minut kasnije, ili manje, rođeno je plastično čudo za sedenje, teško svega 2,5 kilograma. I taj proces se nije menjao od 1987. godine, kada je jednog dana, negde oko ponoći izliven prvi moderni komad u Hong Kongu, te avionom poslat na izložbu u Kanadu. Čedo kompanije MS Plastics bilo je bele boje, te se sa još jednom rođakom pojavilo na toj davnašnjoj izložbi. Tako je plastična stolica sa istoka ponovo došla na zapad, gde je, kako kažu, prvobitno i nastala.

Po završetku Drugog svetskog rata, dizajneri nameštaja počeli su da primenjuju nove plastične materijale u kreiranju nameštaja, a prvi modeli uključuju stolicu u obliku školjke koji su osmislili Amerikanci  Charles i Ray Eames, te Hille propilen stolicu koja je nastala po ideji britanskog dizajnera Robina Daya. Ipak, prve stolice koje su napravljene samo od plastike pojavile su se tek 1965. godine, kada je italijanski industrijski dizajner Joe Colombo osmislio Universale, da bi tek početkom osamdesetih privukla pažnju onih koji se bave masovnom proizvodnjom nameštaja.

Model MS 938A iz kompanije MS Plastics bio je samo jedan od plastičnih modela koji su se pojavili na tržištu osamdesetih godina. Iako su se donekle razlikovali po dizajnu, delili su nekoliko zajedničkih osobina: bili su laki, jeftini, te laki za skladištenje. Tako su vremenom ove stolice zamenile drugi nameštaj u kafeima, te restoranima, a onda ušle i u domove običnog stanovništva.

Danas plastika ima toliko široku primenu, da je skoro nemoguće da se zamisli da je jednom bilo neobično da se od nje napravi stolica, a u vreme kada su za pravljenje nameštaja još uvek korišćeni isključivo prirodni materijali – poput drveta, trske ili metala. Tako su mnogi negodovali na sam pomen nameštaja od plastike, budući da su je smatrali lako lomljivom, te krtom. To je značilo da su plastični pioniri morali da dokažu ekonomičnost svojih namera, te su prve demonstracije izgledale tako što bi demonstrator seo u plastičnu stolicu, naslonio se na nju svom težinom, te na taj način dokazao da će ova ostati čitava u bilo kojem procesu sedenja.

Još jedna od prednosti polipropilena u proizvodnji nameštaja je ta što je bezbojan, te proizvođačima dozvoljava da svoje stolice proizvode u svim ovozemaljskim bojama. Tako ljubitelji plastičnih stolica iz Evrope i Amerike najradije biraju bele, dok u Maleziji i Singapuru biraju one u svim bojama, po principu – što šarenije, to veselije, crvene stolice su najpopularnije u Kini, zelene među Malajcima, plave u Indiji, dok se na azijskom tržištu bele stolice prodaju samo pogrebnim preduzećima.

Za razliku od većine kultnih stolica, koje su svoju slavu stekle zbog naročitih estetskih vrednosti, njihove plastične rođake postale su popularne zbog svoje savitljivosti. Poput praznog platna, lako mogu da se prilagode bilo kojoj funkciji, te tržištu, a krajnji rezultat nisu samo jeftine i savitljive stolice, već komadi koji simbolizuju vreme globalizacije u kojem živimo.

*Izvor Works That Work

Preveo Milan Živanović

Oceni 5