Ima zemlje za strance
Dublin

Photo: SAGE CORPS

Stotine tisuća dobrodošlica u Irsku

Kao stanovnici u starnoj zemlji ljudi se često hvataju u koštac sa stvarima koje bi im negdje drugdje bile normalna pojava. Iako može zvučati jednostavno, ne znate ni sami koje su to stvari dok vas život ne stavi na kušnju. Primjera radi, neki dan se Liam prvi put “ozbiljnije” prehladio, i kad je toplomjer u tri ujutro pokazao 39.4, protrnuli smo oboje. Dali smo mu nešto za spuštanje temperature, ali u tim trenucima kad nam nije bilo do sna pričali smo o tome što učiniti ako temperatura ne padne. Brzo smo shvatili da nemamo pojma koje bolnice su nam na raspolaganju i kamo bi trebalo odvesti dijete u slučaju da je to hitno potrebno.

Kad ste rođeni negdje, sustav oko vas je jednostavno sustav na kojem ste izgrađeni kao osoba, i neke stvari znate samo zato što ste ih koristili od rođenja, ili ste čuli kroz priče. Za nekog tko se prebacio u novu sredinu i banalne stvari mogu biti problem.

Jedna od stvari u tom sustavu odrastanja je i dobra stara mantra kako je samo doma “doma” i kako ste drugdje uvjek stranac i ta će vas mantra proganjati dugi niz godina. Ako ste dodatno iz Jugoslavije (da, i drugi narodi i plemena nisu puno drugačiji od nas) vjerojatno su u vas utkani i stihovi Alekse Šantića:

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k’o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

(Za ona koji slučajno nisu čitali poeziju link na cijelu stvar je ovdje)

Generalno, ljudi smatraju da su oni koji su napustili “svoju” domovinu (istini na volju u istoj za sad nisam vlasnik ama baš ničega striktno “svojeg”) slabi. Isto tako su uvjereni i uvjeravaju vas, sebe i sve oko sebe da morate biti stranac dovijeka jednom kad ste negdje otišli.

Ko što rekoh, odrastete s tim i taj način razmišljanja ostaje negdje u podsvvijesti htjeli vi to i li ne. I ne kažem da to nije istina za mnoge zemlje u koje su naši ljudi odselili, ali mislim da definitivno ne vrijedi za Irsku.

Dobro, osim doslovce ovog da nas sunce ovog neba neće grijati kao ono naše u Hrvatskoj. Ovdje ljeti baš rijetko prebaci 25 stupnjeva dok u Hrvatskoj ljeti gotovo nikad nije ispod 25 stupnjeva. 

Priča prva:

Bili smo jedan od prošlih vikenda na ručku s ekipom naših ljudi u jednom jako lokalnom irskom pubu. Dok smo se organizirali za taj ručak jedna od primjedbi zašto ne ići tamo je da je vlasnik malo rasist i da je javno reko da ne želi zapošljavat “istočno evropljane”. To je možda i istina jer je tog dana osoblje bilo sastavljeno samo od lokalaca. Nakon ručka, na izlasku me zaustavio jedan prastari ponosni irski deda, pitao me kolko sam visok i zakljucio kako je to dobra visina za rugby (šest futa i nula četiri, nedavno sam naučio kolko sam visok u lokalnim mjernim jedinicama  ). I tako, započeli smo kratak i ugodan razgovor u kojem je on izrazio divljenje nad Jugoslavijom, kako je bio puno puta prije više od 25 godina, kako pamti ljepote bosanskih planina, hrvatskih otoka, vrhova i cura u Crnoj Gori. Brzo sam shvatio da čovjek zna šta priča.

Uglavnom, nakon parminutnog razgovora deda nam je “službeno” poželio dobrodošlicu u njegovu prekrasnu zemlju, rekavši kako je vrijeme generalno sranje, ali da zato Irci to moraju kompenzirati ljubaznošću i kako nam želi sve najbolje i dug i bogat život u našoj novoj domovini.

Priča druga:

Kako smo prošli tjedan i Liam i ja bili kući na bolovanju dočekali smo neke radnike koji su nam instalirali protupožarne alarme. I kako to ide, pustim ljude u kuću, oni krenu klasičnim – odakle – kako – zašto – divna zemlja – bili smo u Dubrovniku. Da skratim, kad sam rekao da nas je puno došlo proteklih godina, lik me prekinuo i reko – da, znam. Od kad je kriza kod vas počela i od kad ste ušli u EU.

Ali, ne brini se – kaže on meni – došlo je puno Hrvata i Brazilaca, a ja mislim da trebamo još Hrvata. Tako da za 15-20 godina konačno i mi imamo pravu nogometnu reprezentaciju. Samo molim te – daj malom priliku da igra nogomet. Bit će nam možda malo problem naučiti sva ta čudna imena, al dokle god su na zelenom dresu – naša su jednako kao i sva ostala.

Ja reko – A dobro, nećete s njegovim imenom imat problema, ipak se zove Liam.

– Onda je zeleni dres već tu! Stotinu tisuća dobrodošlica u Irsku! (Irci imaju stari galski pozdrav – C’ead Mile Failte koji doslovno znači stotinu tisuća dobrodošlica.)

I tu su samo dvije od mnogo lijepih priča i situacija koje su nas snašle ovdje. I da ne zaboravim, Liam je svoj prvi irski Aran (ručno pleteni tradicionalni vuneni irski džemper) dobio kad mu je bilo svega nekoliko tjedana, jer to svako irsko dijete mora imati.

Opet, neću reći da se tu ne mogu naći seronje koje misle drugačije i koje recimo preferiraju “radnike sa izvornim engleskim”, ali njihov je broj bliže nebitnom.

Irska, hvala na gostoprimstvu.

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5