Pošalji prijatelju
Verzija za štampu
Strah desnice od SFRJ
Ne postoji ništa što točnije opisuje kolektivnu paranoju hrvatske desnice u odnosu prema Jugoslaviji, od natpisa na jednom od ključnih transparenata u pučističkom braniteljskom šatoru na Savskoj, kojim se aktivno i na svake moguće načine rušila SDP-ova vlast 2014. i 2015. godine. Taj transparent, na kojem je pisalo "1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena", objašnjava puno više od onoga što su autori željeli poručiti i zapravo vjerno sažima nesposobnost tog dijela društva za izlazak iz paranoje i povratak civilnom životu. Svakome tko je danas u stanju iole analitički razmišljati, jasno je da konstantno plašenje javnosti s nekakvom obnovom Jugoslavije ne predstavlja ništa drugo, doli fantomsku utvaru i jedino mobilizacijsko i pogonsko gorivo kojom se nacionalistička desnica održava na životu, uvjeravajući samu sebe da stoji na braniku ugrožene domovine.
Ne postoji doslovno nitko ili se barem za takvoga ne zna, tko u hrvatskom javnom prostoru zagovara obnovu ili novo stvaranje jugoslavenske države, a ista stvar vrijedi i za ostale nekadašnje jugoslavenske republike. Sve i kad bi u Hrvatskoj doista postojala kritična masa državotvornih Jugoslavena, u što desnica iskreno vjeruje, oni tu državu ne bi imali s kim zapravo graditi. Međutim, kao i u svim ostalim njenim postavkama i teorijama, desnica nije opterećena logikom i analitičkim razmišljanjem i sklona je teorijama zavjere, zbog čega ovakvi sumanuti zaključci i mogu proći kod dijela ljudi. Ono što doista postoji i bilo bi posve nelogično da nije tako, su brojne obiteljske, prijateljske, profesionalne i općenito kulturne veze među nekadašnjim Jugoslavenima i ovdašnjim društvima, jednako kao što kod značajnog dijela ljudi postoji zajednička kultura sjećanja na vrijeme zajedničke države te osjećaj postojanja jedinstvenog kulturnog prostora. Sve navedeno, s naglaskom na jedinstveni kulturni prostor, s kojim ćemo zaključiti knjigu, naprosto su nesporne činjenice. No, to što brojni ljudi i dalje osjećaju kulturnu pripadnost jugoslavenskom prostoru i zajedničkom jeziku, ne znači da su ti ljudi državotvorni. Upravo je taj sloj ljudi, štoviše, potpuno nezainteresiran za ikakvo idolopoklonstvo prema bilo kakvoj državi, nacionalnim simbolima i padanjima u kolektivne euforije, ali to ovdašnjoj desnici očito nije jasno.
Ona uopće nije u stanju razumjeti da postoje ljudi koji sasvim drukčije doživljavaju život i svijet, a to nerazumijevanje generira isključivo agresiju koja prave korijene vuče iz nesigurnosti u vlastiti identitet. Ta nesigurnost u izrazito oportunističkom društvu, u kojem su mnogi izbrisali, zaboravili i zanijekali vlastitu prošlost, nije uopće začuđujuća, ali tim nije ništa manje opasna po društvene odnose. Kao i u skoro svemu što opterećuje društvene odnose u zemlji, ova opsjednutost Jugoslavijom i Jugoslavenima izvire iz Tuđmanovog doba, u ovom slučaju konkretno od samog Tuđmana, budući da je u više navrata javno govorio o nekih 20 posto Jugoslavena koji se nikad nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom. To je bio idealan postotak da raspiri strah, ali ne i da stvori paniku, da bi se u njega po potrebi stvaranjem raznih popisa, tada još u državnim medijima, a posljednjih godina po opskurnim portalima upisivali svi oni koji su na bilo koji način odbacivali službene dogme i narative.
Jedan je kolumnist tako zaključio kako je činjenica da ja predajem povijest na Filozofskom fakultetu u Splitu, dok sam tamo još uvijek bio zaposlen, jednaka tome kao da Eichmann predaje povijest u Jeruzalemu
Kako se nalazim praktično na svim takvim spiskovima koji kolaju po internetu i redovna sam meta napada nacionalističkih kolumnista, najbolje mogu stvari ilustrirati vlastitim primjerom. Jedan je kolumnist tako zaključio kako je činjenica da ja predajem povijest na Filozofskom fakultetu u Splitu, dok sam tamo još uvijek bio zaposlen, jednaka tome kao da Eichmann predaje povijest u Jeruzalemu. Kad smo osnovali Novu ljevicu, medijski pritisak ne mene i čitavu stranku nije prestao mjesec dana, a kretao se u rasponu od opskurnih portala, do Večernjeg lista, uvijek naravno s istom tezom, više ili manje uvijeno, da mrzimo Hrvatsku i želimo obnoviti Jugoslaviju. S tim da je Ivan Aralica proročanski zaključio kako je vrijeme učinilo svoje, pa sada Jugoslavena nema više Tuđmanovih 20, nego 10 posto. Uz isto obrazloženje da obnavljamo Jugoslaviju poslana je anonimna prijava ministarstvu uprave, sa zahtjevom da nam se ne dozvoli registracija stranke. Inače je prilično interesantno kako im to što su u svakoj najavi nacionalne kataklizme omanuli, ni na koji način nije umanjilo publiku, ni ugled kod medijskih i političkih istomišljenika. Jugoslavija se po svima njima počela obnavljati još 2000., nakon poraza HDZ-a na izborima, međutim svo ovo vrijeme nikako da se obnovi. Iz svega ovoga jasno je kako imamo zapravo dva problema s ovim utvarama. Prvi je logički, a drugi, ujedno i bitniji je onaj koji se odnosi na totalitarni karakter ove konfabulacije.
Krenemo li od logičkog, pa čak i ako uzmemo tu imaginarnu brojku od 20 posto aktivnih Jugoslavena kao neupitnu, doista je nejasno na temelju čega netko misli da bi 80 posto stanovništva moglo biti ugroženo od njih 20 posto? Spasonosan odgovor pronađen je prvo u tome da Jugoslaveni još uvijek predstavljaju društvenu elitu i drže ključne pozicije u zemlji, i to iz razloga što nikad nije provedena lustracija, da bi ih u novije doba, smjenom generacija, naslijedili mentalni Jugoslaveni. Ili kako je to u jednoj kolumni formulirao Miran Pavić: “opsjenari nezdravo opsjednuti jugoslavenima imaju spreman odgovor – strah i stigma od osude. Dakle, naši imaginarni jugoslaveni uspijevaju očuvati kulturnu i medijsku supremaciju nad većinskim nacionalnim bićem, kroz koju elegantno i suvereno upravljaju svim procesima i javnim mnijenjem, a u isto vrijeme boje se samodeklarirati kao jugoslaveni, u strahu od istog većinskog bića kojim tako vješto manipuliraju”.
Rupa u ovoj logici ima nebrojeno, ali oni koji je zagovaraju – od ulične desnice, do Nine Raspudića, njene intelektualne ikone – ne mogu se ni na koji način pokolebati. Dakle, naravno da je najveći dio nekadašnjih članova Saveza komunista prešao u HDZ iz oportunističkih razloga, pa čak i zadržao mnoge pozicije u državi i društvu, ali oni su, napravivši to napustili ikakvo jugoslavenstvo, ako su mu uopće ikada i pripadali, pretvorivši se u najborbenije hrvatske nacionaliste i antikomuniste. Za ovo ne treba tražiti dalje primjere od samog Franje Tuđmana, najmlađeg generala JNA i nekadašnjeg predsjednika Jugoslovenskog sportskog društva Partizan, koji je čak i u Ustav stavio zabranu osnivanja bilo kakvih jugoslavenskih državnih zajednica. Desnici su, međutim, ovi ljudi neupitni, unatoč tome što paranoja kod nekih sad ide dotle da i HDZ-ovog premijera Andreja Plenkovića proglašavaju za Jugoslavena zbog njegovog obiteljskog i osobnog komunističkog backgrounda. Što god na koncu radikalni nacionalisti o svim ljudima ovog profila mislili, ne postoje ljudi udaljeniji od bilo kakvog jugoslavenstva od njih. No, ključne mete ovih napada su oni koji slobodno govore i pišu, jasno naglašavaju da pripadaju jugoslavenskom kulturnom prostoru i ne odaju se kolektivnim nacionalnim euforijama.
Najbitnije od svega i mjesto na kojem potpuno logički padaju u vodu ova naklapanja o jugoslavenskoj eliti koja je uzurpirala pozicije moći, jest to da svi proskribirani pojedinci naprosto nemaju nikakvu realnu političku i društvenu moć
Najveća akcija medijskog histeriziranja koje je momentalno vratilo društvo u ambijent iz devedesetih godina dogodila se nakon objave Deklaracije o zajedničkom jeziku 2017. godine, u kojoj je pisalo ono što je očito, da hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski predstavljaju jedan policentrični jezik i da bi ovdašnje države trebale prestati maltretirati vlastite građane s jezičnim i lektorskim puritanizmom. Najžešće reakcije smo, kao i uvijek kad je u pitanju bilo što vezano uz Jugoslaviju, zabilježili u Hrvatskoj, koja je javno sve ovdašnje potpisnike deklaracije tjednima isljeđivala u brojnim medijima, potegnuvši u očaju tezu o tome da je takva tvrdnja i uopće slobodno pisanje protuustavno. Osobno sam gostovao uživo u dnevniku Nove TV, prilikom čega mi je, uopće ne slušajući moje odgovore, voditelj tri puta postavio isto pitanje, jesam li svjestan da je to protuustavno. Ovako snažnu reakciju na pitanje jezika možda je najbolje objasnio Boris Buden u nedavnom intervjuu Telegramu: "Oni žele čisti hrvatski jezik i po cijenu njegova kognitivnog sakaćenja. To je ono što ja zovem ustaštvom u jeziku – praksa njegove nacionalističke samodestrukcije. Jednom sam rekao da su se ustaše vratile devedesetih samo zato da sa sobom povedu čitav narod na Bleiburg, ovog puta bez povratka. To isto vrijedi i za jezik.
Zapravo ni najzadrtiji hrvatski nacionalistički jezikoslovci ne tvrde da je hrvatski različit jezik od srpskog. Ili, ako želimo biti precizni, oni tvrde da još nije, odnosno da bi to tek trebao postati. U njihovoj priči, naime, hrvatski je jezik kroz povijest bio otuđen od svoje biti u kojoj se, kako oni to vole reći, od pamtivijeka razlikuje od srpskoga kao jezik od jezika. Ta njegova bit bila je međutim potisnuta pod tuđinskom vlašću, bilo Habsburga, Talijana, Mađara bilo jugosrbokomunista. Tek s uspostavom samostalne hrvatske države 1990. ostvarili su se uvjeti da se jezik ponovo sjedini sa svojom autentično hrvatskom biti, što konkretno znači da se odvoji od srpskog. Ali to konačno povlačenje granice između dvaju jezika golem je posao".
Jednako kao i na primjeru potpisnika deklaracije, svi oni koji su imali primjedbe na rad nogometnog saveza i strukturalni nacionalizam unutar njega su prepoznati imenom i prezimenom u mainstream medijima, što je posebno došlo do izražaja za vrijeme upravo okončanog Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, na kojem se Hrvatska plasirala u finale i zauzela drugo mjesto. U komentarima praktično svih desnih kolumnista isticalo se kako taj rezultat predstavlja konačni poraz Jugoslavije i Jugoslavena, koji su za ovu prigodu nazvani čak i kovanicom yugo-voodoo, kako se radi o sudaru sinova Oluje sa djecom komunizma, kako je narod konačno iskazao toliko željeno jedinstvo, koje mu neki konkretni pojedinci žele pokvariti, da bi se u logičkom obratu ispostavilo kako tih pojedinaca ima 5 ili 10 posto. Ovisno o tome govori li o njima izbornik Zlatko Dalić ili o svemu tome piše Josip Jović.
A sve zbog toga što prozvani nisu mogli šutjeti o strukturalnom nacionalizmu hadezeovskog tipa, od početka utkanom u tu reprezentaciju i logički neodrživoj tezi o zajedništvu koje se promovira preko Marka Perkovića Thompsona, politički obojenog pjevača s revizionističkim tekstovima i neskrivenim simpatijama prema ustaštvu. Najbitnije od svega i mjesto na kojem potpuno logički padaju u vodu ova naklapanja o jugoslavenskoj eliti koja je uzurpirala pozicije moći, jest to da svi proskribirani pojedinci naprosto nemaju nikakvu realnu političku i društvenu moć. To što netko ima kolumnu u nekim novinama ili na portalima, a netko drugi predaje na fakultetu ili radi u teatru se ne može ni na koji način, niti bilo kakvom logičkom akrobacijom staviti makar i u približno istu ravan s utjecajem Katoličke crkve, udrugama branitelja i vladajućeg HDZ-a.
To nas dovodi do ključnog i dugo vremena neizgovorenog momenta ove neprekidne kampanje protiv Jugoslavena, a to je želja za uvođenjem totalitarizma i apsolutne kontrole nad društvom. To što na tome rade upravo oni kojima su puna usta borbe protiv totalitarizma predstavlja samo još jedan zgodni paradoks u čitavoj priči. Prvi koji se ovo usudio javno izgovoriti i pretočiti u politički program bio je tadašnji predsjednik HDZ-a i kasniji potpredsjednik Vlade, Tomislav Karamarko, koji je spektakularno najavivši svoj "antikomunistički manifest" u intervjuu Globusu, jasno rekao da se neke stvari neće više smjesti javno dovoditi u pitanje i da će svatko u svoja četiri zida moći govoriti što god poželi, ali će javno biti sankcioniran za to.
Kad na to nadodamo tezu Vladimira Šeksa o tome kako Domovinski rat još uvijek nije gotov, jer nas sada čeka sljedeća faza borbe za interpretaciju rata, točnije za povijesnu istinu, stvari postaju jasnije. Instaliravši otvorenog revizionistu i simpatizera ustaštva, profesionalnog povjesničara Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture, Karamarko je jasno dao do znanja da prioritetno pitanje državne politike postaje uspostavljanje cenzure prema svim neistomišljenicima u kulturnom prostoru, točnije prekidanje bilo kakvog financiranja profesionalnih aktivnosti onih ljudi koji se s ovakvim nacionalizmom ne slažu. Takva politika, koja je već značajno devastirala mnoge kulturne institucije, a imala je i svoje ulične odrede, poput onih u Rijeci koji su fizički napadali Olivera Frljića i goste njegovih kazališnih predstava u Rijeci i Splitu, zapravo je na snazi i danas.
Što nas vraća do ključnog pitanja. Sve, naime da se netko i osjeća Jugoslavenom, ili da ne gaji nikakve osjećaje prema hrvatstvu i Hrvatskoj, taj niti može, niti smije biti isključen iz zajednice, niti iz državljanstva i ima puno pravo javno izražavati vlastita uvjerenja. Ne postoji nikakav razlog, osim totalitarnog refleksa da svi ti ljudi budu eliminirani iz javnog prostora ili da im na bilo koji način bude onemogućena egzistencija. Republika Hrvatska i njen proračun su zajedničko dobro svih njenih građana i upravo to je činjenica koju nacionalistička desnica ne može podnijeti. Njihov konačni cilj je da država i njeni resursi postanu ekskluzivno vlasništvo nacionalista, i to samo onih kojima oni daju potvrdu o ispunjenoj poželjnoj razini hrvatstva i ničija druga. Oni koji se u to ne uklapaju automatski postaju Jugoslaveni, neprijatelji i izdajnici koji ne žele dobro vlastitoj zemlji. Kao da postoji itko tko želi da je mu je loše tamo gdje živi i kao da itko želi da društvu u kojem se kreće ne bude bolje.
Literatura:
Bugarski, Ranko. Govorite li zajednički?. Beograd, 2018.
https://slobodnadalmacija.hr/misljenja/ad-hoc/clanak/id/557694/mit-o-podijeljenoj-naciji
http://hu-benedikt.hr/?p=35642
https://www.portalnovosti.com/bajka-na-kvadrat
