Medijski nevidljiva
Done76

Photo: thequeerfrontier

Strah od gubitka identiteta i vlastite sopstvenosti

STRAH

Bojim se da mislim,

Bojim se da ne mislim.

 

Bojim se da razumijem,

Bojim se da ne razumijem.

 

Bojim se da znam,

Bojim se da ne znam.

 

Bojim se da kažem,

Bojim se da ne kažem.

 

Bojim se…

 

DARAVIPE

Dar mae te gindiv,

Dar mae te na gindiv.

 

Dar mae te haćarav,

Dar mae te na haćarav.

 

Dar mae te džanav,

Dar mae te na džanav.

 

Dar mae te mothovav,

Dar mae te na mothovav.

 

Dar mae…

Pred čitateljicama i čitateljima je pjesma kojom književnica, prevoditeljica, lingvistička istraživačica, novinarka i profesorica Hedina Tahirović Sijerčić posvećuje i otvara svoju studiju Rodni identiteti u književnosti romskih autorica na prostorima bivše Jugoslavije.

Strah, kojim autorica naslovljava pjesmu je, naime, uvijek bio pokretač velikih društveno-ekonomskih pomjeranja i previranja, najmoćniji odabir oružja u odnosima moći, stigmatizaciji i diskriminaciji. Tom pjesmom autorica pojačava poruku, teme i problematiku o kojima piše u svojem naučnom radu, odnosno studiji.

Tahirović Sijerčić se unutar ove studije kroz analizu ženskog romskog književnog svaralaštva bavi pitanjima poput diskriminacije, stereotipizacije, stigmatizacije, rasizmom i kulturo-rasizmom, pitanjem identifikacije, temama ženskog identiteta, drugostima kroz primjere romskih pjesnikinja, te isključivanjima unutar patrijarhalne zajednice, ali i društva u cjelini, i sve to čini sjajno tako što isprepliće razne književne teorije poput ginokritike, postkolonijalne kritike i kulturnog materijalizma, uz osviještenu historijsku, sociološku i lingvističku teorijsku podlogu.

Romska književnost i, općenito, žensko pismo Romkinja na našim prostorima, poprilično je nepoznata i neistražena. Autorica nam ovom studijom otkriva njihov položaj u društvu, upoznaje sa kulturom i glasom žena Romkinja, i sa time kako se žena Romkinja još uvijek tretira samo kao fenomen. O njoj se, dakle, kako ona navodi, ne raspravlja u književnim teorijama, i njeno djelo nikad nije predmet književne kritike. I naposljetku, historija književnosti naroda bivše Jugoslavije, ne prepoznaje stvaralaštvo ne samo Roma, nego i žena uopšte, a u krugu svih tih žena spisateljica postoji višestruko nepriznavanje i potčinjavanje autorica Romkinja.

Jako je bitno naglasiti i to da je žensko romsko pismo kreiralo historiju književnosti Roma. Romkinje pjesnikinje propituju i oslikavaju romski identitet u svojim djelima pokazujući to kako one shvataju moć romske patrijarhalne zajednice kroz motive i simbole u njihovim djelima.

Naravno, tu dolazimo i do književnog kanona koji je uvijek i obavezno dominantno muški, heteronormativan i bjelački. Zbog toga, književnice Romkinje gube vlastiti identitet. Dakle, ko ima moć, taj je u situaciji da vrši prigušivanje i isključivanje, a kada postoji takva vrsta moći, ona se postiže uglavnom sistemom podvajanja preko rodnog identiteta, etničkog, kulturnog, političkog, gradeći dominantnu politiku. Na tom tragu, ne treba zanemariti ignorisanje prema nacionalnim manjinama i manjinskim grupama, prema autoricama ženama, te prema onima koji su u daljoj hijerarhiji spuštajući se društvenim ljestvicama niže.

Izdvajam pjesmu romske pjesnikinje Alme Denić Grabić koja jako dobro oslikava tu ušutkanost, nevidljivost i isključenost iz društva, ali i njenu borbu za identitet spisateljice koja hrabro progovara i odbija tradicionalno pozicioniranje:

DRUŠTVENO SAMA E AMALENSA KORKORI

Postala sam Kerdilem biresarni

krajnje nedokučiva tumenge bidikhlini!/

– Medijski nevidljiva!/

Pepeo – Čhordo, jagano

osipan s prozora o praho katar e pendžera

Sad boravi mi Akana si an mungre jakha./

u očnim jagodama./ E učhalina thaj e čhib drabani

čhudinema an e sovardi

Otrovnim jezicima bojanako praxani./

Bacili me

Senkama O štafelaji…

– U dnu sobe O praho…

Na sivom zidu Thaj pržajle fira…/

– ateljea./

 

Štafelaj… Džuvdinav korkori

Prašina… khonik nitrubalma.

– Niti paučine…

I niko mi potreban nije!

E AMALENSA KORKORI

Kerdilem biresarni

tumenge bidikhlini!/

 

Čhordo, jagano

o praho katar e pendžera

Akana si an mungre jakha./

E učhalina thaj e čhib drabani

 

bojanako praxani./

 

O štafelaji…

O praho…

Thaj pržajle fira…/

 

Džuvdinav korkori

khonik nitrubalma.

Potlačenost i ušutkanost žene u književnosti i izvan nje, dolazi do izražaja posebno u romskoj kulturi gdje žena doživljava dvostruko isključenje, diskriminaciju i postaje nepoželjna drugost. Osim toga, romske žene su na neki način isključene i iz općeg feminističkog procesa, što znači da one postaju metadrugost u književnom i kulturnom prostoru. Romska zajednica je stvorila identitet drugosti Drugih u slučaju pjesnikinja i autorica Romkinja. Tahirović Sijerčić u jednom dijelu studije objašnjava na koji način dolazi do takvih isključivanja:

Romski zakoni, kreirani u okvirima tradicije i običaja Roma i provođeni od strane Romani krisa (tradicionalni romski sud sačinjen od članova poštovanih i moćnih muškaraca Roma), a koji se odnose na pitanja čistoće i nečistoće u kulturi ponašanja žena, zabranjuju emancipaciju pojedinke/ca „u korist očuvanja zajednice“ i nisu rijetki slučajevi da su obrazovane Romkinje, autorice i pjesnikinje, osuđene od strane romske zajednice na više nivoa: kao žene, zbog sporazuma i saradnje sa gadžama (romski naziv za one koji nisu Romi), zbog njihove pismenosti i takozvane „izdaje jezika“, kroz njihovu pisanu riječ i zbog mogućih i/ili izmišljenih ljubavnih afera. A takve situacije u kojima se nalaze, „prognane od svojih samih“, dovele su do izgrađivanja identiteta pojedinki/ca, otuđenih i isključenih.

Autorica navodi kako je ona i sama Romkinja i spisateljica, zbog toga smatram da je ova studija još važnija, relevantnija i iskrenija. Između ostalog, strah o kojem Tahirović Sijerčić govori, jeste zapravo strah od dvostrukih drugosti, to je strah „prognanstva od svojih samih“ koji rezultira izgrađivanjem identiteta obilježenog otuđenošću i isključenošću.

I svaki dan je dan u kojem sam svjesna da sam neka „druga“ i da sam „druga“ Drugih, kako u privatnom životu tako i u mom radu i stvaralaštvu – piše Hedina Tahirović Sijerčić.

Biti marginaliziran, prognan, obilježen, neprihvaćen, neshvaćen, odbačen, ušutkan od strane tuđeg/drugog naroda ili od strane moćnih, to je zaista strašno, ali još strašnija je drugost koja je kreirana u okviru sopstvenog naroda i zajednice, i to je kako autorica navodi nepodnošljivija činjenica. Kada gubimo identitet, kada gubimo sebe, kada smo ušutkani, kada gubimo jezik na kojem govorimo – mi nestajemo, i ništa nas više ne može vratiti. To je smrt, to je nestanak. I, naposljetku, to je strah svake književnice i književnika koji/e ne pripadaju nikome i ničemu osim sebi samima i svome tijelu.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5