Miroslav Krleža, život i djelo (3)
Fafa 05 S

Photo: Ania Klosek

Strah od sablasti

OTIMANJE O KRLEŽU: No, kad smo već kod spomenara i zlatnih slova: u martu 1967. u zagrebačkom Telegramu – jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Malo koji tekst je na tako poetičan, gotovo dirljiv i rodoljubno zanesen način slavio jugoslavensko zajedništvo. Bila je riječ o akciji koja po svim kriterijima spada u ono što se danas naziva civilno društvo. O jednom konstruktivnom i izrazito lojalističkom činu koji je pozivao da se jednom problemu, jednom pitanju, jednoj tezi, pristupi s kreativnim zadovoljstvom i nađe rješenje koje će odgovarati svima. Deklaraciju su potpisale sve kulturne i lingvističke ustanove Hrvatske, većina zagrebačkih potpisnika Novosadskog dogovora, između ostalih i Miroslav Krleža.

Na Deklaraciju digla se tako stravična staljinistička povika da su oni koji su tu galamu inicirali i provodili bili ili mentalno bolesni, ili besprizorno glupi, ili srpski nacionalisti potpuno pomračenog uma ili pak zločinački saboteri jednog društveno korisnog i zdravog demokratskog procesa, kao da Deklaracija nije zastupala upravo sublimne interese jugoslavenske državne i političke cjeline i kao da je zazivala avet Ante Pavelića i njegove zloglasne (zapravo beskrajno komične) jezične politike. Na moralnom tkivu Jugoslavije se zbog te neizrecivo neodgovorne gluposti otvorila rana kakvu nisu uspjeli otvoriti ni Vidovdanski ustav, ni Aleksandrova diktatura, a u jedra hrvatskog nacionalizma zapuhao je snažan i postojan vjetar koji neće stati ni slijedećih stotinu godina. Kao što je u romanu Na rubu pameti uspjela pronaći antikomunističke teze, jednako tako povampireni mentalitet Književnih sveski u Deklaraciji nije prepoznao jugoslavenski integralizam.

U slaboumnoj atmosferi koja se stvorila oko Deklaracije Krleža se toliko uplašio da je rekao Titu da svoj potpis neće povući samo zato da ne ispadne glup – kao da je meritum uopće bio u tome da potpis treba povlačiti! Tom prilikom je rekao da s hrvatskim jezikom doista postoje problemi, da se u javnosti nepotrebno favorizira srpska varijanta i da je Hrvatska osjetljiva na pitanje naziva jezika iako su srpski i hrvatski u osnovi jedan jezik, ali neka ga svatko naziva kako ga je volja, nikom na štetu, a svima na korist. Tito koji je već bio zašao u decrescendo svojih mentalnih sposobnosti i uvijek imao na umu neke samo njenu znane kompromise i hiperkombinacije insistirao je da zbog Deklaracije Krleža podnese ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Već poslovično lojalni Krleža tako je i postupio. Nije slučajno da se u nekim jezicima ostavka naziva rezignacija. Lepet Krležinih vlastitih lenjinskih barjaka bio je toliko glasan da je jezično pitanje, dakle jedno demokratsko pitanje, pitanje prava građanina na vlastiti jezik i prava na ime tog jezika, postalo pitanje prava nacije, kolektiviteta zlokobnog koliko i klasa, zapravo zlokobnijeg...

Čitava afera ostala je nedorečena i neriješena na najgori mogući, dakle lenjinski način, ostavivši ogorčenje koje će 1990. Tuđmanu dati priliku da poduzima svoje znamenite bedastoće glede jezika.

Sedamdesetiprve počelo je podjednako otimanje i nacionalista i komunista o Krležu. Svaka od te dvije pogubne političke filozofije koje sjedinjuje zajednički prezir spram sreće Pojedinca i spram prava Građanina, u svojoj paničnoj, naknadnoj ili nestrpljivoj potrazi za legitimitetom tražila je podršku tog – za ovu malu sredinu – nesrazmjerno velikog i plodnog pisca. Koliko god na svoj lirski, ali i realističan način volio Hrvatsku (bila mu je bjelodana ontološka nespojivost nacionalizma i bilo kakve, bilo socijalističke, bilo liberalne, bilo konzervativne demokracije), koliko god simpatizirao s onom nježnom i izgubljenom demokratskom nijansom u bučnom nacionalističkom šarenilu Hrvatskog proljeća ili Masovnog pokreta – kako vam drago – i koliko god intimno bio užasnut nad policijskom represijom koja će ubrzo snaći nacionalističke intelektualce i studente, njegovi izvorni komunistički i antinacionalistički porivi nisu ga mogli učiniti pristašom tog pokreta koji je započeo proturječno i nedosljedno da bi se oteo svakoj razumnoj kontroli i degenerirao u banalni i destruktivni nacionalizam. Da je Krleža stao uz hrvatski nacionalistički pokret počinio bi intelektualno samoubojstvo, ne samo zato što je svaki nacionalizam po svojoj prirodi duboko antiintelektualan, nego i zato što je Krleža svojim opusom obogatio evropsku civilizaciju spoznajama o njegovoj nakaznosti. Utoliko je njegovo pristajanje uz Titov režim kao uz manje zlo bilo moralni izbor par excellence.

JUGOSLAVENSKA KVADRATURA KRUGA: Historija neće nikada biti u prilici da precizno utvrdi koliko su sugestije – koje je Krleža taktično izgovarao na brijunskim večerama – pridonijele ublažavanju Titove autoritarnosti u ovom ili onom, važnijem ili manje važnom slučaju. Koliko su s druge pak strane Titov smisao za pragmu ili informacije kojima je raspolagao kao šef države i koje je možda povjeravao Krleži (a mogao je u Krležu imati povjerenja) utjecale na Krležino uvjerenje da je jedina alternativa socijalističkoj Jugoslaviji krvavi nacionalistički rat? Ne zaboravimo da su i Krleža, a posebice i bez ostatka Tito, bili slijepi za alternativu građanske liberalne demokracije.

Krleža je pamtio rovove Prvog svjetskog rata, povjerovao u komunističku iluziju spasenja čovječanstva, doživio pogrešnu politiku Prve Jugoslavije, preživio Nezavisnu državu Hrvatsku, bio je bolno svjestan kulturne i civilizacijske zaostalosti jugoslavenskog prostora i zadivljen Titovim spektakularnim vanjskopolitičkim uspjesima koje je stavljao u kontekst svoje široke povijesne percepcije gdje je južnoslavenski konglomerat vidio kao napaćeni provincijalni quantité négligeable sa sudbinom stoljetnih nesretnika koji pokušavaju sačuvati golu egzistenciju na periferijama dvaju moćnih carstava, s nekolicinom zbunjenih pjesnika i paranoidnih vizionara, ali kao politički subjekt koji sada pod Titovim krovom ima svoje topove i ratno brodovlje: Tito doveo je na Brijune evropske kraljeve u čijim predsobljima smo do jučer čekali s jedinom ambicijom da im se pokušamo prodati kao topovsko meso. Možda je paradoksalno, a možda i nije da Krležin pronicljivi um nije u građanskoj liberalnoj demokraciji prepoznao optimalno ostvarenje svojih izvornih, individualističkih i slobodarskih ideala i – što je jednako važno – konačni i najčvršći mrtvački sanduk za avet nacionalizma. U reminiscencijama na besane noći dok su koraci ustaških patrola vrijeđali njegov voljeni Zagreb, u uspomenama na besplodne i gluhe razgovore sa srpskim nacionalistima po salonima beogradske Akademije i u sjećanjima na godinu Trinaestu, Bregalnicu i skopske hapsane, uplašen i nad najmanjom mogućnošću da bi čitav taj kriminalni i poluintelektualni ološ mogao pronaći neke nove vojskovođe i da bi sablasti Slavka Kvaternika i Draže Mihajlovića mogle oživjeti – Krleža je jedinu formulu za rješenje jugoslavenske kvadrature kruga vidio u socijalističkoj federativnoj republici. Doista, postojala je čvrsta i solidna točka gledišta odakle se Titovu Jugoslaviju moglo vidjeti kao rano djetinjstvo južnoslavenske civilizacije čija su prva suvislo artikulirana anticipacija bile dubrovačke zidine, zlato i srebro Zadra, Gračanica, freske, barokne lukovice na zagorskim i slovenskim tornjevima i hercegovački stećci. A sada znamo: i jedna nedovršena enciklopedija.

Iako blaženo uspavan svojom komično nesagledivom taštinom i sviješću o vlastitoj književnoj moći, pred kraj života taj beznadno usamljeni i tužni starac sa Gvozda je gotovo u posljednji trenutak u Vitomilu Zupanu i Danilu Kišu, prepoznao dva jedina sebi ravna velikana u Ljubljani i Beogradu.

Umro je u decembru 1981. Pokopan je s državnim počastima u grobnicu u obliku stiliziranog stećka – simbola južnoslavenske hereze. Uslijedile su apologije, panegirici, ali i prve, na žalost politikantske, kritike, kao da sudbina i nemiri frajle Melanije nisu važniji od pitanja je li igrao šah s Brozom ili Pavelićem, a ako nije, je li možda to ipak htio, a ako jest što je pri tom mislio o Hrvatskoj i/ili komunizmu – kao da bi napisao Zastave da nije u svojoj nutrini prezirao sve zastave.

(KRAJ)

*Tekst je prvobitno objavljen u e-novinama

Oceni 5