Misli o Lukašenku
Aleksandar Lukašenko

Photo: https://www.theaustralian.com.au/

U potrazi za novim narodom

Vjerojatno je došlo vrijeme da bjeloruski Predsjednik Aleksandar Lukašenko otpusti narod i izabere drugi. Ukoliko to ne učini, teško da će uspjeti kapitalizirati svoj uspjeh, po svemu sudeći brutalno falsificiran, na posljednjim predsjedničkim izborima. Nakon čitavog tjedna masovnih protesta širom zemlje, Lukašenko polako shvaća da je njegovom sovjetskom priručniku za održavanje političke moći neophodna temeljita revizija.

Ipak, 26 godina na vlasti predstavlja zavidan uspjeh za povjesničara koji se prekvalificirao u direktora farme (u redu, to nije korektno: u sovjetsko vrijeme nije bilo previše prilika za karijerni napredak). Lukašenko je od 1994. godine pobijedio na šest predsjedničkih izbora za redom, od kojih je vjerojatno namjestio rezultat posljednjih pet. Međutim, teško je zamisliti kako je „Kolhozni manijak“ (brojni drugi narodom nadjeveni nadimci uključuju i bisere poput „Pravoslavni hokejist,“ „Njegovo krumpiršestvo,“ „Lugabe“ i „Lukašesku“) nacrtao veći dio otprilike 80-postotne podrške koju redovito dobiva na izborima, kao što je naivno pretpostavljati da u Bjelorusiji ne postoji publika za Lukašenkovo trabunjanje o tenkovima NATO koji poliraju cijevi na granici čekajući da on izgubi izbore – jedna od nesretnih posljedica Hladnog rata je svođenje globalne političke paradigme na sukob između istoka i zapada, pa je moguće razumjeti ljude koji i duboko u 21. stoljeću tegle ovu mentalnu prtljagu. Međutim, Lukašenko je nedvojbeno odgovoran za degeneraciju izbornih instituta u zemlji radi koje je nemoguće utvrditi točne rezultate glasanja. Jednom prilikom se čak hvalio da je naredio izbornoj komisiji da umanji njegov rezultat na izborima, što unatoč žestokoj konkurenciji s lakoćom ulazi u sam vrh liste idiotskih gafova predstavnika vlasti na post-sovjetskim prostorima.

Ironično je da je politička karijera ovog čovjeka počela objavom eseja koji je optužio odlazeću sovjetsku nomenklaturu za diktatorske težnje te premlaćivanjem od strane policije 1994. godine kada je u svojstvu predsjedničkog kandidata pokušao ući u zgradu Vlade. Lukašenko je od tada značajno napredovao te je naučio proizvoditi željene izborne rezultate kombinacijom sile i banalne falsifikacije, oslanjajući se na tamne, krvoločne sile aparata državne sigurnosti kako bi zastrašio opoziciju (smatra se kako je naložio „nestajanje“ bivšeg Ministra unutrašnjih poslova Jurija Zaharenka i nekoliko drugih disidenata) te kazneni zakon kao instrument za ograničavanje javnih izlijeva nezadovoljstva. Sve u svemu, Lukašenko je postao jedan od onih lidera od čijeg ne baš sjajnog mentalnog stanja zavisi sudbina čitave nacije.

Primitivna priroda političke moći u autokratskim društvima zahtijeva da izazivač raspolaže barem uvjerljivom prijetnjom sile koju može primijeniti protiv vlastodršca. Sudeći po urlicima koji se čuju iz bjeloruskih zatvora, takvom silom u zemlji trenutno raspolaže samo jedna strana. Bjeloruski državni sigurnosni aparat još uvijek uživa mogućnost nekažnjenog ubijanja nevinih ljudi čak i u slučaju kada je zlodjelo snimljeno na kameru – tijekom demonstracije održane 10. kolovoza u večernjim satima, netko iz policijskog kordona je iz vatrenog oružja ubio 34-godišnjeg Aleksandra Tarajkovskog, koji na sebi nije imao ništa osim majice kratkih rukava i trofrtaljki. Tjedan dana nakon ovog ubojstva, još uvijek nema nikakvih naznaka da bi ubojica mogao odgovarati pred zakonom.

Time dolazimo do glavnog problema bjeloruske opozicije: bilo kakva predaja vlasti će gotovo sigurno za sobom povući kazneni progon nasilnika iz sigurnosnog aparata, kao i nekih manje zlokobnih, ali jednako odbojnih osoba poput načelnice izborne komisije Lidije Jermošine. A perspektiva odgovaranja za izbornu prevaru, mučenja u zatvorima, proizvoljnu i sadističku primjenu sile protiv mirnih prosvjednika na ulicama Minska i drugih gradova, - da ne govorimo o još uvijek nerazjašnjenim nestancima disidenata, - nikako ne veseli bjelorusku političku elitu. U kombinaciji s tipičnim snishodljivim odnosom prema „narodu“ (u Sovjetskom savezu je narod uvijek smatran sirovinom), to jamči da će Lukašenko i njegova ekipa učiniti sve u njihovoj moći da ostanu na vlasti. Čak i ukoliko opozicija predloži pomirenje i oprost, što je u ovom trenutku vjerojatno previše za očekivati, biti će izuzetno teško uvjeriti Lukašenka da je oportuno prihvatiti takvu ponudu. Vjerojatnije je da će radi očuvanja svoje pozicije primijeniti podlu strategiju te sačekati da se opozicija suoči s neizbježnim izborom između povratka normalnom životu i fizičkog sukoba s vlastima koji bi opravdao nasilni odgovor policije i vojske. Niti jedan od ta dva scenarija ne obećava ništa dobro za protivnike Lukašenka.

Bez obzira na daljnji razvoj situacije u Bjelorusiji, teško je poreći da su štrajkovi i demonstracije u proteklih tjedan dana donijeli vedrinu na ulice bjeloruskih gradova. S obzirom da je diktatorima poput Lukašenka u interesu da građanstvo bude jednako senilno i sumorno poput njih, nadahnjujuća atmosfera na ulicama Minska sama po sebi predstavlja značajnu pobjedu.

Oceni 5